www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 16 Listopad 2019
 
 
IZGRADITI CRKVU I VRATITI SE U ZRIN
Utorak, 13 Rujan 2011

Tekst i slike:
DAMIR BOROVAK

Izgraditi crkvu i vratiti se u Zrin

U nedjelju 11. rujna na ostacima crkve Našaša sv. Kria u Zrinu, na obljetnicu stradavanja tog mjesta sredinom Drugog svjetskog rata, sisaki biskup Vlado Koši u koncelebraciji upnika Stjepana Filipeca i potomka Zrinjana kapucina Ivice Petanjaka, predvodili su misu sjeanja na sve poubijane i raseljene Zrinjane.

Ovo je mjesto pusto, jedina upa u Sisakoj biskupiji bez i jednog vjernika-katolika, rekao je biskup Koši. U propovijedi je potaknuo da se što prije zapone s obnovom crkve  upe Našaša sv. Kria Zrin, na ijim se temeljima ve petnaestak godina slui sveta misa. Biskup Koši je pozvao sve domoljubne i umne ljude koji ele pomoi bilo idejom, bilo sredstvima, kako bi se što prije osnovao Odbor za obnovu crkve u Zrinu. Po rijeima biskupa Košia obnovljena crkva biti e trajni spomen cijelom hrvatskom narodu kako se ne moe i ne e nikada prihvatiti injenica da nas se protjeruje s naše zemlje, iz našeg zaviaja. Obnovom crkve potaknuli bi se uvjeti da se u Zrin vrati ivjeti barem desetak katolika, kao jezgra za buduu ivu upu u Zrinu.

Biskup se u homiliji pozvao na povjesniara stradanja pounjskih Hrvata mr. Antu Milinovia koji je zapisao kako je šutnja o uništenju Zrina – prikrivanje zloina holokausta. Rije je o genocidu i taktici "spaljene zemlje", zatoru hrvatskog naroda, koji ovdje nije smio postojati, jer su to tako zamislili velikosrpski ideolozi, istaknuo je biskup Koši.

Na kraju mise govrio je i fra Ivica Petanjak, iji je otac roen u Zrinu i kao desetgodišnje dijete 1943. godine, nakon spaljivanja Zrina protjeran u Slavoniju. Podsjetio je na konfisciranu imovinu Zrinjana po odluci tadašnjih komunistikih vlasti poslije 1945. te ukazao na nepravde koje po pitanju vlasništva imovine ni do dan-danas nisu riješene.

U pravnoj dravi, u kojima institucije trebaju raditi svoj posao, kako nam to kad im odgovara dociraju bivši i sadašnji predsjednik drave, postavlja se pitanje vrijedi li to u svim sluajevima i na svim primjerima? U Hrvatskoj, u kojoj je totalitarni reim pustošio gotovo pola stoljea, pravedno je jedino vraanje otetog pravim vlasnicima ili njihovim potomcima. No, zašto to u praksi nije provedeno? Tko je za to odgovoran? Potrebno je poništiti nepravedne komunistike odluke i vratiti gruntovno vlasništvo. No zašto se to i dan-danas još uvijek ne ini, primjerice na vraanju otetog u Zrinu? Zašto se u sluaju Zrina podvaljuje da bi vraanje otetog imalo uin još veih nepravdi. Kako se to zloini pljake, spaljivanja, ubijanja, otimanja i ne vraanja otetog zemljišta smije osporavati laima i podvalama o novim, još veim nepravdama? Imali li veih nepravdi od ovih koje se još i danas nakon 15 godina slobodne Hrvatske, potvruju u Zrinu, Borievcu, Španovici... temeljem starih srbokomunistikih zloina nad Hrvatima?  

Za upitati je, što to radi hrvatska vlast koja financira i podie lane spomenike, u ime izmišljenoga antifašizma i prikrivenoga etništva kao primjerice u Srbu, dok se godinama ne vide nikakvi pomaci u obnovi istinskih spomenika kulture hrvatske srednjovjekovne povijesti. Obnovu u Zrinu zapoelo je Ministarstvo kulture još prije desetak godina. No godinama se ništa ne radi na obnovi crkve sv. Magdalene, ne istrauju se ostaci srednjovjekovnog franjevakog samostana, prilazni put dopustio se izgraditi doslovno preko srednjovjekovnog groblja, a grad u kojem je 1508. godine roen jedan od najveih hrvatskih junaka Nikola Šubi Zrinski – Sigetski i dalje propada.

