Uz novu knjigu “Živa glava” Julienne Eden Bušiæ
Published 08.05.2012

„Živa glava“ Julienne Eden Bušiæ romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je prošla straviènu borbu za vlastiti život. 

ODABRATI ŽIVOT
(predgovor)

U želji za što snažnijom provokacijom vlastite civilizacije amerièka feministica Camille Paglia izjavljuje kako je cjelokupna zapadna kultura zasnovana na principu moæi: „Seks je moæ. Identitet je moæ. U zapadnjaèkoj kulturi ne postoje neizrabljivaèki odnosi“. Da je svijest o moæi doista oblikovala zapadnu civilizaciju svjedoèe nebrojeni ratovi, razaranja, zaposjedanja zemlje i dobara, robovlasnièki i feudalni odnosi, raznorazne naprave za muèenje i ubijanje, pa i u tek suvremenom društvu osviješteno obiteljsko nasilje. Neobjašnjivo je prokletstvo èovjeka u želji da bude nadmoæan nad svijetom i prirodom, da bude veæi od Boga i gospodari živim biæima, da gospodari drugim èovjekom ne poznajuæi i ne prepoznavajuæi u njemu sliku Božju, elemente božanske ideje. Proporcionalno iskazivanju moæi èovjek gubi svoj humani identitet i ustupa ga silama tame i zla. Ne svjedoèimo li tome svakodnevno? Koliko smo se puta pitali – pa zar je moguæe da èovjek uèini takvo zvjerstvo, kako ga nije strah Boga, gdje mu je savjest?

U svojoj najnovijoj knjizi vrlo simbolièno naslovljenoj „Živa glava“ Julienne Eden Bušiæ propituje upravo pitanja moæi, sile i silovanja, istine i laži, paralelnu prisutnost više stvarnosti – ratne, poratne, mirnodobske, ali prije svega moralne uronulosti vlastite civilizacije. „Živa glava“ romansirana je biografija stvarne Vukovarke koja je prošla straviènu borbu za vlastiti život. U srcu uljuðene Europe, na obali Dunava, u Vukovaru su tijekom jugo-èetnièke okupacije postojale seksulane robinje, „žene za podizanje morala“ neprijateljskim vojnicima, naglo preobraženim susjedima, kolegama iz istih tvornica i poduzeæa. Danas te iste žene žive pokraj nas pod geslom – „kao da ih nema“. Dvadeset godina o svojim su muèenjima šutjele, a institucije, udruge urešene naslovima o borbi za ljudska prava njihovu su šutnju doista držale poslovièno zlatnom.

One nisu izgubile ni nogu ni ruku da bi je makar pokušale zamijeniti protezom, njima je sustavno uništavano tijelo, duša i srce. U Domovinskom ratu, tijekom okupacije Vukovara i drugih hrvatskih mjesta, silovanje je bilo jedno od vojno-strateških metoda etnièkoga èišæenja. Poznato je i dokumentirano da su srpski vojnici i èetnici tu brutalnu metodu provodili i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su autobusi i autobusi silovanih žena razvezeni po bijelom svijetu, na oèigled svih meðunarodnih humanitarnih udruga i institucija. Za hrvatski se sluèaj rijetko želi i èuti. O serijskim silovanjima tijekom srbo-èetnièke okupacije hrvatske zemlje i u nas se programirano njeguje kult šutnje. Žrtvama je i onako dovoljno teško, pa o tome govore same riskirajuæi obitelj kao i svaku vrstu novog poniženja. Zar bi se tim delikatnim pitanjima trebali baviti europsko-uljuðeni Hrvati? Za Vukovar je rezerviran mjesec studeni, tada ima sasvim dovoljno medijske pozornosti – i dalje doista nije potrebno „talasati“. Rat je i onako davno završio. No, tko nam to daje za pravo da šutimo?! Tko nam daje pravo da zaboravimo na èovjeka do sebe i njegovu bol, na patnju obespravljenih, duhovno i fizièki unakaženih žena koje svoju bol žive iz dana u dan zajedno sa svojim obiteljima, jer dok nije osviješten – zloèin traje i dalje?!

