www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 20 Studeni 2019
 
 
INTERVJU - DON ANTO BAKOVI, JEDINI IVUI SVJEDOK SMRTI DRINSKIH MUENICA
etvrtak, 22 Rujan 2011
http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=30489&offset=6&index=7
KATOLIKA TISKOVNA AGENCIJA BK

Intervju
Don Anto Bakovi

Sarajevo, 21. rujan 2011.

Don Anto Bakovi, jedini ivui svjedok smrti Drinskih muenica

„Isuse, spasi nas!“ – i danas ujem taj vapaj sestara kao da je bilo juer

Sve blie je proglašenje blaenim Drinskih muenica. Tom prigodom novinari Katolikog tjednika razgovarali su s don Antom Bakoviem koji se, izmeu ostaloga, prisjetio te noi kada su sestre ubijene. Danas, 70 godina nakon tog dogaaja, don Anto ivi i djeluje u Zagrebu, ali, kako i sam istie, sjeanja na tu zimsku no i dalje su vrlo snana.

Don Anto Bakovi roen je 1931. u Goradu. Za sveenika je zareen 1959. Kao bogoslov, a kasnije i sveenik, proveo je deset godina robije u sedam zatvora. Umirovljen je 1983. i od tada prouava pitanja demografske obnove Hrvatske, a od 1990. bavi se istraivakim radom o hrvatskim muenicima XX. stoljea.

Poštovani, Vaša pokojna majka i Vi bili ste jedini oevidci dogaaja na Drini u noi kada su ubijene sestre Keri Boje ljubavi, danas poznate kao Drinske muenice. Što Vam se najviše urezalo u pamenje?

Naša kua u Goradu bila je vrlo blizu vojarne (200 metara), a s obzirom da je kua bila prostrana, u njoj su stanovali etniki oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo da ne budemo zaklani i baeni niz Drinu. Najviše mi se u pamenje urezalo da je majka u mrklu hladnu prosinaku no 14. prosinca otvorila prozor sobe u kojoj smo spavali jer smo zauli vrisak i enske jauke. Bile su to etiri asne sestre koje su se oito neko vrijeme skrivale, a potom opirale etnikim nasrtajima. Struje nije bilo. Samo mrkli mrak kroz koji je odzvanjalo zapomaganje asnih sestara. „Isuse, spasi nas!“ – i danas ujem taj vapaj, kao da se dogodilo juer, a ne prije 70 godina. Sjeam se toga straha koji smo i mi osjeali. Plašili smo se da e etnici koljai doi i na naša vrata. Majka je nas djecu (moje tri sestre i mene) brzo obukla i uputila nas da iskoimo kroz prozor ako bi etnici došli u našu kuu. I inae smo moje sestre i ja znali bjeati kroz prozor kad bi se našoj kui pribliili ti pijani i krvoloni etnici. Meutim, imali smo sreu u nesrei da smo poznavali etnike koji su klali, ali i pojedince koji su spašavali. Naime, Mrgud Kosori, pravoslavni paroh i veliki prijatelj naše obitelji, zamolio je jednog etnikog oficira da stanuje u našoj kui i da nas štiti.

Drugi detalj koji mi se duboko urezao u sjeanje jest da sam u svitanje 15. prosinca navukao etniku šubaru s kokardom (koju mi je sašila Srpkinja Ana Draškovi, velika prijateljica moje majke, kako bih se spasio od etnikoga pokolja) i krenuo prema rijeci Drini traei svojega oca meu leševima koji su ondje svakim danom dovlaeni. Premda sam se bojao da bih meu leševima mogao ugledati oevo tijelo, ipak sam gotovo svakodnevno odlazio na Drinu. Tako i toga jutra. Tapkao sam u polumraku. Nigdje nikoga. Nigdje ive duše. Tišina. Došao sam do mjesta koje bih i danas prepoznao i ugledao ondje etiri enska leša, onako kako sam to opisao u svojoj knjizi Drinske muenice (1990.). Svaka od sestara imala je desetak rana od etnikih noeva. Pribliio sam im se, brojao im rane, drhtao od zime i straha, plakao i zapomagao, a onda sam potrao ispriati majci što sam vidio. Evo, prošlo je 70 godina, a prizor zaklanih asnih sestara na obali Drine tako bolno ivi u sjeanju, kao nijedan drugi u ivotu.
Trei detalj koji nikako ne mogu zaboraviti jest da su ti etnici koji su zaklali asne sestre nakon svega došli u našu kuu i traili od moje majke i gospoe Angeline (krojaica koja je ivjela na katu naše obiteljske kue od 12 soba) da im peru noeve i kuhaju rakiju. Bio sam skriven u hodniku, ali sam mogao uti sve što su govorili. Moja ih je majka ve te noi detaljno ispitala o svemu što se dogodilo. Zgrozilo nas je ono što smo uli. Nekoliko ih je puta majka upitala: „Jeste li ih silovali?“ Odgovor je uvijek bio: „Nismo, majku im ustašku, nisu se dale, skoile su kroz prozor!“
Sjeate li se kakva je bila reakcija ljudi sutradan te jesu li imali probleme s vlastima ili vojnicima oni koji bi spomenuli taj dogaaj?

