www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 18 Sijeanj 2020
 
 
FRANJO TALAN: UPA SV. FABIJANA I SEBASTIJANA VARADIN 6. SVIBNJA 2012.
Petak, 11 Svibanj 2012
U nedjelju 6. svibnja, misom zadušnicom, komemoracijom i molitvom na grobištu Dravska šuma Varadin odana poast prešuivanim poratnim rtvama

U spomen na prešuene rtve rijeke Drave i grobišta Dravska šuma Varadin



Misom koju je u crkvi Dobroga pastira predvodio pre Mijo Horvat, upnik varadinske upe Sv. Fabijana i Sebastijana zapoelo je sjeanje na poratne likvidacije u Varadinu koja su zapoela po ulasku partizanske vojske u grad 8. svibnja 1945. godine. U uvodnom dijelu mise pre. Horvat naglasio je: - upnoj zajednici pripada, ne samo mi koji se ovdje okupljamo, nego i svi drugi kojih ovdje iz bilo kojeg razloga nema, a s nama su na putu kroz prostor i vrijeme. Toj upi su pripadali i pripadat e mnogi drugi koji su prije nas kroili kroz prostor i vrijeme i mi elimo da te umorne iscrpljene ljudske kapi nau svoj mir u moru vjenoga ivota. Neki nisu imali sreu doekati puninu svoje zrelosti i starosti i zato elim prozboriti malo na drugaiji nain. Mjeseca svibnja za sve nas ini nam se najljepši mjesec, mjesec kada sve buja i raste. U ovom najljepšem mjesecu u godini nisu se dogaale samo lijepe stvari i dogaaji, dogaale su se i mnoge teške stvari u povijesti ljudskoga roda. Mi elimo zahvaliti ljudima koji su na ovaj ili onaj nain rtvom svoga ivota ugradili sebe u naš svijet. Ova naša misa, danas na poseban nain, jer smo tu u našem gradu, na Dravi i kraj Drave, ima obiljeje zahvalnosti Bogu za ljude koji su u godinama mjeseca svibnja u godinama i poraa bili na svoj nain zgaeni i pogaeni i uništeni, ak ni za mjesto . I tako se dogaa da je naša lijepa Dravska šuma dobila ne baš lijepi epitet da je jedno od najbrojnijih grobišta rata i poraa u našoj domovini. Na kraju ulice Kumiieve, primijetili ste jedno obiljeje, kri, raspelo koje svoju poruku ima uklesanu kojom se daje do znanja da tu elimo iskazati poast ljudsku koja nije bila iskazana u danima rata i poraa. Mi emo nakon mise otii tamo i zapaliti svijeu za te brojne rtve koju nitko nije mogao zapaliti. Hvala ljudima koji vode brigu o tome i pozivamo sve Vas da postanemo svjesni da meu tim ljudima koji su inili ono što su smatrali da treba uiniti. Ima trenutaka u ivotu ovjeka gdje ovjek mora podmetnuti lea, gdje on mora podnijeti teret, i moda ga nositi i postati rtva jer kau da ovjek uvijek bjei od odgovornosti koji nije spreman ivot svoj dati za ove male ivote i sve druge, takav ovjek nije zavrijedio da vjeno ivi. Ti su ljudi ujedno bili obiljeeni grijehom i propustima kao što i mi jesmo, pa emo zato zajedniki Kristovu rtvu zdruiti sa rtvama njihovih ivota molei da sve što ovjeku treba biti bude oprošteno, znamo i mi oprostiti jedni drugima, kao što i Bog velikodušno oprašta.
Pod misom pjevao je zbor upe koji su na orguljama i gitari pratili Maja usek Šamec i Mladen Lukaveki, a uz brojne starije vjernike misi su prisustvovali i ovogodišnji prvopriesnici upe Sv. Fabijana i Sebastijana, kao i predstavnici društava koji su došli na obiljeavanje 67. obljetnice stradanja rtava Dravske šume Varadin iz Meimurja, Bjelovara, V. Toplica, Novog Marofa i urmanca iz Krapinsko-zagorske upanije. 