Neki su pak, prije neku godinu uspjeli u ime obnove skinuti hrvatski barjak sa zrinske utvrde, jarbol zasuti kamenjem i tako ostaviti zarašteno u korov usred utvrde. Ne bi li bilo vrijeme da predsjednica vlade i ministar kulture posjete Zrin, upoznaju se s povijesnim znaajem hrvatske baštine i poslušaju još uvijek ive svjedoke bolne i tragine povijesne nepravde. Moda bi tada hrvatska vlada zakljuila kako je doista potrebno spaljenu upnu crkvu Našaša sv. Kria ponovno izgraditi i time svima pokazati, a posebice potomcima protjeranih, kako je povratak u Zrin ipak mogue ostvariti. Dakle, išekuje se vrijeme kada e se hrvatska vlada bez kalkulacija zauzeti za istinu, koja je u Zrinu lako dokazljiva, uoljiva i opipljiva. Ako ne prije, tada e se vjerujemo i hrvatski barjak vratiti na zrinsku utvrdu, gdje se godinama vijorio poslije vojno-redarstvene „Oluje“, a nestao s nje poetkom tzv. obnove u nadlenosti Ministarstva kulture.


Nedjelja, 11 Rujan 2011

Mons. dr. Vlado Koši, sisaki biskup
Homilija izreena 11. rujna 2011. u Zrinu

Draga brao i sestre, dragi Zrinjani, dragi hodoasnici u ovo mjesto naše hrvatske patnje i ponosa!

Na Malu Gospu 1943. Zrin je uništen, veina muškaraca je odmah pobijena, a preostali stanovnici – ponajviše ene i djeca – raseljeni, mahom u Slavoniju, imovina im je svima oduzeta i nakon Drugog svjetskog rata vladala je nametnuta šutnja o ovom zloinu. Mjesto po kojem su grofovi i hrvatski banovi Šubii dobili ime – Zrinski – sravnjeno je sa zemljom, a i 20 godina od uspostave slobodne draveHrvatske ovo je mjesto pusto, dapae, jedina upa u našoj Sisakoj biskupiji bez i jednog vjernika-katolika.

Kako piše znalac stradanja pounjskih Hrvata mr. Ante Milinovi, šutnja o uništenju Zrina – prikrivanje je zloina holokausta. Rije je dakle o genocidu, zatoru jednog naroda, naroda hrvatskoga, koji ovdje nije smio postojati jer su to tako zamislili velikosrpski ideolozi elei proširiti granice svoje drave, što su na kraju otvoreno provodili zapoevši totalni rat protiv Hrvatske, ali – jednostavno, i usprkos silnoj tehnici i nadmoi u ljudstvu i taktici „spaljene zemlje“, ime su eljeli ne samo pokazati svoju nadmo nego zauvijek Hrvate odvratiti od nauma da ive na ovim podrujima, oni su – bili poraeni. Pa premda i danas dalje ratuju za iste ciljeve, doduše na druge naine, elei pravno, preko Haaga, preko udruenih udbaških spletki i nijekanju komunistikih zloina, a lano optuujui hrvatske branitelje za zloine koje su oni poinili, kao što su laima objašnjavali i zloin u Zrinu, naime da se tu radilo o „ustaškom pokolju nedunih Srba“ – te su lai pobijeene. No, ne moemo rei da se to dogodilo jednom „zauvijek“, budui da se i s naše strane trai da se ne prestanemo boriti za istinu, za Domovinu, za pravdu koju nam, oito, nitko nee pokloniti bez našeg zauzimanja i naše rtve.

Svakako je, brao i sestre, znakovito da smo mi – ve više od 15 godina svake godine, u nedjelju uz blagdan Male Gospe, ovdje i slavimo sv. misu kao spomen za stradale stanovnike Zrina. Mi obnavljamo uspomenu na taj zloin, molimo za rtve i njihovu vjenost, kao i za potomke i rodbinu rtava, te za itavu domovinu Hrvatsku za mir i pronalaenje pravog puta u borbi „za krst asni i slobodu zlatnu“.

