| |
|
In memoriam
|
|
IN MEMORIAM - NA SPOMEN È.S. VJERE PRCELA |
|
Nedjelja, 04 Rujan 2011 |
NA SPOMEN È. S. Vjere Prcela (1928.-2011.)
Piše njezin brat Ivan
Ana Prcela, èetvrto od DVANAESTERO djece oca Petra i majke Ive Prcela, rodila se 5. travnja 1928. u selu Košute (Trilj), gdje je 1940. završila šest razreda osnovne škole. Kao 13-godišnja, izvanredno nadarena i ZRELA djevojka, doživjela je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. U godinama 1942.-1944., u sjeni Èudotvorne Gospe Sinjske, pripremala se je za redovnièko zvanje u Družbi Skolskih Sestara Treæega Reda Sv. Franje.
U posljednjoj godini NDH, uzevši redovnièko ime Vjera, zapoèela je svoj novicijat na Lovretu u Splitu u sjeni svetišta Gospe od Zdravlja. Tu je u Jugoslavensku Armiju tužna srca najprije otpratila sjemeništarca brata Pavla, a šest mjeseci kasnije i brata Ivana, ondašnjeg franjevaèkog bogoslova u Makarskoj.
Obadva brata Sestre Vjere mrzili su Jugoslavensku Armiju pa su iz nje u Italiju pobjegli, Ivan u lipnju, a Pavao u listopadu 1945. Iako S. Vjera nije kriva bila za taj smioni korak svoje braæe, ona je navodno zbog te njihove “krivnje” iz lovretskog samostana bila poslana natrag svojim roditeljima. Godine 1948., mnogo poštovani fra Karlo Nola, Provincijal Provincije Presvetoga Otkupitelja, meni je u Grottaferrati (kod Rima) rekao, da je moja draga seka iz Družbe NEPRAVEDNO bila otjerana. Kada je, mjesto Slovenke, za kormilo Družbe Školskih Sestara u Vjeènome gradu bila izabrana jedna Hrvatica, ova je iz Splita u Rim sasobom odvela i moju seku. Ta vrhovna poglavarica bila je, kao i mi djeca Petra Prcele, puna hrvatskih vjerskih i domoljubnih ideala. Ona je u S. Vjeri vidjela redovnièko zvanje èvrsto kao stanac-kamen i nju je u Družbu natrag primila i ponovno je poslala u novicijat u Grottaferrati koji je, kao i mnogo drugih velikih franjevaèkih pothvata, bio pod okriljem mnogo poštovanog dra. Fra Dominika Mandiæa.
Poslije novicijata, S. Vjera je poslana na bolnièarske studije i postala vrhunska bolnièarka. Kao takva, u bolnici San Filippo Neri nedaleko Vatikanskog brežuljka, postala je èak i glava jednoga odjeljenja za najteže bolesnike. Sestre su je jednom èak izabrale i za 6-godišnji mandat predstojnice svih njih na službi te vrlo poznate bolnice. Na položaju bolnièarke S. Vjera je ostala sve do svojega umirovljenja na pragu 21. stoljeæa. Njezino umirovljenje, iako ne odmah, dovelo je nju natrag na Lovret i u naš lipi Split.
Dok je UVIJEK DINAMIÈNA S. Vjera službovala u bolnici San Filippo Neri, kod nje sam u gostima bio za vrijeme Papinstva Bl. Pape Ivana XXIII, Pavla VI. i Bl. Pape Ivana Pavla II Velikoga i skupa s njome bio u generalnim audijencijama tih velikih papa. Ona bi autom po mene došla i, po obièaju Rimljana i Rimljanki, Vjeènim gradom me je brzim tempom kao izvrstan šofer vozila.
 Godine 1974., S. Vjera je s našom majkom bila u posjetu našemu bratu fra Boni u Vancouveru i nama trojici braæe ovdje u Clevelandu. Godine 1986. s našom sekom Cecilijom opet nas je sve posjetila, o èemu je dnevnik Plain Dealer 30. kolovoza te godine objavio dug i iscrpan èlanak, popraæen slikom S. Vjere, Fra Bone, Cecilije, Pavla, Martina i mene. Šteta, sto uz nas šestero nisu bili nasa braæa Mate i David i seka nam Marija!
