www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Ratni zločini '91-'95 u RH
Subota, 16 Prosinac 2017
 
 
Ratni zločini '91-'95 u RH
„TREBA CIGU RAZAPETI“
Četvrtak, 23 Svibanj 2013
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/14524-treba-cigu-razapeti.html

Vukovarska priča

U Vukovaru i oko Vukovara se još uvijek ne stišavaju burne rasprave oko uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu heroju. Jedni zagovaraju strogo provođenje slova zakona dok drugi pokušavaju riječima i akcijama ukazati da ovaj potez Hrvatske Vlade, u ovom trenutku, ne bi bio pametan.

Prema jednom ispitivanju javnog mijenja u gradu na Dunavu više od osamdeset posto ispitanih građana srpske nacionalnosti protive se uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru. U ovom trenutku važniji im je problem otvaranje novih radnih mjesta i stvaranje što boljih uvjeta za suživot. Jedni i drugi se zbog toga iseljavaju, osobito mladi i mlade obitelji.

 Prigodom proslave pravoslavnog Badnjaka, prošle godine, zagrebački episkop Jovan Pavlović reče: «U nas se može govoriti i o profesionalnim Srbima kojima je srpstvo profesija!» Takvi najburnije zagovaraju uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru i to odmah, po mogućnosti još danas! S hrvatske pak strane najčešće se navodi razlog da bi to bilo ponovno razapinjanje grada, kao da mu ono tromjesečno razapinjanje iz 1991. godine nije bilo dovoljno, i da bi to ponovno razbuktalo nacionalne strasti!

Za razgovor o ovoj, kako kolege novinari vole reći i napisati, vrućoj temi zamolio sam dvije Hrvatice Vukovarke. Jedna se zove Fanika Janko, a druga Vilma Vidović. Obadvije su u Domovinskom ratu izgubile svoje muževe. Obadvije su članice udruge «Hrvatska žena Vukovar», a uz to ih još veže i jedna svetopisamska odlika supruge i majke: «one su svoju ženstvenost oživljavale muškom hrabrošću!», kako stoji u Drugoj knjizi o Makabejcima za majku Makabejku.

„Razapeti"

Odmah nakon ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika, 2. svibnja 1991. godine u Borovu selu, Ivan Janko i drugi hrvatski rodoljubi u Vukovaru okupili su se u stožer za obranu Hrvatskog Vukovara. Na jednoj strani grada, onoj istočnoj, ustroj i obranu grada, vodio je Tomislav Merčep, a u zapadnom dijelu Blago Zadro. Dečki su išli na obuku izvan grada u napuštenu Pikovu farmu nedaleko prigradskog naselja Sotin.

 U gradu su patrolirali i držali noćne straže. Jedan od viđenijih i utjecajnih bršadinskih Srba još i danas, izvjesni Smiljanić, vidjevši Ivana Janka, puno poznatijeg pod nadimkom «Cigo» u maskirnoj odori doslovno je rekao: «Cigu treba razapeti!» Bilo je to 15.svibnja 1991. godine. I dan danas žive svjedoci koji to mogu posvjedočiti. Nitko ovakve prijetnje, u to doba, nije previše ozbiljno shvaćao.

A upravo se ta prijetnja dogodila, junaku ove utemeljene priče, Ivanu 14. rujna 1991. godine, samo četiri mjeseca kasnije. 15. rujna, te kobne 1991. godine, pao je taj dio Sajmišta, danas gradska četvrt, gdje su Ivana i još nekoliko njegovih suboraca uhitili Arkanovci.

Gospođa Fanika nerado se prisjeća tih trenutaka i u dok s nama razgovara suze su joj teku niz lice. Njezina najbolja prijateljica Vilma majčinski je tješi. Nakon kratke stanke Fanika nastavlja. Pojedinosti kako je moj suprug dospio u četničke ruke ni danas mi nisu poznate. Znam samo da su ga strašno mučili. Njegove jauke prenosili su izravno preko motorole da bi što više uplašili hrvatske branitelje. Mog supruga su objesili za tenkovsku cijev. Ruke su mu vezali žicom i pri svakom ispaljenju granate motorolom su izvikivali: «Ovo vam Cigo šalje vatrene pozdrave!» Vrhunac njegovih muka bilo je razapinjanje na teretni vagon.