etnici su hodali gradom, a svako komuniciranje meu katolikim obiteljima bilo je zaustavljeno. Bili smo potpuno odsjeeni. No, da, imali smo problema. Imala ih je moja majka odmah nakon toga dogaaja. Naime, kada sam joj pohitao rei što sam vidio toga jutra na Drini, majka je otišla moliti etnikog komandanta da se ubijene asne pokopaju u katolikom groblju. Meutim, on ju je grubo opsovao i otjerao rekavši da bi i ona mogla završiti u Drini. Kada je majka vidjela da je bitka izgubljena te da je neizbjeno da asne završe kao i svi ostali ubijeni, a to znai da e im grob postati hladna Drina, poslala me po grobara Blaška kako bismo asne sestre odgurnuli niz Drinu.Rekao bih ovdje nešto o svojoj majci. Moja majka, Jelena Bakovi, ro. Markovi,rodom je iz Tomislavgrada (Duvna). Nakon puke škole završila je tzv. djevojaku školu (etiri godine) koju su organizirale i vodile asne sestre sv. Vinka Paulskog iz Zagreba (dakle, ve u ono doba je postojala neka veza izmeu Tomislavgrada i Zagreba). Majka je kasnije vodila pekaru moje bake Anuše koja je bila prvi registrirani obrtnik u Duvnu. Zaruila se s mojim ocem, no on je potom otišao u I. svjetski rat. Majka se posvetila kulturnim dogaanjima i organiziranjima raznih priredbi u gradu. Nakon rata udala se za mojega oca. On je završio austrougarsku vojnu školu u Bekom Novom Mestu te je bio zapovjednik andarmerije. Inae, kod nekih nas je etnika spasilo i ime mojega oca – Stojan, koje je u nekim dijelovima Bosne srpsko ime, a otac je bio Hrvat iz Duvna. Sve je ovo potrebno kazati jer je prikaz mueništva asnih sestara iz moje knjige zapravo vrlo cjelovito izvješe moje majke Jelene. Nedavno je . s. Slavica Buljan (autorica knjige Zavjet krvlju potpisan) kazala na jednoj radijskoj postaji da je šteta što nitko nije saslušao moju majku dok je bila iva. Nisam im imao prilike odgovoriti da je izvješe moje majke zapravo sadrano u mojoj knjizi Drinske muenice te da sam opis mueništva i ubojstva asnih sestara veim dijelom saznao od svoje majke. I ona je svakodnevno ivjela s tim saznanjem o njihovoj traginoj pogibiji i istoga im se dana, 15. prosinca, poela moliti jer je vjerovala da su otišle u nebo. I danima i godinama poslije, kad bismo molili Veernju, koja nikad nije bila kraa od jednog sata (!), uvijek je u molitvama spomenula i Drinske muenice. Konano, moja ih je majka tako prvi put i nazvala – Drinske muenice – to im je ime dala moja majka!

Mislite li da je mogue doi do imena zloinaca koji su ubili asne sestre u Goradu?

Imena zloinaca su poznata. Lako ete ih pronai u mojoj knjizi Drinske muenice koja je cjelovito, autentino i detaljno izvješe toga dogaaja i vremena. Kada ovo kaem, ne mislim u prvom redu na sebe jer sam ja bio djeak od 11 godina, ali mislim na svoju majku koja je zaista hrabro, mudro i detaljno rekonstruirala cijeli taj dogaaj.

Je li, i ako jest, na koji nain je taj dogaaj utjecao na Vas i na to da se odluite za sveeniki poziv?

Jauk one strašne noi bilo je nešto što me je zasigurno obiljeilo. Svakako je i to, kao i mnoga druga muna iskustva nakon ubojstva asnih sestara, itekako utjecalo na mene. Moda i više nego što sam ja toga svjestan. Meutim, sveeniki sam poziv ipak osjetio ponukan posljednjim meni upuenim rijeima mojega na smrt osuenoga upnika Ivana ondria. „Anto, ne plai, nego me zamijeni!“, rekao mi je vidjevši me kako plaem u sudnici, moj netom na smrt osueni upnik.

