|
U Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu dana 8.11.2011. godine predstavljena je knjiga
„Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi“, autora gospodina Mirsada Bakšiæa, odvjetnika, brigadira HV-a u.m.
U punoj dvorani Napretkovog kulturnog centra i predstavljaèi su bili:
akademik Dubravka Jelèiæa,
odvjetnik mr. Tomislava Jonjiæa,
dr. sc. prof. Zvonimira Šeparoviæ,
dr. sc. Zlatko Hasanbegoviæ,
dipl. iur. Joško Lonèariæ,
Rijeè o znaèajnom djelu s tematikom vezanom uz muslimanski kulturni krug, knjiga koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg rada autora Mirsada Bakšiæa. U knjizi su predstavljeni esji, razgovori, novinski èlanci, osvrti te odgovori i reakcije na diskriminacijska ponašanja prema muslimanima koja dolaze iz razlièitih sredina, javnih institucija i medija.
Èlanci su objavljeni u dnevnim listovima poput Vjesnika, Jutarnjeg lista, Veèernjeg lista, Osloboðenja i drugim tjednicima i znanstvenim zbornicima. Znaèajno poglavlje knjige rezervirano je za doprinos Hrvata islamske vjere meðu kojima se nalaze i velikani poput Safet Beg Bašagiæa, Hamdije Kreševljakoviæa, Envera Æolakoviæa, Mehmedalije Maka Dizdara i mnogih drugih koji su ostavili svoj trag u hrvatskoj kulturnoj baštini.
Detaljnu analizu svih poglavlja knjige napravio je prof. dr. Zvonimir Šeparoviæ.
Joško Lonèariæ dao je osvrt na djelovanje gospodina Mirsada Bakšiæa kao pravnika poèetkom devedesetih godina. Autor Mirsad Bakšiæ je prvenstveno èovjek prošlosti i buduænosti, ponajmanje sadašnjosti. „Rijeè je o èovjeku koji je imao priliku živjeti u slavnim vremenima ustrojavanja naše države Republike Hrvatske i koji nije oklijevao preuzeti na sebe odgovornost u najopasnije vrijeme. Upravo kako je nekada sudjelovao u zbivanjima on ih danas opisuje, te nam daje iznimno vrijedno svjedoèenje. Ovi tekstovi su svjedoèanstvo jednog prijelomnog vremena koje je oznaèilo èitavu epohu“, rekao je u svom izlaganju Joško Lonèariæ.
Dr. sc. Zlatko Hasanbegoviæ svoje izlaganje usmjerio je osjetljiviji dio knjige u kojem autor reagira na problem diskriminacije muslimana vezano za niz društvenih pojava kako na podruèju Hrvatske tako i u njezinom susjedstvu te na Bliskom Istoku i svijetu. Odaje priznanje autoru da se boji iznijeti svoje mišljenje vezano uz dnevna zbivanja pa ga s pravom svrstava u èovjeka buduænosti koji je spreman suprotstaviti se svim diskriminacijskim oblicima i borcem za pravdu u pretvorbenim i globalizacijskim vremenima.
Na kraju predstavljanja knjige autor Mirsad Bakšiæ zahvalio je svim suradnicima, prijateljima i brojnim udrugama koji su mu pomogli u stvaranju knjige, a posebno je zahvalio Hrvatskom kulturnom društvu Napredak.
http://www.hic.hr/aktualno-knjige03.htm
31. listopada 2011.
Tomislav Jonjiæ: I Hrvati i muslimani žrtve su tuðinskog nasilja
S predstavljanja knjige Mirsada Bakšiæa: “Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi”
Hrvatski muslimani: Bilo je sutra (drugi put)
Vjerujem da bismo i mi kao pojedinci i èitav naš narod bili sretniji kad bi predstavljanje ove knjige bilo zalog buduænosti, a ne samo nostalgièno prisjeæanje na prošlost.
