www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 16 Listopad 2019
 
 
HAAG JE U KRIVU
Subota, 31 Prosinac 2011
VEINA HRVATA NIJE PROITALA 1377 STRANICA HAAŠKE PRESUDE. IPAK, DRE JE NEPRAVEDNOM. JA SAM SE PRESUDOM POZABAVIO PALJIVIJE I SLAEM SE S NJIMA

Haag je u krivu izvan svake razumne sumnje

Nije dovoljno dokazati da je okrivljeni poinio neki zloin, nego da ga nije poinio. Nije ak dovoljno dokazati niti da je vrlo vjerojatno da je optuenik kriv. Treba postii puno više...

Datum objave: 24.12.2011, Rubrika: Novosti, Medij: Jutarnji list, Piše Neven Sesardi

Ogroman dio hrvatske javnosti smatra haašku presudu hrvatskim generalima nepravednom i neodrivom. Jeste li moda i vi, neznani itatelju, dio te veine? Ako jeste, kladim se da u opet pogoditi ako pretpostavim da niste paljivo proitali cijelu haašku presudu (1377 stranica). Ali ne brinite, neu vas zbog toga kritizirati. Ja sam na vašoj strani i elim pokazati da ste u pravu i više nego što mislite. Naime, ako ste na osnovi informacija iz medija stekli negativan dojam o presudi, detaljniji uvid u njezinu osnovnu nit argumentacije stvorit e vam samo još goru konanu sliku.

Izvan svake razumne sumnje?

Uzmimo jednu od glavnih haaških inkriminacija; etniko išenje, tj. navodno masovno protjerivanje Srba iz Hrvatske. Ta inkriminacija ukljuuje tri elementa: (1) da je protjerivanje Srba bilo unaprijed planirano od strane hrvatskih vlasti, (2) da je taj plan bio proveden u djelo, i (3) da su Srbi doista napustili Hrvatsku zbog provoenja tog plana, a ne iz nekog drugog razloga.

Prije nego što uemo u konkretniju analizu sudske odluke vano je naglasiti zašto je dokazivanje spomenute inkriminacije izuzetno teška zadaa. Osnovni je razlog iznimno zahtjevan standard dokazivanja krivnje, koji je Haaški sud sebi postavio, a koji mnoge zemlje u kaznenom pravu ne prihvaaju: to je dokaz izvan svake razumne sumnje. Takav standard dokazivanja znai da osuda ne smije biti donesena ako je preostala ikakva razumna sumnja u krivnju optuenog. Drugim rijeima, nije dovoljno dokazati kako je vjerojatnije da je okrivljeni poinio zloin negoli da ga nije poinio, štoviše, nije ak dovoljno dokazati niti da je vrlo vjerojatno da je optuenik kriv.

Treba postii puno više: dokazni materijal iznesen na sudu mora imati tako veliku snagu da razumnom ovjeku ne ostavlja prostor za sumnju u istinitost optunice.

Takav teret dokazivanja ve sam po sebi znatno oteava donošenje odluke o krivnji. Ali stvar se još dodatno pogoršava time što se, kao što smo spomenuli, inkriminacija o etnikom išenju zapravo sastoji od tri elementa. Stoga, da bi ta inkriminacija bila dokazana, oigledno je da svaki od tih triju elemenata mora biti dokazan. A onda, naravno, da bi ta inkriminacija bila dokazana izvan svake razumne sumnje, svaki od tih triju elemenata mora biti dokazan izvan svake razumne sumnje. Jer ako bi postojala minimalna razumna sumnja u postojanje ijednog od tih triju elemenata, onda bi postojala i razumna sumnja u to da je poinjen taj navodni zloin etnikog išenja (koji implicira prisutnost svih triju elemenata).To sve proizlazi iz elementarnog naela rauna vjerojatnosti prema kojem vjerojatnost kombiniranog dogaaja ABC nikada ne moe biti vea od vjerojatnosti ikojeg od jednostavnih dogaaja (A,B ili C).

Kada se stvari ovako postave, jasnije se vide pravila igre kao i koliko je u takvom reimu dokazivanja izuzetno teško opravdati osuujuu odluku. Ali, kako se kae, vrag je u detaljima, pa pogledajmo redom.