Julienne Eden Bušiæ stoga pokreæe iznimno hrabar i smion potez. Piše o stvarnoj S. Piše o dvadesetdvogodišnjoj majci koja je ostala u Vukovaru tijekom opsade zajedno sa svojom obitelji. O ženi koja je svoga trogodišnjeg sina ostavila na skrb majci i prihvatila se posla u medicinskom sanitetu. Nakon èetnièkog zauzimanja teritorija zarobljuju je, muèe i ispituju, drže po vlažnim i smrdljivim podrumima, svojim prljavo improviziranim tamnicama. Prvi je siluje poznanik vlastitog oca. Mogla mu je biti kæi. No, on je sada imao moæ i želio ju je pokazati.
Silovanje kao i svaka druga vrsta bestijalnog muèenja i iživljavanja, psihièkog i fizièkog, nad slabijim ljudskim biæem simbolièko je pitanja identiteta. Onaj koji je podèinjen više ga ne smije imati. Posebice je tu vrlo složeno pitanje zauzimanja žene kao vlasništva, kao vlastitog predmeta. Nije li žena oduvijek, od mitološke razine koja je ostala saèuvana do danas u pjesnièkom jeziku, bila simbol zemlje i obnove, nisu li oduvijek domovina i majka na simbolièkoj razini izjednaèene. Žene kao nositeljice identiteta odreðene nacije, u ovom sluèaju Hrvatice, bile su prostor nad kojim se pokazivala sva moæ tamnih sila, sva zvjerska želja za posjedovanjem. Uništiti ženu, njezin identitet, ubiti u njoj majèinstvo, teži je zloèin nego je lišti života, to je veæi udarac njezinoj obitelji, bližnjima, u krajnjem smislu njezinoj domovini. Silovanja su stoga provoðena sustavno, serijski. Ako se problem barem ne pokuša svesti na dublju psihološku razinu, kako objasniti èinjenicu da se sakupljaju skupine dotadašnjih sugraðana kako bi silovali zarobljene Hrvatice, kako to drukèije objasniti nego bestijalnom voljom za dokazivanjem moæi i plodom neutažive mržnje prema slabijima, drukèijima, onima koji su lišeni svoga identiteta, i postali vlasništvo okupatora.
Nakon izvjesnog vremena zarobljeništva Bušiæina junakinja postaje seksualna robinja. Njezin „vlasnik“ dotadašnji je sugraðanin. No, da patologija zloèina ne bi ostala na plošnoj razini – S. meðu ponuðenim èetnièkim kandidatima pod prijetnjom smræu bira „vlasnika“. Njezin odabir sada postaje žarišna toèka pitanja – je li odabirom „vlasnika“ izabrala život ili doživotno lagano umiranje? Kolika je dimenzija njezine vlastite krivnje? Julie Bušiæ u tom smislu postavlja doista kompleksno pitanje – što doista znaèi saèuvati živu glavu?
Autorica stoga u romanu njeguje više slojeva u kojima otvara bolne civilizacijska rane. Naime, radnja romana poèinje u suvremenom Vukovaru. S. se s obitelji vratila i otpoèela novi život. Žena je potpuno posveæena obitelji i svojoj djeci. Ipak, vrativši se u Vukovar doèekuju je dvije vrste iznenaðenja – susreæe svoje silovatelje i muèitelje kako poput slobodnih graðana šetaju gradom, svoga ratnog „vlasnika“ u uniformi hrvatske policije. S druge strane, Hrvati, poznanici i susjedi svojim je podsmjesima i uvredama optužuju kako je bila „njihova“, kako se „prodala“, upuæujuæi joj bolno prezrive poglede i najružnije uvrede za ijednu ženu. Oèito je pred S. bio još jedan odabir – ovaj put možda i teži. Izabrati život ili samo živu glavu?
