Petak, 11.07.2008. VUKOVAR - Na vukovarskom Novom groblju pokopana je Majka Kata Šoljiæ (86), majka èetvorice sinova ubijenih u Domovinskom ratu. U nazoènosti èlanova obitelji, rodbine te èlanova stradalnièkih i braniteljskih udruga, pokop je predvodio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup ðakovaèko-osjeèki msgr. Marin Srakiæ. "Ako je Vukovar simbol stradanja našeg naroda, onda je Kata simbol Vukovara i stradanja jedne obitelji i osobe", rekao je tijekom obreda pokopa nadbiskup Srakiæ.

Uz brojne prijatelje i rodbinu, od Majke Kate Šoljiæ oprostio se i umirovljeni general bojnik Ljubo Æesiæ Rojs. 

Dugogodišnja èlanica Hrvatskog žrtvoslovnog društva gða Davorka Vukadin Samardžiæ, dipl. iur.,  i njen suprug Mijo Samardžiæ, umirovljeni pukovnik, 100% HRVI položili su naš vijenac  i oprostili se od Majke Kate Šoljiæ.

Majka Kata Šoljiæ, majka èetvorice sinova poginulih branitelja i junakinja Domovinskog rata, umrla je jutros u 86. godini.  Majka Kata Šoljiæ simbolizira sve koji su u Domovinskom ratu izgubili svoje voljene. Njezina bol MAJKE je stalni podsjetnik za èuvanje i oèuvanje sjeæanja i digniteta Domovinskog rata. Èesto je govorila kako je Vukovar voljela svim srcem. Za njegovu obranu živote su dali njezini sinovi Mijo, Mato, Ivo i Niko. Njihove posmrtne ostatke tražila je 12 godina. Posljednje tijelo, najstarijeg sina Nike, pronaðeno je 2003. godine u neoznaèenoj masovnoj grobnici na groblju u Srijemskoj Mitrovici.  Rijeèi Majke Kate bile su da svoje živote nisu dali uzalud, ostali su da brane svoj grad Vukovar.

U petak 11.07.2008. u 14 sati Majka Kata Šoljiæ biti æe pokopana pored svojih sinova u Vukovaru.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuðman odlikovao je Majku Katu Šoljiæ 2003. godine prigodom Dana državnosti redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Za izniman doprinos u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske 2004. primila je nagradu "Junakinja hrvatskog Domovinskog rata", koju je utemeljila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata - djelatnika Podravke (UBIUDR).

Na IV. Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu 2007. godine poèasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva Majka Kata Šoljiæ primila je priznanje za izuzetan doprinos razvitku žrtvoslovlja, predan rad i pomoæ razumijevanju žrtava u Hrvatskoj od predsjednika HŽD-a prof.  Zvonimira Šeparoviæ. 

http://www.viktimologija.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=38&Itemid=89

Majka Kata Šoljiæ, poèasna predsjednica II. Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa u Vukovaru 2001. godine

Kristina Petroviæ[1]

MAJÈINA PRIÈA 
Iz razgovora s Katom Šoljiæ
Hrvatskom majkom žrtvom 

Te jeseni ubijen je jedan grad. Hrvati su branili, svoj grad, svoju domovinu. Ostala je jedna starica na kojoj svaka bora ima svoju prièu. Izgubila je èetiri sina. A zapravo cijeloga je života bila stradalnikom, žrtvom.

Njezin križni put poèeo je od roðenja a njezina prièa zaslužuje mnogo više nego što na ovaj papir može stati. Rodom je iz malog sela kraj Brèkog. U mladosti je doživjela veliku tragediju u obitelji. "Došao je Drugi svjetski rat i moja èetiri brata i muž odlaze u rat kao ustaški vojnici. Toga proljeæa 1945. desio se neoèekivano veliki obrat i Hrvatska je bila uzdrmana. Braæa su i dalje u vojsci i kao takvi bivaju zarobljeni od komunista. Dvojica braæe ubijena su u Bleiburgu. Jedan brat se vratio kuæi, ali i on uskoro biva izveden na strijeljanje. Èetvrti brat ubijen je negdje oko Našica. Muž se vratio živ, ali je prošao križni put te 1945. g. zajednièki život s mužem pratilo je, stalno maltretiranje. Ta sad veæ velika obitelj nije imala svoga mira. Èetiri sina i dvije kæeri bilo je teško othraniti i izvesti na pravi put u takvim uvjetima. Potresna je prièa ove žene kojoj je smrt mahala kosom iznad glave. Jednom je prilikom s mužem morala kopati sebi raku na komandu nekog srpskog (jugoslavenskog) vojnika.           