U optunici i u presudi centralno mjesto zauzimaju transkripti s brijunskog sastanka odranog krajem srpnja 2005. Meutim,u dijelu presude u kojem se detaljno analizira taj dokument teško je pronai išta što bi nalikovalo na dokaz (a kamoli dokaz izvan svake razumne sumnje) da je na Brijunima doista bilo planirano prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske. Ono što najbolje pokazuje koliko malo uporišta u tom materijalu ima za tako tešku optubu jest injenica da se Sudsko vijee u potrazi za opravdanjem ak upustilo u jezinu analizu jedne Tumanove reenice i one zloglasne rijei "toboe". On je tada rekao da "Srbima treba otvoriti put za povlaenje pri emu bi im toboe bila jamena graanska prava".

"NE SMIJEMO DOPUSTITI DA NAS POLITIKA ILI OSOBNA ANTIPATIJA PREMA NEKOME NAVEDE DA PROTIV TE OSOBE ODOBRAVAMO SANKCIJE KOJE IMAJU DUBIOZNU PRAVNU UTEMELJENOST. TAKAV JE BIO SLUAJ S TU
MANOM"

Što je rekao Tu
man?

Na osnovi svega toga Sud u dva koraka dolazi do zakljuka o planiranju etnikog išenja. Najprije se zakljuuje (a) da je ta Tumanova reenica zapravo "izraz prave namjere da se Srbima pokae pravac odlaska, ali da se istovremeno stvori dojam da mogu ostati", a odatle se zakljuuje (b) da kada se na sastanku govorilo o odlasku civila to "nije bilo o zaštiti civila nego o protjerivanju civila".

Oba su koraka krajnje problematina. Najprije, u vezi s tvrdnjom (a), premda se moe initi da rije "toboe" ovdje sugerira da se Srbima nee stvarno jamiti graanska prava, nije li ipak pretjerano na osnovi jedne usput izgovorene rijei izvesti rezolutan zakljuak koji otvara put za osuivanje nekih ljudi na kaznu zatvora u trajanju od više od 20 godina?

Nadalje, iz tvrdnje (a) da se kod odlazeih srpskih civila namjeravao stvoriti dojam da mogu ostati, nikako logiki ne slijedi tvrdnja

(b) da je bilo planirano protjerivanje tih civila, štoviše, nejasno je kako bi se nekoga moglo protjerati tako da mu se pokae put odlaska, a da mu se istovremeno stvori dojam da moe ostati. Svakome je jasno da protjerivanje nuno ukljuuje silu ili prijetnju silom. A dokazivanje tog apsolutno nunog elementa -tj. primjene sile ili prijetnje silom ­sasvim je izostalo iz sudske analize tobonjeg plana "udruenog zloinakog pothvata".

Ali nije li hrvatsko politiko vodstvo oekivalo da e tijekom i nakon oluje srpski civili masovno napustiti Hrvatsku? I nisu li sudionici brijunskog sastanka, dapae, prieljkivali takav razvoj dogaaja? To je mogue. No, taj subjektivni moment niti je lako dokazati, niti je on, uostalom, bio predmet dokazivanja. Osim toga, ak i daje bio dokazan, taj subjektivni moment ne bi bio sudski kanjiv i ne bi nikako mogao biti sastavni dio zloina protjerivanja civila. Analogno tome, ak i ako se ja, recimo, elim riješiti svog bunog susjeda i štoviše poduzmem neke (uspješne) korake u ostvarenju tog cilja, nitko me ne moe optuiti da sam ga istjerao iz njegove kue, osim ako nisam primijenio silu, prijetnju silom Ш druge protuzakonite mjere.

Šovinizam s vrha

ini mi se da mnogi ljudi, razmišljajuio haaškoj presudi, prave istu pogrešku. Oni tadašnjem hrvatskom vodstvu, a prvenstveno Tumanu, pripisuju izrazito negativan stav prema hrvatskim Srbima (stav koji sami estoko osuuju), a onda na osnovi toga zakljuuju kako je i Oluja morala barem donekle biti kontaminirana tim "šovinizmom s vrha" te da stoga haaška presuda ima stanovito opravdanje.

