|
IN MEMORIAM - STJEPAN BRAJDIÆ |
|
Èetvrtak, 31 Listopad 2013 |
Umro je predsjednik Udruge “Macelj 1945" gosp. Stjepan Brajdiæ (1926. - 2013.)
Sudionik našeg Treæeg Kongresa 2004. godine s referatom "MACELJ - NE DOPUSTIMO ZABETONIRATI ISTINU" svjedoèio je o dogaðanjima:
... "Stari smo, umorni od obijanja pragova i ogorèeni, pa pitamo: zašto nam sve to èine? Prema procjenama struènjaka i izjavama svjedoka na tom uskom podruèju nalazi se još oko 100 jama u kojima je našlo muèenièku smrt oko 10.000 do 12.000 ljudi. Zašto je iznenada prekinuto daljnje iskapanje? Zašto sve te jame nisu obilježene i podruèje oznaèeno za namjernike, nego je za javnost sakriveno? Zašto su kosti ovih muèenika veæ 12 godina na tako nehuman, nemoralan i besraman naèin smještene na tavanu Zavoda za patologiju? Zašto se naše politièke strukture, Vlada i Sabor na sve to oglušuju. Zar nas se toliko stide, možda èak i mrze da i zvjerski ubijenima ne daju da mirno poèivaju u ovoj hrvatskoj zemlji za koju su se žrtvovali? Sve to bez imalo stida i srama." ...
„Èuvajte svoje grobove, da ih se ne bi preoralo, naše su uništili, a na dobrom su putu da unište i vaše!...
tako je uvijek nanovo govorio i upozoravao nove naraštaje gosp. Brajdiæ.
U ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva izražavamo iskrenu suæut obitelji.
Neka se ne zaboravi! Poèivao u miru Božjem!
Na slici gosp. Stjepan Brajdiæ, preživjeli sudionik Bleiburške tragedije, sudionik Križnog puta, osuðenik na smrt i dugogodišnji robijaš iz jugokomunistièkih kazamata, gosp. Tom Beram, predsjednik Hrvatskog meðudruštvenog odbora odbora za NSW iz Australije i gosp. Nikola Debeliæ èlan predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva na promociji knjige gða Suzanne Brooks Pinèeviæ "Britanija i Bleiburžka tragedija" u Matici hrvatskih iseljenika, Zagreb, 27.09.2009. godine
Arhiva: Hrvatsko žrtvoslovno društva |
|
|
Utorak, 03 Rujan 2013 |
Jato hrvatskih ptica odletje širom svijeta,
Ogromno tužno jato, s rodne hrvatske grude.
Otjera ga nepravda komunistièka, kleta
Pod tuðe nebo, nek tuði sluga bude.
U tom žalosnom jatu sokol doletje sivi,
Naš Zvonko Bušiæ, sin s Herceg Bosne, kama.
Slobode plamen u njemu buktao živi,
Lik pradjedova, hrvatska zastava sama.
Pred dolarom Zvonko nije na koljena pao
Nit ga osvojiše rudnici amerièkog zlata.
Za Hrvatsku je dis'o, srce joj na dar dao,
Osluškivao jauke zatoèenih Hrvata.
Pripremajuæi letke bdio je mnoge noæi,
Planove kovao ne želeæ nikom smrti.
Hrvatski narod plaèe, mora što prije poæi,
Neprijateljski jaram treba zbaciti, strti.
Nadmoænom smjelošæu uz pomoæ prijatelja,
Zrakoplov „Boeing“ jedini spas mu bio.
Nažalost, propade žarka Zvonkina želja
Plan zlatnih snova, nije se ostvario.
Predade se mirno vlastima u Parizu,
Ne strahujuæ od kazne kol'ko god teška bude.
Tek bolna rana ga pekla: bijaše tako blizu,
Reæ bi na dohvat ruke, patnièke rodne grude.
Ona æe plakat i dalje, on æe u zatvoru patit,
Oboje æe ih boljet okova hladnih stisak.