"Da nije naišla neka grupa ljudi, i mene i muža pojela bi ta raka“. Muž se èesto morao skrivati, èesto je bio u pritvoru samo zato što su u njemu vidjeli neprijatelje jer je bio Hrvat. "Odlaze u Sremske Èakovce u nadi za boljim životom. Bogata i plodna zemlja možda bi i njima mogla podariti malo sreæe. Iz jednog zla došli su u drugo. Tamo su naišli na još gore komuniste koji su oca Šoljiæa opet zatvorili i muèili. "Oca nekog Srbina ubili su Hrvati u ratu i zato je moj muž bio teroriziran“. Rijeèi koje je taj èovjek rekao majci Šoljiæ govorile su sve: "Ako ga niste vi ubili, jesu takvi kao vi“. Uz takav naèin života i danonoæni nadnièarski rad, ti ljudi prolazili su pakao samo zato što su bili Hrvati. Sa svoja dva para žuljevih ruku othraniše djecu. Ni danju ni noæu siguran u svome domu, gospodin Šoljiæ šutke je nosio svoj križ. Nakon njegove smrti 1981. Kata Šoljiæ odlazi kæeri u Vukovar. Dolaze krvave devedesete. Trebalo je ustati i braniti svoj dom. Kulminacija Miloševiæevih ideja rezultiralo je sukobom na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Znalo se da æe Hrvatska biti plijen koji æe htjeti osvojiti, ali takvu mržnju dojuèerašnjih susjeda i prijatelja Srba teško je tko mogao zamisliti. Iz kuæe Šoljiæ odlazi deset ljudi u borbu. Svoj prag morao se braniti. Grad je te kobne 1991. bio pun tenkova i vojske. "Kako su naoružanje imali Hrvati, svi dobro znamo“. Kata Šoljiæ sjeæa se i nemirnih sedamdesetih kada su pojedine hrvatske kuæe pretresali u potrazi za skrivenim oružjem … „

… Pa kakvo su onda oružje Hrvati mogli imati?!. U obrani Vukovara pomagalo se svakako. Kako je tko mogao. Šoljiæi su poèeli s nekoliko pištolja i lovaèkih puški, ali što je to bilo naspram sve one siline oružja. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednjoj životnoj borbi. Stjecajem okolnosti našla se u bijelom svijetu kad je rat poèeo, a jedina veza s djecom bile su telefonske veze koje su uskoro nestale.           

U toj ratnoj pošasti, u kojoj je i nevine civile èekala smrt, logor, muèenja, zvjerska i luðaèka iživljavanja, ništa se drugo nije moglo oèekivati nego smrt. Odvoðeni iz bolnice, ranjenici, a i ostali, danas se vode kao nestali a za obitelj je to prava muka. Živjeti u neizvjesnosti jednoj majci razdire i dušu i tijelo. "Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati“. Ali dok je nade, lakše je: možda je ipak živ. Katine sinove zadesila je smrt. Kako i na koji naèin, danas èuje prièe onih koji su nešto možda èuli ili vidjeli. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim Èakovcima od "Komšijine“ ruke, a do juèer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i kæi Marija i zet Stipe Barišiæ, zet Ivan Vukojeviæ, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kæi Marija sa svojom obitelji prolazi pakao Sremske Mitrovice, ali na svu sreæu ostali su živi. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kæi Ana ostala je sama s dva sina.           

"Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala“.   
  Kaže da njezini sinovi svoje živote nisu uzalud dali. 

"Ostali su da brane svoje grad, takvi su bili moji sinovi“.           

