www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 17 Studeni 2019
 
 
NAKON SEDAM DESETLJEA U BORIEVCU OPET ZAZVONILA ZVONA
Petak, 09 Rujan 2011

 Svojedobno, pred desetak godina Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolanih grobov iz Ljubljane je na jednoj komemoraciji rekao da smo pedeset godina uili iskrivljenu i lanu „zgodovinu“ te da e povijest ponovo trebati pisati na temelju istine. Da bi se istina saznala lanovi ljubljanskog Društva dali su se na istraivanje istine o progonima i  ubojstvima koja su se desetljeima prešuivala, a izdavanjem zbornika „Tudi mi smo umrli za domovinu“ prešuivana istina postala je dostupna i širem krugu ljudi. Zbog iznošenja istine bio je i sam proganjan u doba komunistike vladavine, a dolaskom demokracije svesrdno se dao i na obiljeavanje masovnih grobišta koja su u ratnom i poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata nastala na brojnim mjestima u Sloveniji. Zahvaljujui neumornom radu predsjednika Društva spomen kriem obiljeena su brojna grobišta u Sloveniji, a sagraena je i spomen kapela na grobištu „Pod Krenom“ u Koevskom rogu koju su neki, zbog istine na koju je ukazivala, htjeli srušiti.

Zamagljivanje i prešuivanje svojstveno je za sve totalitarne poretke, a mišljenja sam da su se moda u veoj mjeri provodila na ostalom prostoru bivše drave i da ni sad nisu prestala. Tako su likvidacije i progone stanovništva koji su se u ljeto 1941. godine provodili u Lici  neki nazivali i ustankom, a mrtvi, raseljeni i obespravljeni o tome nisu ni smjeli ni mogli govoriti.  Tako su i kreatori i uvari „istine“ i ubojstva hodoasnika koji su se vraali s proslave svete Ane iz Kosova kod Knina prozvali ustankom, a u spomen na taj „slavni“ dogaaj desetljeima smo u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini slavili Dan ustanka. Nakon „sreivanja“ hodoasnika „ustanak“ se proširio na vee podruje te su postepeno s lica zemlje nestajala i ostala sela i upe, a poetkom kolovoza ustanici se okomiše i na Borievac. Veina itelja bijegom se spasila, a oni koji su ostali poubijani su, selo je spaljeno kao i upna crkva. Stanovništvo se uglavnom sklonilo u Kulen Vakuf, a potom, kade su „ustanici“ ušli i u to mjesto i tako ponovo „oslobodili“ Borievljane preivjeli su spas potraili u zbjegu prema Bihau i Zagrebu te ih kasnije veina ivi na podruju Bjelovara, upanje i ostalim mjestima.

upna crkva Roenja Bl. Dj. Marije (Mala Gospa) podignuta je 1807. god. na mjestu stare drvene crkvice u istoimenoj upi koja je osnovana 1801. godine. Crkva je ve 1809. god. nastradala u jednom turskom napadu iz Bosne. Nova crkva bit e dovršena tek 1844. godine. Toj upi dana su poslije na upravu i mjesta u Bosni s ovu stranu Une u kojima je bilo katolika. To su Kalati, Ostrovica, Kulen Vakuf i Klisa. Broj katolika u upi prije Drugoga svjetskog rata bio je oko 2000. Nakon uspostave Nezavisne Drave Hrvatske, etnici su 27. srpnja u Brotnju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezii. Najmlai (Jakov) imao  je 2, a najstariji (Luka) 82 godine. Nakon toga na redu je bilo jedino isto hrvatsko i katoliko naselje u lapakom kraju – Borievac. Hrvati su u noi izmeu 1. i 2. kolovoza 1941. god.  bili prisiljeni napustiti mjesto i skloniti se u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza etnici su ušli u Borievac i razorili ga te pobili preostalo stanovništvo (55 ena, djece i staraca). U istoj akciji poinjeni su i zloini nad  Hrvatima i u ostalim selima upe (Poljica, Mišljenovac, Jasenovaa, Donji i Gornji Lapac, Oraovac, Bubanj Veliki i Mali. U rujnu iste godine etnici  su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata iz Borievca. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatima nije bio dopušten povratak u napušteni i razoreni Borievac. (preneseno s http://www.franjevci-split.hr)

Ljubav prema rodnoj grudi i djedovskom ognjištu ponukala je i prognane Borievljane i njihove potomke na posjet mjesto iz koje ih prognaše, a mnogi se u demokratskoj Hrvatskoj ponadali da e se moi vratiti na stare adrese. Na alost to im se ni danas nije omoguilo.
Prvi puta Borievac sam posjetio 26. srpnja 2010. godine, na povratku s hodoaša Svetoj Ani u Kosovu kod Knina, a tom prilikom obišli smo i gradilište i Crkvu hrvatskih muenika na Udbini, a i naselje Prijeboj kod Plitvica u kojem takoer crkva vapi za obnovom. Drugi posjet naselju bio je godinu dana poslije, a eto ove godine. 3. rujna smatrah da ljude koji obnavljaju svoju upnu crkvu treba i svojom prisutnošu pozdraviti i estitati. 