Možda se nikad neæe u krilo majke vratit,
Možda æe vjeèno slušat njezin pravedni vrisak.
Zvonko, hrvatski sokole, žrtva ti prošlost kiti,
Trnjem si ukrasio staze zemaljske doli.
Poput pravednog Krista ispaštao si i ti,
Podnoseæ strpljivo tisuæe muka i boli.
Nisi uživao potpunu braènu radost,
Ni iskusio zagrljaj malog roðenog èeda.
Amerièke tamnice ukradoše ti mladost,
Tuðinska sila na nemilost te preda.
Trideset dva proljeæa sudba ti grubo uze,
Trideset i dva uvenula su cvijeta.
Trideset dvije Juliane suze,
Potekoše bolno diljem slobodnog svijeta.
Ta silna žena, anðeo života tvoga,
Pratila te vjerno stazom teškoga križa.
Spajala vas ljubav darovana od Boga;
Što ste više patili, bješe ti srcu bliža.
Vapila je za pravdom, a rugahu se sile:
„Opet slobodu traži ništavni Hrvat-èovjek?
Tim èudnim ljudima muke su kanda mile.
Nek trunu u samici, nek sunca ne vide do vijek“.
Jest, trunio si, al' zaplakao nisi,
Jaèala te snaga Zrinskoga, Frankopana.
Stepinèev ponos osjeæ'o u sebi ti si,
Ostao domoljub-junak, sve do zadnjega dana.
O sretnog li èovjeka što pravdu cijenit znade,
Što svoje ideale vjerno je slijedit htio.
Domovini majci srce i dušu dade;
Zvonko, hrvatska dušo, ti si taj èovjek bio.
Nek Bog blagoslovi hercegovaèku grudu
I majku ti dragu, jer èelik-junaka rodi.
Nek tvoje muke Hrvatu uzor budu,
Tvoja smionost, ko zvijezda nek nas vodi.
Braæo Bugojanci, Andriæi, Glavašu, Vegaru,
Mladi Ilija Lovriæu, jedini majèin sine.
Pjevajte danas u nebu slobode himnu staru,
Nek poklik Brune Bušiæ, dijasporom se vine!
Nestao komunizam, neman paklena, gadna,
Nestao grozni režim Jugoslavije klete.
Ostala za njim djela grešna, krvava, smradna -
Jata odbjeglih ptica, rodnome gnijezdu lete.
Krasna Hrvatska zemljo, daj povratniku groba,
Izlijeèi rane njeg've, svij ga na tople grudi.
Ne daj da itko više uèini od njeg roba,
Tvoje majèinsko krilo najljepša plaæa mu budi.
Marija Dubravac
Brisbane |
|
|
IN MEMORIAM - ZVONKO BUŠIÆ |
|
Ponedjeljak, 02 Rujan 2013 |
Napustio nas je Zvonko Bušiæ, moleæi za oprost, razoèaran hrvatskom stvarnošæu, iako je neizmjerno ljubio svoju domovinu, svoj hrvatski narod, svoju obitelj, i svoju suprugu Julienn.
Otišao je slomljen nepravdama, kojima je u hrvatskoj sadašnjosti svakodnevno izloženo hrvatsko domoljubno biæe.
Otišao je nošen s misli, kojom je èitav život proživio, s misli Oca domovine, dr. Ante Starèeviæa koja æe dovijeka zvoniti u srcu i duši hrvatskog naroda i u Vjeènosti hrvatskog domoljuba, muèenika Zvonka Bušiæa.
Ne tražim neprilike ni pogibelji, nu kad se radi o pravu domovine, o sreæi naroda hrvatskoga, ja ne znam ni za kakovu pogibelj, ni za kakovu žrtvu, nego nastojim da ispunim svoju dužnost, i na koliko mi to za rukom poðe, na toliko sam zadovoljan, ne pazeæi na posljedice koje se mene sama tièu.
Neka mu je laka Hrvatska gruda koju je tako ljubio.
