www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > In memoriam
Nedjelja, 17 Studeni 2019
 
 
In memoriam


IN MEMORIAM - ZVONIMIR TRUPKOVI (1929.-2012.)
Subota, 22 Rujan 2012
U spomen Zvonimira Trupkovia (12. 06. 1929. + 17. 09. 2012.), suradnika Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava Drugog svjetskog rata – Istraivako središte Varadin i jednog od osnivaa Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava osnovanog u Varadinu 20. rujna 2000. godine. Pokopanog na groblju u Varadinu 19. rujna 2012. godine

i v o t o p i s

Zvonimir Trupkovi sin Ivana i Franjice roene Gotal, roen u Varadinu  12. lipnja 1929., a uz Zvonimira u obitelji su još bile sestre Marija (06. 12. 1927. ) i Nadica (1933.) kasnije udana Vrdoljak, te braa Ivica (1924. – 2011.) i  Zlatko (1947. – 2009.).

Djetinjstvo i osnovnu školu završava u rodnom gradu gdje je izuio i zanat za preciznog mehaniara te se zapošljava u tvornici Kalnik gdje je radio jednu godinu nakon ega odlazi u Varteks gdje radi 35 godina, odnosno do odlaska u mirovinu 1. srpnja 1985. godine. Za popravak  šivaih strojeva tijekom radnog vijeka završava razne specijalizacije i osposobljavanja u Hrvatskoj i u inozemstvu te postaje poslovoa  mehanike radione i s tog radnog mjesta odlazi u mirovinu.

Opirnije...
 
IN MEMORIAM - MIRSAD BAKI
Subota, 15 Rujan 2012
Dana 07. srpnja 2012. u 16.30 sati na zagrebakom groblju Mirogoju je na vjeni poinak ispraen dini lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva i brigadir Oruanih snaga Republike Hrvatske gospodin Mirsad Bakši.




Opirnije...
 
IM MEMORIAM - MARKO MAJHEN
Utorak, 12 Lipanj 2012
 
  Marko Majhen (29. 03. 1927. – 04. 06. 2012.)

Majhen Marko roen je kao tree od petero djece Ivana i Ljube roene Cukovi u Gornjem Vratnu 29. oujka 1927. godine. Uz Marka, u siromašnoj seoskoj obitelji još su bili Antun, Mirko, Franjo i Stjepan. Za vrijeme Drugog svjetskog rata starija braa bila su u njemakoj vojsci, u jedinicama koje su djelovale na podruju NDH-a. 
 

O svojoj mladosti Marko mi je rekao - U Varadinu sam uio stolarski zanat kod Ivana Kutnjaka. Zanat nisam završio jer sam 09. rujna 1944. godine bio pozvan u Hrvatsku vojsku, u domobranstvo, tj. u prvu Hrvatsku udarnu diviziju. Moja jedinica bila je neko vrijeme stacionirana u Zboru (stari Zagrebaki velesajam na Savskoj cesti – današnji Tehniki muzej), a kasnije u školskom objektu u Samostanskoj ulici. Odande smo otišli na teren u Hrvatski Leskovac, gdje smo ostali neko vrijeme dok nisu poeli napadati partizani iz umberakog gorja. Kasnije sam se s jedinicom vratio u Zagreb gdje sam ostao do povlaenja naše vojske prema Sloveniji. U dogovoru s kolegama, poetkom svibnja mjeseca 1945. godine krenuli smo prema Varadinu, a doma u Gornje Vratno došao sam 6. svibnja. Ve 9. svibnja došli su partizani i odmah su nas naši seoski doušnici prijavili te su nam uzeli odijela i oruje pod prijetnjom da idemo s njima, ali sam imao sreu da sam im pobjegao te sam ostao skriven doma.