Ta žena obišla je cijeli svijet ne bi li pronijela glas vukovarskih majki koje su vapile u potrazi za najmilijima. To je prièa bilo koje vukovarske majke. Primjer majke Kate može poslužiti kao najtužniji prikaz majke koja pati, majke kao žrtve. Povijest je uvijek prièala najstrašnije prièe kroz ratove, a nama je dio te strašne prièe pokušala isprièati ova žena. Pomoæu papira može se pokušati prenijeti istina, ali oni koji bi tu istinu trebali spoznati, nikada to neæe proèitati. Ova majka ostvarila je veliku žrtvu na oltaru domovine. Stalno moli jer joj snagu za život daje molitva i ostala obitelj.           

Postala je simbolom hrvatske majke, ponosne i tužne. Na pitanje odakle joj sva hrabrost i želja za prenošenjem istine, odgovara: "Vukovar je Hirošima. Svaki komentar je suvišan.“Neka Srbi prièaju što hoæe, svi mi dobro znamo što se desilo. Veliki je zloèin poèinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na èije išli, branili smo svoje. Da nismo ustali, pogazili bi nas. Nisam htjela šutjeti. Moja majka u ono doba nije nikomu smjela ništa reæi ili pitati za svoje sinove. Mi danas imamo svoju državu. Naši sinovi nisu uzalud pali, istina se zato mora znati. Teško je invalidima i braniteljima koji su sve to proživjeli. Nismo svi postali veliki i heroji, ali naša država najveæa je nagrada“. Ovako završava prièa naše Kate jer život ide dalje: "Grad treba izgraditi, a kad se budemo svi vratili, tada æe naša pobjeda biti najveæa“ 

 Zbornik radova VUKOVAR 2001.
"DA SE NE ZABORAVI"
ZA PRAVDU I LJUBAV

(Poruka moænicima svijeta) 
Ja sam Kata Šoljiæ, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, èetiri sina i dvije kæeri. Moja èetiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi èetiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je èudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam nauèila i još uèim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.   

Ovdje smo 14 stoljeæa

Nauèila sam i najvažnije iz hrvatske povijesti i ponosna sam što, hvala Bogu, pripadam èasnom hrvatskom narodu, koji u svojoj sadašnjoj domovini Hrvatskoj živi veæ blizu èetrnaest stoljeæa. Ovu smo zemlju uvijek branili i krvlju natapali, ali nikada nismo osvajali tuðe. Hrvatski narod do 1918. godine nije imao ništa zajednièko sa Srbijom. Od tada se, mimo svoje volje i silom jaèih, našao u tamnici svih nesrpskih naroda, zloglasnoj Jugoslaviji. U toj zajednièkoj državi stalno je bio izložen pljaèki i uništavanju od strane srpskog fašizma.U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je želio obnoviti svoju samostalnu državu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome spreèavali, èineæi nasilje i zloèine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas èine.Oko tristo tisuæa naših nedužnih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su položili oružje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najveæim mukama ubijali na križnom putu. Tu su stradala i moja èetiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladiæi i ostali. U najveæim poteškoæama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katolièkoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini.Cijeli hrvatski narod se 1990. godine na referendumu izjasnio za svoju samostalnu i slobodnu državu. Jamèili smo Srbima, kojih je u Hrvatskoj bilo oko deset posto, sva ljudska i graðanska prava. Bili smo goloruki, a srpski fašizam je najveæom vojnom silom nasrnuo na nas.Znate što su nam sve naèinili. Znate da su najveæim nasiljem i zloèinima istjerali nas 350.000 Hrvata, a njih je tamo bilo oko 150.000. Porušili su sve naše kuæe i naše crkve, pa i groblja. Znam da su mi jednoga sina, koji je imao pedeset godina, toliko tukli i muèili u svom zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, dok od udaraca nije izdahnuo, kao i mnogi drugi Hrvati. Za drugog sina i za zeta znam da su poginuli u Vukovaru, a za dvojicu sinova ne znam kako su završili.