Groblje još uvijek svjedok postojanja ivota u Borievcu

U Borievac sam stigao oko pola jedanaest. Nešto poslije u procesiji se prema crkvi kretala grupa hodoasnika, a tu je bio i biskup mons. Mile Bogovi koji e predvoditi misu i blagosloviti zvona. Pozdravih se s poznatima te se uputim pogledati zapušteno groblje na kojem su izgnani Borievljani i njihovi potomci traile grobove svojih najmilijih. Divim se ljudima koji dre do svojih pokojnika, a i kršanska dunost nam je s poštovanjem prema mrtvima se odnositi. Groblje je ve prilino zaraslo u šikaru i tu je unato tome obnovljeno nekoliko spomenika, a vjerujem da e iseljene stanovnike i djecu njihovu ljubav prema grudi koja ih je hranila potaknuti na ureenje groblja i istraivanje vlastite povijesti i rodoslovlja. Moda bi za poetak bilo poeljno 2-3 puta godišnje travu pokositi i spomenike i krieve podignuti, u spomen na ubijene i stradale i središnji kri obnoviti, a s vremenom i ogradu ponovo utvrditi. Po meni bi lipu koja danas u središtu stoji trebalo ostaviti, kao i šumom obraslu površinu groblja prema crkvi, tek spomenike i krieve bilo bi lijepo natrag osoviti.

Na dijelu groblja koje je ve zaraslo u šumarak još se nazire razrušena ograda od kamena, a s preteno polegnutih kamenih spomenika i krieva, izmeu stabala graba i ostalog drvea, još se moe išitati podatke o pokojnima. Pa tako na jednom kamenom kriu u „šumi“ proitah „Ovdje poiva Manda Pavii (1844 – 1915) lahka joj zemlja, ostaje tuan suprug Marko“, kod drugog kamenog kria, dijelom obraslog u mahovinu, kojeg je pomalo nakrivilo korijenje tridesetak centimetara debelog stabla, nisam uspio proitati ime pokojnika, a na dijelu groblja, iz dijela obraslog šumom prema dijelu obraslom travom primijetih tek spomen plou  na kojoj proitah „Ovdje poiva u miru bojem Kata Paveni (1888 – 1903) kri podie sin Ivan“. Malo podalje je obnovljeni spomenik pokojnoj Matiji Frani (9. 7. 1909. – 11. 6. 1939.) koji podie suprug  Ivan i tuna djeca. Više na travnatoj površina pronaoh ošteeni kameni kri bez gornjeg dijela, a isti podie suprug i unuci; na neošteenom dijelu piše „ Poiva u miru bojem Jure Markovinovi (1852. – 1933.) kri podiga sin Nikula i unuci“.  Tu na groblju bio je i Draen Ivanuši iz Zagreba, i on s fotoaparatom obilazi groblje nastojei pronai „svoje korijene“. Vrijeme mise se blii te se polako spuštamo prema crkvi, a ocu Draenu u zagrljaj tre djeca, devetogodišnji Mark i tri godine mlaa sestra Klara, te se pridruuje i supruga Valentina.

Ponovni zvuk zvona s tornja crkve u Borievcu izmamio suze prognanika

Crkva je ve dupkom puna te se polako probijam kroz vrata, desno primjeujem i pozdravljam Jadranku Matašin, predsjednicu udruge Liana upe Borievac, a u prvim redovima kod oltara su hodoasnici u narodnim nošnjama. Ne znam da li je pravilno nazivati upljane u vlastitoj crkvi hodoasnicima, ali pošto je danas veina prisutnih na misi došla iz drugih i udaljenih sredina u koje su ih „prilike“ smjestile zapravo i jesu hodoasnici koliko se god osjeaju Borievljanima, a dolazak u vlastitu postojbinu je u stvari odavanje poasti poginulima i ubijenima, kao i umrlima na njihovom prijeenom „krinom putu“ i stradanju koja su proteklih sedam desetljea prošli u potrazi za domom u kojem e na miru moi djecu odgajati i unuke podizati.

Veina hodoasnika uspjela je ui u crkvu koja je još lanjske godine bila bez krova, a evo ove godine dobila je i dva zvona koja je pod misom blagoslovio biskup Mile Bogovi. Prvi put zvona su zazvonila pod misom koja je sluena u 11 sati, a ast prvog zvonjenja pripala je Franji Mariu, izbjeglici iz Bosne i Hercegovine, koji danas ivi u Donjem Lapcu i prognanoj Borievljanki Jadranki Krpan koja se eto ni danas u „demokratskoj“ Hrvatskoj ne moe vratiti na pradjedovsko ognjište. Zvuk zvona ujedno je oznaio novu nadu u povratak prognanih Borievljana, a izmamio je mnogu suzu na oko, i tihi jecaj u grlu koji nije izlazio u strahu da ponovo ne ugasi nadu u povratak na djedovska ognjišta.