Ali to je rezoniranje posve krivo. Kakav god da je bioTumanov stav prema lokalnim Srbima, njegovi postupci i reakcije ne podlijeu zbog toga automatski zakonskoj osudi, ak i da su bili motivirani upravo takvim moralno spornim stavovima. Kako je lako ovdje upasti u zamku i napraviti skok u zakljuivanju pokazuje sluaj mojeg starog znanca Slavka Goldsteina, ovjeka koji se obino trudi davati racionalne prosudbe i izbjegavati ekstremna stajališta. On je nedavno javno iskazao svoje slaganje s haaškom presudom, a takoer je ustvrdio kako su Gotovina i Marka mogli dobiti znatno blau kaznu da su ih odvjetnici branili kao puke izvršitelje "zloinakog pothvata", a ne njegove "planere". Takva bi se strategija obrane zapravo svela na svaljivanje veine krivnje na Tumana kao glavnog "planera" zloinakog pothvata.

Strastvena elja

No u emu se, prema Goldsteinu, uope sastoji Tumanova krivnja? Jedino što on navodi jest da je Tuman "strastveno elio da u Hrvatskoj bude što manje Srba" i da "kada se odluivalo o akciji Oluja, iz osobnog poznanstva mogu zamisliti da je Tuman bio jako zadovoljan injenicom da mnogi Srbi ve odlaze". ak i pod pretpostavkom da je sve to istina, u tome još nema ni trunke kriminalne odgovornosti za bilo što, a pogotovo ne za tako tešku inkriminaciju kao što je etniko išenje. Goldstein-ovo spekuliranje o onome što je Tuman "strastveno elio" ili ime je on bio "jako zadovoljan" potpuno je irelevantno za raspravu o haaškoj presudi, sve dotle dok se ta analiza Tumanove psihe ne povee s nekim njegovim navodno zloinakim postupcima ili planovima. A Goldstein nikakvu vezu te vrste nije ponudio. Pouka koju iz ovog i mnogih slinih primjera treba izvui jest da ne smijemo dopustiti da nas politika ili osobna antipatija prema nekome (ak i kad bi ona bila opravdana u moralnom smislu) navede da protiv te osobe odobravamo teške kaznene sankcije koje imaju dubioznu ih nikakvu pravnu utemeljenost.

Predlaem sljedei test svima onima koji smatraju da su hrvatski generali nevini, ah da je Tuman zasluio da bude osuen u Haagu. Zamislite da u onim kljunim trenucima za Hrvatsku oslobaanje okupiranih podruja nije planirao Tuman nego neki hrvatski politiar kojega vi osobno simpatizirate. Zamislite, nadalje, da haaška presuda ima potpuno isti tekst kao sada, ali s tom razlikom da se ime tog vašeg politiara nalazi svugdje gdje je u sadašnjoj verziji ime "Tuman" (a jednako tako sa Šuškom i ostalim potencijalnim "negativcima"). Naravno, u tom e vam scenariju neke izjave vašeg omiljenog politiara zvuati udno i moda ak šokantno. Ali vremena su bila teška, ljudi se u takvim situacijama ponekad ne snalaze najbolje ili moda tek tada pokazuju svoju pravu narav: jednom rijeju, oigledno morate biti spremni na neugodna iznenaenja. Elem, poanta itavog tog misaonog eksperimenta je sljedee pitanje: biste li i u tako izmijenjenom scenariju još uvijek smatrali, i to samo na osnovi dokaznog materijala predoenog Haškom sudu, da bi predsjednik Hrvatske trebao biti proglašen krivim za ona najgora nedjela kao što su, na primjer, zloini protiv ovjenosti? Nadam se da e barem neke od vas ovaj test imaginacije navesti da donekle preispitate svoj stav.

Sve u svemu, prethodna analiza sugerira da u vezi s prvim od triju elemenata inkriminacije (tj. planiranjem zloina) haaška presuda nije ponudila ništa što bi se makar izdaleka pribliilo razini dokazanosti "izvan svake razumne sumnje".

2. S RIJE
I NA „NEDJELA“

Drugi element navodnog delikta jest provoenje plana o protjerivanju srpskih civila. U prilog tome Haaški sud tvrdi da je prekomjerno granatiranje Knina i nekih drugih podruja izazvalo strah i paniku meu tamošnjim civilnim stanovništvom, a potom i njihovo masovno napuštanje Hrvatske.