Kako nekim gostima, i domaim, nije poznat put do spomen obiljeja okupili smo se nakon mise pred crkvom te zajedno krenuli do 2,5-3 kilometara udaljenog grobišta na Dravi. Do spomen kria stigli smo u planirano vrijeme te smo u povorci krenuli prema kriu gdje su vijenac poloili Lidija Vukalovi, Anita Blaekovi i Milan Pavi, a svijee su zapalili predstavnici Udruga i pojedinci.  Okupljene je u ime organizatora pozdravio Franjo Talan, predsjednik Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava:   

Dragi prijatelji!

Evo i ove godine okupili smo se tu kod spomen kria na mjestu najveih stradanja i poratnih likvidacija Drugog svjetskog rata na podruju Varadinske upanije i biskupije.

Smatramo da svaki ovjek ima pravo na ivot, a samim time i pravo na dostojan pokop i grob, bez obzira na njegovo politiko, vjersko i nacionalno opredjeljenje.

Ovo podruje uz rijeku Dravu mjesto je stradanja brojnih Varadinaca i ljudi nepoudnih poratnoj komunistikoj vlasti. Odmah po ulasku partizanskih jedinica u Varadin iz svojih domova odvedeni su brojni poznati Varadinci, pretpostavljamo da su završili na ovome stratištu, izmeu njih i varadinski profesori meu kojima i prof. Galinec, umirovljeni pukovnik Dragutin Perko, zasluni za prikljuenje Meimurja Hrvatskoj 1918. godine. Tu su ivot završili i Stjepan Antekolovi i kerka mu Milka…, a u poratnim likvidacijama s ovog podruja nestali su i sveenici Hinko Korder, Matija Crnkovi i Josip Kaljdi. Potkraj rata u upni stan u Biškupcu upali su partizani, upnika odveli u podrum i premlatili, kasnije je obolio i umro te je 22. sijenja pokopan na groblju u Biškupcu.

25. i 26. travnja odran je u Zagrebu meunarodni znanstveni skup na temu Hrvatski muenici i rtve iz vremena komunistike vladavine. S podruja današnje Varadinske biskupije u ratnim i poratnim stradanjima nestalo je i ubijeno 33 sveenika, roenih u upama ili na slubi na upama u 75 upa koliko ih je tada bilo u ovom dijelu Zagrebake nadbiskupije, 1 sjemeništarac i 3 asne sestre, a podaci se još nadopunjuju (s Viktorija Cerkovi, bogoslovi …. ). Posebno je potresno svjedoanstvo o likvidaciji upnika igrovia u upi Jesenje.
    Prikupljaju se podaci kako bi se za muenike Crkve mogla provesti postupci beatifikacije.

Ovih Dana obiljeava se Dan Europe te mu se ovom komemoracijom pridruujemo i mi s nadom da e se i rtvama poratnih progona iskazati duno poštovanje u skladu s prihvaenim deklaracijama Vijea Europe, a i u skladu  s Deklaracijom o osudi zloina poinjenih tijekom totalitarnog komunistikog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990, koju je donio Sabor. Ujedno izraavamo nadu da emo se i u Hrvatskoj i prema rtvama komunistikog poretka s dunim poštovanjem odnositi kako to dolikuje ljudima europskih opredjeljenja. 

Kao što sam ve rekao tu su stradali brojni ugledni, a i obini ljudi. Prvi puta ovo grobište posjetili smo i lokaciju unijeli u geodetske karte, 15. lipnja 2000. godine. S nama je tada bila i Terezija Hercigonja kojoj je 22. lipnja 1945. s igrališta Tivara, odveden brat Dragutin. Prikljuila se osnivanju Društva za obiljeavanje grobišta, a proteklih dana primio sam od nje i kratko pismo, pa dozvolite da ga proitam :  

Oprostite sto se nisam tako dugo javila, ostarila sam pa mi više ne ide, hvala na razumijevanju. Probam napisati koliko mogu, ako nešto nee biti u redu, ispravite molim.

Moje ime je Terezija Hercigonja rodj. Hercigonja. Roena sam u Tuhlju, Hrvatska 1931 god. Jedanaesto sam dijete Adama Hercigonja i Ane rodj. Grmek iz Tuhlja. Troje djece umrlo je kad su još bili maleni. ivot je bio teak. Rat, pa komunistiki reim.
Moja braa, Vjekoslav i Dragutin  tokom rata bili su u domobranskim jedinicama. Dragec je brinuo za mene i za moje ve stare roditelje. Njegovim odlaskom ivot je postao posebno teak.Bila sam najmlae  dijete, ali sam morala preuzeti brigu o roditeljima i rtvovati nastavak školovanja. Majka je bila godinama bolesna, a otac nemoan i slab.

