www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Ratni zloèini '91-'95 u BiH
Ponedjeljak, 16 Prosinac 2019
 
 
Ratni zloèini '91-'95 u BiH
BIH: 23 GODINE ZA UBOJSTVA HRVATA I BOŠNJAKA IZ PRIJEDORA
Ponedjeljak, 23 Rujan 2013
Link: http://www.hrt.hr/index.php?id=vijesti-clanak&tx_ttnews%5Btt_news%5D=221162&tx_ttnews%5BbackPid%5D=850&cHash=fccde2e90b

Prizivno vijeæe Suda Bosne i Hercegovine pravomoæno je osudilo dvojicu pripadnika ratnog sastava policije bosanskih Srba na po 23 godine zatvora proglasivši ih krivim za ubojstvo više od 200 Hrvata i Bošnjaka poèinjeno na planini Vlašiæ u kolovozu 1992. godine. Iz Suda BiH potvrðeno je kako su odbaèene žalbe obrane i tužiteljstva na prvostupanjsku presudu kojom su u lipnju Radoslav Kneževiæ i Marinko Ljepoja proglašeni krivima za zloèin protiv èovjeènosti i osuðeni na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od po 23 godine. Dvojica suoptuženih Petar Èivèiæ i Branko Topola osloboðeni su krivnje. Trojica koji su proglašeni krivim oznaèeni su odgovornima jer su od travnja do kraja rujna 1992. sudjelovali u udruženom zloèinaèkom poduhvatu usmjerenom protiv hrvatskog i bošnjaèkog stanovništva opæine Prijedor radi njihova progona.

Rekli da ih vode na razmjenu, pa strijeljali

Kao pripadnici interventnog odjela policije u Prijedoru oni su 21. kolovoza 1992. godine sudjelovali i pomagali u pratnji konvoja autobusa i kamiona u kojima se nalazilo više od 1.200 civila bošnjaèke i hrvatske nacionalnosti iz opæine Prijedor. Rijeè je o osobama koje su prije toga bile zatoèene, a iz logora u okolici Prijedora transportirani su uz objašnjenje kako ih se vodi na razmjenu.

Konvoj je zaustavljen pored rijeke Ugar na planini Vlašiæ te je iz njega izdvojeno 200 ljudi koji su zatim odvedeni do ruba provalije gdje su i strijeljani. Nakon što su njihova trupla pobacana u provaliju, ubojice su na njih bacili i ruène granate kako bi bili sigurni da nitko nije preživio. Dvanaest zatoèenika ipak je uspjelo preživjeti masakr, a neki od njih su svjedoèili i na suðenju.

 
ŠTO TUŽITELJSTVO BIH ÈEKA!?
Ponedjeljak, 23 Rujan 2013
Link: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/bosna-i-hercegovina/8536-sto-tuziteljstvo-bih-ceka

Tužiteljstvo BiH ne želi procesuirati predmete ratnih zloèina protiv hrvatskih civila

Egzodus Hrvata iz Srednje Bosne

I 20 godina nakon ratnih zloèina nad hrvatskim civilima na 154 masovna mjesta u BiH, Tužiteljstvo BiH je podiglo optužnicu samo za Trusinu iako je ratni zloèin kategorija koja ne zastarijeva. Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH uporno na naše zahtjeve odbija procesuirati ratni i politièki bošnjaèki vrh koji se i danas nalazi na vlasti pa iz toga razloga vjerujemo i na postojanje politièkog utjecaja na rad pravosuða.

Najstrašniji ratni zloèini nad hrvatskim življem poèinjeni su: 12. sijeènja 1993. Lužani (Uskoplje) - Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i uèinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano 30 civila). Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.



• 19. sijeèanj 1993. - Gusti Grab (opcina Busovaèa) - pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.

• 26. sijeèanj 1993. - Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a a 4 od 5 njegovih pratitelja je ubijeno te je u njih ispaljeno više od 500 metaka (više od 125 metaka po èovjeku, èisto iživljavanje). Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnièki oèišæeno, prognano je više od 3000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

• 23. ožujka 1993. - Orlište (Konjic) - ubijena 4 civila dobi izmeðu 70-80 godina.

• 5. travnja 1993. - Susanj (Zenica) - ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i doèekali ABiH nakon povlaèenja HVO-a.

• 8. travnja 1993. - Maljine (Travnik) - na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uoèeno je da su u masovnoj grobnici radjeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zloèina. Pri iskapanju masovne grobnice u Maljinama utvrðeni su naknadni zahvati kojima je cilj bio prikriti tragove zloèina.

• 16. travnja 1993. - Trusina (Konjic) – izmeðu 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuæe do kuæe i ubijali civile koje bi tamo zatekli a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da æe civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali. Trusina se dogodila istog dana kada i Ahmiæi.