Više od šezdeset godina moralo se šutjeti o tom dogaaju. Kako ste to podnosili, s obzirom da ste znali istinu?

Odgovor na ovo pitanje jest da ja nisam šutio. Nisu šutjeli ni moja majka ni moj otac, ali nije nas imao tko saslušati. Bojali su se. Treba kazati istinu: bilo je to razdoblje brojnih i brojnih muenika. Oito je bilo teško razluiti kojemu sluaju treba dati prioritet. U ratu ubijanje i bombardiranje amerikih zrakoplova, poslije rata Bleiburg (sve ovo pokazuje i moj Hrvatski martirologij XX. stoljea), a onda brojni sveenici i asne sestre u zatvorima... Malo tko je spominjao Drinske muenice, osim moje majke koja se u našoj kui nikad nije ustruavala govoriti o njima. To razdoblje šutnje bilo je razdoblje muenika, ali moda su ipak preuzvišena, preasna i presvijetla gospoda bila vanija od obinih sirotih asnih sestara.
Slubenu je šutnju prekinula moja mlada misa u ljeto 1959. Naime, nakon moje mlade mise zamolio me moj upnik Milivoj ekada da vodim pogreb predstavivši me oalošenoj rodbini kao mladomisnika i rekavši da je to moj prvi pogreb. Upozorio sam ga da to ipak nije moj prvi pogreb, jer je moj prvi pogreb bio onaj 15. prosinca 1941. na rijeci Drini, kada je grobar Blaško motkom odgurivao asne, a ja za svaku asnu (imitirajui svojega upnika) inio rukom znak kria i molio Oenaš i Pokoj vjeni... upnik Milivoj kasnije me temeljito ispitao i, prema mojem saznanju, prvi je u Crkvi poeo prikupljati podatke o tom sluaju. Pozvao je slubeno mene i mojega oca te smo u nazonosti sestre Inviolate Graanin (koja je vodila kancelariju i bila zapisniar, a kasnije e postati asna majka) dali pod zakletvom svoje izjave, od kojih je upnik nainio prvo slubeno izvješe. I to je zapravo bio poetak crkvene istrage o sluaju Drinskih muenica. Nadbiskup Alaupovi nije smatrao pametnim u ono vrijeme govoriti o toj temi. Po dolasku nadbiskupa ekade, Crkva je bila u svemu obnovljena, ali nije mi poznato što je uinio za Drinske muenice. Nadbiskup Jozinovi nije ništa pokušavao. Najvee zasluge idu sadašnjem našem nadbiskupu, Vinku kard. Puljiu koji je sve to slubeno pokrenuo i doveo do beatifikacije!

Za potrebe snimanja filma o Drinskim muenicama morali ste se vratiti u svoj rodni grad, Gorade. Moete li nam rei nešto više o tome kako je bilo vratiti se na mjesto stradanja i suoiti se sa sjeanjima?

Da, bio sam u Goradu i ponovno se u mislima vraao prvo u bezbrino djetinjstvo prije rata, a kasnije i u krvavo i muno djetinjstvo za vrijeme ratnih dogaanja i tragedija. Ubojstvo asnih sestara i njihovi leševi na Drini. Kazivanja etnika. Sve mi se poput kakvoga filma vrtjelo u sjeanju. Otišao sam na Drinski most i stajao ondje zamišljen. Iza mene su prolazili uenicu i gledali me zbunjeno udei se zašto sam zagledan u Drinu. Pomislio sam: „Boe, mogu li ova djeca uope zamisliti djetinjstvo poput onoga mojega? Da oni sada znaju što sam proivio...“ I tako su uenici prolazili i udili se, a ja nizao bolne uspomene. Kasnije sam, kao mlad sveenik osuen na šest godina, prošao kroz Gorade kada su me vodili u foansku kaznionicu. No, ipak je moj ivot bio odviše tvrd, pa moda i nisam dovoljno emotivno proivio te trenutke u prisjeanjima...

Kada su Vam, nakon toliko godina javili da se pokree proces za proglašenje blaenim Drinskih muenica, koja je bila Vaša prva reakcija?

