www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Recenzije i najave knjiga > BRATOVTINA PETRA ZRINSKOG SA PREDSTAVLJANJE KNJIGE DAMIRA BOROVAKA
Ponedjeljak, 09 Prosinac 2019
 
 
BRATOVTINA PETRA ZRINSKOG SA PREDSTAVLJANJE KNJIGE DAMIRA BOROVAKA
Srijeda, 18 Sijeanj 2012
asni stol akovec

 Predstavljanje knjige Damira Borovaka: Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Knjinica «Nikola Zrinski» akovec, utorak. 17. sijenja 2012.

Gospodina Damira Borovaka upoznao sam tek prošle godine, no odmah mi se po mnogoemu uinio zanimljivim ovjekom. Prepoznao sam ga kao entuzijasta, koji je po svom pristupu povijesnim temama veoma blizak Bratovštini. Razgovarajui s njim shvatio sam kako se povijesti nije posvetio iz karijeristikih, nego iz sasvim ljudskih pobuda, te da povijesnim temama pristupa više emotivno nego faktografski hladno.

Ukratko, zakljuio sam kako je rije o vidovitom kulturnom organizatoru i djelatniku, koji sebe ne smatra uiteljem povijesti, nego njezinim uenikom, što je u svakom sluaju velika Prednost, jer samo pokoran uenik - a nikako bahati uitelj - moe povijest prigrliti kao uiteljicu ivota. Damir Borovak, moda manje razborom, a više instinktom, koji je nerijetko kao šapat prošlih naraštaja pouzdaniji vodi, osjea aktualnost problematike jednog vanog podruja hrvatskog kulturnog ivota u relativno kratkom razdoblju novosteene dravnosti.
Valja naglasiti, kao što rekoh, da se njegov pristup povijesnim temama umnogome podudara s misijom i vizijom Bratovštine, koja zagovara moralno i etiko nasljee hrvatskih velikana i zaslunih graana nastojei pronai nain da to neprocjenjivo duhovno bogatstvo na prikladan nain ugradi u svijest i svakodnevicu ivljenja suvremenih naraštaja. U tom smislu, Bratovština velia i promie one vrijednosti koje nisu nametnute aktualnim politikim sustavom, ideologijom ili vremenitim pomodarstvom; Bratovština zagovara vrednote koje nisu hirovita volja ovjeka nego ine dio njegove ljudske prirode, njegove prirodne i priroene ljudskosti. Govorimo, dakle, o moralnim ili etikim, tradicionalnim ili vjeitim vrijednostima, koje ovjeka ine ovjekom, plemenite ljude poštovanja vrijednih, a velikane velikanima.

Gledamo li tako na brendiranje hrvatske povijesti onda je razumljivo da i Damir Borovak i Bratovština smatraju da nije dostatno obnavljati stare utvrde i palae (premda to ni priblino ne inimo kako treba); nije dovoljno polagati vijence na povijesne lokalitete i slikati se pred novinarima; nije dovoljno slaviti velikane na protokolarnim sveanostima, ritualno, bez shvaanja višeg i dubljeg smisla tog ina; besmisleno je podizati spomenike velikanima, ako graditelji nisu sami njihovi ivi spomenici; bezvrijedno je, dakle, i licemjerno pozivati se na astan ivot i moralna djela velikih ljudi, a ivjeti svoj vlastiti ivot neasno, podlo i pokvareno. To je licemjerje, himba koja kvari dušu naroda i sramoti duh velikana.

Knjiga Damira Borovaka Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora je publicistiko djelo kojemu je cilj popularizacija jednog prevanog i nadasve slavnog razdoblja hrvatske povijesti. Autor koristi bitku za Gvozdansko iz 1577/78. godine kao lajtmotiv koji se provlai kroz itavu knjigu, ali mu u naelu slui kao eklatantan primjer nepoštivanja i zanemarivanja i mnogih drugih slavnih lokacija i dogaaja iz prebogate hrvatske povijesti. Autor s uenjem i osobitim ogorenjem naglašava kako se taj zaborav dogaa ak i nakon pobjedniki izborenog Domovinskog rata, u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj dravi. Kroz cijelu knjigu osjea se to uenje inertnošu, ravnodušnošu i neodgovornošu hrvatskih intelektualaca, mjerodavnih institucija i politiara.
Uvijek se iznova vraajui na besprimjernu hrabrost male posade Gvozdanskog, ali i na neviena, a danas prešuena stradanja itelja Gvozdanskog i Zrina u Drugom svjetskom ratu, porau i opet poetkom devedesetih godina prošloga stoljea, u knjizi Damira Borovaka neprestance se provlai pitanje: Zašto?

Zašto se na nacionalnoj razini ne promie slava Zrina i Gvozdanskog? Zašto se ostaci tih dviju tvrava temeljito arheološki ne istrae i ne urede za turistike i edukativne posjete? Kako to da po uzoru na Europu sve više govorimo o razvoju i financijskoj dobrobiti kulturnog turizma, a istodobni ništa ne poduzimamo na ureenju i revitalizaciji pojedinih lokaliteta i objekata? Zašto se u javnosti i posebice u medijima ne govori o stradanju pounjskih Hrvata tijekom i nakon Drugog svjetskog rata? Zašto dravni protokol i mediji zaobilaze te teme? Pitanja je previše, a naelni odgovor nudi nam i g. Borovak na str. 52. i 94. svoje knjige, referirajui se i na povjesniara Antu Milinovia.