• 18. travnja 1993. - Grm (Zenica) - ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

• 24. travnja 1993. - Miletiæi (Travnik) - ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

• 8. lipnja 1993. - Cukle (Travnik) - ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a.

• 8. lipnja 1993. - Krpeljiæi (Travnik) - ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guèu Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

• 10. lipnja 1993. - Vitez - od granate ispaljene s položaja ABiH na djeèje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

• 13. lipnja 1993. - Kraljeva Sutjeska (Kakanj) - ubijena 4 civila i spaljene kuæe.

• 13. lipnja 1993. - Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, djeca i starci.

• 13. lipnja 1993. - Slapnica (Kakanj) - ubijeno 9 civila.

• 16. lipnja 1993. - Busovaèke Staje (Busovaèa) - ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO-a, pratitelja konvoja kroz podruèje Busovaèke planine).

• 28. srpnja 1993. - Doljani (Jablanica) - pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba - 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveæi broj u trenutku upada u selo bio zateèen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlaèenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

• Srpanj / kolovoz 1993. (toèan datum nepoznat) - Bugojno - u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je èinio 21 zatoèeni pripadnik HVO-a, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Meðunarodnoga Crvenog križa. Primjer pravog etnièkog èišæenja je opæina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15.993 Hrvata (34,2 %) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatoèenika, gdje su bili muèeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljaèkano je preko 3000 hrvatskih kuæa, minirano ih je 1480 a 1070 ošteæeno. U gradu su oskrnavljena sva katolièka groblja.

• 16. kolovoza 1993. - Kiseljak (Žepèe) - prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO-a, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlaèenju iz obruèa HVO-a. 23 zarobljena civila, meðu kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmeðu 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

• 5. rujna 1993. - Zabilje (Vitez) - ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO-a).

• 9. rujna 1993. - Grabovica (Mostar) - u dubini teritorija kojeg je kontrolirao ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire podruèje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. 5. 1993. i u vrijeme poèinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km

• 14. rujna 1993. - Uzdol (Prozor) - prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO-a).

• 30. listopada 1993. -Vareš - prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povuæi s pripadnicima HVO-a, vjerujuæi da im se ne može dogoditi ništa ukoliko doðe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuæa. Opæina u kojoj su Hrvati bili veæina etnièki je gotovo potpunoma oèišæena od Hrvata.

• 13. studenoga 1993. - Fojnica - Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegoviæ je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevaèkog samostana Duha Svetog hitcima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABiH (316. brigada) ubili: fra Nikicu Milièeviæa – župnika i gvardijana samostana te njegova zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migiæa. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.

• 22. prosinca 1993. - Križanèevo Selo (Vitez) - prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.

• 9. sijeèanj 1994. - Buhine Kuæe (Vitez) - prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba - civila i pripadnika HVO-a, i tako dalje...

Na obljetnicu straviènog ratnog zloèina u Uzdolu su 14. rujna 1993. pripadnici muslimanskih snaga ubili 29 civila, meðu kojima i troje djece: Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubiæ (1923.), Kata (Jozo) Ljubiæ (1948.), Kata (Ilija) Perkoviæ (1922.), Stanko (Niko) Rajiæ (1927.), Lucija Rajiæ (1933.), Šima Rajiæ (1914.), Mara (Jakov) Rajiæ (1938.), Mijo (Marko) Rajiæ (1924.), Ivka Rajiæ (1921.), Domin (Ivo) Rajiæ (1936.), Ivka (Martin) Rajiæ (1934.), Martin (Petar) Ratkiæ (1935.), Kata Ratkiæ (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zeliæ (1944.), Marija (Jozo) Zeliæ (1980.), Stjepan (Jozo) Zeliæ (1983.), Ante (Jure) Stojanoviæ (1920.), Ankica (Stipe) Stojanoviæ (1949.), Seferina Stojanoviæ (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanoviæ (1916.). U tom napadu poginulo je i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatoviæ, Fabijan Grabovac, Anðelko Kozariæ, Josip Mariæ, Pero Luèiæ, Ivo Rajiæ, Branko Šekerija i Pero Kovèalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zeliæ i Ilija Cvitanoviæ.

Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. Zloèin u Uzdolu poèinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zeliæ (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanoviæa (1920.) naðen je nedaleko od njegove kuæe. Anica (Ante) Stojanoviæ (1949.) pronaðena je uz ogradu na putu pred svojom kuæom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kuæi naðena je Seferina Stojanoviæ, a kostur Mate Grubeše pronaðen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkiæ bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podatci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sjeèiva, najvjerojatnije sjekire, uz èetiri prostrijelne rane. Seferina Stojanoviæ imala je posjekotine na glavi od mehanièkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanoviæ nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca."

