BRATOVŠTINA PETRA ZRINSKOG SA PREDSTAVLJANJE KNJIGE DAMIRA BOROVÈAKA

Srijeda, 18 Sijeèanj 2012

Èasni stol Èakovec Predstavljanje knjige Damira Borovèaka: Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Knjižnica «Nikola Zrinski» Èakovec, utorak. 17. sijeènja 2012. Gospodina Damira Borovèaka upoznao sam tek prošle godine, no odmah mi se po mnogoèemu uèinio zanimljivim èovjekom. Prepoznao sam ga kao entuzijasta, koji je po svom pristupu povijesnim temama veoma blizak Bratovštini. Razgovarajuæi s njim shvatio sam kako se povijesti nije posvetio iz karijeristièkih, nego iz sasvim ljudskih pobuda, te da povijesnim temama pristupa više emotivno nego faktografski hladno. Ukratko, zakljuèio sam kako je rijeè o vidovitom kulturnom organizatoru i djelatniku, koji sebe ne smatra uèiteljem povijesti, nego njezinim uèenikom, što je u svakom sluèaju velika Prednost, jer samo pokoran uèenik - a nikako bahati uèitelj - može povijest prigrliti kao uèiteljicu života. Damir Borovèak, možda manje razborom, a više instinktom, koji je nerijetko kao šapat prošlih naraštaja pouzdaniji vodiè, osjeæa aktualnost problematike jednog važnog podruèja hrvatskog kulturnog života u relativno kratkom razdoblju novosteèene državnosti. Valja naglasiti, kao što rekoh, da se njegov pristup povijesnim temama umnogome podudara s misijom i vizijom Bratovštine, koja zagovara moralno i etièko nasljeðe hrvatskih velikana i zaslužnih graðana nastojeæi pronaæi naèin da to neprocjenjivo duhovno bogatstvo na prikladan naèin ugradi u svijest i svakodnevicu življenja suvremenih naraštaja. U tom smislu, Bratovština velièa i promièe one vrijednosti koje nisu nametnute aktualnim politièkim sustavom, ideologijom ili vremenitim pomodarstvom; Bratovština zagovara vrednote koje nisu hirovita volja èovjeka nego èine dio njegove ljudske prirode, njegove prirodne i priroðene ljudskosti. Govorimo, dakle, o moralnim ili etièkim, tradicionalnim ili vjeèitim vrijednostima, koje èovjeka èine èovjekom, plemenite ljude poštovanja vrijednih, a velikane velikanima. Gledamo li tako na brendiranje hrvatske povijesti onda je razumljivo da i Damir Borovèak i Bratovština smatraju da nije dostatno obnavljati stare utvrde i palaèe (premda to ni približno ne èinimo kako treba); nije dovoljno polagati vijence na povijesne lokalitete i slikati se pred novinarima; nije dovoljno slaviti velikane na protokolarnim sveèanostima, ritualno, bez shvaæanja višeg i dubljeg smisla tog èina; besmisleno je podizati spomenike velikanima, ako graditelji nisu sami njihovi živi spomenici; bezvrijedno je, dakle, i licemjerno pozivati se na èastan život i moralna djela velikih ljudi, a živjeti svoj vlastiti život neèasno, podlo i pokvareno. To je licemjerje, himba koja kvari dušu naroda i sramoti duh velikana. Knjiga Damira Borovèaka Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora je publicistièko djelo kojemu je cilj popularizacija jednog prevažnog i nadasve slavnog razdoblja hrvatske povijesti. Autor koristi bitku za Gvozdansko iz 1577/78. godine kao lajtmotiv koji se provlaèi kroz èitavu knjigu, ali mu u naèelu služi kao eklatantan primjer nepoštivanja i zanemarivanja i mnogih drugih slavnih lokacija i dogaðaja iz prebogate hrvatske povijesti. Autor s èuðenjem i osobitim ogorèenjem naglašava kako se taj zaborav dogaða èak i nakon pobjednièki izborenog Domovinskog rata, u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Kroz cijelu knjigu osjeæa se to èuðenje inertnošæu, ravnodušnošæu i neodgovornošæu hrvatskih intelektualaca, mjerodavnih institucija i politièara. Uvijek se iznova vraèajuæi na besprimjernu hrabrost male posade Gvozdanskog, ali i na neviðena, a danas prešuæena stradanja žitelja Gvozdanskog i Zrina u Drugom svjetskom ratu, poraæu i opet poèetkom devedesetih godina prošloga stoljeæa, u knjizi Damira Borovèaka neprestance se provlaèi pitanje: Zašto? Zašto se na nacionalnoj razini ne promièe slava Zrina i Gvozdanskog? Zašto se ostaci tih dviju tvrðava temeljito arheološki ne istraže i ne urede za turistièke i edukativne posjete? Kako to da po uzoru na Europu sve više govorimo o razvoju i financijskoj dobrobiti kulturnog turizma, a istodobni ništa ne poduzimamo na ureðenju i revitalizaciji pojedinih lokaliteta i objekata? Zašto se u javnosti i posebice u medijima ne govori o stradanju pounjskih Hrvata tijekom i nakon Drugog svjetskog rata? Zašto državni protokol i mediji zaobilaze te teme? Pitanja je previše, a naèelni odgovor nudi nam i g. Borovèak na str. 52. i 94. svoje knjige, referirajuæi se i na povjesnièara