www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Ratni zločini '91-'95 u BiH
Subota, 16 Prosinac 2017
 
 
Ratni zločini '91-'95 u BiH
BIH: 23 GODINE ZA UBOJSTVA HRVATA I BOŠNJAKA IZ PRIJEDORA
Ponedjeljak, 23 Rujan 2013
Link: http://www.hrt.hr/index.php?id=vijesti-clanak&tx_ttnews%5Btt_news%5D=221162&tx_ttnews%5BbackPid%5D=850&cHash=fccde2e90b

Prizivno vijeće Suda Bosne i Hercegovine pravomoćno je osudilo dvojicu pripadnika ratnog sastava policije bosanskih Srba na po 23 godine zatvora proglasivši ih krivim za ubojstvo više od 200 Hrvata i Bošnjaka počinjeno na planini Vlašić u kolovozu 1992. godine. Iz Suda BiH potvrđeno je kako su odbačene žalbe obrane i tužiteljstva na prvostupanjsku presudu kojom su u lipnju Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja proglašeni krivima za zločin protiv čovječnosti i osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 23 godine. Dvojica suoptuženih Petar Čivčić i Branko Topola oslobođeni su krivnje. Trojica koji su proglašeni krivim označeni su odgovornima jer su od travnja do kraja rujna 1992. sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu usmjerenom protiv hrvatskog i bošnjačkog stanovništva općine Prijedor radi njihova progona.

Rekli da ih vode na razmjenu, pa strijeljali

Kao pripadnici interventnog odjela policije u Prijedoru oni su 21. kolovoza 1992. godine sudjelovali i pomagali u pratnji konvoja autobusa i kamiona u kojima se nalazilo više od 1.200 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz općine Prijedor. Riječ je o osobama koje su prije toga bile zatočene, a iz logora u okolici Prijedora transportirani su uz objašnjenje kako ih se vodi na razmjenu.

Konvoj je zaustavljen pored rijeke Ugar na planini Vlašić te je iz njega izdvojeno 200 ljudi koji su zatim odvedeni do ruba provalije gdje su i strijeljani. Nakon što su njihova trupla pobacana u provaliju, ubojice su na njih bacili i ručne granate kako bi bili sigurni da nitko nije preživio. Dvanaest zatočenika ipak je uspjelo preživjeti masakr, a neki od njih su svjedočili i na suđenju.

 
ŠTO TUŽITELJSTVO BIH ČEKA!?
Ponedjeljak, 23 Rujan 2013
Link: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/bosna-i-hercegovina/8536-sto-tuziteljstvo-bih-ceka

Tužiteljstvo BiH ne želi procesuirati predmete ratnih zločina protiv hrvatskih civila

Egzodus Hrvata iz Srednje Bosne

I 20 godina nakon ratnih zločina nad hrvatskim civilima na 154 masovna mjesta u BiH, Tužiteljstvo BiH je podiglo optužnicu samo za Trusinu iako je ratni zločin kategorija koja ne zastarijeva. Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH uporno na naše zahtjeve odbija procesuirati ratni i politički bošnjački vrh koji se i danas nalazi na vlasti pa iz toga razloga vjerujemo i na postojanje političkog utjecaja na rad pravosuđa.

Najstrašniji ratni zločini nad hrvatskim življem počinjeni su: 12. siječnja 1993. Lužani (Uskoplje) - Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano 30 civila). Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.



• 19. siječanj 1993. - Gusti Grab (opcina Busovača) - pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.

• 26. siječanj 1993. - Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a a 4 od 5 njegovih pratitelja je ubijeno te je u njih ispaljeno više od 500 metaka (više od 125 metaka po čovjeku, čisto iživljavanje). Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

• 23. ožujka 1993. - Orlište (Konjic) - ubijena 4 civila dobi između 70-80 godina.

• 5. travnja 1993. - Susanj (Zenica) - ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO-a.

• 8. travnja 1993. - Maljine (Travnik) - na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici radjeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina. Pri iskapanju masovne grobnice u Maljinama utvrđeni su naknadni zahvati kojima je cilj bio prikriti tragove zločina.

• 16. travnja 1993. - Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali. Trusina se dogodila istog dana kada i Ahmići.

• 18. travnja 1993. - Grm (Zenica) - ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

• 24. travnja 1993. - Miletići (Travnik) - ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

• 8. lipnja 1993. - Cukle (Travnik) - ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a.

• 8. lipnja 1993. - Krpeljići (Travnik) - ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

• 10. lipnja 1993. - Vitez - od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

• 13. lipnja 1993. - Kraljeva Sutjeska (Kakanj) - ubijena 4 civila i spaljene kuće.

• 13. lipnja 1993. - Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, djeca i starci.

• 13. lipnja 1993. - Slapnica (Kakanj) - ubijeno 9 civila.

