| |
|
Iz obzora predsjednika
|
O HRVATSKOJ TUŽBI ZA GENOCID PROTIV SRBIJE |
|
Srijeda, 13 Studeni 2013 |
Prof. dr. Zvonimir Šeparoviæ
U Hrvatskoj se krajem prošlog stoljeæa (1991-1995) dogodio zloèin, najteži zloèin, zloèin genocida. Na Ovèari, u Škabrnji, Voæinu, nad Dubrovnikom. U Baranji i u Iloku i u drugim okupiranim dijelovima Hrvatske kada su protjerali cjelokupno nesrpsko puèanstvo. Zloèine su izvršili Srbi i Crnogorci, uz pomoæ njihove JNA i paravojnih postrojbi. Bili su to najteži zloèini u Europi nakon Drugog svjetskog rata (a prije zloèina u Srebrenici). Ubili su više od 15 tisuæa ljudi, 40 tisuæa je teško ranjeno, 6 tisuæa se smatra nestalim Naèelo pravednosti zahtijeva da se osudi zloèine i kazni krivce. Ujedinjeni narodi utemeljili su tri suda, sva tri su u Haagu: Meðunarodni sud pravde (The International Court of Justice, kraæe MSP), koji sudi državama, Meðunarodni kazneni sud za zloèine na podruèju bivše Jugoslavije (The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, kraæe MKSJ) i Meðunarodni kazneni sud (The International Criminal Court, kraæe MKS). Zajednièko im je: 1. sva tri su meðunarodni sudovi, 2. utemeljeni su od Ujedinjenih naroda, 3. primjenjuju norme meðunarodnog prava i 4. svima je sjedište u Den Haagu, Nizozemska.
Hrvatska sa sva tri suda ima specifiène odnose. Pred Meðunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su teško optuženi hrvatski generali i politièari za stvaranje zloèinaèkog pothvata u vrijeme i poslije obrambene opravdane oslobodilaèke vojno-policijske akcije „Oluja". Pred Meðunarodnim kaznenim sudom (MKS) na žalost nema nadležnosti za zloèine u posljednjem ratu jer to „ispunjava" ad hoc sud za zloèine u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je pred Meðunarodnim sudom pravde (MSP) hrvatskom tužbom za genocid otvorena moguænost osude srpskih zloèina genocida i agresije nad Hrvatskom. Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu zbog zloèina genocida protiv Savezne Republike Jugoslavije. Meðunarodni sud pravde svojom presudom od 18. studenog 2009. godine presudio je da je nadležan za primjenu Konvencije o sprjeèavanju zloèina genocida u sluèaju tužbe Hrvatske protiv Srbije. To je snažna potpora hrvatskoj tužbi za genocid.
Ivo Josipoviæ, predsjednik Republike Hrvatske, zagovara povlaèenje tužbe i s predsjednikom Srbije Tadiæem dogovara izvansudsku nagodbu. Povlaèenje tužbe zagovaraju i ministar Ivan Šimonoviæ, Vesna Pusiæ, Milorad Pupovac i tisak koji ih podržava.
Ovdje æemo iznijeti kronologiju ovoga postupka, znaèajke Meðunarodnog suda pravde, perspektive i izglede naše tužbe i razloge zašto ne smijemo povuæi tužbu za genocid protiv Srbije.Hrvatska i Haaški sudovi.
Vidjeli smo da u Haagu postoje tri razlièita suda. Zanima nas kako stoji Hrvatska u odnosu na te sudove. U odnosu na svaki od spomenutih sudova Hrvatska ima drukèiji položaj. Ukratko o svakom od tih sudova.
Meðunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ): Od samog je poèetka bio tek hibrid, nastao politièkom voljom Vijeæa sigurnosti umjesto ugovorom zemalja èlanica UN: u mandat nije dobio nadležnost za zloèine protiv mira, a tu je najteža odgovornost Srbije i Crne Gore. Tribunal je bio i ostao naglašeno politièki sud, samovoljan, nedopustivo spor, s optužnicama krajnje neodreðenim, sudi se bez porote, s moguænošæu izricanja kazne u doživotnom trajanju, u vijeæima u kojima sude povodom žalbe i oni koji su sudili u prvom stupnju, s glavnom tužiteljicom, koja za ništa ne odgovara. Tribunal je bio i ostao instrument velikih sila, u prvom redu Velike Britanije. Sud je dvojicu hrvatskih novinara za iznošenje istine proglasio krivim i osudio! A oglušio se na moj prijedlog 1999. godine u ime Vlade Republike Hrvatske da se pokrene istraga protiv Veljka Kadijeviæa, Blagoje Adžiæa, Života Paniæa i Božidara Vuèureviæa. Predsjednica suda bila je prihvatila da podnesemo prijedlog Sudskom vijeæu da preispita pitanje nadležnosti Haaškog suda za vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, ali koalicijske vlasti koje su došle poslije 3. sijeènja 2000. godine nisu to htjeli ni spominjati. A imali smo argumente.