Antu Milinoviæa. S pravom, dakle, možemo postaviti pitanje zašto je to tako i kako to da takva pitanja postavlja jedan publicist, povjesnièar-amater, a prešuæuju ih - uz èasne iznimke - mnogi naši školovani povjesnièari, znanstvenici, politièari i kulturnjaci. Odgovor nam, barem što se tièe politièara, opet nudi Damir Borovèak (str. 81.) Damir Borovèak, popularizator hrvatske vojne povijesti nije u svom radu optereæen predrasudama znanstvene zajednice, njezinim paradigmatskim okvirima i strahom njezinih èlanova da zbog nekog ishitrenog iskoraka s utabanih staza ne izgube ugled i ne zamjere se politièkim moænicima i medijima; nije optereæen fobijama naših politièara od reakcije tzv. meðunarodne zajednice u ovom, tobože vrlo osjetljivom trenutku pristupanja naše zemlje Europskoj uniji i, konaèno, Damir Borovèak ne radi ni u kakvoj instituciji, pa se ne mora prilagoðavati njezinim birokratskim standardima koji guše kreativnost i originalnost. Damir Borovèak je naprosto jedan od onih ljudi koji povijest svoga naroda i njegove velikane osjeæa srcem i zato se u njegovim knjigama osjeæa gorka žalost i ogorèenost zbog zaèudne nebrige zajednice, institucija i intelektualaca prema slavnim ljudima i povijesnim dogaðajima. Birokratizirana politièka i kulturna javnost je troma i ne može podnijeti tempo ideja i aktivnosti entuzijasta i zanesenjaka koji se u predmet svoga interesa unose srcem i dušom. Stoga su takvi ljudi - sjetimo se samo Pavla Rittera Vitezoviæa - nerijetko izloženi svakovrsnim pritiscima moænih i utjecajnih struktura i pojedinaca, ljubomornih na prosvjetiteljski rad koji se razvija izvan njihove kontrole i utjecaja. Time se, dakako, slabi i demotivira okrepljujuæa snaga zajednice, guši se životvornost, a rezultat je politièka klonulost i duhovna ukoèenost hrvatskog društva. Uvjeren sam, meðutim, da æemo jednoga dana, zahvaljujuæi upravo takvim ljudima gledati državne sveèanosti na Gvozdanskom, možda i dodjelu istoimene državne nagrade, proglašenje spomendana, pa onda i hrvatskoga predsjednika kako polaže vijenac i pali svijeæu podno zidina opjevane tvrðave; možda æemo tamo na prigodnim sveèanostima slušati govore državnih dužnosnika koji æe nam se - uzgred reèeno - èiniti dirnuti junaštvom branitelja Gvozdanskog, ali æe, uvjeravam vas, svojim duhom biti daleko od svega toga. Tek negdje sa strane, daleko iza tih protokolarno postavljenih uglednika stajat æe èovjek koji æe taj prizor doživljavati iskreno ljudski, sa srcem i dušom. Možda æe mu poteæi i suze, ali ne od tuge što ga nitko ne spominje, nego od sreæe pri pomisli na zaboravljene junake Gvozdanskog, koji su ipak, nakon više stotina godina, doèekali trenutak svoje slave. Osobno bih volio u tom trenutku biti pokraj tog èovjeka - Damira Borovèaka i staviti mu ruku na rame. Na kraju, poštovane gospoðe i gospodo, prisjetimo se istine da se sa èašæu nitko ne raða kao s nekakvim genetskim nasljeðem, nego se èovjekova èast i dobar glas grade i stvaraju na temeljima obiteljskog i vjerskog odgoja, odgoja zajednice i dobro osmišljenog obrazovanja, ali i kroz vlastita životna iskušenja. Što su ta iskušenja teža, to su najtemeljitije ljudske vrijednosti postojanije i èvršæe. Jer, olako stvorena èast brzo se gubi i pretvara u ruglo. I kao što su, dakle, èast i dobar glas pojedinca velikim dijelom rezultat roditeljskog odgoja, tako i narod svoju èast i dobar glas uèenjem i smišljenim prouèavanjem nasljeðuje od svojih predaka. Dakako, pod uvjetom da svoje pretke poštuje, da njihova djela slijedi, a životne pouke sluša i prihvaæa. Stoga, neka nam kao uzor posluži pismo koje je svom sinu Franji Rakoczyiju 1692. godine napisala, po rijeèima francuskog vladara Luja XIV. «najhrabrijih žena Europe» - Jelena Zrinski: «Sine moj, ne postoji na svijetu ljepša i diènija stvar od èasnog imena i dobroga glasa! To nikada ne umire, veæ živi vjeèno. Zemaljska se dobra mogu izgubiti - što još i nije najveæa nevolja - meðutim, tko izgubi èast, taj gubi baš sve». Poštujmo, dakle, i njegujmo svoju povijest te hrabra i slavna djela èasnih sinova ove zemlje i slijedimo njihov primjer. To je temelj na kojem možemo graditi i jaèati svoj nacionalni ponos i identitet, ali i osobni karakter. Rijeèi pak Jelene Zrinski imajmo na umu osobito ovih dana kada budemo glasovali o pristupanju Europskoj uniji, a osobito pak ako uskoro postanemo njezina punopravna èlanica. Ako tada veæ ne bude kasno. U ime Viteškog savjeta Bratovštine mr. sc. Zlatko Bacinger, predsjednik Fotografije: Franjo Talan i Jadranka Luèiæ

 

« Prethodna		Sljedeæa »