Danas, potaknuti itanjima u kojima nas Gospodin poziva na opraštanje, elimo se osobito moliti i za poinitelje zloina nad našim narodom – i ovdje i na tolikim drugim stratištima, kao što su Udbina i Krbavsko polje, Siget i Gvozdansko, Bleiburg i Jazovka, Macelj i Ovara, Vukovar i Škabrnja i tolika druga mjesta neizmjerne patnje našega naroda kroz dalju i bliu povijest. Ovih je dana izišla knjiga „Sunica“ u kojoj silovane ene iznose prvi puta svoje tragine prie iz Domovinskog rata, a koje kao da su svi zaboravili, ne bismo li postali svjesniji brutalnosti i mrnje koju su morali proivjeti mnogi naši sugraani. Više puta znam rei kako je polovica naše Sisake biskupije bila razorena. Bila je to „spaljena zemlja“ – ali danas se ta zemlja, ta hrvatska zemlja obnavlja. To je naš zadatak – obnoviti Domovinu.

Kako e se naša Domovina, i osobito ovi krajevi koji su uvijek bili na meti našihneprijatelja, rušeni i paljeni, stanovništvo ubijano, mueno i protjerivano – kako e se ovi dijelovi Lijepe naše do kraja obnoviti?

Potrebno je na više strana i s više razina djelovati. Dakle, trebamo svi nešto uiniti. Samo od sebe nee se vratiti ivot u naš Zrin, u naše hrvatsko Pounje, u našu Banovinu, u našu ratom opustošenu Hrvatsku. Zato nam je potrebna prije svega –nutarnja duhovna snaga. Bez vjere i duhovnosti nije mogue ništa izgraditi. Juer smo bili svjedoci velebnog djela, posvete izgraene crkve Hrvatskih muenika u Udbini. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno da se udrui Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatski sabor, bile su potrebne mnoge dobre osobe, mnogi darivatelji, ali nadasve mnogi molitelji, ljudi koji su prije svega htjeli da se ta crkva sagradi. Ne bismo li mogli i mi, ovdje u veoma vanom povijesnom mjestu za Hrvatsku, u Zrinu sagraditi crkvu Našaša sv. Kria? Mi sada stojimo na mjestu gdje je do 1943. godine stoljeima stajala ta crkva. Obnavlja se – i daj Boe, da se što prije završi obnova – utvrde Zrin. Tako e, uz Gvozdansko, ija se utvrda takoer mora obnoviti, ovaj povijesni hrvatski kraj dobiti svoje vane toke, vratiti svoj identitet. To je mogue. Ako mene Bog poivi, kao sisaki biskup elio bih da se zapone s obnovom i crkve i upe Našaša sv. Kria Zrin što prije. Iskreno molim stoga sve domoljubne i umne ljude koji ele pomoi bilo idejom bilo sredstvima da mi se jave, da osnujemo što prije Odbor za obnovu crkve u Zrinu. Ona e biti trajni spomen da naš narod ne moe i nikada nee prihvatiti injenicu da ga se protjeruje s naše zemlje, iz našeg zaviaja. Nadam se da e tako u Zrin doi ivjeti barem deset katolika i da e to biti jezgra za buduu ivu upu u Zrinu.

Na alost, mi Hrvati kao da spavamo još nekim teškim snom. Kad nas baš netko napadne i probudi, trgnemo se i branimo krvlju svoj dom i Domovinu, pravdu i istinu. No, opet brzo utonemo u san. Meutim, ja vas sve pozivam, brao i sestre, probudimo se! Mi zajedno moemo puno toga, ne samo obnoviti naše svetinje, nego i nastaviti izgraivati budunost našega naroda – u dobru, istini, ljubavi i pravednosti.

Da bi se to uspjelo, potrebno je neprestano uiti u školi Isusovoj. Potrebno nam je znati i svima govoriti - istinu. Istinu o stradanju naših upa, naših ljudi, naših krajeva i naše Domovine. Mi smo naime prihvatili da nam drugi – nedobronamjerni i lani interpretatori tumae našu povijest. Kako je mogue da se stradanje našeg hrvatskog Zrina nigdje ne spominje u udbenicima, kako je mogue da i ova naša godišnja okupljanja u Zrinu prolaze uglavnom nezapaena u glavnim tzv. hrvatskim medijima? No, kad bi se govorilo o Zrinu i njegovoj tragediji, tada bi se morala promijeniti i slika o tome kako su naši partizani bili veliki antifašisti i hrabri borci za slobodu hrvatske domovine. Jer na primjeru Zrina vidi se da su to bili najobiniji ubojice, dapae ratni zloinci koje su predvodili pobunjeni hrvatski Srbi – jednako kao i u Domovinskom ratu. Zato se o Zrinu radije šuti u medijima, ne dolaze dravne delegacije ovamo, a tu su stradali obini seljaci, muevi i ene, djeca i starci koji su samo eljeli ivjeti slobodnu u svojim selima. To se bjelodano vidi iz pisma koje su u ime napadanih i ubijanih Zrinjana Vladi NDH 30. 0ujka 1943., dakle samo nešto više od pet mjeseci prije konanog pada i razaranja Zrina, potpisali Antun Babi, Roko Remeta, Pavao Marakovi i Mijo Krivoši. Imali su samo 134 hrvatska teaka koji su branili svoje mjesto od stalnih napada partizana i srpskih etnikih postrojbi. Molili su pomo vojske, koja im nije stigla.