Ve 13. svibnja 45. morali smo se javiti u opinu Vinica (kod formiranja opine Kriovljan Cestica 1906. godine u sastav nove opine ušle su sva naselja KO Radovec, Babinec, Dubrava Kriovljanska i Natkriovljan, - kompletna KO Vratno, koju su sainjavala naselje Gornje i Donje Vratno ostalo je  pod opinu Vinica – iako je Gornje Vratno bilo pod upu Kriovljan – opaska franjo talan, do demokratskih promjena i osnivanja samostalne Republike Hrvatske porez se plaao na zemlju te se vjerojatno zbog toga nije dijelila KO Vratno) i dati sve podatke u kojoj jedinici je tko sluio od kojeg do kojeg datuma. Nakon dva dana morali smo se svi javiti u Varadin u objekt gdje je za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske bilo Hrvatsko popunidbeno  zapovjedništvo (kraj staroga grada u Varadinu).  Tamo su bili svi naši podaci koje smo dali svaki u svojoj opini te smo svi koji smo bili u jedinicama Hrvatske vojske poslije 25. sijenja 1945. godine otjerani u Katoliki dom (u Vrazovoj ulici, preko puta staroga grada u Varadinu, zgrada je poslije nacionalizirana) i istoga dana prebaeni u Zagreb, u barake na Maksimir (logor, op ft). Iz Maksimira smo nakon dva dana prebaeni u logor Preko.

U logoru Preko ostali smo do 15. lipnja, a nakon toga prebaeni smo u logor Švara u Karlovac, gdje smo ostali desetak dana nakon ega su nas otpremili u Dugu Resu te vratili natrag u logor Švara, gdje smo ostali do 10. srpnja 1945. godine kada su nas prebacili u Srbiju, u Zajear. Iz Zajeara smo nakon nekog vremena prebaeni u Knjaevac, gdje smo u rujnu mjesecu iste godine doekali amnestiju, za koju smo znali jedino po tome što nam je to pisalo na otpusnicama koje smo dobili kod izlaska iz logora.

Za cijelo vrijeme boravka po logorima vladala je neopisiva glad, a uasni dogaaju koji su se u ono vrijeme zbivali teško je opisati. Boravili smo stalno pod otvorenim nebom više goli i bosi nego obueni i obuveni.

Za vrijeme boravka u logorima i na krinim putovima partizansko-komunistika vlast u rodnom mjestu, kao i na cijelom podruju, i dalje je radila na
pronalaenju narodnih neprijatelja, a u tom duhu odrani su i poslijeratni izbori. U progonima desetak stanovnika naselja bude zatvoreno i mueno, a Franjo Ivani bude od Udbe odveden i „zatvoren“ u opinskom zatvoru u Vinici. Od domaih „aktivista“ odveden je i ubijen, tijelo mu i danas poiva na mjestu smaknua. Odveden i osuen je i upnik Josip Bakan, naslijedio ga iz logora Stara Gradiška „pušten“ sveenik Nikola Doreši. To je doba nacionalizacije, agrarnih i svakih drugih reformi. U Varadin dolazi i „veliki voa“, 20. svibnja, a u organizaciji nove vlasti iz svih mjesta na doek krenule su kolone te je impozantan skup odran na današnjem Kapucinskom trgu. Posebno je oduševljeno išla omladina, a klicanja novoj vlasti bili su pošteeni tek oni koje seoski aktivisti nisu zatekli doma, naravno i oni koji su bili u nekom logoru ili pak u nekom od grobišta u okolici grada. Kako i dolikuje nova vlast organizira i uspomenu na slavne dane, pa tako u spomen na etniki pokolj hodoasnika crkvi Svete Ane u Kosovu kod Knina koji se s mise vraahu doma, proglašava „Danom ustanka“, 27. srpnja 1941., a povodom tog slavnog dogaaja lokalni list izlazi u posebnom prilogu.