Gdje su vukovarski ranjenici

Ne pitate gdje su i danas još mnogi naši sinovi, pa èak i mnoge žene i djeca, njih oko tri tisuæe, odvedeni još 1991. i za koje se ništa ne zna. Posebno gdje su naši sinovi, vukovarski ranjenici, njih dvjesto pedeset, i sto civilnih osoba, pomoænih radnika, svi toèno popisani i odvezeni iz vukovarske bolnice u šest autobusa 20. studenoga 1991. godine, u nazoènosti predstavnika Meðunarodnog crvenog križa i predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Recite nam, što je uèinjeno s njima?  Ne možemo prihvatiti

Od Vas samo ponekad èujemo usputnu hladnu i strašnu rijeè da su svi pobijeni, kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvih uzbuðenja i osude s vaše strane, kao da se radi o janjcima. A mi, majke i oèevi i supruge i djeca, u strahu, strepnji i nadi, to ne možemo vjerovati, pa se još uvijek nadamo. Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zloèin da pobije nemoæne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoænim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su moguæi takvi zloèini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez èetiri sina i zeta, kao i toliko druge majke i oèevi, pitam vas, kao predstavnike meðunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoæete od nas, zašto štitite i pomažete zloèinaèku i agresorsku srbofašistièku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim oèima vredniji oni koji èine zloèine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam veæ ne želite pomoæi, što bi vam bila moralna ljudska dužnost? Ne možemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko može biti toliko okrutan i takav zloèinac d pobije nemoæne ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemoænim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne možemo vjerovati da su moguæi takvi zloèini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez èetiri sina i zeta, kao i tolike druge majke i oèevi, pitam vas, kao predstavnike meðunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoæete od nas, zašto štitite i pomažete zloèinaèku i agresorsku srbofašistièku stranu, a ne pomažete nama, žrtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim oèima vredniji oni koji èine zloèine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam veæ ne želite pomoæi, što bi vam bila moralna ljudska dužnost?! Znajte samo jedno, da smo ponosni na svoje sinove, što su hrabro i dostojanstveno samo branili svoje domove i svoju Domovinu, i što nisu èinili, i ne èine zloèine, pa makar, mnogi dali svoje živote, i makar mi toliko patili. Moga sina su pretukli do smrti, i toliko druge sinove, ali hvala Bogu da naša policija i vojska tako ne uzvraæa i to ne èini. Naše kuæe i crkve su srušene, a neka su njihove cijele. Mi ne smatramo da su svi oni krivi za našu nevolju. mi možemo i trebamo oprostiti, ali krivci moraju odgovarati za svoje zloèine!  

Pravda i ljubav

Zahvaljujemo svima iz meðunarodne zajednice koji nas razumiju i koji nam pomažu, ali se pitamo, i žao nam je, zašto tako moæna meðunarodna zajednica, koja je mogla pobijediti daleko jaèi njemaèki fašizam, sada ne zaustavi i ne osudi velikosrpsku agresiju i zloèine nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom?Zašto izjednaèujete žrtve i krvnike? Pitamo, možete li nama, ožalošæenim hrvatskim majkama, u oèi pogledati, i dalje nas Hrvate nepravedno optuživati i tako raditi za neke svoje interese?Zapamtite da je za nas, sve ljude, pravda i ljubav najveæi i jedini pravi interes!