• 16. lipnja 1993. - Busovačke Staje (Busovača) - ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO-a, pratitelja konvoja kroz područje Busovačke planine).

• 28. srpnja 1993. - Doljani (Jablanica) - pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba - 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

• Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat) - Bugojno - u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO-a, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnoga Crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15.993 Hrvata (34,2 %) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su oskrnavljena sva katolička groblja.

• 16. kolovoza 1993. - Kiseljak (Žepče) - prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO-a, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO-a. 23 zarobljena civila, među kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika između 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

• 5. rujna 1993. - Zabilje (Vitez) - ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO-a).

• 9. rujna 1993. - Grabovica (Mostar) - u dubini teritorija kojeg je kontrolirao ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. 5. 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km

• 14. rujna 1993. - Uzdol (Prozor) - prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO-a).

• 30. listopada 1993. -Vareš - prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

• 13. studenoga 1993. - Fojnica - Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hitcima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABiH (316. brigada) ubili: fra Nikicu Miličevića – župnika i gvardijana samostana te njegova zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.

• 22. prosinca 1993. - Križančevo Selo (Vitez) - prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.

• 9. siječanj 1994. - Buhine Kuće (Vitez) - prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba - civila i pripadnika HVO-a, i tako dalje...

Na obljetnicu stravičnog ratnog zločina u Uzdolu su 14. rujna 1993. pripadnici muslimanskih snaga ubili 29 civila, među kojima i troje djece: Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubić (1923.), Kata (Jozo) Ljubić (1948.), Kata (Ilija) Perković (1922.), Stanko (Niko) Rajić (1927.), Lucija Rajić (1933.), Šima Rajić (1914.), Mara (Jakov) Rajić (1938.), Mijo (Marko) Rajić (1924.), Ivka Rajić (1921.), Domin (Ivo) Rajić (1936.), Ivka (Martin) Rajić (1934.), Martin (Petar) Ratkić (1935.), Kata Ratkić (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zelić (1944.), Marija (Jozo) Zelić (1980.), Stjepan (Jozo) Zelić (1983.), Ante (Jure) Stojanović (1920.), Ankica (Stipe) Stojanović (1949.), Seferina Stojanović (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanović (1916.). U tom napadu poginulo je i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatović, Fabijan Grabovac, Anđelko Kozarić, Josip Marić, Pero Lučić, Ivo Rajić, Branko Šekerija i Pero Kovčalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zelić i Ilija Cvitanović.

Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. Zločin u Uzdolu počinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zelić (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanovića (1920.) nađen je nedaleko od njegove kuće. Anica (Ante) Stojanović (1949.) pronađena je uz ogradu na putu pred svojom kućom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kući nađena je Seferina Stojanović, a kostur Mate Grubeše pronađen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkić bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podatci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sječiva, najvjerojatnije sjekire, uz četiri prostrijelne rane. Seferina Stojanović imala je posjekotine na glavi od mehaničkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanović nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca."

Među ubijenima je i troje djece. Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred očima im se oslikavao stravičan zločin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći, no stotinjak metara od njegove kuće pronađeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hitcima u glavu. Mijo Rajić zatečen je na prvoj stubi svoje kuće i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kući je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.

Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh" napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskoga samostalnog bataljuna. U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije 'Neretva '93'", pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj način - kao „Slučaj Uzdol! - spominje Ševko Hodžić, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaću pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Oslobođenju“ u 12 nastavaka):

„Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (...) A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra '93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda."

Pitamo se, što čeka glavni tužitelj Tužiteljstva BiH? Nestajanje dokaza i lagano umiranje preostalih svjedoka? Što je s osumnjičenim ratnim zločincima Dževadom Mlaćom i Selmom Cikotićem te Safetom Ćibom protiv kojih su prijave za ratne zločine podnesene od strane žrtava još 1996. godine? Pozivamo Tužiteljstvo da pokrene i okonča istrage te podigne optužnice protiv glavnih i zapovjednih aktera te izvršitelja ratnih zločina kako bi se vratilo povjerenje svih građana te se uspostavio trajni mir i tolerancija a ne da žrtve susreću svoje egzekutore i mučitelje na ulici i na javnim političkim dužnostima i na mjestima u državnim institucijama.