Ubojstvo tenkovskom granatom

 Tenkovskom granatom raznijeli su mu tijelo, ostali su samo dijelovi kostiju ruku i nogu koji su bili vezani žicom. Bilo je to 15. rujna 1991. godine. Gospođa Janko je tu stala i dugo je vremena gutala «knedle» koje su joj zapinjale u grlu. Prisjetila se i onog Srbina Smiljanića s početka naše priče i njegove prijetnje «Cigu treba razapeti», koju nitko u tom trenutku nije ozbiljno shvatio. Smiljanić je i danas uspješan poslovan čovjek.

Grad mu je iznajmio ili prodao «Veleprometove hangare» na Sajmištu gdje su mnogi Hrvati Vukovarci bili mučeni ili pak skončali svoje živote. Odavde su Vukovarce nesrbe odvodili u različite Srbijanske koncentracijske logore. Smiljanić nije jedini koji je sudjelovao u srpskoj pobuni 1991. godine, a da za to nije odgovarao. Zato smo obadvije protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u gradu Vukovaru. Kao da ovakva razapinjanja, u doslovnom i prenesenom smislu te riječi, nisu bila dovoljna!

Jedno ovom slično izviješće snimila je 18.11. 2012. godine i bivša novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto. To izviješće nikad nije bilo prikazano na javnoj televiziji, a spomenuta novinarka je zbog ovog priloga i priloga o kontraverznom 4. modulu o spolnom odgoju u našim školama smijenjena s položaja urednice vrlo gledane TV-emisije «Slike iz Hrvatske».

Tekst i snimke:
Fra Vjenceslav Janjić
 
PREŽIVJELI POLICAJAC: 'ISPRIČAT ĆU VAM PRAVU ISTINU O POKOLJU U BOROVOM SELU'
Petak, 03 Svibanj 2013


Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice... Bosak Robert uspješan je i vrlo obrazovan Vinkovčanin koji živi u Zagrebu i koji pokušava koliko-toliko sretno proživjeti život.  Koja je cijena života najbolje znaju oni pred čijim su očima pobijeni njihovi sunarodnjaci, vršnjaci...prijatelji. Robert je jedan od policajaca koji je preživio pakao tog 02. svibnja 1991. kada je mučki pobijeno i izmasakrirano 12 njegovih kolega: 'Tamo sam vidio Stanimirovića, ali to nikoga ne zanima'

'Nije dobro živjeti na temeljima tuge i ogorčenosti', započeo je svoju priču Bosak, 'ali ja to jednostavno ponekad namjerno prizivam. Zašto? Najbolje bi bilo sve zaboraviti, ali ja ne želim zaboraviti. Ne želim, jer tek onda je smrt dvanaestorice iz Borovog sela bila uzaludna. Ionako im ništa ne ide u prilog, počevši od toga da da sam do sada bio na tri svjedočenja za ratni zločin i na sva tri sam naprasito zaustavljen kad sam rekao da sam tamo vidio Stanimirovića. Treba li što dodati? Osim toga, naša država u silnoj želji za pravnim funkcioniranjem prkosi vlastitom narodu i podsmjehuje se svojim žrtvama podižući spomenike srpskim vojnicima. Možete li zamisliti da se bostonskim bombašima digne spomenik u srcu Bostona? Ne možete, ali vidite, u Hrvatskoj je to moguće. Na taj način izravno se klanjamo zločincima i minoriziramo naše žrtve. Zato ja ne želim zaboraviti te dečke, pa pod cijenu vlastite, doživotne tuge koju ni moji najbliži ponekad ne mogu shvatiti.' Događaji u Borovom selu ispričani su na nebrojeno puno načina i sve do sada ostala popriličan misterij. U dječjim udžbenicima zauzimaju sramotno malo mjesta, svake godine se taj tragičan događaj prigodno i obilježi, ali ostaju mnoge nedorečenosti, detalji i okolnosti...