Masovni odlazak

Ostavimo za sada po strani objašnjenje masovnog odlaska Srba (jer to je trei element u ritmu navodnog zloina). Fokusirajmo se na objašnjenje prekomjernog granatiranja. Prema prosudbi samog Haaškog suda, od svih projektila koji su za vrijeme Oluje pali na Knin, na objekte koji nisu bili legitimni vojni ciljevi palo je samo pedesetak projektila (što je otprilike 5 posto od ukupnog broja). Zašto se to dogodilo? Jedno objašnjenje bi bilo da su hrvatski vojni zapovjednici ocijenili da je dovoljno ispaliti 50 projektila na nevojne objekte kako bi se postigao "zadani cilj" zastrašivanja srpskih civila te su na taj nain namjeravali provesti u djelo plan etnikog išenja koji im je bio povjeren. Taj je scenarij dakako logiki mogu, ali ne puno više od toga. On svakako nije bio dokazan, a posebno ne izvan svake razumne sumnje.

Površni sud

Neki alternativni, i ništa manje plauzibilni, scenariji su npr. (i) da je tih 50 projektila bilo iz razloga tehnike prirode bilo zbog ljudskih pogrešaka naprosto promašilo ciljanu lokaciju, ili (ii) da su hrvatski zapovjednici (uzimajui u obzir oficijelnu doktrinu krajinskih Srba o "naoruanom narodu" i ukidanju razlike izmeu vojske i civila) eljeli unaprijed obeshrabriti svaku ideju pruanja vojnog otpora iz tek nominalno civilnih mjesta, ili (iii) da su nevojne lokacije namjerno gaane, ali samo zato da bi se što prije skršio otpor, a ne s ciljem da se time izazove egzodus, itd.

Sa svim tim otvorenim mogunostima prostor za razumnu sumnju ostaje širom otvoren. Sud je vrlo površno razmotrio scenarij (i) i odbacio ga bez adekvatne analize, dok scenariji (ii) i (iii) uope nisu bih spomenuti. Naravno, istinitost nekog od tih alternativnih scenarija još uvijek bi mogla povlaiti stanovitu krivnju generala za neke njihove postupke, ali bi iskljuivala mogunost da ih se zbog prekomjernog granatiranja okrivljuje za namjerno protjerivanje civila.

Nekanjeni zlo
ini

Mnogi su komentatori nalazili opravdanje za haašku presudu u tome što su nakon Oluje ostali nekanjeni neki zloini koji su u to vrijeme bili poinjeni nad srpskim stanovništvom -ali to bi opravdavalo presudu jedino kada bi izostanak kanjavanja ukazivao na to da su ti zloini bili planirani ili barem da je hrvatskim vojnicima bilo na neki nain nagoviješteno da e takvi postupci biti tolerirani. No ni po emu nije jasno da je to stvarno istina. Prije svega, ak se i u samoj haaškoj presudi spominju izriite upute iz Ministarstva obrane i naredbe generala u kojima se izriito zabranjuju pale, pljaka, zlostavljanje civila, itd. A još je vanija sljedea openita opservacija: ako se asnik pod ijim se zapovjedništvom dogodio neki zloin naknadno ne pobrine dovoljno da poinitelji budu kanjeni, iz same te injenice nikako ne slijedi da je on htio da se taj zloin dogodi, a niti da ga je omoguio ili na neki nain odobrio. On moe eventualno odgovarati za to što nitko nije bio kanjen, аli nikako ne moe, iskljuivo na toj osnovi, biti smatran imalo odgovornim za sam taj zloin.

3. ZAŠTO SU OTIŠLI?

Htjeli smo, dakle, da Haaški sud nije uspio dokazati ni postojanje plana protjerivanja Srba, a niti provoenje tog plana, ali ak i da su obje te stvari bile dokazane izvan svake razumne sumnje, to još uvijek ne bi bilo dovoljno da presuda bude opravdana. Jer tada bi bilo nuno dokazati i preostali, trei element delikta, naime da je odlazak Srba bio doista UZROKOVAN postupcima hrvatskih vlasti i hrvatskih generala, a ne neim drugim.