Meðu ubijenima je i troje djece. Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred oèima im se oslikavao stravièan zloèin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isjeèene noževima. Djeèak Stjepan Zeliæ (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeæi, no stotinjak metara od njegove kuæe pronaðeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hitcima u glavu. Mijo Rajiæ zateèen je na prvoj stubi svoje kuæe i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kuæi je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.

Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Haliloviæ sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh" napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskoga samostalnog bataljuna. U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije 'Neretva '93'", pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj naèin - kao „Sluèaj Uzdol! - spominje Ševko Hodžiæ, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaæu pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Osloboðenju“ u 12 nastavaka):

„Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (...) A šta se dogaðalo u Uzdolu tog 14. septembra '93.? Znam samo ono što sam proèitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljeviæ, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnièka pobjeda."

Pitamo se, što èeka glavni tužitelj Tužiteljstva BiH? Nestajanje dokaza i lagano umiranje preostalih svjedoka? Što je s osumnjièenim ratnim zloèincima Dževadom Mlaæom i Selmom Cikotiæem te Safetom Æibom protiv kojih su prijave za ratne zloèine podnesene od strane žrtava još 1996. godine? Pozivamo Tužiteljstvo da pokrene i okonèa istrage te podigne optužnice protiv glavnih i zapovjednih aktera te izvršitelja ratnih zloèina kako bi se vratilo povjerenje svih graðana te se uspostavio trajni mir i tolerancija a ne da žrtve susreæu svoje egzekutore i muèitelje na ulici i na javnim politièkim dužnostima i na mjestima u državnim institucijama.

Leo Ploèkiniæ, predsjednik Croatia Libertasa
 
20 GODINA OD STRAVIÈNOG ZLOÈINA U GRABOVICI
Ponedjeljak, 09 Rujan 2013
INFO CENTAR HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

PODODJEL ZA ISELJENIŠTVO GV HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE

20 GODINA OD STRAVIÈNOG ZLOÈINA U GRABOVICI: Krv èetverogodišnje  Mladenke Zadro ništa ne može oprati

“PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA, kad-tad, i uèini tako da primjerenom kaznom bude kažnjen ZLOÈIN nad nedužnim ljudima u Grabovici. PRAVDO, ako te ima, budi ZADOVOLJENA”, molim Uzvišenog  Stvoritelja, ovih minuta i trenutaka, baš kada je, u ovo vrijeme, u noæi s 8. na 9. rujna 1993, poèinjen stravièan zloèin i pokolj bez presedana u Grabovici. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA. Budi, zbog èetverogodišnje MLADENKE ZADRO, koju su ubili monstrumi bez osjeæaja, bez ièega ljudskog u sebi. PRAVDO, ako te ima budi ZADOVOLJENA, zbog nedužna 33 civila svirepo i brutalno likvidirana samo zato što su bili HRVATI. PRAVDO, budi zadovoljena…

Toèno prije 20 godina, u noæi s 8. na 9. rujna  1993, desio se stravièan pokolj nad 33 nedužna civila hrvatske nacionalnosti iz Grabovice. Pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH, iz jedinice 9. brdske brigade, brutalno su pobili svakoga koga su zatekli u selu koje se nalazi izmeðu Mostara i Jablanice. Najmlaða žrtva ovog monstruoznog masakra bila je èetverogodišnja djevojèica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Mariæ, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braæa, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodiènih kuæa u selu u kojem su živjeli iskljuèivo Hrvati. Njih dvojica kasnije su svjedoèili o pokolju koji se prije 20 godina desio u njihovom selu.

- “Došli su Æelini i Cacini, njih oko 300. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože saèuvaj! Treæi dan su Æelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladiæa su došla u našu kuæu. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na ‘talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeði nož, a treæi plavi pancirni prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da doðe pokazati hajvan. Kako on nije smio iæi sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se èula galama i prièa. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Èuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da æu ja otiæi i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proæi æe i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i poprièali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Èula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune 4 godine”, isprièali su braæa Goran i Zoran Zadro.

Ovaj zloèin bez presedana po naèinu izvršenja i okolnostima pod kojima je izvršen najveæa je sramota koja se desila u zoni odgovornosti IV korpusa Armije RbiH. Iako su u njemu uèestvovali pripadnici Armije RBiH iz korpusa koji nije bio nadležan za tu zonu, to ne umanjuje ogromnu mrlju koja je ostala uz ime Armije RBiH.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji dogaðaja, zakljuèeno je da je veæina žrtava ubijena na veoma svirep naèin:
- Jozo Brekalo bio je razapet na križ, nakon èega mu je glava otkinuta i nabijena na kolac;
- Luca Brekalo dugo je muèena, da bi na kraju bila živa zapaljena;
- Pero Mariæ je zaklan;
- Ivan Šariæ ubijen je pred suprugom Ljubicom, koja je tada silovana, a nakon dugog zatoèeništva razmijenjena, a kad je došla u Mostar, izvršila je samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova.