Brat Dragutin bio je 2 mjeseca na frontu te se razbolio, dobio je tifus i bio je prevezen u Zemun tamo je ostao na lijeenju godinu dana. Poslan je na specijalni pregled u Be, gdje je dobio difteriju i ostao na dugotrajnom lijeenju. U Hrvatsku se nije vise vraao do one nesretne 1945 kad su komunisti preuzeli vlast. Na povratku u Hrvatsku kroz Bleiburg i Krizni put nadomak rodnog doma nestao je 22. lipnja one strasne 1945. godine u Varadinu sa ostalim zarobljenicima.
Traili smo brata Drageca, sve smo mogue prošli i Crveni kri,ali odgovor je uvijek bio isti,' 'Boravište nepoznato.'' Udala sam se 1952 god. a 1968. emigrirala u Kanadu sa suprugom Ivicom i naše dvije kerke, Boicom i Vesnom. esto sam sanjala o ivotu u Domovini i u tim snovima sanjala sam moga brata. San je uvijek bio isti; mali šumarak pokraj neke rijeke gdje je bio prisutan moj brat. Slika šumarka miješala se sa slikom vojske s puškama i civila u dronjcima. Prilikom prvog objavljivanja brat se izdvojio iz tog mnoštva i nestao. Tako mi se objavljivao godinama ne progovorivši ni rijei; sve do one noi 1999. godine kad sam ugledavši ga uskliknula:
 "Ti si Dragec dakle bio ovdje, a nisi nam se javio!"
On je odgovorio:
" Ja sam stalno ovdje, ali se nisam mogao javiti."

Potom je opet nestao. Nije prošlo ni 2 mjeseca nazvala me moja Sestra Antonija koja je sa obitelji ivjela u Zagrebu. Obavijestila me da je proitala u Veernjem listu o pogibelji ratnih zarobljenika sa nogometnog igrališta u Varadinu gdje je dva puta posjetila brata Drageca. Zadnji put je to bilo no prije njegovog nestanka, 22. lipnja 1945 godine. Ujutro se vratila, igralište je bilo prazno i  nitko nije znao gdje su nestali. Svjedoci su potvrdili da su potueni u Dravskoj sumi te baeni u iskopane rovove uz rijeku Dravu. Nakon te vijesti odmah sam otputovala u Hrvatsku na to mjesto. Osjetila sam prisustvo svoga brata.
Zalijevala sam suzama tlo na kojem je prestalo kucati njegovo srce, upijajui svu njegovu bol i patnju.Tako sam se oprostila od moga brata Drageca, od tada ga više ne sanjam.
Vjerujem da poiva u miru Bojem sa svojim roditeljima i braom dok i ja doem
.

Na ovaj nain stradanje brata i teak ivot u porau opisala je Terezija Hercigonja koja eto 44 godine ivi u Kanadi, a ljubav prema „nestalom“ bratu i Domovini iz koja je morala otii, i danas osjea.

Ovih dana sjeamo se i rtava Bleiburga i krinih putova pa vas pozivamo i na ouvanje uspomene na rtve ostalih grobišta i stratišta, kako u susjednim dravama tako i na podruju Varadinske biskupije i okolice, u Macelju i grobištu Pancerica u Virje Otoku gdje e se komemoracija odrati 10. lipnja s poetkom u 15 i 30 sati, a potom e se u kapeli blaenog Alojzija Stepinca sluiti misa zadušnica.