U saslušanju pred jugoslavenskim komunistièkim istražiteljima u ožujku 1947. godine, jedan od likova iz knjige gospodina Bakšiæa koju danas predstavljamo, zadnji ministar vanjskih poslova hrvatske države nastale u doba Drugoga svjetskog rata, na optužbe da je bio ustaša, uzvratio je rijeèima:
„Moram priznati da je mene kao i mnogo mojih istomišljenika impresioniralo oduševljenje koje je vladalo u Hrvatskoj nakon proglašenja NDH. (...) Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupio ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi me nisu pri tim rukovodili. (...) Ja sam vjerovao da nastojanje hrvatskog naroda za slobodom ne æe biti zanijekano i da æe to pravo na državu biti respektirano.“[1]
Bio je Alajbegoviæ previše inteligentan i preiskusan da ne bi znao kako ga èekaju vješala, ali – nije dao da se povijest izbriše, niti je u nju htio otiæi na koljenima, odrièuæi se vlastitih ideala.
Znao je za onu kranjèeviæevsku pouku: ne umire se danom fizièke smrti, umire se onda kad se poène sumnjati u ideale, kad se pomirimo sa smræu ideala.
Zašto knjigu Mirsada Bakšiæa treba èitati
Likovi opisani u ovoj knjizi pokazuju da je Starèeviæev ideal Hrvata kao moderne viševjerske nacije bio moguæ, i da je taj ideal uništilo jugoslavenstvo, taj najotrovniji korov na hrvatskoj narodnoj njivi. Tužni razvitak kojemu svjedoèimo u posljednja dva desetljeæa zapravo je izravni plod te otrovne biljke. On je 1918. i, u još drastiènijem obliku 1945. godine, presjekao i onemoguæio prirodni razvitak, razvitak koji bi ovu vrijednu knjigu uèinio suvišnom.
I zato danas, najèešæe nesvjesni da smo i jedni i drugi žrtve tuðinskog nasilja, mi, hrvatski katolici (ili šire: svi mi koji smo potekli iz kršæanskoga civilizacijskoga kruga) s mentalnom rezervom govorimo o hrvatskim muslimanima (pa nam je shvatljivo da je, primjerice, Jakov Blaževiæ Hrvat, dok o hrvatstvu Ademage Mešiæa dvojimo; dopuštamo da je Hrvat èak i Goran Babiæ, dok se Alije Nametka odrièemo!), a istodobno se s druge, bošnjaèke strane, sve one muslimane koji se osjeæaju Hrvatima, smatra izdajicama.
Jedva je moguæe i zamisliti težinu položaja one danas nevelike skupine koju jedni odbacuju, a drugi ne prihvaæaju; a jedva je moguæe i zamisliti zorniji dokaz tragedije koju nam je jugoslavenstvo zauvijek namrlo.
Zato knjigu gospodina Mirsada Bakšiæa treba èitati, zato što ona podsjeæa na neka bolja vremena, i zato što je ona spomenik ljudima koji su bili vrjedniji i bolji od nas...
Tomislav Jonjiæ [1] Dr. Mehmed Alajbegoviæ, hrvatski politièar i diplomat, zadnji ministar vanjskih poslova NDH, u saslušanju pred jugoslavenskim komunistièkim vlastima 11., 12. i 27. ožujka 1947. godine. Prema: Nada Kisiæ Kolanoviæ, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Zagreb, 2009., 165., 168. IZLAGANJE Dr.sc. ZLATKA HASANBEGOVIÆA NA PROMOCIJI KNJIGE
MIRSADA BAKŠIÆA
DOPRINOS MUSLIMANA HRVATSKOJ KULTURI I DRŽAVI
Održanoj 27. listopada 2011.g. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu
PROŠLOST ZA BUDUÆNOST?