I danas, 20 godina poslije, Grabovica je ostala nikad zalijeèena rana. Izgleda potpuno pusto i sablasno, baš kako je izgledala i te kobne noæi. Dvojica pripadnika jedinice koji su izvršili zloèin u Grabovici osuðeni su na po 10 godina zatvora. Meðutim, tom presudom pravda nije zadovoljena jer zloèin u Grabovici mora i treba biti detaljno preispitan, naredbodavci i ostali izvršitelji moraju biti izvedeni pred Sud, ma koji to bude, mora primjereno sankcionirati zloèin koji je poèinjen. Tadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviæu suðeno je pred Tribunalom za ratne zloèine u Haagu i za sluèaj Grabovica, ali je on proglašenim nevinim po zapovjednoj odgovornosti.
 
SJEÆANJE NA CIVILNE ŽRTVE U SELU GOJAKOVAC
Èetvrtak, 20 Lipanj 2013
KISELJAK, 18. 6. 2013.

Meðu devet civila koje je Armija BiH pobila u Gojakovcu 17 lipnja 1993 je i 14-godišnji djeèak Spomenko Luèiæ

Dužnosnici HDZ BiH, Josip Kvasina, predsjednik OO HDZ BiH Kiseljak i predsjedatelj Sabora ŽSB te Mladen Mišuriæ Ramljak, naèelnik opæine Kiseljak odali su dužnu poèast civilima stradalim 17 lipnja u selu Gojakovac pokraj Lepenice u opæini Kiseljak.

Na 20 godišnjicu zloèina nad devet civilnih žrtava, izaslanstvo HDZ BiH sudjelovalo je na misi zadušnici u župnoj crkvi u Lepenici te položilo vijenac pred Spomen obilježje u Gojakovcu. Armija BiH je 17 lipnja 1993 godine upala u selo Gojakovac te pobila devet civila, šest hrvatske i tri srpske nacionalnosti. Meðu žrtvama bio je i 14-godišnji djeèak Spomenko Luèiæ.

Za ovaj zloèin do danas nitko nije odgovarao.

Misu zadušnicu za ubijene služio je fra Stipan Radiæ, župnik župe Lepenica. „Darovali su nam ono najvrjednije, svoj život. Umrli su za uzvišene ideale obrane svojeg doma i domovine i baš zato njihova žrtva nije uzaludna", poruèio je fra Stipan okupljenima na 20 godišnjici stradavanja civila u Gojakovcu.
 
U ZNAK SOLIDARNOSTI IZVJESITE BIJELE PLAHTE
Srijeda, 22 Svibanj 2013

Dana 31. svibnja 1992. vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija da svo nesrpsko stanovništvo mora svoje kuæe obilježiti bijelim zastavama ili plahtama, te da pri izlasku iz kuæe stave bijele trake oko rukava. Bio je to poèetak kampanje istrebljenja Bošnajka i Hrvata s teritorija opæine Prijedor. Upravo se zato oragniziraju "Dani bijele trake" koji su  sinoæ poèeli u Zagrebu.

U tri mjeseca od svibnja 1992. iz Prijedora protjerano je 53.000 ljudi, 3178 je ubijeno, a više od 30.000 ljudi je prošlo kroz logore i sliène objekte. Fotografije izložene u zagrebaèkom Islamskom centru u snimljene su nakon završetka rata od 1996 do 2000. nastale su kako bi dokumentirale zloèine u dolini rijeke Sane. Njihov autor Samir Sinanoviæ iz Sanskog Mosta i sam je prošao logore.

Opæinske vlasti u Prijedoru i na prostoru doline rijeke Sane do današnjeg dana nisu žrtvama genocida na bilo koji naèin odale poèast. Do èetvrtka æe u Islamskom centru biti predstavljen raznolik program, ali i razgovori sa žrtvama toga strašnog zloèina. Molba je organizatora da graðani Zagreba, a i Hrvatske u znak solidarnosti 31. svibnja na svoje prozore izvjese bijele plahte.

Preporuèujemo pogledati VIDEO HRT
http://www.hrt.hr/index.php?id=135&tx_ttnews%5btt_news%5d=211143&tx_ttnews%5bbackPid%5d=850&cHash=8ae9195ae3

 
«« Poèetak « Prethodna 1 2 Sljedeæa » Kraj »»

Stranice 1 - 9 od 18
 
Top! Top!