To je istina. A nije istina da su Hrvati spalili srpsko selo Zrinj, kako se to u poratnoj historiografiji lano prikazivalo. Dakle, valja nam se boriti istinom protiv lai.

Nadalje, valja nam se boriti ljubavlju protiv mrnje. Oito, mrnja je razorila Zrin, mrnja koja je nadahnjivala partizanske i srpske zloince. A mi ne bismo smjeli nositi u srcu mrnju nego ljubav jer samo ljubavlju moemo graditi i novi Zrin, i slobodu i sretnu budunost svoga naroda. Takoer neobino je vano imati dušu istu od svake osvete.

Naš je Gospodin danas u Evanelju svima nama poruio, kako je potrebno biti duhovno slobodan od bilo kojeg zla. Ako elimo biti njegovi uenici, trebamo se osloboditi od mrnje, od elje za osvetom, od namisli da uzvratimo zlom za naneseno zlo. Ne, nikada ne smijemo tako razmišljati. Takav bi nas put odveo u propast. Naš narod doista jest pretrpio neviena zla i ponienja, patnje i progone. Zrin je najbolji svjedok te patnje našega naroda. Pa ipak, da bismo bili sposobni graditi bolju budunosti i za sebe i za naš narod, trebamo biti slobodni od svake trunke mrnje i elje za osvetom. Jednom rijeju, trebamo svima koji su nam nanijeli nepravdu, trpljenje i zlo – oprostiti! I to, kako Gospodin kae, „od srca“. Naime, valja imati suuti za druge ljude. Ako ovjek gleda samo sebe i svoje patnje, nije u stanju drugima opraštati. Kao što je bio – u Isusovoj prispodobi – okrutni sluga. On nije elio vidjeti muku i potrebu svoga dunika, te mu nije elio otpustiti njegov dug, koji je zapravo, u usporedbi s njegovim dugom koji je imao prema svome gospodaru, bio neznatan – „sto denara“. No, on nije imao milosra. Naprotiv, gospodar je njemu otpustio njegov dug koji je bio ogroman – „deset tisua talenata“, tako velik da bi ga mogao vratiti jedino da se proda on i sav njegov dom u roblje. Pa ipak, njegov mu se gospodar „smilovao, otpustio ga i sav mu dug oprostio“. Gospodar je gledao njegovu muku i smilovao mu se. Ako mi ne vidimo muke naših blinjih, neemo moi niti oprostiti. Ne trai Gospodin od nas da prihvatimo grijeh, nego da prihvatimo grješnika koji se kaje, koji pati zbog svoga grijeha, koji eli obraenje i novi ivot. Meutim, ako to i ne eli, mi ga trebamo aliti, imati suuti prema njemu i njegovoj stanju u koje je po grijehu upao, te mu – ako i ne moli – poput Gospodina na kriu oprostiti, opravdavajui ga: „Oprosti im, Gospodine, ne znaju što ine!“ To ipak nije dovoljno da bi se dogodilo pomirenje. Pomirenje nije jednostrani in, kao što je to oproštenje. „Oprostiti“ znai „uiniti prostim“, odnosno slobodnim, osloboditi neprijatelja od tereta njegova zla koje mi je poinio. No, pomirenje se dogaa kada se ruka oprosnica, pruena s jedne strane, prihvati s druge strane. To ovisi dakle o drugoj strani. O nama ovisi hoemo li oprostiti dug, jer Bog nama sve naše grijehe oprašta i dug nam otpušta, ako se kajemo, kao što molimo u Oenašu: „otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dunicima našim“. Neka tako bude, da se dogodi novi ivot, novi ivot u koji elimo svi ui, a dariva nam ga Gospodin. Amen.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!