Sud je kaotièno ureðen. Èetiri sumnjive smrti u zatvoru težak je propust uprave suda i zatvora. General Blaškiæ, kojemu je pritvor trajao više osam godina, koliko i konaèna kazna, smanjena od 45. godina u prvom stupnju, u pritvoru je teško obolio. Dario Kordiæ , osuðen je na 25 godina robije. Kaznu izdržava u zatvoru u Austriji.. Prilikom mog posjeta zatvoru u Sheveningenu rekao mi je :«Profesore, da mi nije vjere u Boga i ljubavi za Domovinu ja ovo ne bih mogao izdržati!» Kao i svaka birokratska krasta, taj politièki kazneni ad hoc sud ima tendenciju rasti, održati se i trajati ,vremenu i razumu usprkos. Imamo razloga za zabrinutost i potrebu za promjenu politike. Položaj Hrvatske i Hrvata pred tim sudom krajnje je nepovoljan. Glavno tužiteljstvo progoni Hrvate i Hrvatsku za opasno sroèenu, zlu optužbu o zloèinaèkom pothvatu i nedokazanom krivnjom s tendencijom da se svi u agresivnom ratu Srbije protiv Hrvatske izjednaèe, da se potire dostojanstvo hrvatske žrtve i hrvatske vitezove proglašava krivcima. Hrvatske vlasti bez ikakvog nacionalnog ponosa i odgovornosti za poslove od prvorazrednog državnog interesa, bezuvjetno suraðuju s tim sudom (MKSJ)izruèivanjem ljudi i predajom državnih tajni; bivši sada doživotni (sic!) predsjednik države Stipe Mesiæ svjedoèio je kao svjedok optužbe u postupcima protiv Hrvata a novinare koji objavljuju njegov iskaz zaštiæenog svjedoka sude i kažnjavaju. Umjesto da služe stranim vlastima, hrvatske bi vlasti morale energièno veæ sada ustati protiv neutemeljen ih optužbi protiv Hrvata i Hrvatske, energiènim obraæanjem Vijeæu sigurnosti, koje je i stvorilo ovo opasno nedonošèe u Haagu, da se stane na kraj ovom bezakonju pod okriljem meðunarodnih èimbenika, da se Hrvatima sudi u Hrvatskoj. Hrvatski sabor morao bi raspraviti sadašnju situaciju i preispitati svoje odluke o suradnji sa Haaškim sudom. Ustavni sud Hrvatske veæ je rekao svoje i treba se opet javiti i preispitati utemeljenost Ustavnog zakona o suradnji s Haagom. Sreæom, vješta obrana hrvatskih uznika na dobrom je putu pa tako veæ i srbijansku predsjednik traži da sud osudi Hrvate i ako ne bude dovoljno dokaza krivnje(!)
Meðunarodni kazneni sud (International Criminal Court MKS) utemeljen je Rimskim statutom 1998. Sudi pojedincima za zloèine genocida, zloèine protiv èovjeènosti, ratne zloèine i, a to je novo, za zloèin agresije. Vrijedi naèelo zakonitosti i naèelo osobne odgovornosti. Nacionalno pravosuðe ima prioritet, „osim ako ne želi suditi ili nije u stanju propisno provesti kazneni progon" Hrvatska je ratificirala Statut MKS-a i nije do sada prihvatila pritisak SAD-a o neizruèivanju državljana SAD stranom sudu. Nadajmo se da æe taj sud proraditi na dobro meðunarodne pravde, premda mu se ne piše dobro, jer ga sabotiraju Sjedinjene države i Kina.
Meðunarodni sud pravde (International Court of Justice) stalni sud Ujedinjenih naroda koji sudi državama. Taj sud postoji još od vremena Lige naroda. Sudi u sporovima država. (Djelovao je kao Stalni sud meðunarodne pravde" od 1922. do poèetka II. Svjetskog rata). Statut suda je sastavni dio povelje UN. Stranke statuta su sve èlanice UN pa i Hrvatska od 22. svibnja 1992. godine. Suci, njih 15, biraju se na devet godine, traži se visoka struèna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrstivost., a uživaju i diplomatske povlastice.. Biraju ih usporedno Opæa skupština i Vijeæe sigurnosti UN. Nadležnost im je da rješavaju sporove meðu državama èlanicama UN. Sude na temelju meðunarodnih ugovora, meðunarodnog obièajnog prava i opæih pravnih naèela priznatih od civiliziranih naroda.. Kao pomoæno sredstvo mogu koristiti sudske presude i nauèavanja najpoznatijih znanstvenika. Donose presude, savjetodavna mišljenja i zapovjedi. Sudili su o mnogim teritorijalnim graniènim problemima, zraènim incidentima iz vremena hladnog rata, ratnim sukobima, zakonitosti uporabe oružja i slièno. Po prvi puta je 1993. godine pokrenut postupak zbog genocida i to u sluèaju tužbe BiH protiv Jugoslavije.
U sadašnjem teškom trenutku za Hrvatsku imamo šansu zaštiti svoje nacionalne interese, iskazati svoj nacionalni suverenitet i odigrati pravu povijesnu ulogu u utvrðivanju istine o agresiji i zloèinu Srbije i Crne Gore protiv Hrvata i Hrvatske u postupku pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu, pred kojim je naša tužba i vodi se postupak protiv Srbije
Kronologija postupka pred Meðunarodnim sudom pravde
Usprkos mnogim makinacijama i pokušajima da se tužbu povuèe, postupak je ipak u tijeku. I valja nam u tome i ustrajati. Kako je došlo do te tužbe?