S pravom, dakle, moemo postaviti pitanje zašto je to tako i kako to da takva pitanja postavlja jedan publicist, povjesniar-amater, a prešuuju ih - uz asne iznimke - mnogi naši školovani povjesniari, znanstvenici, politiari i kulturnjaci. Odgovor nam, barem što se tie politiara, opet nudi Damir Borovak (str. 81.)

Damir Borovak, popularizator hrvatske vojne povijesti nije u svom radu optereen predrasudama znanstvene zajednice, njezinim paradigmatskim okvirima i strahom njezinih lanova da zbog nekog ishitrenog iskoraka s utabanih staza ne izgube ugled i ne zamjere se politikim monicima i medijima; nije optereen fobijama naših politiara od reakcije tzv. meunarodne zajednice u ovom, toboe vrlo osjetljivom trenutku pristupanja naše zemlje Europskoj uniji i, konano, Damir Borovak ne radi ni u kakvoj instituciji, pa se ne mora prilagoavati njezinim birokratskim standardima koji guše kreativnost i originalnost. Damir Borovak je naprosto jedan od onih ljudi koji povijest svoga naroda i njegove velikane osjea srcem i zato se u njegovim knjigama osjea gorka alost i ogorenost zbog zaudne nebrige zajednice, institucija i intelektualaca prema slavnim ljudima i povijesnim dogaajima.

Birokratizirana politika i kulturna javnost je troma i ne moe podnijeti tempo ideja i aktivnosti entuzijasta i zanesenjaka koji se u predmet svoga interesa unose srcem i dušom. Stoga su takvi ljudi - sjetimo se samo Pavla Rittera Vitezovia - nerijetko izloeni svakovrsnim pritiscima monih i utjecajnih struktura i pojedinaca, ljubomornih na prosvjetiteljski rad koji se razvija izvan njihove kontrole i utjecaja. Time se, dakako, slabi i demotivira okrepljujua snaga zajednice, guši se ivotvornost, a rezultat je politika klonulost i duhovna ukoenost hrvatskog društva.

Uvjeren sam, meutim, da emo jednoga dana, zahvaljujui upravo takvim ljudima gledati dravne sveanosti na Gvozdanskom, moda i dodjelu istoimene dravne nagrade, proglašenje spomendana, pa onda i hrvatskoga predsjednika kako polae vijenac i pali svijeu podno zidina opjevane tvrave; moda emo tamo na prigodnim sveanostima slušati govore dravnih dunosnika koji e nam se - uzgred reeno - initi dirnuti junaštvom branitelja Gvozdanskog, ali e, uvjeravam vas, svojim duhom biti daleko od svega toga.

Tek negdje sa strane, daleko iza tih protokolarno postavljenih uglednika stajat e ovjek koji e taj prizor doivljavati iskreno ljudski, sa srcem i dušom. Moda e mu potei i suze, ali ne od tuge što ga nitko ne spominje, nego od sree pri pomisli na zaboravljene junake Gvozdanskog, koji su ipak, nakon više stotina godina, doekali trenutak svoje slave. Osobno bih volio u tom trenutku biti pokraj tog ovjeka - Damira Borovaka i staviti mu ruku na rame.

Na kraju, poštovane gospoe i gospodo, prisjetimo se istine da se sa ašu nitko ne raa kao s nekakvim genetskim nasljeem, nego se ovjekova ast i dobar glas grade i stvaraju na temeljima obiteljskog i vjerskog odgoja, odgoja zajednice i dobro osmišljenog obrazovanja, ali i kroz vlastita ivotna iskušenja. Što su ta iskušenja tea, to su najtemeljitije ljudske vrijednosti postojanije i vrše. Jer, olako stvorena ast brzo se gubi i pretvara u ruglo.

I kao što su, dakle, ast i dobar glas pojedinca velikim dijelom rezultat roditeljskog odgoja, tako i narod svoju ast i dobar glas uenjem i smišljenim prouavanjem nasljeuje od svojih predaka. Dakako, pod uvjetom da svoje pretke poštuje, da njihova djela slijedi, a ivotne pouke sluša i prihvaa.

Stoga, neka nam kao uzor poslui pismo koje je svom sinu Franji Rakoczyiju 1692. godine napisala, po rijeima francuskog vladara Luja XIV. «najhrabrijih ena Europe» - Jelena Zrinski: «Sine moj, ne postoji na svijetu ljepša i dinija stvar od asnog imena i dobroga glasa! To nikada ne umire, ve ivi vjeno. Zemaljska se dobra mogu izgubiti - što još i nije najvea nevolja - meutim, tko izgubi ast, taj gubi baš sve».

Poštujmo, dakle, i njegujmo svoju povijest te hrabra i slavna djela asnih sinova ove zemlje i slijedimo njihov primjer. To je temelj na kojem moemo graditi i jaati svoj nacionalni ponos i identitet, ali i osobni karakter.

Rijei pak Jelene Zrinski imajmo na umu osobito ovih dana kada budemo glasovali o pristupanju Europskoj uniji, a osobito pak ako uskoro postanemo njezina punopravna lanica. Ako tada ve ne bude kasno.

U ime Viteškog savjeta Bratovštine
mr. sc. Zlatko Bacinger,
predsjednik













Fotografije: Franjo Talan i Jadranka Lui
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!