'Ranjene policajce su klali i ubijali sjekirama'

'Počeo sam raditi kao policajac u Vukovaru, ali sam završio i specijalnu obuku u Zagrebu. Tog dana sam došao po plaću i samostalno se priključio akciji spašavanja  dvojice ranjenih i zarobljenih policajaca. Njih trojica su, naime, bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovom selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Da se razumijemo, oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima je teroristički čin, pa ja počinitelje masakra u Borovom selu nazivam teroristima. Naravno, Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana. Došao sam, dakle, s  kolegom Barišićem sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice. Moguće da nas je i to spasilo. Također, bitno je znati da 95% policajaca nije nikad opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni.  U 9 i 30 Bošnjak, koji je bio zapovjednik i koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući sa čak 150 policajaca i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Već tada su stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude.

Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je već u međuvremenu došlo do pucnjave.  Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom prilikom jedan je i ranjen. Naših preostalih policajaca je ušlo kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako, u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr... Najmučniji dio priče o događaju iz Borovog sela... Naši dečki su ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali, kopali oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći , pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega... Malo tko zna za Vučića i koliki je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku. Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice...

'Borovo selo je iznjedrilo heroje, ali su mnogi još uvijek anonimni'

Iako Robert nerado priča o sebi, saznajemo da je tada s Barišićem zarobio Slavka Arbutinu kojeg su uredno predali na daljnju obradu. Na upit je li bilo želje za osvetom, Robert nam je rekao: 'Imali smo zarobljenika u rukama, ali ne. Bili smo bijesni, ali nije nam palo na pamet učiniti ono što su oni učinili našim dečkima.  Za tako nešto moraš biti životinja. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Ali, sve uvijek nekako dođe na svoje. Čuli ste za masakr koji je u Srbiji počinio jedan njihov bivši vojnik koji je ratovao u Borovom selu. Mislim da nijedan čovjek koji je takvo što činio drugom čovjeku ne može više normalno živjeti. Dođe to na naplatu, kad-tad. Ja se ipak radije sjećam velikih ljudi, heroja. Spomenut ću doktora Karlića koji je pristao doći na takvo jedno poprište i koji je nadljudskom snagom pokušavao spasiti naše momke. I spasio ih je, dosta. Čak i one teške slučajeve od kojih bi mnogi odustali. Tog doktora su tada htjeli zaklati. Ne zaboravljam ni Martina Matkovića koji nas je spasio svojim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima s JNA koja se u Borovom selu pojavila oko 13 sati. Da nije bilo njega, tko zna, moglo je i gore završiti. Ma imamo mnoge velike ljude, samo se za njih slabo zna', objašnjava nam Bosak Robert. Ipak, ne propušta podijeliti s nama nevjerojatnu činjenicu da stanovnici Borovog sela koji skupa sa Stanimirovićem sve znaju i dalje najnormalnije žive i da ih nitko ništa ne pita. Dapače. Od svojih zločinaca prave heroje kojima Hrvatska 'pravna država' diže spomenike.

Autor: Snježana Vučković Photo: Dnevno.hr
 
SJEĆAMO SE...ŠKABRNJA
Nedjelja, 09 Prosinac 2012
Prošla je 21 godina od stradanja Škabrnje

Kolonom sjećanja jučer je počelo obilježavanje 21. godišnjice stradanja Škabrnje. Danas će se na sam dan stradanja tog mjesta na glavnom trgu u Škabrnji održati središnja komemoracija. Tog kobnog jutra, 18. studenoga 1991.godine, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojba, potpomognuti pješaštvom tzv. kninskoga korpusa na čelu s Ratkom Mladićem, slomili su otpor hrvatskih branitelja.

Samo tog dana ubijeno je 48 civila i 15 branitelja a sve do oslobođenja u Oluji 95. broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86 tako da u tom mjestu gotovo nema obitelji kojoj netko od najbližih članova nije stradao u Domovinskom ratu.

U spomen na žrtve brojna će izaslanstva danas položiti vijence na spomen-obilježje masovne grobnice, a misu će u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije prevoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Program obilježavanja završava sutra, mimohodom Benkovac-Nadin-Škabrnja.