A potencijalni alternativni uzrok ne samo da ovdje postoji, nego je u vrišteem obliku bio prisutan svih onih godina za vrijeme srpske pobune. Sjeam se kad je pred poetak rata moj znanac, hrvatski Srbin, otišao s jednom delegacijom u tada okupirane krajeve izvidjeti postoji li bilo kakav nain da se pregovorima pronae kompromisno rješenje. Po povratku u Zagreb je rekao da, usprkos ponovljenim naporima, delegacija nije uspjela od druge strane dobiti ikakav popis zahtjeva koji bi bio preduvjet njihovog pristanka na mirnu reintegraciju u Hrvatsku. On nas je izvijestio: "Mi smo ih pitali što oni zapravo ele, ali oni nisu htjeli postaviti ikakve zahtjeve. Oni naprosto ne ele ivjeti u Hrvatskoj!"

Psihološki faktor

I to je bila ona ista poruka koja se tada, a i kasnije, mogla konzistentno išitavati iz brojnih drugih postupaka pobunjenih Srba. E pa ako su takav tvrdi stav i odbijanje bilo kakvog oblika hrvatske drave godinama masovno karakterizirali svijest tamošnjeg stanovništva, onda se stvarno ini da bi trebalo ozbiljno uzeti u obzir sljedeu mogunost: da su mnogi od tih ljudi koji "naprosto nisu eljeli ivjeti u Hrvatskoj" zakljuili, nakon što je Hrvatska putem Oluje i primjenom sile ipak stigla k njima, da je odlazak za njih zapravo najbolje rješenje. Takva bi reakcija bila sasvim racionalna (iz njihove perspektive), ima li se u vidu njihov tadašnji radikalno negativan stav prema Hrvatskoj te njihova dugotrajna i dosljedno manifestirana nespremnost na bilo kakav kompromis.

Budui da u haaškoj presudi ovaj izuzetno jak i vaan psihološki faktor nije ozbiljno razmotren, a pogotovo stoga što nije osporen kao mogue objašnjenje egzodusa, nemogue je prihvatiti kao dokazanu tvrdnju Suda da je "glavni i direktni uzrok" odlaska Srba bio strah proizveden artiljerijskim napadom.

Glavni i direktni uzrok

A posebno je udno da tom alternativnom objašnjenju nije posveena nikakva panja ak ni nakon što je obrana eksplicitno upozorila na vrlo znakovitu injenicu da su Srbi takoer masovno napustili podruje istone Slavonije prilikom njegovog mirnog reintegriranja u teritorij Hrvatske, a da su isto tako napustili i Kosovo te neke dijelove u Bosni nakon što je meunarodna zajednica preuzela kontrolu nad tim teritorijima. A niti u jednoj od tih situacija nije bilo ni prekomjernog ni neprekomjernog granatiranja.

Usporedimo li egzodus iz istone Slavonije i iz Knina, oigledno je da u istonoj Slavoniji strah od artiljerijskog napada nije mogao biti "glavni i direktni uzrok" odlaska Srba iz Hrvatske, nego je to moralo biti nešto drugo.
A nije li onda sasvim razumno zakljuiti, s obzirom na mnoge slinosti tih dviju situacija, da je i uzrok egzodusa iz Knina moda bio isti?

Takav je tip zakljuka ustvari jedan od principa bazinog zdravog razuma, koji se danas redovito spominje u udbenicima kritikog mišljenja, a koji je još sredinom devetnaestog stoljea John Stuart Mili kodificirao kao tzv. naelo slaganja: "Ako dva sluaja istraivane pojave imaju samo jednu zajedniku (raniju) okolnost, onda je ta okolnost, u kojoj se ta dva sluaja jedino slau, uzrok dane pojave".

Istraivana pojava je ovdje odlazak Srba iz Hrvatske, a dva sluaja te pojave su istona Slavonija i Knin. Jedina bitna zajednika okolnost u ta dva sluaja je intenzivna antipatija prema ivotu u samostalnoj Hrvatskoj. Ergo...

Šibicarski trik

Ne elim, naravno, tvrditi da je taj kauzalni scenarij nuno istinit. Ali elim rei da on ima veliku plauzibilnost, da ga elementarna logika namee kao prvu uzronu hipotezu koju treba ispitati te da svatko tko brani neko drugo objašnjenje, a da taj scenarij totalno ignorira, ne moe pretendirati da je išta uvjerljivo dokazao. A da i ne govorimo o onome "izvan svake razumne sumnje".