U propovijedi je biskup Bogovi naglasio da su u Lici tri crkve bile posveene
Roenja Blaene Djevice Marije i sve su srušene u ratu, a za Borievljane je istaknuo da su završili školu malenih. U završnom dijelu mise biskup Mile Bogovi osvrnuo se na sveenike koji su upravljali upama na ovom podruju.

„I onda se nije mogao ni na koga osloniti. Bio je jako malen pred tim društvom koje je tada nastalo. Kad smo mu rekli pa idi makni se odavde, tu nisi siguran, jer je ak i na drveu spavao. Onda je rekao ovdje sveenik treba biti, pa makar ne misio, makar ne potezao zvono. I onda je išao kraj sela ovako da ljudi koji su još ostali, Hrvati katolici, da vide da još crkva nije uništena, da još ivi.. Vraao se natrag drugim putem, jer je znao da mu moe biti postavljena zamka. I taj ovjek je ovdje proivio do 1990 godine, svakako da nije mogao baš do te godine, umro je u Rijeci, ali svi ljudi lijepo govore o njemu. Imao je vrline malenog ovjeka, prema nikome nije podigao glas nego je inio sve ono što je mogao u takvim okolnostima da bi siromah ovjek osjetio da nije sam.

Njega je naslijedio franjevac fra Ivan Savi, koji je u tom duhu radio i koje je narod Lovinca, Svetog Roka i Riica preveo preko Velebita da ih spasi, koji ih je okupljao u inozemstvu kad su bili svuda raštrkani, natrag, sagradio im crkve. Umorio se toliko da je vidio provincijal da mu treba odmora, ali kad je otišao odavde on je umro, jer nauio je biti sa malenim ovjekom, i nekako je to bilo za njega preteško da ode i ne dijeli sudbinu s narodom. Ovdje su dva njegova brata franjevca koji su nastavili njegov rad pa se i njima zahvaljujem.

Na kraju s ponosom smo svi zapjevali Lijepu našu, a odjek zvona koji se razlijegao dolinom budi nadu da e se Borievljena vratiti i da e drava Hrvatska omoguiti i njiva prava, pravo na dom i mirni ivot koji eto u proteklih sedamdeset godina nisu imali. Nakon himne odjeknula je pjesma „Zdravo djevo, svih milosti puna, vjenog sunca ogrnu te sjaj“, te smo tako ispunili ovaj dan sjeanja na progone, stradanja i stradale kako upe Borievac tako i autora pjesme „Zdravo djevo“, patra Petra Pericu kojeg su komunisti ubili na otoiu Daksi kod Dubrovnika nakon što su 1944. „oslobodili Dubrovnik.

Nakon mise dozvao me Ivan Tadi koji je od Sinja dopremio desetak sanduka smokava, groa i ostalog voa, ponudio je hodoasnike pa i mene rakijom, medovaom i lozovaom te smo i nazdravili novim zvonima za koja vjerujem da e desetljeima zvoniti. Upitah ga za raun no ree mi da je to doprinos njegov upljanima Borievca i da ih je i na taj nain htio poastiti i potaknuti na ustrajnost traenja putova povratka. Hvala mu.

Po povratku kui sredih fotografije koje poslah gospodinu Draenu Ivanušiu, a estitku pošaljem i predsjednici Udruge Liana upe Borievac, Jadranki Matašin: estitam potomcima upe Borievac na trudu i upornosti s kojom obnavljaju svoju upnu crkvu. Vjerujem da e se neki i vratiti na pradjedovska ognjišta. Pa u tim mislima elim Vama i potomcima uspjeh i svako dobro.“  U primljenom odgovoru stoji:
Znadem da ste to napisali od srca i hvala Vam na tako lijepim eljama. Svevišnji je u subotu izlio svoju milost na sve nas, imala sam osjeaj Franjo da me sam Svevišnji pomilovao po licu, izlio toplinu milost svoje  i na mene i rekao mi: Ja sam uz Vas, ne bojte se. Kako su zazvonila umilno i lijepo ona zvona u subotu, vjerujem dae se i u ovom našem krucijalnom pitanju, obnove gruntovnih knjiga.

Pa neka zvona crkve u Borievcu zvone sve eše, a njihov milozvuni jek neka odzvanja ušima i srcima Borievljana koji e ih slušati s ponosom i sjeanjem na svoje najmilije i s ljubavlju sjeanja na nove generacije prenositi.

Savršeno u etvrtak. 8. rujna na Malu Gospu, blagdan
Roenja Blaene Djevice Marije

Zapisao i fotografije snimio Franjo Talan, predsjednik Društva za obiljeavanje grobišta Varadin (osnovanog 20. rujna 2000.)
(voditelj Istraivakog središta Varadin Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava, od poetka 1997. do njenog ukidanja)
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!