Marko ponovno mora u vojsku, ovaj puta u „narodnu“, ali i tu partija i uvari vlasti ostaju budni, te Marko, na vojnom sudu u Sarajevu, 15. prosinca 1949., bude osuen na pet godina prisilnog rada „zbog harangiranja protiv drave i vlasti“. Na „preodgoj“ Marka  otpremaju u Zenicu. Tu bude „pomilovan“ 17. travnja 1953. godine i pušten kui.

Oenio se 1954. godine Elizabetom Dregari, kerkom Josipa i Marte s kojima je mlada obitelj nastavila ivjeti. Bavio se poljoprivredom, a znanje steeno na izuavanju stolarskog zanata koristi za izradu krovišta što mu je kasnije postalo i redovito zanimanje. Krovopokrivaki obrt registrira 1962. godine, a zahvaljujui znanju i iskustvu pokojnog Marka mnoge su kue i zgrade dobile kvalitetni krov. Pa je tako i 1980. prekrivena upna crkva Uzvišenja sv. Kria, sanirano krovište upne crkve u Maruševcu, „plod“ vrijednih Markovih ruku su i klupe u upnoj crkvi, a ve kao umirovljenik iste je napravio i za spomen kapelu hrvatskog muenika, blaenog kardinala Alojzija Stepinca sagraenoj uz grobište Pancerica u Otok Virju.
Marko i Elizabeta roditelji su etvero djece, najstariji Ivan roen je 1955., a potom slijede Josip (1959.), Marijan (1963.) i Slavica (1971.). Odrastanjem djeca formiraju vlastite obitelji, grade se kue, dolaze unuci, pa i praunuci, a s roditeljima ivot nastavlja kerka Slavica i suprug joj Krešimir. Prvo su obitelji formirali stariji, tj. sinovi, supruge Amalija, urica i Majda, a potom su dolazili i mlai naraštaji. Unuci su Andrej, Bla, Gregor, Ilija, Ivan, Marko i Nikolina, a od najmlaih tu je praunuka Mia roena 3. srpnja 2011. godine.
Posljednjih godine Marko je dosta bolovao i esto je bio u bolnici za plune bolesti u Klenovniku gdje je i umro u ponedjeljak, 4. lipnja ove godine. Sprovod e se odrati na groblju u Cestici, u srijedu,  6. lipnja s poetkom u 16 sati, a potom e vl Ivan Koši, u upnoj crkvi Uzvišenja sv. Kria u Radovcu odsluiti i misu zadušnicu.
Za vrijeme rada Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava – Istraivako središte Varadin Marko Majhen dao je znaajan doprinos utvrivanju stradanja i poratnih komunistikih zloina na podruju opine Cestica, a jedan je od osnivaa
Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava. Na osnivakoj skupštini odranoj 20. rujna 2000. godine izbran je u Izvršni odbor Društva. Veliku pomo dao je kod izgradnje spomen kapele u Virje Otoku, a uz Stjepana Mihina (pok.) sudjelovao je u popisivanju rtava rata i poraa u Gornjem Vratnu, bio lan Opinske komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava Drugog svjetskog rata za opinu Cestica.
Zajedno s danas takoer pokojnim Mijom Ivani bio je i jedan od osnivaa podrunice Hrvatskog društva politikih zatvorenika Varadin, a u izaslanstvu Društva sudjelovao je i u više komemoracija na podruju Hrvatske i Slovenije.

U ime Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava supruzi Elizabeta, djeci, unucima i praunuci, te ostalim oalošenim lanovima obitelji  izraavam kršansku suut s nadom susreta u Vjenosti.

Poivao u miru Bojem, laka mu hrvatska gruda!

Franjo Talan
 
IN MEMORIAM - JOSIP TALAN 1930. - 2012.
Subota, 02 Lipanj 2012
Cjelokupnoj rodbini, svim dragim prijateljima i poznanicima javljam da je u noi, 31. svibnja 2012. godine u u 23,30 o bolnici u Varadinu preminuo moj dragi otac Josip Talan (01. oujka 1930. - 31. 05. 2012.), otac šestero djece, djed dvadeset unuka i pradjed 17 unuka. Nijednom nije propustio nedjeljnu misu, kao ni za blagdane, a posljednji puta bio je na ranoj misi u nedjelju ujutro, 27. svibnja 2012. Posljednjih godina na mise je odlazio svakodnevno, dok je mogao, iako bolestan.