Izvor: index.hr




Ante Beljo, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva





 
AGENCIJA ZA ISTRAŽIVANJE I DOKUMENTACIJU RATNIH SUKOBA
Subota, 17 Studeni 2012
AGENCIJA ZA ISTRAŽIVANJE I DOKUMENTACIJU RATNIH SUKOBA

P R I O P Ć E N J E 
– MEDIJIMA -svima-

Godišnjica strašnog, nekažnjenog srpskog ratnog zločina
15. studenoga 1991. godine u Kostrićima u Općini Majur
 

U naselju Kostrići u općini Majur sutra, 15. studenoga 2012. godine, obilježit će se 21. godišnjica strašnog i krvavog srpskog ratnog zločina u tom naselju koje su počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine "Kaline" Komogovina kojom je zapovijedao ratni zločinac, pokojni Stevan Borojević Gadafi.

I ove godine zapalit ćemo svijeće, položiti cvijeće i izmoliti molitvu za pokoj kostrićkih nevinih žrtava, obaviti svoju ljudsku, domoljubnu i etičku dužnost prije svega prema žrtvama tog nekažnjenog ratnog zločina, jer 16 ubijenih nevinih i nenaoružanih hrvatskih civila, među kojima je i žrtva okrutno ubijene dvoje djece, dvogodišnjeg Tomislava i četverogodišnjeg Daria Jurića, zaslužuje i traži našu zahvalnost, poštovanje i sjećanje, naš trajni pijetet prema njihovim žrtvama koje su dali za uskrsnuće neovisne i međunarodno priznate Republike Hrvatske.

I dok se s ponosom, pijetetom i zahvalnošću sjećamo njihovih žrtava, DA SE NE ZABORAVI, ne možemo ne postaviti pitanje odgovornosti njihovih ubojica, krvnika koji se i danas slobodno šeću i prkose zakonima i pravdi, ismijavajući žrtve i ignorirajući međunarodne konvencije o pravima civilnog stanovništva i cijelu međunarodnu zajednicu.

Sve protekle godine upozoravali smo Županijsko državno odvjetništvo u Sisku i županijskog državnog odvjetnika Stipu Vrdoljaka, te Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da postoje originalni i vjerodostojni dokumenti iz kojih je vidljivo tko su počinitelji tog teškog, nekažnjenog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom, koji nikada ne zastarijeva. Tako je i Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, nakon što smo snimili ratnu rekonstrukciju o ratnom zločinu u Kostrićima za emisiju "Istraga" NOVE TV, prije tri godine priopćilo da je srpski ratni zločin u Kostrićima PRIORITET koji se redovito razrmatra u timu za istraživanje ratnih zločina. Posebno napominjemo da je Županijsko državno odvjetništvo u Sisku i tada, prije tri godine, imalo sve relevantne dokumente koji su dokazivali ratni zločin u Kostrićima.

Sa žaljenjem moramo ukazati i upozoriti na originalni zapisnik o ispitivanju pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine "Kaline" Komogovina Steve Borojevića Ćuka na Okružnom sudu u Glini 21. svibnja 1992. godine, te ostale originalne dokumente koje smo našli nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja"  u kolovozu 1995. godine, od kojih smo neke predali MUP-u RH, a neke smo predali Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Međutim, iako raspolažu s inicijalnim dokumentima i svjedočenjima, Državno odvjetništvo RH do sada nije podignulo niti optužnicu protiv počinitelja, protiv ubojica i krvnika, koji žive u susjednoj Bosni i Hercegovini u dijelu koji bosanski Srbi nazivaju Republikom Srpskom, te prkose međunarodnim zakonima i pravu, Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, tzv. Haaškom sudu.

Poglavito je to licemjerje Državnog odvjetništva RH i pravosudnih tijela RH, Haaškog suda i međunarodne zajednice u odnosu na ratni zločin u Kostrićima u općini Majur strašno ako se zna kako državne institucije RH već tri godine znaju počinitelje tog nečovječnog čina, te ne čine ništa da ubojice privedu zakonu i primjereno kazne, i to u vrijeme dok je cijela Hrvatska u velikoj strepnji kako će glasiti konačna, pravomoćna presuda našim nevinim hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na sudu u Haagu, koji su optuženi, ne za pojedinačne ratne zločine, nego za zapovjednu odgovornost, i to za nedokazane optužbe.