U mirnodopskoj zbilji otvara se treæi sloj prièe. S. odluèuje tužiti svoje silovatelje. Prvi je pobjegao s oproštenim sudskim troškovima, a drugi, „vlasnik“, proglašen je nevin po svim toèkama optužnice. Silovanje se nije moglo dokazati, ono je za sud neopipljivo i nevidljivo. Pa zar S. još uvijek nije živa i u jednom ljudskom komadu?! Za zakon je sasvim dovoljno da muškarac, nositelj moæi, zanijeèe svoj tobožnji grijeh. Ostalo je sve neupitno. Dakle, koliko smo u vlastitoj civilizaciji, utemeljenoj na kršæanskim vrijednostima ljubavi i milosrða, odmakli od kazne kamenovanjem? Zauzeli smo tek dublje prostore patologije zla. Pod teretom dvostruke viktimizacije svoje junakinje Bušiæeva otvara dubinska egzistencijalna pitanja – je li S. doista trebala odabrati život, je li opravdano da majka želi pod svaku cijenu živjeti za vlastito dijete? Ne bi li bilo bolje i èasnije da je odabrala smrt?!
I konaèno, temelj cijele prièe i jest – odabir ŽIVOTA. U svojoj romansiranoj biografiji Julienne Eden Bušiæ uvodi nenametljiv suvremeni lik bebe, djevojèice koju je S. zajedno sa svojim suprugom željela imati kao najsnažniju potvrdu života nastalog božanskom voljom. Kao dokaz da su cikliène obnove života moguæe samo u ljubavi i proèišæenju. Dakle, u potpunom kontrastu s cijelom radnjom romana, a ona je smještena u samo jedan dan, u samo dvadeset i èetiri sata uobièajenog obiteljskog života, dok S. prebire po vlastitoj dokumentaciji povijesti muèenja, beba je upozorava na vlastitu pravu sadašnjost. Bolna prošlost postoji ali važnija od nje je spoznaja da beba spava, da se izmigoljila ispod stola, da prštavilo njezine nevine i èiste energije zauzima nove prostore života. Kao simbolièki lajtmotiv cijele prièe upravo je neutaživa bebina želja za dojenjem, za mamom, za životom. Ona je iskon, i konaènost u jednome. Ona je slika stvarnog Božjeg prisustva i blagoslova.
U tom smislu Bušiæeva ne odustaje od vlastite temeljne ideje ljubavi i svjetla. Nimalo nije lako pisati o tako dubokoj patnji silovanih žena, pokušati uæi u život i svijest svoje junakinje i sve to s njome proživjeti, ali ona je uspjela, i stvorila je iznimno djelo u korpusu hrvatske književnosti o Domovinskom ratu. Jedna od bitnih znaèajki romana jest da prièa zapravo ne završava – ona je u posljednjem poglavlju tek na poèetku – pred drugim pokušajem suðenja poèiniteljima. Ona traje i dalje. Stoga je proces èitanja istodobno muèan i ohrabrujuæ, oslobaðajuæ u želji proèišæenja. Zlo može biti oèišæeno tek kada bude osviješteno i spoznato. Možemo li svojom tragiènom europskom, hrvatskom prièom osvijestiti najprije sebe, a zatim otvoriti srce prema patnjama „žena za podizanje morala“ na svim ratištima svijeta, na svim podruèjima pod upravom „moæi“. Koliko nas stoji vapaj vlastite savjesti i morala? Koliko nam je svima potrebno proèitati ovu potresnu prièu o muèenièkim danima Vukovara, o hrabrosti žena koje su odabrale život i majèinstvo, a cijenu za svoju živu glavu plaæaju još i danas? Koliko smo i sami dio prièe o moæi i njihovim žrtvama?

Sanja Kneževiæ