Brat sveenika, fra Franje Talana, sin Terezije i Antuna zvonara upne crkve Uzvišenja Svetog Kria - Kriovljan.

Nakon rata, pedesetih godina zaposlio se na Dalekovodu, potom je otišao u obveznu vojsku, a 1954. godine oenio se Terezijom Grmec, kerkom Stjepana i Marije. Mladi brani par nastavio je ivjeti s roditeljima Antunom i Terezijom bavio se poljoprivredom, a da bi prehranio brojnu obitelj, petero djece, zaposlio se 1965. godine u Austriji. 1971. godine rodio se na ponos obitelji i sin Tomislav. Nedjeljom popodne odlazio je u Graz, a kui se vraao petkom naveer. U Grazu je kao tesar radio na raznim gradilištima, sve do odlaska u invalidsku mirovinu 1989. godine, kao srani bolesnik. 

Posljednjih godina zdravstveno stanje se pogoršalo, a redovite kontrole kod lijenika prešlo su u tjedne posjete.

U ponedjeljak na veer, 28. svibnja 2012. odlazi na hitnu u Varadin odakle je prebaen na interni odjel. Na oproštaju, pred pono zamolio me da obavijestim Kapucine, fra Josipa da ga posjeti i podijeli bolesniko pomazanje, iako je na ispovijedi bio za Spasovo, 17. svibnja. elju mu je fra Josip ispunio. 

Pokop e biti na groblju u Cestici, u nedjelju u 15 sati, a misa zadušnica biti e nakon sprovoda, u upnoj crkvi Uzvišenja Svetog Kria, u crkvi gdje je kršten, primio sakramente prve ispovijedi, priesti, potvrde (krizme), kao i djeca mu, a tu se i vjenao.

Ostajemo Bogu zahvalni za trenutke koje smo zajedno proivjeli.

Franjo Talan



Dragi Franjo,

svima nama koji Te znamo i volimo ova vijest o smrti Tvog dragog Oca nas je pogodila. Što rei nego da primiš Ti i Tvoja obitelj izraze naše iskrene suuti i da pokojniku poelimo neka mu je pokoj vjeni. Znaj da smo s Tobom i da smo spremni pomoi koliko je u našoj moi. Iz podataka koje si nam dao vidi se da je sada pokojni Tvoj otac Josip Talan bio vrijedan ovjek koji se muio i teško je radio, pod stare dane je i bolovao ali imao je duboku vjeru u Isusa Krista pa je traio i dobio posljednju pomast. Pokoj vjeni daruj mu gospodine!

Zvonimir Šeparovi



Gosp. Talan,

Pogoeni tugom izraavamo duboku suut zbog gubitka Vašeg dragog oca Josipa. S vjerom u vjeni ivot elimo Vam osnaiti nadu da odlazak nije kraj puta, nego ulazak u svjetlost koja sjedinjuje.

Predsjedništvo Hrvatskog rtvoslovnog društva

 
IN MEMORIAM - ELIMIR - ELJKO MANCE
Srijeda, 11 Travanj 2012

(VARADIN 25. travnja 1943. godine – 01. travnja 2012. )


    
elimir Mance s kerkom i suprugom Matilodom, prof. Šeprovi i tajnica HD-a Jadrnaka Lui - Zagreb   Duška SALONA Salei Crmari, pjesnikinja, Jadranka Lui, tajnica društva, elimir Mance u društvu sa pjesnikom Ivanom Bonusom - snimljeno na prvom okupljanju u novim prostoru društva u Zagrebu