Kao ministar vanjskih poslova inicirao sam još 1992. godine postupak da se stvore uvjeti za suðenje ratnim zloèincima. 1994. podigao sam tužbu (Actio popularis) protiv Slobodana Miloševiæa za genocid, ratne zloèine i agresiju na susjedne zemlje. Na jednom javnom sastanku 1994. u Uredu Predsjednika Republike, kojeg je sazvao predsjednik Tuðman na temu kako izaæi iz meðunarodne izolacije, predložio sam da se pokrene postupak zbog genocida protiv SR Jugoslavije(Srbije i Crne Gore) pred Meðunarodnim sudom pravde. Predsjednik Tuðman je tada odgovorio:»Ne možemo optužiti one s kojima svijet pregovara!» U meðuvremenu je Bosna i Hercegovina optužila Srbiju i Crnu goru pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu. Na poziv pribivao sam u Palaèi mira u Haagu predaji tužbe BIH protiv Jugoslavije. Tada me je primio predsjedavajuæi MSP koji je zamolio da mu dostavim Actio popularis protiv Miloševiæa. Tek godine 1999. kao ministar pravosuða u Vladi Zlatka Mateše, došao sam u priliku, da ostvarim ideju o tužbi protiv Jugoslavije. Prijedlog da se donese odluka o pokretanju postupka za genocid stavio sam u lipnju 1999. na sjednici VONSa . Predsjednik Tuðman je otvorio raspravu o tome. Na moj prijedlog uzvratio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Graniæ. «Ako tužimo Jugoslaviju propasti æe sav naš trud normalizacije odnosa sa Beogradom. Dovodimo u pitanje normalizaciju odnosa sa Beogradom». Predsjednik Tuðman se složio sa mojim prijedlogom, stavio na glasanje, što baš nije bilo uobièajeno, i dobio potporu svih osim Mate Graniæa. A taj Graniæev „sporazum normalizacije odnosa sa Beogradom" donio je diplomatsko priznanje Jugoslaviji, ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete reèeno je u èlanku 6 da æe se 'stranke ugovornice o tome dogovarati naknadno». Kao da smo mi razorili Kragujevac i granatirali Beograd. Kao da agresivnog rata i zloèina uopæe nije ni bilo.
2. srpnja 1999. godine podnesena je tužba protiv SRJ
14. rujna 1999. godine , na pripremnoj sjednici, pred Predsjednikom suda (MSP) u Palaèi mira Haagu izložio sam optužnicu protiv SR Jugoslavije zbog zloèina genocida poèinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine, u skladu sa Statutom i Poslovnikom MSP, s pozivom na èlanak IX Konvencije o genocidu kojom je odreðena nadležnost toga suda. Oèitovala se i protivna strana. Dobili smo šest mjeseci za izradu glavnog podneska s dokazima (tzv. Memorial).
Tužba za genocid protiv SRJ
U 'uvodnoj izjavi stoji: Konvencija o genocidu zabranjuje uništavanje, u potpunosti ili djelomièno, nacionalnih, etnièkih, rasnih ili vjerskih skupina, ukljuèujuæi uklanjanje ili protjerivanje èlanova skupine s odreðenog teritorija. Izmeðu 1991. i 1995. godine, Savezna republika Jugoslavija opetovano je prekršila Konvenciju o genocidu. Izravno kontrolirajuæi djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i razlièiti paravojnih postrojbi na teritoriju Hrvatske, u podruèju Knina, istoène i zapadne Slavonije, Dalmacije, Savezna republika Jugoslavija je odgovorna za „etnièko èišæenje“ hrvatskih državljana iz tih podruèja – proces koji je takoðer rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, muèenih ili bespravno zatoèenih hrvatskih državljana – kao i, u ovu svrhu, usmjerenim ekstenzivnim uništavanjem imovine, te se traži da se naknadi štete iz toga nastale. Uz to, nareðujuæi, ohrabrujuæi i potièuæi hrvatske državljane srpske nacionalnosti u podruèju Knina, da se evakuiraju 1995. g., dok je Republika Hrvatska ponovno uspostavljala svoju legitimnu vlast (a u svijetlu jasnih garancija danih od najviših razina Hrvatske Vlade, ukljuèujuæi Predsjednika Republike hrvatske, dr. Franju Tuðmana, kako se lokalni Srbi nemaju èega bojati i kako bi trebali ostati, Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu SRJ) se upustila u aktivnosti koje su rezultirale drugim krugom „etnièkog èišæenja", kršeæi Konvenciju o genocidu.
Hrvatska traži da Sud presudi:
(a) da je Savezna Republika Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj prema odredbama Konvencije o genocidu i
(b) da SRJ ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj, naknadu štete, koja je prouzrokovana navedenim povredama meðunarodnog prava u iznosu koji æe odrediti sud. Republika hrvatska zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta koje je prouzroèila Savezna republika Jugoslavija.
Dakle, osuda za genocid i na naknadu ratne štete. U roku od šest mjeseci, dakle do 14. ožujka 2000. godine obvezali smo se podnijeti dokaze u našem Memorijalu. Utemeljili smo program istraživanja i prikupljanja dokaza. Pozvana su sva ministarstva, državne institucije, nevladine organizacije i najistaknutiji struènjaci da se prikupi i dostavi dokaze o genocidu i ratnim štetama u Hrvatskoj. Odreðeni su i rokovi. Ali, vrijeme je radilo protiv nas. Izbori 2000. doveli su novi vlast. Bilo je glasova da treba tužbu povuæi a onda su krenuli drugim smjerom: proglasili su da je posao obavljen nestruèno i za izradu Memorijala zatražili su odgodu od šest mjeseci pa još jednom šest mjeseci da se na tužbu – zaboravi. Naravno na svako produženje i protivna strana ima jednako vrijeme za sebe. I tako je prošlo šest godina a da se sa tužbom više ništa ne dogaða. Oni koji su protiv tužbe uspjeli su potisnuti ovaj proces. Njima tužba protiv Jugoslavije ne odgovara. Tako je od samo poèetka. Iz Haga je veæ krenulo èim smo tužbu predali. Sutradan je tiražni zagrebaèki dnevni list preko èitave stranice objavio naslov «Jugoslavija æe tužiti Hrvatsku!» Dakle, nije im bilo po volji što smo mi tužili agresora, oni plaše èitatelje da æe sada Jugoslavija tužiti nas. A to je standardno procesno pravilo retorzije – na tužbu – protutužba. Pa to zna svaki zagorski kverulant .