Nasa seka Ana, C. S. Vjera, nas je braæu toliko voljela da bi ona, u èast naših posjeta, svoj godišnji odmor provela skupa s nama kadgod smo bili u Lijepoj našoj. U mojemu sluèaju, to se od 1994. do 2011. OSAM puta ponovilo!
Èim je S. Vjera zagazila u 81. godinu, ona je poèela naglo fizièki opadati a to se ubrzalo za vrijeme ovogodišnjega bolovanja našega brata Pavla od raka na gušteraèi. Kao brižna i ljubazna sestra ona je s Pavlom bila u èestom kontaktu. Jednom je nju nas sinovac Ante s Lovreta u svoju kuæu, blizu groblja Lovrinac, doveo da vidi Pavla i mene na “skypu” i da s nama tako razgovara. Bila je zbog toga izvanredno zadovoljna.
Pavao, iako je èitav svoj život pravi junak bio, s nemilim rakom je bitku izgubio i 29. kolovoza blago je u krugu svoje brojne obitelji svoju dušu predao u ruke Isusa Propetoga. Tužna vijest o njegovom preminuæu ubrzala je fizièku smrt C. S. Vjere i Sestrica smrt 2. rujna i nju je u rajske dvore odvela. Eto, duša njezina raja se nauživala u diènome krugu STOTINA TISUÆA hrvatskih muèeniku, ukljuèivši i naše roditelje, nasu bracu Pavla, fra Bonu i Davida i nasu seku Mariju!
U to ime, predraga seko moja, DO VIÐENJA u raju!
Pred ukopom fra Bone Prcele na groblju Sv. Franje, Sinj, 17. srpnja 2002. godine S lijeva na desno: prof. mr. Ivan Prcela; do Ivana je njegova seka è.s. Vjera; uz fra Bonin odar narièe njegova seka Marija, dok je ispod ruke drži njezin sin Šimun Milanoviæ Litre
Mnogo Poštovani Oèe!
Ovdje smo tek ukopali tijelo brata Pavla a brat Mate nam javlja, da je juèer 2. rujna 2011.g. Sestrica Smrt u Rajske dvore odnijela i nasu seku Anu, Èasnu Sestru Vjeru.
Buduæi da æete sigurno Vi nasu seku na vjeèni poèinak ispratiti, molim Vas, Mnogo poštovani Oèe, izruèite u moje vlastito ime, u ime našega brata Martina i Giuliane, udovice našega pokojnoga brata Pavla, te i u ime naših obitelji, ovdje u Clevelandu, duboku suæut najprije èitavoj redovnièkoj zajednici Školskih Sestara Sv. Franje tu na Lovretu te i našemu bratu Mati i sestri Ceciliji i njihovim obiteljima, sto je eto uzor-redovnica Èasna Sestra Vjera nas ovdje u suznoj dolini NA KRATKO VRIJEME ostavila.
U diènome zboru STOTINA TISUÆA hrvatskih muèenika, duša Èasne Sestre Vjere raja se nauživala skupa s našim roditeljima, s našom bracom fra Bonom, Pavlom i Davidom i s našom sestrom Marijom!
Anima Sororis Fidei et animae omnium fidelium defunctorum per misericordiam Dei requiescant in pace!
U ISUSU-MARIJI-JOSIPU,
Ivan Prcela, najstariji brat Sestre Vjere |
|
|
IN MEMORIAM - KVIJETUŠKA ZORIÆ |
|
Subota, 03 Rujan 2011 |
|
Obitelji Zoriæ i našem dugogodišnjem èlanu gosp. Zvonimiru Zoriæu - Zmaju od Plitvièkih jezera Hrvatsko žrtvoslovno društvo izražava iskrenu suæut. S vjerom u vjeèni život želimo Vam osnažiti nadu da odlazak nije kraj puta, nego ulazak u svjetlost koja sjedinjuje.