U utorak, 3. travnja 2012. godine na varadinskom groblju pokopan je lan Hrvatskog rtvoslovnog društva. Zahvaljujui zalaganju elimira u Varadinu je otvoren Ured Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava Drugog svjetskog rata u Varadinskoj upaniji, a znaajan doprinos dao je i kod informiranju javnosti o progonima i „nestancima“ Varadinaca od poratne partizansko-komunistike vlasti u rodnom mu gradu. Sprovod je odran u 12,15 minuta, a od pokojnika se u ime Matice hrvatske ogranak Varadin oprostio se mr. Ernest Fišer, slijedeim rijeima:

alobni zbore, oalošeni lanovi obitelji i dragi prijatelji eljka Mancea!

Okupili smo se na ovome mjestu da na posljednji poinak ispratimo još jednog poznatog Varadinca, koji je bezmjerno volio svoj rodni grad Varadin. ovjeka koji za takvu svoju bezrezervnu ljubav prema rodnome gradu, zapravo, i nikad nije ništa traio - osim malo razumijevanja, odanosti i prijateljstva. A razumijevanja i odanosti imao je najviše i najdue od svojih najbliih, vjerne supruge Matilde i dviju prekrasnih keri, eljkice i Martine, dok je prijatelja za ivota imao mnogo, ali onih iskrenih, privrenih i pravih - puno manje. Stoga, neka mi bude dopušteno, u ovoj prigodi, govoriti samo u ime takvih iskrenih i pravih prijatelja eljka Mancea, jer sam se upravo takvim prijateljem i sam osjeao, kao njegov školski kolega - još od naših davnih i lijepih zajednikih srednjoškolskih dana, provedenih u uglednoj varadinskoj Gimnaziji.

Dakle, iz poštovanja prema svom dragom prijatelju, dunost mi je najprije ovaj alobni skup podsjetiti barem na najvanije injenice iz ivota i rada našeg sugraanina i poznatog Varadinca eljka Mancea.

Roen je na sam Uskrs, 25. travnja 1943. godine, u graanskoj obitelji, s kojom je proivljavao teške poratne godine politike obespravljenosti tadašnjega komunistikog reima. U rodnome gradu završio je osnovnu školu i maturirao na varadinskoj Gimnaziji 1961. godine. Budui da tada nije imao mogunosti za nastavak školovanja, od 1967. do 1972. godine je - s trojicom prijatelja nadarenih za glazbu - zaraivao za ivot svirajui u plesnom kvartetu u bivšem hotelu „Istra". U meuvremenu je dvije godine, 1970. i 1971., bio i honorarni dopisnik zagrebakog Vjesnika, da bi tek 1972. godine dobio prvi stalni posao u varadinskoj podrunici Osiguravajueg zavoda „Sava" (kasnije „Triglav"), gdje je radio punih sedam godina. Od 1979. godine bio je zaposlen u Varadinskoj (danas Zagrebakoj) banci, gdje je doekao i svoje prijevremeno umirovljenje krajem 2003. godine. Meutim, treba rei daje eljko i kao bankovni slubenik bio eljan novih znanja i strunog usavršavanja, kako bi nadoknadio ono što je u mladosti - silom neprilika - morao propustiti, pa je stoga izvanredno studirao uz rad u banci, te je 1989. najprije stekao zvanje ekonomista, a 1991. i zvanje diplomiranog ekonomista na Fakultetu organizacije i informatike u Varadinu.