Zbornik radova ZAGREB 2004.
"O ŽRTVAMA JE RIJEÈ"
NOÆAS SAM SNILA 

Najprije æu se zahvaliti ministru gospodinu Šaparoviæu, kao što vodi ovo žrtvoslovno društvo rekla sam veæ u Vukovaru kada smo bili prije dvije godine, da nije njega - to bi se sve zakopalo, nitko ne bi znao što se dogodilo i što se radilo. Ja bih se prvo zahvalila njemu, pozdravljam sve ovdje i slušala sam puno sveæenika koji je èitao (pater Nikola Mate Rošèiæ) i govorio ovdje. Bože moj onako bi se moglo govoriti takva tri dana - i sve je istina što bi se govorilo.Èovjek bi se još mogao i uzrujati ako æemo govoriti o žrtvama. Od 45-te tuga moja – braæa moja – ostala djeca njihova – ostala bez oca bez majke. Tako sam proživljavala 45 godina komunistièkog života, muža u pritvoru - terali, nikad nisam smjela rijeè ni tko sam ni što sam i kud god sam krenula bila sam ustaša, ja i moja djeca, koja su se rodila poslije 45-te svi su bili ustaše. Sada opet doðe Drugi Domovinski rat isto od istog zloèina, opet nastradaše mi djeca, opet pokosiše - misle pobiti Hrvatsku, ne mogu je pobiti nikako, ako smo pravi hrvati ne dajmo se braæo i sestre – lijepu rijeè podajmo ja kada sam išla u Èapljinu pa su me u Mostar vodili, vjerujte primili su me kao Tuðmana. Èist me je sramota bilo. Kako su aplauz mi dali kako su mi cvijeæe dali. Ja sam se mislila – što sad tom narodu da kažem - vjerujte, ja sam izašla u malu kancelariju tamo – iz mene je izletilo odmah ovako "Kao što Isus uèinio  – rekoh – uèini mom bratu - èašu hladne vode, ja æu te nagraditi, ili tko jednu lijepu rijeè kaže za našu domovinu, ili korak koraèi za ovu našu domovinu, budimo svi složni. Nagradit æe Vas naša Hrvatska. Evo sad smo dobili izbore, moglo je malo biti bolje. Nije morao naš predsjednik kupiti Kurtu i Murtu. Da su svi izašli kako Bog zapovijeda, veæ ne æemo sada izaæi – kom' su žrtve pale – neka mu... kome nije - njemu je dobro - i onako ide i socijalu traži. Dan za danom prolazi. Ja ne mogu tako. Ja sam dala djecu ja sam dala braæu – živim za ovu Hrvatsku. I živiæu – da sam Bog zna - tu sam na kraju. Još ovo Hrvatsko žrtvoslovno društvo da proslavim, a poslije Kongresa iæi æu za Bosnu i Hercegovinu našu dragu. Još jednom tamo æemo da pravimo Kongres. Svi su ljudi bili s nama. I ti su ljudi muèeni i ranjeni. Braæo i sestre budimo složni kao 91. Budimo jedan za sve i svi za jednoga. Krv je prolivena. Nemojte zaboraviti, Majka neæe zaboraviti. Dok oni kažu kad je to ikad bilo - men' je kad ikad meni je sve juèer bilo! I Vukovarcima ni jednom nemojte reèi što je radio, da je vode 'ladne dono zaslužio je što se dogaðalo u Vukovaru. Zaslužio je da mu se uèini i da primi ono što je zaslužio. Ja ne želim tako da im se kaže - pitao je „tko je puco“– onaj naš bivši ministar… on rane nije vidio, on nije bio tamo. On uglavnom nije vidio tko je pucao iI' neæe ni vidjeti više. Kako da kažem, oni ljudi koji su preživjeli ono tamo teško i gorko - oni naši pokojni - vidite ovo – to je bacano živo u zemlju, to je paljeno, to ne zna se što je tamo raðeno. I Bog saèuva svoje – bar ovo što je živo a što nije živo neka im da duševno spasenje. Majka im želi i moli. Ja nemam drugo ništa nego da molim za svoju djecu i moju braæu. I za moje unuke koji su ostali - da ne doèekaju ovo - oni – u ove èetiri godine smo jedva pogurali, sve su poizbacivali s posla, odmah èim su upali - ovo su Šoljiæevi – van! Oni ne moraju raditi. A to što su se borili i državu izborili – skupa sa svima ne sa ovim s onim neko s našim braniteljima koji su državu stvorili sa svojom krvi to su bili i moji unuci, ako nisu poginuli, živi su ostali fala Bogu – a njihovi su oèevi poginuli i to na muèki naèin. Ja kažem - pokazani su oni limeni – tako bi trebali i Srpski Èakovci kad su vadili ljude one ljude iz bunara. Tu je i moj sin izvaðen bez glave. Ja mislim da veliki je trud izdržati i ostati živ - na to misleæ. Kako ti duraš … isprièat æu prièu ….