Knjige mogu biti, meðu ostalim, i iskaz duha vremena, prevladavajuæih shvaæanja i misli vodilja koje pokreæu jedan narod i društvo u nekom vremenu i epohi. Da se ovakva knjiga i pod ovakvim naslovom pojavila primjerice 1990., u toj nultoj godini velikih hrvatskih oèekivanja, za nju bi mogli reæi da svjedoèi o duhu toga vremena i jednom narodnom raspoloženju koje je tada barem u zametcima spontano opstojalo i bez formalnih politièko-nacionalnih ili stranaèkih okvira. Danas, nažalost, ovakva knjiga ide protiv duha ovog našeg vremena, ali je to zapravo i njezina vrlina. Jer takva neumoljivo podsjeæa, pa i upozorava, ne samo na naše propuštene prigode i zatajene vrjednote veæ i na jedan nacionalni i državni put izvan kojeg stoji samo sunovrat i provalija. Oni u koji smo veæ bili potonuli 1993., a iz kojih smo privremeno izašli, ne vlastitim razumom te državnièkom i politièkom mudrošæu, veæ nažalost tek nakon intervencije vanjskog tutora, voðenog svojim probitcima i ciljevima, tek ponekad i sluèajno podudarnim s našim.
Ja bih zato i parafrazirao misao iz predgovora knjige kojom je autora oznaèen èovjekom prošlosti i buduænosti, a najmanje sadašnjosti. To nažalost vrijedi i za onu hrvatsku politièko-nacionalnu misao starèeviæanske baštine na èijoj su podlozi stasali pored autora i veæina onih koji æe prepoznati njezinu vrijednost i znaèenje. O kojoj je prošlosti, sadašnjosti i buduænosti rijeè? Autor je u èlancima, pisanim u razlièitim prigodama, uvijek ukazivao i iznova oživljavao vezu izmeðu moderne hrvatske nacionalne misli suprotstavljene jugoslavenskim tlapnjama i bosansko-hercegovaèkih muslimana. To je bila hrvatska politièko-nacionalna misao utemeljena po Anti Starèeviæu te tumaèena i nošena po njegovim autentiènim sljedbenicima u 20. stoljeæu. To je bila misao viševjerske nacije u svojoj istinskoj nacionalnoj državi, dakako hrvatskoj, a ne nekoj drugoj, kao jedinom okviru za društvenu slobodu. To je bila nacionalna misao suprotstavljena vjerskom ekskluzivizmu i jugoslavenskom rasnom mesijanizmu. Misao koja je u tako zamišljenoj hrvatskoj državi vidjela konaèni okvir za razrješenje višestoljetne povijesne drame u kojoj su se sinovi istoga naroda, po svim objektivnim etnièkim etnografskim ili lingvistièkim mjerilima, meðusobno uništavali kao sredstvo i predziða tuðih imperijalnih probitaka i ciljeva. O privlaènoj snazi takve hrvatske nacionalne misli svjedoèi i prvi poslijeosmanski bosanski muslimanski intelektualni naraštaj o èijim najistaknutijim prvacima èitamo i u ovoj knjizi. Safvet-beg Bašagiæ, Musa Æazim Æatiæ, Džemaludin Èauševiæ, Hakija Hadžiæ, Hamdija Kreševljakoviæ, Ademaga Mešiæ, Džafer Kulenoviæ, Alija Nametak i ostali, a svi 1945. nakon tzv. osloboðenja stjerani u podzemlje obiteljskih sjeæanja. Oni su sastavni dio hrvatske kulture i politièko-nacionalne predaje i baštine na èijoj podlozi muslimani u hrvatskoj državi i narodu trebaju tražiti jednakovrijednosti i priznanje, ne kao manjinski relikt veæ kao sastavni dio one veæine koja je stvarala svaku hrvatsku državu, ukljuèujuæi ovu suvremenu. To je bila misao vodilja Bakšiæeva javnog rada pretoèenog i u ovu knjigu. Oživjeti ovu baštinu, istrgnuti je iz zaborava te ponuditi našem naraštaju kao uporišnu toèku identiteta bila je i smisao djelovanja njegove Udruge dr. Safvet-beg Bašagiæ.
Amputirati muslimansku sastavnicu predkomunistièke hrvatske nacionalne i graðanske kulture ne znaèi samo lišiti muslimane u ovoj zemlji identitetskog uporišta veæ i autentiènu hrvatsku kulturno-nacionalnu baštinu uèiniti torzom bez vitalnih dijelova. Toliko o prošlosti koja se može i treba vrednovati i u suodnosu sa sadašnjošæu.