Povodom rasprava pred Sudom u postupku BIH protiv SCG neizravno polemizira i sa situacijom naše tužbe. Jedan dnevnik pita: Zašto bi BiH trebala povuæi tužbu protiv SCG-a za genocid» i odgovara: «BiH bi morala odustati od tužbe za genocid iz jednostavnog razloga što su Srbi protiv te tužbe. To nema veze s negiranjem istine o ratu, ali ima s tim da se svi narodi u BiH osjeæaju jednakopravno.» Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom èak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od tužbe SiCG za genocid. Nedavno je plasirana „vijest" da se u krugovima EU oèekuje da æe hrvatska povuæi tužbu protiv Srbije da bi ušla u EU. Vijest nije od nikoga potvrðena.
Treba se bojati da oni kojima nije do istine i pravde o genocidu nad Hrvatskom neæe mirovati i da æe nastaviti sa potiskivanjem tužbe za genocid protiv SiCG.. Najprije su je osporili, zatim prekrojili, potom su izazvali odugovlaèenje postupka na sada veæ više od deset godina a sve to da bi se oèuvali «rezultati normalizacije odnosa sa Beogradom.». Hrvatska mora ustrajati na svojem pravu optužiti za genocid Jugoslaviju(Srbiju i Crnu Goru). Hrvatska je podigla tužbu za genocid kojeg je žrtva i mora na tome ustrajati.
Tužba za genocid nije ostala ista kakvu smo podnijeli. Oni koji su nastavili poslije nas izmijenili su stvar tako da su:
1. izostavili su toèku dva - opis „etnièkog èišæenja" koje su izvršili Srbi .„nareðujuæi, ohrabrujuæi i potièuæi hrvatske državljane srpske nacionalnosti...da napuste tzv. Krajinu, i
2. izostavljena je iz tužbe Crna Gora po logici notorne laži bivšeg, sada doživotnog predsjednika Republike Stipe Mesiæa da „Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske"
Nekoliko zakljuèaka
1. Tužbu protiv Srbije ne smije se povuæi, jer se genocid u Hrvatskoj dogodio. Povlaèenjem tužbe moglo bi se zakljuèiti da nije ni bilo zloèina.
2. Nikakva izvansudska nagodba po opatijskom turistièkom modelu Josipoviæ-Tadiæ ne dolazi u obzir. Nema nagodbe oko postojanja zloèina genocida. Preteške su to stvari.
3. Navodno slabi izgledi na uspjeh tužbe i ne mali troškovi postupka, nisu razlog za povlaèenje tužbe
4. O povlaèenju tužbe ne odluèuje Predsjednik Republike, veæ onaj organ koji je tužbu podnio a to je Vlada Republike Hrvatske. Ali, pošto se radi o dalekosežnom i znaèajnom pitanju od vitalnog nacionalnog interesa o tome bi trebao odluèiti Hrvatski narod referendumom.
5. Prihvatimo židovsko pravilo. Prema Ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zloèine.
6. Argument koji se od nekih èuje da se s onim s kojim se suraðuje ne može tužiti i sudski sporiti, nije održiv. Hrvatska je žrtva velikih zala, govorio je naš pokojni Blaženik Alojzije Stepinac. Ne bez razloga. Radi velikih zala koja su nam se dogodila moramo ostati kod moralne i pravne tužbe za genocid koji je nad nama izvršen.
Dr. Zvonimir Šeparoviæ
Profesor emeritus Sveuèilišta u Zagrebu
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Ministar vanjskih poslova (1991/92) i ministar pravosuða(1999) u vrijeme podnošenja tužbe
Èlan Europske akademije znanosti i umjetnosti |
|
|
POSJET HRVATSKOJ KROVNOJ UDRUZI SALZBURG |
|
Srijeda, 06 Ožujak 2013 |
Prilikom posjeta Salzburgu u kojem je održana sveèana godišnja sjednica Europske akademije znanosti i umjetnosti 2. ožujka 2013. na kojoj su Ivo Josipoviæ, Boris Pahor, predsjednik Slovenije i Vladimir Putin, predsjednik Ruske Republike izabrani kao zaštitnici te akademije, održan je i susret sa predstavnicima velike brojne zajednice Hrvata u Salzburgu (ima ih više od 13.000).
Na slici (s lijeva na desno) dr. Zlatko Dobranoviæ, predsjednik Krovne organizacije Hrvata u Austriji,
fra Zlatko Špehar, župnik Hrvatske katolièke misije u Salzburgu, predsjednik Ivo Josipoviæ i
predsjednik Zvonimir Šeparoviæ, èlan Europske akademije znanosti i umjetnosti
|
|
|
ZVONIMIR ŠEPAROVIÆ: POLITIKA HRVATSKE VLADE JE KATASTROFALNA |
|
Subota, 02 Veljaèa 2013 |
 Zvonimir Šeparoviæ kao politièar, pravnik i humanista bio je moj sugovornik u svezi aktualnih pitanja. U društvu raspadajuæeg morala i izgubljene privrede, ponekad treba znati izvuæi pouke iz prošlosti i aktualnosti dijeliti sa akterima tih zbivanja. Dr. Zvonimir Šeparoviæ svoju kompetenciju je nalazio i u pitanjima vanjske politike, a isto toliko u radu sa žrtvama rata i mnogim izgubljenima sudbinama. Zbog toga je zanimljivo gledanje danas bivšeg ministra vanjskih poslova i današnjeg borca za uništene ljudske sudbine, kako percipira situaciju u našoj stvarnosti. Koliko stvarnosti uopæe imamo i kuda nas zapravo vodi, svakodnevno preispitujemo.