Sveta misa zadušnica održati æe se istoga dana u 18.00 sati u crkvi Sv. Obitelji u Držiæevoj.
|
|
|
IN MEMORIAM - PAVAO PRCELA |
|
Utorak, 30 Kolovoz 2011 |
| NA SPOMEN PROF. P. PRCELI |
JUGO-PARTIZANSKI PORUÈNIK S KRUNICOM U DŽEPU
Svi jugo-partizanski “oficiri” nisu bili hrvatožderi. Neki su nosili krunicu u džepu i nju molili. Jedan od njih bio je i Pavao Prcela, poruènik u vojsci krvoloènog Josipa Broza Tita.
P. Prcela je iz Biskupijskog sjemeništa u Splitu u listopadu 1944. mobiliziran bio u Jugoslavensku Armiju i u njoj kao poruènik služio. Jugo-partizani su u njemu vidjeli izvanredno nadarena i okretna 19-godišnjaka, rodom iz sela Košute, opæine Trilj. Partizanski glavešine sigurno su znali, da je Pavao kao 17-godišnji pitomac Biskupijskog sjemeništa u Splitu jednog dana školske godine 1941.-1942. ljudskim izmetinama okitio sliku Benita Mussolinija. Zbog ovog „zloèina” Preèasni Upravitelj Fulgosi Pavla je iz sjemeništa „protjerao” i na Isusovaèku gimnaziju u Travnik poslao, ali ga je u jeseni 1943. u sjemenište u HRVATSKOM Splitu natrag primio.
Kad je Split u mjesecu listopadu 1944. doživio PREUŽASNO jugo-partizansko “osloboðenje” Pavao Prcela je bio mobiliziran u Jugoslavensku Armiju i u njoj služio kao poruènik za telefonske veze, uvijek u džepu noseæi i moleæi krunicu B. D. Marije. S krunicom u džepu i u srcu, Pavao je sudjelovao i u žestokim borbama oko Širokog Brijega i nama franjevaèkim bogoslovima u Makarskoj veæ koncem veljaèe 1945. detalje iznio u BESMRTNIM Širokobrijeskim muèenicima. On je to kasnije u Rimu isprièao i dru Krunoslavu Draganoviæu.
Juèer 29. kolovoza 2011. g. preminuli prof. P. Prcela sudjelovao je takoðer u borbama oko Knina, Gospiæa i u Istri. Uvijek s krunicom u džepu, u listopadu 1945. bio je na položaju blizu Pule. Ovdje je primio „vijest,” da su jugopartizani u masovnim PORATNIM pokoljima oko Trsta ubili i njegova brata Ivana. Zbog tih pokolja, Pavao je kao jugo-partizanski poruènik pobjegao u Italiju pa je tako završio u engleskom KONCENTRACIJSKOM logoru u gradu Rimini. U tome logoru bilo je mnogo hrvatskih ustaša. Ovi su Pavla smatrali jugoslavenskim špijunom pa su ga poèeli nemilice tuèi. Dok su ga tukli, Pavlu je iz džepa na pod pala krunica B. D. Marije i ustaše su ne samo prestali njega tuèi nego su ga èak prihvatili kao svoga suborca!
Posredstvom dr. K. Draganoviæa i zauzimanjem Kardinala Montinija, Vatikanskog državnog tajnika i kasnijega Pape Pavla VI, koncem mjeseca lipnja 1946. godine Pavao, osloboðen logora, stiže u Rim. U to vrijeme Rimom, pod vodstvom zloglasnog majora Stephen Clissolda, provodio se pravi lov na hrvatske izbjeglice.