Dakle, istina je, autor ove knjige, kao i mi njegovi suvjernici koji su slijedili dijelom ili u cijelosti politièko-nacionalni smjer kojem je pripadao uistinu ne pripadaju ovoj našoj sadašnjosti, a koja je zapravo još uvijek dio nedovršene prošlosti zaèete 1990. Ustrajavati na misli i politièko-nacionalnim koncepcijama istaknutih muslimanskih dionika hrvatske prošlosti znaèilo je preuzeti ulogu usamljenika ostraciranih iz vlastite zajednice u kojoj su prevladali zagovornici suprotstavljenih koncepcija, ali i neprihvaæenih od onih koji su u muslimanskoj sastavnici hrvatske kulture i politièko-nacionalnih misli vidjeli samo nepotreban teret u ostvarenju novih i na nekim drugim temeljima postavljenih hrvatskih ciljeva.
U takvoj povijesnoj situaciji, koja i dalje traje, biti musliman hrvatskog nacionalnog osvjedoèenja znaèi preuzeti ulogu fantasta i usamljenika iza ili ispred svoga vremena, te svjedoèiti o tome bez obzira na posljedice, ili se povuæi i rezignirati, te se lišiti utjecaja na buduænosti. Autor ove knjige je svjedoèio i javno djelovao u najboljoj vjeri te branio èast islama i muslimana od svih nasrtaja i udaraca ne samo od tradicionalnih neprijatelja, veæ i s neoèekivanih mjesta od onih koji se predstavljaju zaštitnicima i èuvarima hrvatskih nacionalnih probitaka. Mirsad Bakšiæ je izvršio svoju islamsku dužnost i svoje nacionalno držanstvo i kada je donkihotovski podsjeæao da su muslimani u ovoj zemlji, bez obzira na nacionalno odreðenje, ne tzv. lojalna manjina veæ sastavni dio zaslužne veæine koja je svoju volju potvrdila i na referendumu za nezavisnost, kao i sudjelovanjem u Domovinskoj ratu, ne preko pojedinaca voðenih osobnim odabirom, veæ kao zajednica, ukljuèujuæi i poginule pripadnike Hrvatske vojske èiji broj višestruko veæi od udjela u ukupnom broju puèanstva.
U vezi Bakšiæeva javnog djelovanja još jedna natuknica. Cijelo jedno poglavlje ove knjige svjedoèi o još jednoj dimenziji njegova javnog napora, utemeljenog u vjerskoj solidarnosti, ali i nacionalnom naèelu, a to je uporno podsjeæanje na muèeništvo palestinskog naroda kao metafori nepravde u današnjem svijetu. Naroda kojeg je beskrupulozni neprijatelj osudio na biološko uništenje uz prešutno potporu svjetskih središta moæi i samoproglašenih misionara demokracije i ljudskih prava. To je ne samo znak njegova osjeæaja za pravo i pravdu koja je pogažena u okupiranoj Palestini veæ i èin izrazite graðanske i ljudske hrabrosti.