Dragutin Bauman
èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva |
|
|
ZVONKO BUŠIÆ - SIMBOL MUKE I PATNJE U HRVATSKOJ EMIGRACIJI |
|
Ponedjeljak, 02 Rujan 2013 |
ZVONKO BUŠIÆ PRIDRUŽILO SE PLEJADI HRVATSKIH VITEZOVA, RATNIKA I DOMOLJUBA DO VJEÈNOSTI
Dok je bio živ Zvonko je bio simbol muke i patnje u hrvatskoj emigraciji, ali oèito nije bio prihvaæen u Hrvatskoj, jer ono zašto se je borio u suprotnosti je s onim s èime se susreo u (ne)slobodnoj i (ne)demokratskoj RH. Hrvatski se narod hrani s malodušnošæu, malonacionalnošæu, malokatolièanstvom, maloljudstvom i nimalo volje za žrtvu, a najbolji naputak je sebiènosti. Prije dva desetljeæa Hrvati su bili uzor herojstva u svijetu, a danas ih se može samo prepoznati na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije.! U Hrvatskoj je domoljublje prihvatljivo, ali nacionalizam je rak-rana, ili kako jedan umišljeni novinar napisa: 'tinjajuæi žarište mržnje''. No, Zvonko je imao drugaèije tumaèenje, jer je upravo zbog manifestiranje hrvatskog nacionalizma dobio drakonsku zatvorsku kaznu. Kada se èovjek oduèi da oduzme život sam sebi, onda je to krajnje ishodište koje je moguæe uèiniti u tom sudbonosnom vremenu, a ako to ljudi èine još pri punoj svijesti, kao što je Zvonko bio, jer je ostavio dva pisma; jedno svojoj obitelji i drugo hrvatskom narodu, onda je to bezizlaznost - odluka u oèaju.
Na žalost, nije Zvonko jedini koji je sebi oduzeo život, naime ima više od 2000 hrvatskih branitelja koji takoðer nisu mogli više živjeti u Platonovoj peæini (kako je Zvonko Bušiæ nazvao Republiku Hrvatsku), pa su svojim životom ukazali i posvjedoèili na zlodjela koja su ih natjerala na najdrastièniju smrt. Koliko god nije prihvaæeno samoubojstvo s ljudskog i Božjeg gledišta, kao odgovor na bilo kakvu životnu prisilu, suosjeæan s onima koji su se odluèili na takvo okonèanje života, jer su vjerojatno došli do prepreka koja su više i jaèa od njihove ljudske izdržljivosti. Možda æe smrt Zvonke Bušiæa probuditi i pobuditi duše hrvatskog naroda, možda više nego što su to bile njegove rijeèi i djela, pa æe u znak žrtve koju je doprinio za Hrvatsku, biti ponukani da se trgnu iz uèmalosti, oslobode od sebiènosti i organiziraju hrvatsko zajedništvo, koje æe pobijediti vladajuæu crveno-crnu kliku i sve neprijatelje hrvatskog naroda. Aleluja! Možda se u Hrvatskoj neæe podiæi spomenik pokojnom Zvonki Bušiæu, ali to nije ni bitno, jer on je za vrijeme svog života podigao spomenik sam sebi, kojeg neæe moæi srušiti zlobnici, antihrvatski i antikatolièki neprijatelji, jer je uèvršæen u srcima i dušama hrvatskih državotvornih rodoljuba.
S bolom u duši uruèujem suæut ucviljenoj supruzi Julienni - sestri Zdravki, ožalošæenoj obitelji i svim Hrvatima u obje domovine, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i u svijetu, koji suosjeæaju tužni svršetak muènog života pokojnog Zvonke Bušiæa. Pomolimo se Isusu Kristu za njegovu dušu da po Isusovom milosrðu doðe u Kraljevstvo nebesko. Muèenièe, neka ti bude laka hrvatska gruda za koju si živio i u kojoj si preminuo!
Nikola Debeliæ, èlan predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva |
|
|