Svoj graanski svjetonazor i osvjedoeno hrvatsko domoljublje eljko Mance je konano mogao iskazati u vrijeme uvoenja višestranaja u Hrvatskoj, a posebno uspostavom slobodne i samostalne hrvatske drave. Shvativši kako se zbog toga mora i neposredno društveno-politiki angairati, postao je jedan od istaknutijih lanova Hrvatske seljake stranke u Varadinu, kao i vijenik u Skupštini novoosnovane Varadinske upanije. Meutim, duboko razoaran nerazumnim ponašanjem elništva te stranke u godinama Domovinskog rata, eljko je napustio tu stranku i pristupio Hrvatskoj demokratskoj zajednici, obnašajui kao njen lan (u jednom mandatu) i dunost vijenika u Gradskom vijeu Grada Varadina. U meuvremenu, eljko Mance je više godina obnašao dunost voditelja saborske Komisije za istraivanje rtava 2. svjetskog rata i poraa za podruje Varadinske upanije, u nekoliko je mandata bio lan predsjedništva Hrvatskoga rtvoslovnog društva, te aktivni lan-radnik Ogranka Matice hrvatske u Varadinu svih posljednjih dvadeset godina svoga ivota.

Dragi eljko! Svi oni koji su te u tvom radnom vijeku imali prilike upoznati vjerojatno e te se prisjetiti samo kao pedantnog i odgovornog radnika, iza ijega se ozbiljnog lica teško mogao naslutiti zapravo izrazito vedar duh, odnosno drueljubivi ovjek koji u svakoj prilici svojom duhovitošu moe oraspoloiti svoga sugovornika ili slušatelja. Kao takvog, vjerojatno e te još dugo pamtiti gledatelji Varadinske televizije, u ijem si programu u jednome razdoblju svakoga tjedna ak imao i svoju posebnu emisiju humora i satire. Ali samo tvoji najodaniji dugogodišnji iskreni prijatelji trajno e osjeati koliko e tvojim odlaskom izgubiti. Jer, istina je ono što je zapisao veliki francuski filozof Voltaire: „Sve veliine ovoga svijeta ne vrijede toliko koliko vrijedi jedan dobar prijatelj". Stoga, iako su tvojom preranom smru zasigurno najviše izgubili tvoji najmiliji i najblii, brina supruga i keri, veliki e gubitnici biti i tvoji iskreni prijatelji. Tvojim pravim prijateljima pak jedino preostaje trajno sjeanje, koje je esto jae i od same smrti. Jer, kao što ree jedan hrvatski pjesnik: „Smrt je u zaboravu, a ne u injenici smrti; ovjek je mrtav kad ga se više nitko ne sjea".

Dragi eljko! Neka ti je lahka ova hrvatska i varadinska zemljica koju si bezmjerno volio, a u ijem eš okrilju odsada imati vjeni mir i poinak...

elimir Mance bio je dugogodišnji lan predsjedništva HD-a, a u razdoblju od 1995. do 1999. godine s dunim poštovanjem obratio se nazonima na komemoraciji na grobištu Pancerica u Virje Otoku. Bio je predsjednik Odbora Varadinske upanije za obiljeavanje godišnjice stradanja rtava pokopanih na Pancerici, lan Odbora za izgradnju spomen kapele, a na prvom Hrvatskom rtvoslovnom kongresu podnio je i prvo izvješe-referat o stradanjima i rtvama na podruju Varadinske upanije. O progonima i prešuenim rtvama poratnog razdoblja Varadinske upanije prvi je progovorio na Skupštini Varadinske upanije, a bio je prisutan i na Osnivakom sastanku Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava opine Cestica koji je odran 16. oujka 1996. godine.

Bila mu laka hrvatska gruda!

(pripremio franjo talan)
Fotografije: Arhiva HD-a
     
elimir Mance na Prvom hrvatskom
rtvoslovnom kongresu u Zagrebu
 Prvo okupljanje na novoj lokaciji u Ilici 36/I - Zagreb ... 2005. godine
Duška SALONA Salei Crmari, mons. Valentin Pozai, elimir Mance,
prof. Zvonimir Šeparovi, Matilda Mance, Domagoj Ante Petri, Miljenko Romi,
Šimun Penava i Ivan Bonus 

 
«« Poetak « Prethodna 1 2 3 4 5 Sljedea » Kraj »»

Stranice 19 - 27 od 43
 
Top! Top!