POLITIKA.HR: Zanima nas vaše gledište današnje vanjske politike naše zemlje i što treba mijenjati?
Vanjska politika Hrvatske je katastrofalna. Ne štiti nacionalne interese. Srlja u Europu a da nije riješila pitanja granica ni s jednom susjednom zemljom. Satelitska je jer ne vodi principijelnu politiku; nije priznala nezavisnost Palestine premda smo dužni arapskom svijetu i svima drugima što su nas 1992. godine priznali.Spremna je na kompromise na štetu nacionalnih interesa, posebno u odnosu na Sloveniju. Ne štiti hrvatsku nacionalnu manjinu u susjednim zemljama i podcjenjuje interese Hrvata u iseljeništvu, posebno onih u BiH. Mora se vratiti najboljim tradicijama borbe za meðunarodno priznanje Hrvatske. Pokojni kardinal Franjo Kuhariæ nazvao je meðunarodno priznanje Hrvatske pravim èudom. Bilo je to èudo jer su gotovo svi, osim Svete Stolice Ivana Pavla II i Njemaèke Helmutha Kohla, bili protiv: sve stalne èlanice UN, dakle sve velike sile, sve nesvrstane zemlje, zemlje pravoslavne okomice Moskva, Bukurešt, Beograd, Atena, Cipar, zemlje sa socijalistièkim vladama (Vranicki u Austriji). Nisam, kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, zastupao stajalište da se treba držati naèela da je politika umijeæe moguæega, jer moguæe ima u sebi otpor druge strane, a uspjeh u tom sluèaju dolazi muèno, tek na kraju procesa, naprotiv, držao sam se naèela da je vanjska politika uspješna onda ako se držiš naèela da treba ostvariti nemoguæe. I tako se i dogaðalo da me kraljevi i predsjednici država priznaju na licu mjesta Emirati, Egipat i drugi, da smo unatoè svim otporima uspjeli dobiti meðunarodno priznanje. Ovoj sadašnjoj vanjskoj politici valja mijenjati sve, pa i aktualnu ministricu i vladu kojoj pripada.
POLITIKA.HR: Imamo li mi ciljeve vanjske politike prema susjednim zemljama?
Prema susjedima imamo gomilu problema. Sve je u teškoæama u problemima osim sa Maðarskom i donekle Italijom, koja još uvijek ne krije pretenzije na Zadar i Dalmaciju. Zemlje bivše Jugoslavije, s kojima imamo duge granice, bile su i ostale problem. Sa Slovenijom sve su nam granice dovedene u pitanje, a Vlada nije voljna zagristi u taj problem. Nitko ne traži Svetu Geru. U Savudrijskoj vali prijeti nam od meðunarodne arbitraže, zbog lakovjernog sporazuma Pahor-Kosor sa Slovenijom, gubitak Piranskoga zaljeva. Sa Crnom Gorom Prevlaka ne stoji dobro. Ade na Dunavu su problem sa Srbijom kojeg Hrvatska uopæe ne spominje. BiH najavljuje izazivanje problema na Neumu, a Dodikova RS bi mijenjala granicu na Uni. Hrvatske manjine u svim tim zemljama nisu zaštiæene u svojim interesima. Srbija ostaje naš trajni problem. Srbija se još nije odrekla posizanja za hrvatskim prostorima. Srbi premlaæuju naše navijaèe u Novom Sadu a naša diplomacija šuti. Srbi pale hrvatsku zastavu usred Beograda a da se glas hrvatskog veleposlanika uopæe nije èuo, niti je Hrvatska službeno prosvjedovala, nije pozvala srpskoga veleposlanika da napusti Zagreb, niti pozvala svoga veleposlanika da napusti Beograd, kako se to inaèe u svijetu radi
POLITIKA.HR: Kako gledate na zadnji posjet Beogradu našeg predsjednika vlade Milanoviæa i nije li èudno, da Milanoviæ prilikom dolaska nije doèekan, kako prilièi jednom predsjedniku vlade?
Milanoviæev posjet Beogradu bio je samo radni posjet pa formalnosti sa himnom , zastavama i poèasnim vodom nije ni trebalo biti. Ali, do posjeta nije ni trebalo doæi, sigurno ne u Beogradu. Agresiju na naš teritorij i naš narod izvršila je Srbija (i Crna Gora, ma što o tome rekao Stipe Mesiæ), a ne obratno. Oni su ubijali Vukovar i razarali Dubrovnik a mi ni metka ispalili nismo preko Save i Dunava. Oni se moraju opravdavati a ne mi. U najavi toga posjeta u tisku je bilo nagaðanja oko onoga što je Vesna Pusiæ najavljivala da Hrvatska i Srbija mogu uzajamno povuæi tužbe koje se nalaze pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu, pod famozna tri uvjeta1. Da se(1) otkrije sudbinu nestalih,(2) da se osudi zloèince (i mi i oni, kao da smo jednako krivi) i(3) da se vrati ukradene umjetnine. Mi smatramo da se ne smije povuæi tužbu za srpski genocid, da se o genocidu koji je izvršen ne može pregovarati, da nitko u ime žrtava nema pravo opraštati zloèin, da odluku o tome ne može donijeti izvršna vlast veæ samo narod putem Sabora ili referendumom.