Leo Pločkinić, predsjednik Croatia Libertasa
 
20 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI
Ponedjeljak, 09 Rujan 2013
INFO CENTAR HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

PODODJEL ZA ISELJENIŠTVO GV HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

20 GODINA OD STRAVIČNOG ZLOČINA U GRABOVICI: Krv četverogodišnje  Mladenke Zadro ništa ne može oprati

“PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA, kad-tad, i učini tako da primjerenom kaznom bude kažnjen ZLOČIN nad nedužnim ljudima u Grabovici. PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA”, molim Uzvišenog  Stvoritelja, ovih minuta i trenutaka, baš kada je, u ovo vrijeme, u noći s 8. na 9. rujna 1993, počinjen stravičan zločin i pokolj bez presedana u Grabovici. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA. Budi, zbog četverogodišnje MLADENKE ZADRO, koju su ubili monstrumi bez osjećaja, bez ičega ljudskog u sebi. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA, zbog nedužna 33 civila svirepo i brutalno likvidirana samo zato što su bili HRVATI. PRAVDO, budi zadovoljena…

Točno prije 20 godina, u noći s 8. na 9. rujna  1993, desio se stravičan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Najmlađa žrtva ovog monstruoznog masakra bila je četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedočili o pokolju koji se prije 20 godina desio u njihovom selu.

- “Došli su Ćelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, ispričali su braća Goran i Zoran Zadro.

Ovaj zločin bez presedana po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveća je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu učestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
- Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon čega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;
- Luca Brekalo dugo je mučena, da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero Marić je zaklan;
- Ivan Šarić ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatočeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

I danas, 20 godina poslije, Grabovica je ostala nikad zaliječena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noći. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zločin u Grabovici osuđeni su na po 10 godina zatvora. Međutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zločin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zločin koji je počinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Haagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti.
 
SJEĆANJE NA CIVILNE ŽRTVE U SELU GOJAKOVAC
Četvrtak, 20 Lipanj 2013
KISELJAK, 18. 6. 2013.

Među devet civila koje je Armija BiH pobila u Gojakovcu 17 lipnja 1993 je i 14-godišnji dječak Spomenko Lučić

Dužnosnici HDZ BiH, Josip Kvasina, predsjednik OO HDZ BiH Kiseljak i predsjedatelj Sabora ŽSB te Mladen Mišurić Ramljak, načelnik općine Kiseljak odali su dužnu počast civilima stradalim 17 lipnja u selu Gojakovac pokraj Lepenice u općini Kiseljak.

Na 20 godišnjicu zločina nad devet civilnih žrtava, izaslanstvo HDZ BiH sudjelovalo je na misi zadušnici u župnoj crkvi u Lepenici te položilo vijenac pred Spomen obilježje u Gojakovcu. Armija BiH je 17 lipnja 1993 godine upala u selo Gojakovac te pobila devet civila, šest hrvatske i tri srpske nacionalnosti. Među žrtvama bio je i 14-godišnji dječak Spomenko Lučić.

Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao.

Misu zadušnicu za ubijene služio je fra Stipan Radić, župnik župe Lepenica. „Darovali su nam ono najvrjednije, svoj život. Umrli su za uzvišene ideale obrane svojeg doma i domovine i baš zato njihova žrtva nije uzaludna", poručio je fra Stipan okupljenima na 20 godišnjici stradavanja civila u Gojakovcu.
 
U ZNAK SOLIDARNOSTI IZVJESITE BIJELE PLAHTE
Srijeda, 22 Svibanj 2013

Dana 31. svibnja 1992. vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija da svo nesrpsko stanovništvo mora svoje kuće obilježiti bijelim zastavama ili plahtama, te da pri izlasku iz kuće stave bijele trake oko rukava. Bio je to početak kampanje istrebljenja Bošnajka i Hrvata s teritorija općine Prijedor. Upravo se zato oragniziraju "Dani bijele trake" koji su  sinoć počeli u Zagrebu.

U tri mjeseca od svibnja 1992. iz Prijedora protjerano je 53.000 ljudi, 3178 je ubijeno, a više od 30.000 ljudi je prošlo kroz logore i slične objekte. Fotografije izložene u zagrebačkom Islamskom centru u snimljene su nakon završetka rata od 1996 do 2000. nastale su kako bi dokumentirale zločine u dolini rijeke Sane. Njihov autor Samir Sinanović iz Sanskog Mosta i sam je prošao logore.

Općinske vlasti u Prijedoru i na prostoru doline rijeke Sane do današnjeg dana nisu žrtvama genocida na bilo koji način odale počast. Do četvrtka će u Islamskom centru biti predstavljen raznolik program, ali i razgovori sa žrtvama toga strašnog zločina. Molba je organizatora da građani Zagreba, a i Hrvatske u znak solidarnosti 31. svibnja na svoje prozore izvjese bijele plahte.

Preporučujemo pogledati VIDEO HRT
http://www.hrt.hr/index.php?id=135&tx_ttnews%5btt_news%5d=211143&tx_ttnews%5bbackPid%5d=850&cHash=8ae9195ae3

 
«« Početak « Prethodna 1 2 Sljedeća » Kraj »»

Stranice 1 - 9 od 18
 
Top! Top!