Nekoliko godina prije slubenog pokretanja procesa za proglašenje blaenima, godine 1990. napisao sam i objavio svoju knjigu Drinske muenice koja je silno odjeknula u javnosti i prvo je izdanje od 5.000 primjeraka nestalo za nekoliko dana. Osim knjige, tu je i prvi dokumentarni film o Drinskim muenicama. S obzirom da sam onda bio meu elnicima HDZ-a uspio sam zainteresirati Hrvatsku televiziju, konkretno Obrada Kosovca i Zdravka Bilandiju, da se snimi dokumentarac o Drinskim muenicama. Tako sam jednoga dana s ekipom HTV-a došao u Gorade. Ondje je snimljen cijeli moj opis dogaaja pri emu sam im pokazao sva mjesta vezana uz ubojstvo asnih sestara. HTV je do sada 3-4 puta prikazao taj film, ali moda ipak u nezgodnom terminu. Prema tome, nekoliko godina prije slubenog pokretanja procesa, ja sam pripremao javno mnijenje za ono što smo sada doekali. Osim toga, ve 20 godina pripremam i tiskam nekoliko vrsta razliitih kalendara i u svakom 15. prosinca piše - Drinske muenice.
U meuvremenu je knjiga prevedena na talijanski jezik i organizirano je predstavljanje u Rimu. Dan nakon predstavljanja kardinal Pulji bio je kod Sv. Oca – pape Ivana Pavla II. kako bi mu predao knjigu, ali se nemalo iznenadio kada mu je Papa rekao: „Ja sam to ve proitao. Obavite u nadbiskupiji što je potrebno i Drinske muenice nee dugo ekati beatifikaciju.“
No, razumije se da me je silno obradovalo kada je pokrenuta slubena Kauza za proglašenje blaenima, jer to je ipak znailo nešto veliko i znailo je da smo jedinstveni u tenji da Drinske muenice budu naše nove blaenice, pa jednog dana i svetice!

Jeste li Vi osobno doivjeli uslišanje molitve, a koje ste pripisali njihovom zagovoru?

Ne jedno, nego brojna uslišanja. Moj je ivot bio izrazito teak, trnovit i turbulentan – kako to vole novinari kazati, poevši od suenja upniku ondriu, pa preko moje etiri upe i etiri kazne zatvora (ukupno deset godina i tri mjeseca robije u sedam Titovih zatvora)... U brojnim situacijama, kad je izgledalo bezizlazno i kad sam se susretao sa smru, molio sam se Drinskim muenicama, da se sjete kada sam im molio Oenaš i Pokoj vjeni dok ih je grobar Blaško odgurivao u Drinu...
Pa i prilikom svojega umirovljenja, koje sam shvatio kao najteu kaznu (ono što robijaši zovu doivotna robija, za mene je bilo prijevremeno umirovljenje, u 52. godini), jer su mi bila podrezana krila za daljnji rad – utjecao sam se Drinskim muenicama...

Proces njihove beatifikacije je uspješno završen, za nekoliko dana slijedi i slubeno proglašenje blaenima. Koliko ste bili ukljueni u cjelokupan proces i koji su Vaši dojmovi nakon njegovog završetka?

Nisam bio uope ukljuen na završetku procesa beatifikacije, iako sam se pisanim putem nekoliko puta nudio da nešto pomognem. Meutim, našla se ekipa vrijednih, mladih i sposobnih ljudi koji nisu trebali moj udio u tom završnom organiziranju proslave beatifikacije. Netko je bacio parolu da sam vrlo bolestan. Da, ja jesam bolestan, ne moe ovjek u 80. godini ivota biti zdrav, ali kada je rije o Drinskim muenicama, na stranu i moje godine i moje bolesti, a i moji drugi poslovi.
Bilo bi mi drago da sam se mogao posvetiti animiranju 60-ak zagrebakih upa za proslavu beatifikacije...

No, eto, poštedjeli su me, ne mislei da bi meni bilo drae da sam mogao sudjelovati. No, pokušavam ih razumjeti jer – nitko od njih ne moe znati koje znaenje za mene imaju Drinske muenice, s kojima ivim ve 70 godina, kojima sam uo posljednje rijei, gledao ih ubijene na obali Drine brojei im rane, plakao i molio im Oenaš, a sada doekao i njihovu beatifikaciju.

Na kraju, što za Vas osobno znai njihov primjer?

Njihov je primjer istinsko katoliko i redovniko svjedoanstvo i znai potpuno predanje u Boje ruke. Vjerne do smrti! Svetice! Da, one to zaista jesu! Sad emo ih astiti kao blaenice, ali dao Bog da ne proe mnogo te zaista postanu svetice!

Razgovarala: Bojana uki
Katoliki tjednik

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!