POLITIKA.HR: Luka Mišetiæ je prije neki dan neizravno optužio medije, da su utjecali na poteškoæe obrane naših generala, vjerojatno ste se susretali i vi u svojoj praksi aktivnog politièara sa tim problemom kod posjeta stranim državama?
Luka Mišetiæ ima pravo kad proziva medije da su utjecali na poteškoæe obrane naših generala. Mi smo imali ne samo neobjektivne novinare veæ i neke pravnike koji su u svemu opravda vali postupke pred sudom u Haagu. Carlu del Ponte, sjeæate li se te zloèeste vještice koju su primali u BanskIm dvorima i na Pantovèaku, kao da je ministar strane vlade, kao da je ugledna liènost najviše državnièkog digniteta, a bila je i od mene (predlagao sam našoj Vladi) da bude proglašena „persona non grata“, kao osoba koja ne zaslužuje pažnju veæ prezir. Uzalud. Kada sam, kao ministar pravosuða Republike Hrvatske, 14. Rujna 1999. izašao pred naše novinare, nakon što sam obrazložio našu tužbu predsjedniku suda u Haagu, i objasnio nazoènim novinarima što smo to poduzeli, sutradan je u Zagrebu, najtiražniji dnevni list, preko cijele stranice donio èlanak sa naslovom SADA ÆE SRBIJA TUŽITI HRVATSKU. Dale tako, vijest je kad èovjek ugrize psa, a ne obratno. Što je ta novinarka imala u glavi kada je istakla da æe Srbija nas tužiti. Pa što? To je poznati pravni institut retorzije, da i ona druga strana ima pravo odgovoriti protutužbom. Ali, oni su izvršili zloèin nad zloèinima – genocid, a ne mi.. Sud se je prije dvije godine proglasio nadležnim u primjeni Konvencije o suzbijanju zloèina genocida u našem sluèaju. A to je dobar znak. Srpska protutužba spominje Varivode, ali su se Ovèara, Vukovar, Voæin i Škabrnja dogodili kao brutalni genocid i agresija Srbije (Crne Gore) na Hrvatsku.
POLITIKA.HR: Danas kada ste predsjednik HŽD, kakva su vaša iskustva van granica naše države u svezi istine o domovinskom ratu?
Uèinilo je mnogo u odnosu na žrtve u hrvatskoj. Kao predsjednik Svjetskog viktimološkog/žrtvoslovnog društva doveo sam 1985. Godine Peti svjetski kongres u Zagreb. Za vrijeme Domovinskog rata govorio sam na kongresu u Amsterdama o Žrtvama rata, na meðunarodnoj konferenciji u Bad Godesbergu govorio sam o genocidu nad Hrvatima u Hrvatskoj i u BiH, na Meðunarodnim poslijediplomskim studijima od 1984. do danas, održavamo meðunarodne žrtvoslovne postdiplomske studije u Intercentru u Dubrovniku, gdje govorimo o zloèinu genocida i ekocida recimo na primjeru napada na Dubrovnik, grad pod zaštitom UNESCO-a. nikada ne propustim reæi tim mladim ljudima sa svih kontinenata, da je zgrada u kojoj studije održavamo, u Buliæevoj 4 na Gradcu u Dubrovniku, bila do temelja spaljena srpskim i JNA napadom 6. prosinca 1991. godine
POLITIKA.HR: Što je HŽD dosada uspjelo ostvariti kao cilj u svojem djelovanju?
HŽD je ostvario mnogo, održao je do sada od 1998. Pet kongresa i sada spremamo šesti hrvatski žrtvoslovni kongres za lipanj ove godine u Zagrebu i Sisku. Objavili smo pet zbornika radova s tih kongresa i 12 monografija u biblioteci Documenta Croatica. Djelujemo na meðunarodnom planu. iniciramo zakonske propise u zaštitu žrtava. Ostvarujemo suradnju s drugim srodnim udrugama kao što je Koordinacija braniteljskih udruga grada Zagreba i Savez udruga prognanih, nestalih i zatoèenih u Domovinskom ratu i drugim. Analiziramo stanje žrtava, posebno skrivenih grobišta, organiziramo komemoracije u Gvozdansko, Španovicu, Vukovar, Voæin, Škabrnju i druga mjesta stradanja velikog broja Hrvata. Naši vajni 'antifašisti' ne daju da se o njihovim zloèinima govori i istražuje istinu.
POLITIKA.HR: Što treba mijenjati u društvu da bi se dalo pijetet žrtvama ratova u Hrvatskoj zadnjih 70 godina. Žrtve komunistièke vlasti još su neistražene dovoljno ili se zanemaruje njihova žrtva?