Dakle, premda je svaka od triju karika u argumentu Haaškog suda nuna da bi se dokazala krivnja hrvatskih generala za etniko išenje, pokazuje se da svaka od njih puca na kljunom mjestu i da presuda gubi racionalnu potporu, pogotovo s obzirom na njezin izrazito zahtjevan standard dokazivanja.

Povijesni primjer

Haaška presuda oigledno ima legalitet (jer je Hrvatska prihvatila nadlenost Haaškog suda), ali je tu presudu teško prihvatiti, i to ne samo zato što je pravno neutemeljena i duboko nepravedna. Još nešto drugo tu smeta, a to su dvostruka mjerila. Naime, dok glavni akteri oslobodilakog rata u Hrvatskoj završavaju u zatvoru kao zloinci iako im, objektivno gledano, nije uope dokazana krivnja, dotle se voe jednog drugog nedavnog oslobodilakog rata slave kao veliki dravnici i povijesne linosti, premda nema nikakve sumnje da su bili itekako odgovorni za zloine stravinih razmjera.

Pogledajmo samo jedan primjer u vezi s našom temom, protjerivanjem civila u ratnom i poslijeratnom vihoru. Na Teheranskoj konferenciji 1943. godine, na kojoj su se sastali Churchill, Staljin i Roosevelt, izmeu ostalog se pojavio i problem kako udovoljiti Staljinovoj elji da nakon završetka rata zadri ogroman dio Poljske koji je prigrabio kad su tu zemlju 1939. raskomadali on i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Churchill je priskoio u pomo i predloio da se Poljska "pomakne" prema zapadu te da joj se tako, na raun Njemake, kompenzira veliki teritorijalni gubitak na istoku.

Churchill je to ovako opisao u svojim memoarima:
"Ja sam tada s tri šibice demonstrirao svoju ideju o premještanju Poljske prema zapadu. Staljinu se to dopalo."

Naravno, bilo je potpuno jasno da e taj njegov šibicarski trik u stvarnosti ukljuivati prisilno preseljavanje milijuna njemakih civila, postupak koji je bio izravno kršenje proklamacije iz Atlantske povelje iz 1941. da nakon rata nee biti teritorijalnih promjena koje bi išle protiv slobodno izraenih elja onih naroda kojih bi se to ticalo.

Temeljito
enje

Evo pak kako je 1944. sam Churchill u britanskom parlamentu otvoreno zagovarao takvo masovno protjerivanje Nijemaca iz krajeva u kojima su oni ivjeli stoljeima:

"Protjerivanje je metoda koja
e, koliko moemo vidjeti, biti najviše zadovoljavajua i najtrajnija. Nee više biti miješanja stanovništva koje bi izazivalo beskrajne probleme. Sve e biti temeljito o
eno. I ne uznemiruju me ta preseljenja jer ih je lakše provesti u modernim uvjetima".

I doista, stvari su išle po planu i uskoro je došlo do tog "temeljitog enja". Prema nepristranim izvorima, izmeu 12 i 14 milijuna Nijemaca moralo je zauvijek napustiti svoje domove u onome što je jedan historiar tog perioda nazvao "vjerojatno najveom prisilnom migracijom u modernoj povijesti
". Pritom je najmanje pola milijuna ljudi izgubilo ivot.

Nitko nikada nije odgovarao za te zloine i nitko od politiara (osim Vaclava Havela) nije nikada u ime svoje zemlje javno izrazio aljenje zbog tog zloina masovnog etnikog išenja u koje su njihovi prethodnici bili dokazivo upleteni.

A s druge je pak strane Haaški sud pripisao hrvatskom vodstvu i generalima krivnju za istu vrstu delikta premda je ta inkriminacija, ustvari, samo nedokazana i proizvoljna konstrukcija.



Napisao: Neven Sesardi objavljeno: 24.12.2011. Jutarnji list Neven Sesardi jedan je od vodeih hrvatskih filozofa. Roen je 1949. godine u Beogradu. Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao od 1975. do 1994. godine. Od 2000. profesor je na sveuilištu Lingnan u Hong Kongu. Njegov je glavni interes filozofija znanosti, ali je poznat i po tome što je osamdesetih godina medu prvima u Hrvatskoj otvoreno kritizirao marksizam.

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!