Zbog toga pozivamo Državno odvjetništvo RH i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da konačno podigne optužnicu protiv  ubojice 16 nedužnih hrvatskih civila u Kostrićima, među kojima njihovu hitnu intervenciju zaziva posebno žrtva dvoje nedužne i ubijene djece.
Pozivamo Mladena Bajića i DORH da konačno počnu raditi svoj posao za koji ih plaća hrvatski narod, među kojima su i obitelji kostrićkih žrtava, te da poduzmu mjere da se ubojice hrvatskih civila u Kostrićima uhite, da se pritvore i da im se sudi za ratne zločine koje su počinili. Vrijeme je za pravdu.
Zapalimo svijeće 15. studenoga, sjetimo se kostrićkih žrtava i molimo se za naše nevine hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Bog im pomogao. Molimo se za njih i za pravdu.

U Sisku, 14. studenoga 2012. godine

Predsjednik
IVICA PANDŽA ORKAN, v.r.
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript ;



OPĆINSKA NAČELNICA
OPĆINSKO VIJEĆE

Majur, 06. studenog 2012. godine

POVODOM TUŽNE OBLJETNICE

P O Z I V A M O

Vas na komemorativni skup u naselje Kostrići, povodom obilježbe tragične smrti svih stanovnika naselja Kostrići, koji se dogodio 15. studenog 1991. godine.

Obilježavanje ove obljetnice polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i službom riječi s molitvom za sve stradale održat će se:
u četvrtak, 15. studenog 2012. godine u 11,00 sati
Molimo da svojom nazočnošću odamo dužno poštovanje nevinim žrtvama.

Da se ne zaboravi!
Općinska načelnica Predsjednik
Općinskog vijeća
Ana Šarić,v.r
Vlado Jamić,v.r.

 
IZ JUTARNJEG LISTA - ZA OSMORICU NAJVEĆIH KRVNIKA PO 20 GODINA
Ponedjeljak, 09 Siječanj 2012

Za osmoricu najvećih krvnika po 20 godina

Link: http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=7630

Zbog likvidacije najmanje 200 hrvatskih ratnih zarobljenika 20. studenoga 1991. na Ovčari kod Vukovara jučer je na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu 14 osoba osuđeno na kazne zatvora u trajanju od 5 do 20 godina, a dvojica su oslobođena optužbi.

Krivima ih je, nakon godinu i devet mjeseci suđenja, proglasilo tročlano sudsko vijeće, na čelu sa sucem Veskom Krstajićem koji je u sudnici optuženima pročitao nepravomoćne presude. Na maksimalnih 20 godina zatvora osuđeni su zapovjednik Teritorijalne obrane Vukovara Miroljub Vujović i njegov zamjenik Stanko Vujanović, Milan Lančužanin Kameni, koji je 1991. zapovijedao dobrovoljačkom jedinicom "Leva Supoderica", Predrag Milojević Kinez, Predrag Dragović, Ivan Atanasijević Iko, Đorđe Šošić i Miroslav Đanković Đani, dok su po 15 godina dobili Vujo Zlatar, Jovica Perić i Milan Vojnović.

Predrag Madžarac osuđen je na 12 godina, a jedina žena među 16 optuženih i Vujanovićeva nevjenčana supruga Nada Kalaba na devet godina. Najmanja kazna izrečena je Goranu Mugoši zvanom Kuštro, i to pet godina jer je u špaliru pred hangarom na Ovčari uzimao novac i tukao zarobljenike koji su iste noći strijeljani pokraj unaprijed iskopane jame na obližnjem Grabovu. Marko Ljuboja i Slobodan Katić su u nedostaku dokaza oslobođeni i odmah pušteni iz pritvora.

U presudi se navodi kako su krivi što su od poslijepodneva 20. studenoga do ranih jutarnjih sati 21. studenoga 1991. na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara "vršili ubojstva, tjelesno ozljeđivali i nečovječno postupali vrijeđajući dostojanstvo" odvedenih iz vukovarske bolnice nakon sloma obrane grada.

Sudac Krstajić pritom spominje i kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba koji "u tadašnjoj RH u sastavu SFRJ nije imao karakter međunarodnog", kao i nepoštivanje Ženevskih konvencija. Osuđeni su tada, kao teritorijalci i dobrovoljci, bili su u sastavu tadašnje JNA.