Žrtve komunista su neistražena, Europa je svojim deklaracijama osudila fašizam, nacizam i komunizam. Naši vajni 'antifašisti' ne daju da se istražuje žrtve koje su pobili. Ali, mi se ne damo unatoè otporima nastaviti æemo s našim radom
IGOR DRENJANÈEVIÆ // POLITIKA.H |
|
|
HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO PROSVJEDUJE PROTIV NERAVNOPRAVNOSTI MIŠLJENJA |
|
Subota, 02 Veljaèa 2013 |
|
Hrvatsko žrtvoslovno društvo pod predsjedanjem svoga predsjednika Zvonimira Šeparoviæa na prošlotjednoj tiskovnoj konferenciji iznijelo je dosta zanimljivih podataka o nekom raskoraku izmeðu udruga i pojedinaca, koji podržavaju vlast i onih, koji u ovom momentu se suprostavljaju takvim stavovima. HŽD je protiv ovakvog zdrastvenog odgoja, jer æe upropaštavati djecu pod krinkom zdravstvenog odgoja. HŽD nije protiv zdravstvenog odgoja, ali ovaj predloženi odgoj, oni smatraju u kulturi smrti, a ne života, zagovarajuæi homoseksualizam. Traže da Sabor opozove taj zakon jer je opasan i neprimjeren, poglavito zbog veæinskog katolièkog življa. HŽD je protiv povlaèenja tužbe za genocid, jer je u Hrvatskoj ubijeno preko 15.000 ljudi, 50.000 ranjenih, 500.000 prognanih i naglašeno je posebno podruèje Vukovara, Voæina, Škabrnje, Dubrovnika, te cjelokupnog okupiranog podruèja. Šeparoviæ je rekao, da je osobno tu tužbu za genocid progurao kod predsjednika Tuðmana, a da je protiv nje bio Mate Graniæ, dugogodišnji ministar vanjskih poslova. Zbog svega navedenog, povlaèenje tužbe je stvar o kojoj odluèuje narod u krajnjem sluèaju. S tim u vezi HŽD je protiv uvoðenja æirilice u Vukovaru, jer HŽD smatra da broju Hrvata treba dodati nestale, ubijene i prognane, te upozoravaju da je broj ljudi, koji se deklariraju pisanjem æirilice i broj navodnih Srba u Vukovara u znatnom raskoraku. Zapravo da ljudi žive u Srbiji sa mjestom boravka u Vukovaru. Što znaèi kako akcija policije u vukovarskom kraju, za utvrðivanje stvarnog stanja nije provedena. Zakon o strateškim investicijama nazivaju protuustavnim. Smatraju isto tako, da jedino ulaganje od 20 miliona eura može biti izuzeto od takvog mišljenja. Zbog toga i Kordinacija branitelja okupljena oko gosp. Loboreca se ograðuju od politikanstva i rasprodaje, vodeæih stranaka. Loborec otvoreno pita, koliko je oružja bez dozvole oduzeto u Vukovarsko-srijemskoj županiji. I nije zadovaljn brojem oduzetog oružja, isto tako pita tko je u 36 sati odobrio "ljubljene ispred katedrale"? Udruge branitelja izašle na konferenciji za tisak podatakom o navodnoh preko 150.000,00 kn potrošenih za taj blago reèeno èudan èin ljubljena pred katedralom. Udruge branitelja okupljene u ovoj konferenciji za novinstvo su upozorile sliènost ove situacije i vrijeme kada smo bili primljeni u NATO, a to smo po njima platili zakonom o nekretninama. Sada se prodaju bogatstva u sliènoj poziciji. Što je po njima nedopustivo. I na kraju dr. Zvonimir Šeparoviæ smatra, kako je registar agresora neophodan, jer je izašao na vidjelo i registar branitelja, s èime se HŽD ne slaže, jer je uèinjena povreda privatnosti osobe. Konferencija za novinare je ponudila jedinstveni stav braniteljski udruga prema politièkim temama i to je novina njihovog djelovanja. Prvi puta je snaga braniteljskih udruga kordinirana u jednoj osobi, koja ima kohezivni karakter i stavovi su jedinstveni. Branitelji sve više shvaæaju novu ulogu u stvaranju zemlje za što im je neophodno jedinstvo.
IGOR DRENJANÈEVIÆ // POLITIKA.HR
http://www.politika.hr/hrvatska/11982-hrvatsko-zrtvoslovno-drustvo-prosvjeduje-protiv-neravnopravnosti-misljenja |
|
|
THEODOR MERON, POÈASNI DOKTOR SVEUÈILIŠTA U ZAGREBU - PRIJEDLOG |
|
Srijeda, 26 Prosinac 2012 |
Prof. emeritus Dr. Zvonimir Šeparoviæ
PRAVNI FAKULTET SVEUÈILIŠTA U ZAGREBU
Pažnji dekana prof. dr. sc. Zoran Paraæ
ZAGREB
Predmet: Thedor Meron, poèasni doktor Sveuèilišta u Zagrebu-prijedlog
Žalbeno vijeæe Meðunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pod predsjedanjem Theodora Merona donijelo je 16. prosinca 2012. presudu kojom se poništava prvostupanjska presuda kojom je hrvatski general Ante Gotovina bio osuðen na 24. godine, a general Mladen Markaè na 18 godina zatvora i optužene oslobodilo krivnje po svim toèkama optužnice, da bi poèinili zloèin „udruživanja u zloèinaèki pothvat“ planiranja i provoðenja etnièkog èišæenja hrvatskih Srba. Bila je to povijesna, pravedna presuda koja je od velikog znaèenja za Hrvatsku, jer otklanja optužbe da bi Hrvatska nastala na zloèinu i dokazuje da je Domovinski rat bio meðunarodno priznati obrambeni ,oslobodilaèki rat.
Pravni fakultet i Sveuèilište u Zagrebu trebali bi izraziti zahvalnost dodjelom poèasnog doktorata profesoru Theodoru Meronu.