I pri kraju nešto o sadašnjosti gledom na buduænost, s obzirom na misao s poèetka o autoru kao èovjeku prošlosti i buduænosti. Podsjetio bih da ova knjiga može biti i poticaj za razmišljanje, ali i poziv na raspravu o izazovima buduænosti o kojima nažalost ne raspravljalo ili ih nismo niti svjesni. Neumoljive èinjenice našeg vremena su sljedeæe: nacionalna rezignacija i osjeæaj besmislenosti i besperspektivnosti, sustavno medijsko potkopavanje samoga smisla hrvatske države u èijim je temeljima vojna pobjeda 1995., te stvarnost da je jedan hrvatski naraštaj ipak oèuvao državu koja kao ranije nije nestala zbog spleta nepovoljnih meðunarodnih okolnosti. Ipak, nad hrvatskom pobjedom 1995. nadvila se do današnjeg dana sjena Bosne i Hercegovine i tamošnjeg nepovoljnog politièko-nacionalnog i državno-pravnog razvitka. To je živa rana i tabu o kojem hrvatske intelektualne elite sustavno izbjegavaju govoriti. Rijeè je o sjeni i nacionalom porazu iz koje kod vizure gledali na to pitanje. Bili apologeti ili kritièari Tuðmanove politike, bili starèeviæanski „fantasti“ ili „realisti“, bili za ovaj ili onaj entitet u Bosni i Hercegovini, bili protiv entiteta, gledali na to oèima hrvatske muslimanske predaje, gledali na to bošnjaèkim oèima iz Zagreba ili Sarajeva. Zlo meðusobnog uništenja iz 1993., uzroci, povodi, mentaliteti, opravdani ili neopravdani razlozi koji su do toga doveli, samo su se pritajili, nisu nestali, veæ su se i produbili. Odgovorni i dobronamjerni sa svih strana uglavnom šute i izbjegavaju raspravu o ovom najbolnijoj èinjenici iz naše sadašnjosti, ali i buduænosti. Dok mi šutimo i rezigniramo, te s bolom u srcu i nevjericom bespomoæno motrimo svakodnevnu provalu mržnje i ludost koja truje onaj dio Bosne i Hercegovine u koji su nas stjerali naši neprijatelji, dotle perfidni manipulatori, luðaci i bolesnici pripremaju teren za konaèno meðusobno uništenje u buduænosti. Zato neka ovaj knjiga bude poticaj za otvorenu raspravu dobronamjernih i upuæenih za pronalaženje putova pomirbe i dogovora, te novi bošnjaèko-hrvatski, hrvatsko-bošnjaèki i katolièko-muslimanski, muslimansko-katolièki dogovor bez kojeg kao što nas je povijest pouèila nema izlaska iz tunela. Izmeðu iluzije o restauraciji prošlosti u obliku bilo koje romantièarske fantazije, te meðusobnog uništenja, postoji sredina za koju se vrijedi boriti.
Pouèak glasi: Bošnjaci niti jedan svoj zakoniti politièko-nacionalni cilj vezan uz opstanak bosansko-hercegovaèke države i odnos prema onome što se naziva Republika Srpska, u buduænosti ne mogu ostvariti bez dogovora i suradnje s Hrvatskom i Hrvatima. Izostanak toga dogovora je stanje kojem smo svjedoci. Hrvati u Bosni i Hercegovini sve svoje zakonite težnje mogu ostvariti samo u dogovoru s Bošnjacima, te proglašavati tekuæe banjoluèke satrape tobožnjim prijateljima i zaštitnicima je iluzija i zabluda koja æe se skupo plaæati. Kao zakljuèak neka posluži jedan misao iz Bakšiæeve knjige:
„Ukazujem na potrebu punog poštivanja katolika prema muslimanima i reciproèno. Uporno i dosljedno istièem prijetnje, smutnje i opasnosti od neizlijeèene velikosrpske nezajažljive agresivnosti i posezanja za tuðim, koja u posljednje vrijeme ponovno pokazuju svoje nakazno lice. Pozivam na zajedništvo katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, tražim uklanjanje od treæih posijanih predrasuda i ukazujem da je naše zajedništvo, jedino jamstvo za sigurnu buduænost, ovdje i u Bosni i Hercegovini.“
Nakon promocije knjige Mirsada Bakšiæa dragi gost iz Australije Daribor Daro Maroeviæ poziva prijatelje na druženje uz kavu u Hotel „Dubrovnik“.
Radi promocije knjige doputovao je s Korèule gdje se nalazi na podužem godišnjem odmoru.
Nadamo se da æe gosp. Daro provesti ugodno godišnji u društvu sa svojim prijateljima, na svojem moru i otocima. |
„GENERAL PUKOVNIK MLADEN MARKAÈ“
utorak 8. studenog 2011.g.
Pozivnica