Sudac Krstajić pročitao je i imena 192 identificirane žrtve Ovčare, a pri izricanju presude iz beogradske je sudnice, iz staklom odvojenog prostora za optužene, udaljen Predrag Dragović jer je psovao suca. Neki optuženi mirno su slušali izricanje dugotrajnih kazni, jedni su se križali, a drugi smijali. Njihove obitelji presudu su dočekale jaucima i plačem, a zbog dobacivanja sudac im je zaprijetio udaljavanjem iz sudnice. Nitko od njih, nakon izlaska iz sudnice, nije htio razgovarati s novinarima.

Tijekom dvosatnog obrazlaganja presude sudac Krstajić je, među ostalim, rekao kako je utvrđeno da je ono što se u noći 20. studenoga 1991. dogodilo na Ovčari bilo unaprijed pripremljeno jer su svjedoci govorili o buci bagera koja se ranije tog dana čula s Grabova. Spomenuo je i da je u vrijeme odvođenja hrvatskih zarobljenika iz vukovarske bolnice zasjedala "vlada" tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, na čelu sa sadašnjim haaškim bjeguncem Goranom Hadžićem, kada je od JNA zatraženo da preda zarobljenike jer su to "najozloglašenije ustaše kojima treba suditi narod Vukovara". Sudac Krstajić ponovio je još jednom scenarij prema kojem se odigrao zločin na Ovčari, govoreći o premlaćivanju u špaliru i u hangaru na Ovčari, potom odvođenju traktorskim prikolicama u sumrak u smjeru Grabova, strijeljanju u skupinama, čija su tijela potom zakopana buldožerom. Naveo je i svjedočenja o najmanje desetak zarobljenika, zadnjoj skupini koja je na kraju likvidirana pred hangarom.

"Samo pet osoba u sudnici je reklo 'da, ja sam bio na rupi'", podsjetio je Krstajić, a među njima su i dva svjedoka suradnika - Spasoje Petković Štuka i Božo Latinović, zvani Boro Krajišnik, koji su srbijanskim istražiteljima ispričali detalje zločina 1991. na Ovčari.

Kao mjerilo za izrečene zatvorske kazne, sudac je naveo "težinu posljedica i doprinos optuženih tome", istaknuvši kako "ih ima još puno koji bi tu trebali biti".  

Obitelji iz sudnice izašle sa slikama ubijenih na Ovčari



Obitelji žrtava s Ovčare, koje su od 9. ožujka pratile tijek suđenja 16 optuženih, iz beogradske sudnice u Ustaničkoj 29 nakon izricanja presude izašle su u tišini, noseći fotografije svojih najmilijih čiji su posmrtni ostaci 1996. ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari. - Neka im je suđeno za ono što su počinili - komentirali su. - Presuda je donekle realna, no meni to ništa ne znači jer još uvijek ne znam sudbinu svoga sina Gorana koji je odveden iz vukovarske bolnice - rekla je novinarima majka Jelena Baketa. 

Obitelji žrtava pred zgradom Specijalnog suda za ratne zločine dočekao je autobus, a iz zgrade su izašli tek kada su taj prostor napustile obitelji i rodbina optuženih. I sam tijek izricanja presude obitelji žrtava i obitelji optuženih pratile su na odvojenim galerijama. Novinarima i fotoreporterima ulazak u sudnicu nije bio omogućen, kao ni tijekom cijelog suđenja. 


Nataša Kandić: Zadovoljna presudom


Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo Srbije koja je u beogradskoj sudnici zatupala obitelji žrtava Ovčare, zadovoljna je presudom. - To nisu svi koji su sudjelovali u zločinu na Ovčari, ostalo je još mnogo toga što treba razriješiti. Ali, ovo je tek prvo suđenje pred Vijećem za ratne zločine, a vjerojatno će ih biti još - izjavila je novinarima. Kandić i dalje smatra da je optužnica u slučaju Ovčara bila manjkava jer je među žrtvama bilo i civila. Najvažnije je, dodala je, to što je procesom za Ovčaru dokazano da je srpsko pravosuđe u stanju suditi za ratne zločine.

Zastupnik obitelji žrtava, odvjetnik Rajko Danilović presudu je ocijenio značajnom jer je "sud uspio rekonstrurati zločin na Ovčari nakon 14 godina". Danilović je rekao i da su se "neki izvukli od odgovornosti".


Sanja Butigan
 
«« Početak « Prethodna 1 2 Sljedeća » Kraj »»

Stranice 1 - 9 od 13
 
Top! Top!