 Mnogi istaknuti hrvatski novinari i drugi istaknuti Hrvati završiše u žvalama jugoslavenskog Moloha. U pogibelji za život bio je i Pavao sa svojim supatnicima prof. Vinkom Nikoliæem, dr. Ivom Omtcaninom, dr. Mirkom Eteroviæem i s drugim istaknutim Hrvatima. Meðutim, zahvat dr. fra Serafina Zeèeviæa i drugih hrvatskih franjevaca u Rimu spasio je Pavla i njegove supatnike te i mnogo drugih Hrvata. Pavao i još nekoliko istaknutih Hrvata krili su se u samostanu Franjevaèkih treæoredaca u Via San Paolo alla Regola i tako su tu svoje živote spasili.
Mladi i poletni Pavao Prcela tu u neposrednoj blizini Franjevaèkog treæoredskog samostana susreæe i svoju odabranicu Giulianu, rodom Tardozzi. Njoj je ostao vjeran i kad je koncem 1949. odselio u Cleveland. Èim je u lipnju 1953. diplomirao i posao ga èekao na St. Edward High School, Lakewood, Ohio, Pavao je odletio u Rim i u Vatikanskoj župi i crkvi Sv. Ane sklopio brak sa svojom Giulianom. Nju je godinu kasnije k sebi u Cleveland doveo i s njome postao otac OSMERO djece, šest sinova i dvije kæeri.
Okružen svojom brojnom obitelji, Pavao Prcela, nekadašnji partizanski poruènik S KRUNICOM U DŽEPU, juèer je predao svoju dušu u ruke Krista Propetoga. Duša mu se raja nauživala, a njegov duh neka živi u njegovoj udovici Giuliani i u brojnoj njihovoj obitelji!
Pred Hrvatskom crkvom sv. Pavla u Clevelandu pedesetih godina XX. stoljeæa.
Na podnožju stepenica s lijeva na desno: prof. Branko Yirka, prof. Pavao Prcela i prof. dr. Jure Prpiæ.
Na stepenicama, slijeva na desno: gosp. Milan Milkoviæ i prof. Ivan Prcela.
Komentar I. J. Prcele… danas, 31. kolovoza 2011. svi pokojni osim mene… |
Pokojnikov brat Ivan John Prcela
Cleveland, Ohio – 30. kolovoza 2011.
|
|
Opširnije...
|
|
|
OBAVIJEST O SMRTI GÐA ZORKE BUNETE |
|
Utorak, 09 Kolovoz 2011 |
|
|
|
|
UMRLA JE VELIKA PJESNIKINJA VESNA PARUN |
|
Utorak, 26 Listopad 2010 |
|
Vesna Parun, naša najznaèajnija i najpoznatija pjesnikinja iznimno bogatog i raznolikog opusa, umrla je u ponedjeljak 25.10.2010., ujutro u svojoj bolesnièkoj sobi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubièkim Toplicama, u kojima je proboravila zadnjih desetak godina. Stvarala je dulje od pedeset godina. Vesna Parun, do zadnjeg daha u svojoj 88-oj godini dugog i uglavnom teškog života, bila je samo svoja i radila u osami bolnièke sobe, uvijek pomalo ljuta i ogorèena na svijet koji ne mari za pjesnike, no i nesalomljiva do zadnjeg daha.
Vesna je u Stubièkim toplicama proslavila mnoge roðendane, kada su je prigodno obilazili politièari i ljudi iz javnog života. Jedan od zadnjih koji ju je posjetio bio je i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipoviæ. Ostavila je iza sebe bezbroj pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, prièa te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom poèetku svog puta, još. 1947. godine prekrasnom zbirkom Zore i vihori.
Njena pjesma, mnoge od nas je zauvijek obilježila i s tim stihovima smo živjeli...
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova èela èitati
bolje od mene njegovu samoæu,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
....
Otišla je na neko bolje mjesto baš u zoru, sama kao što je sama i živjela gotovo èitav svoj vijek, posvetivši ipak brojne ode životu samom, zaneseno, kako to samo najveæi pjesnici znaju.
Jadranka Luèiæ
|
|
| | «« Poèetak « Prethodna 1 2 3 4 5 Sljedeæa » Kraj »»
| | Stranice 28 - 36 od 43 |
|
|
|
|
|