Theodor Meron roðen je 28. travnja 1930. godine u Kaliszu u Poljskoj u Židovskoj obitelji koja je mahom pobijena u nacistièkim logorima. Theodor Meron je djetinjstvo proveo u nacistièkim logorima Poslije rata prelazi u Izrael gdje diplomira na Pravnom fakultetu Židovskog sveuèilišta u Jeruzalemu. Bio je savjetnik ministra vanjskih poslova Izraela. Doktorat stjeèe na Harvardu, a meðunarodno pravo specijalizira na Sveuèilištu u Cambridgu. Godine 1978 emigrira u SAD. Rano je postao profesor meðunarodnog prava, od 1994 je profesor na Pravnom fakultetu u New Yorku. Od 1991. do 1995. je profesor meðunarodnog prava u Ženevi,na Harvardu i Berkeleyu. Bio je savjetnik Vlade SAD u sluèaju La Grand pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu. Od godine 2000. je savjetnik za meðunarodno pravo ministarstva vanjskih poslova SAD. Godine 2006. Imenovan je Charles L. Denison profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveuèilišta New York. Bio je glavni urednik vodeæeg svjetskog èasopisa meðunarodnoga prava The American Journal of International Law. Èlan je brojnih amerièkih i svjetskih udruga meðunarodnog prava. Predstavljao je SAD na mnogim važnim meðunarodnim skupovima, tako u Kopenhagenu 1990. Sudionik je Meðunarodne diplomatske konferencije u Rimu 1998. gdje je donesena odluka o utemeljenju stalnog Meðunarodnog kaznenog suda (International Criminal Court). Profesor Meron je radio na nacrtu meðunarodnih zloèina, zloèina protiv èovjeènosti, a posebno na definiranju zloèina agresije. Djelovao je u više odbora i organizacija za ljudska prava, meðunarodnog humanitarnog prava i Crvenog križa. Predavao je na brojnim sveuèilištima, tako primjerice u Heidelbergu, Berlinu, Varšavi, Budimpešti i Strassbourgu. Dobio je brojna meðunarodna priznanja: poèasni je doktor Sveuèilišta u Varšavi, nositelj je francuske legije èasti. Èesti je suradnik uglednih èasopisa meðunarodnoga prava.
Profesor Mehron je autor 11 knjiga i velikog broja èlanaka. Od knjiga spominjemo: Investment Insurance in International Law (1984.); Human Rights Law-Making in the United Nations(1986), Human Rights in Internal Strife: Their International Protection(1987); Human Rights and Humanitarian Norms as Customary Law (1989); Henry's Wars and Shakespeare's Laws (1993); Bloody Constraint: War and Chivalry in Shakespeare (1998); War Crimes Law Comes of Age: Essays (1009);International Law in the Age of Human Rights(2004); Humanization of International Law (2006) i The Making of International Criminal Justice: The view from the Bench-Selected Speeches(2011.).
Sudac Theodor Meron izabran je, kao amerièki državljanin, od Opæe skupštine UN 2001.godine, za suca èlana Žalbenog vijeæa sudova za bivšu Jugoslaviju(ICTY) i Rwandu (ICTR). Bio je prvi puta predsjednik suda od 2003.do 2005.. Ponovno je izabran za predsjednika od svojih kolega 2011. godine.
Predlažem da se prof. Theodor Meron proglasi poèasnim doktorom Sveuèilišta u Zagrebu. Naše je Sveuèilište podijelilo taj laskavi naslov i drugim ljudima zaslužnim za mir i pravdu u Hrvatskoj. Tako su naši poèasni doktori izmeðu ostalih Katheleen Wilkes, profesorica filozofije Sveuèilišta Cambridge, koja je, kao stalna èlanica Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, ostala u Dubrovniku za cijelo vrijeme rata i znaèajno je pomogla internacionalizaciji agresije na Hrvatsku; Margarett Thatcher, bivša dugogodišnja britanska premijerka, pomagala je meðunarodno priznanje Hrvatske ,upozoravala je svijet na velika zla srpske agresije, posebno na zloèine nad Vukovarom i Dubrovnikom; dr. Alojz Mock, bivši ministar vanjskih poslova prijateljske Austrije, bio je meðu najvatrenijim zagovornicima meðunarodnog priznanja Republike Hrvatske; dr. Robert Badinter, bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske, dobio je poèasni doktorat našeg Sveuèilišta zbog njegove zauzetosti za priznanje Hrvatske, kada je kao predsjednik Meðunarodne komisije za bivšu Jugoslaviju (Badinterova komisija) donesen pravorijek da se èlanice Jugoslavije mogu, ako to žele, slobodno osamostaliti kao posebne države, jer da Jugoslavije više nema.
Na temelju svega izloženog slobodan sam podastrijeti upravi našeg Fakulteta slijedeæi:
prijedlog
da Pravni fakultet u Zagrebu razmotri moguænost da se Sveuèilištu u Zagrebu predloži da se Dr. Theodoru Meronu, svjetski poznatom struènjaku za meðunarodno humanitarno pravo, meðunarodno kazneno pravo i prava èovjeka, a sada predsjedniku Meðunarodnog kaznenog suda,koji je bio na èelu Žalbenog vijeæa koje je donijelo pravednu presudu od vitalnog interesa za Republiku Hrvatsku dodijeli poèasni doktorat Sveuèilišta u Zagrebu.
Dr. sc. Zvonimir Šeparoviæ
Profesor emeritus Pravnog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu
U Zagrebu, 10. prosinca 2012. |
|
| | «« Poèetak « Prethodna 1 2 Sljedeæa » Kraj »»
| | Stranice 1 - 6 od 7 |
|
|
|
|
|