Zahvaljujem gospodinu upniku Miji Horvatu što svake godine za stradale slui misu, zahvaljujem i svima Vama na sudjelovanju i molitvi za rtve Dravske šume Varadin kojima pridruujemo i rtve stradale na ostalim mjestima kojih je više stotina u Hrvatskoj, a i stradalima i proganjanima po zatvorima i muilištima u kasnijem razdoblju, te preminulim lanovima Društva koji su se proteklih godina ukljuili u obiljeavanje grobišta. U poecima djelovanja Društva preminuli su Ivan Borak, Antonija Makaj, Mijo Modri,…, a posljednje godine u Vjenost su preselili  Mijo Ivani, Martin Štainglin i Zlatko Pišpek. U molitve ukljuimo i lanove Društva koji zbog bolesti i udaljenosti nisu danas ovdje mogli biti s nama, Anica Vidaek, Bosiljka Paska, Branka Šarga, i ve spomenute Terezije Hercigonja, te Zlatko Dianek, Josip Maruševec, Pavao Kancijan, Zvonimir Trupkovi…
rtvama i mrtvima pokoj vjeni, a bolesnima ozdravljenje!

Potom se nazonima obratio Josip Kolari, predsjednik Društva za obiljeavanje grobišta rtava komunizma iz akovca, naglasio je da na podruju Meimurja postoji etiri obiljeene masovne grobnice iz poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, grobište Leš u Kotoribi, Sep u Gornjem Hrašanu, Ksajpa u Šenkovcu i Repova šuma u Štrigovi gdje je poratna vlast 1947. godine odvodila ljude pod izlikom da su bili „kriari“, i to domae ljudi, njih preko 25. Najprije su bili odvedeni u zatvor, mueni i kasnije su završili na grobištu, obiljeavanje stradanja svake godine tu je potkraj mjeseca oujka. Dio grobišta Sep u Hrašanu 2009. godine je ekshumiran, kasnije je napravljena grobnica i rtve su dostojno pokopane 23. kolovoza 2010. godine. U Meimurskoj upaniji obiljeava se pet znaajnih datuma, izmeu ostalih i 23. kolovoza kao Dan rtava totalitarnog komunistikog reima. Obiljeavanje tog dana odvija se po protokolu upanije. U upi Vratišinec podignuto je spomen obiljeje rtvama upe, to je ujedno najljepše spomen obiljeje u ovom kraju gdje se komemoracija odrava 8. listopada, na Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Komemoracija na grobištu Leš u Kotoribi vezana je uz Dan dravnosti, 25. lipnja, na grobištu Ksajpa je drugu subotu u srpnju, na grobištu Sep je 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Nastojali smo spojiti hrvatske praznike i sjeanja na te rtve.

Potom se, u ime Povjerenstva za utvrivanje prešuivanih rtava Drugog svjetskog rata i poraa s podruja Bjelovarsko-bilogorske upanije, nazonima obratila Anita Blaekovi, prof. koja je rekla. – Mi smo tamo poimence utvrdili 6322 prešuivane rtve, dakle od poetka rata, kraj rata, i u porau. Na alost ivimo u društvu koje je previše ravnodušno na ove rtve, i ivimo u dravi koja ništa ne poduzima da sankcionira zloince, da sustavno to istrauje. Pripadnici naše nazovimo „politike elite“ prodaju nekakvu novu pravednost, deklariraju se zakletim proeuropskim tipovima, meutim to su same maske. Te maske e pasti onda kada svaki mislei Hrvat sebi stavi u zadatak da barem jednom godišnje posjeti ovakva i slina mjesta. Hvala Franji i svima Vama koji ste ovu komemoraciju organizirali, a ja vas pozivam da doete na komemoraciju u šumu Lug, kod Bjelovara, 15. lipnja 2012. godine, to je petak, Sveti Vid, popodne u 17 sati.

Potom se prisutnim obratio pre Mijo koji je rekao: - Evo ja sam roen u Maarskoj u Meimurju, 1942. godine,. I elim rei. Kakva je to ironija povijesti, da su okupatori maarska vojska bili takvi kavi su bili, ali naši vele;  to je bila mila majka u odnosu na one koji su dolazili s drugim predznacima.

Nakon obreda i molitve bilo je ve podne te su svi zapjevali pjesmu Kraljice neba, a potom je uslijedila i zajednika fotografija za uspomenu. Molitvi su prisustvovale i braa, petogodišnja Katarina i dvije godine stariji brat Denis Beli, a za napomenuti je da je zahvaljujui razumijevanju i pomoi Alfreda Obrania, predsjednika Hrvatskog društva politikih zatvorenika, obnovljen natpis na spomen zidu podignutom 19. lipnja 2004. godine.













Zapisao 07. svibnja 2012. Franjo Talan,
fotografije s podruja Drave snimio Valentin Talan
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!