www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 17 Listopad 2019
 
 
BLATO NA KORULI, 16. KOLOVOZA 2012. GODINE
Srijeda, 05 Rujan 2012

Pokopana trojica Blaana koje su partizani na Svetoga Roka 1943. ive bacili u jamu Pakalenicu

Zvonimir Šeparovi: Nakon 69 godina pokopao sam brata kojega ubiše partizani

Prošloga etvrtka u Blatu na Koruli pokopane rtve okrutnog komunistikog zloina poinjenog na jami Paklenica

"... Radovao sam se sebi.
Imao sam brau."

(Iz pjesme Josipa Pupaia „Tri moja brata i ja") 

Dana 16. kolovoza 1943. godine na Svetog Roka u jamu znakovita imena Paklenica ivi su baeni u jamu trojica prijatelja Petar i Mirko Sardeli i Dušan Šeparovi. Zemne ostatke izvadili smo iz dubine jame, uz pomo strunjaka identificirali i u ove dane u dostojanstvu i s bojim blagoslovom u njihovim i u našim obiteljskim grobnicama pokopali. Tunu pogrebnu sveanost i koncelebriranu svetu misu vodio je i izrekao nadahnutu propovijed mons. Mate Uzini, biskup dubrovaki, s bivšim i sadašnjim upnicima don Jozom Barišiem, don Stipom Hrkaem i don Nikolom Berešiem, uz glazbu „Svete Vincence" i Crkveni zbor, s mnoštvom vjernika. Od pokojnika se odmjerenim govorom oprosti Franko Burmas, zet pok. Mirka Sardelia.

Kako i zašto je poinjen taj zloin, tko su poinitelji i što je bilo u meuvremenu do naših dana? O tomu kako i zašto je poinjen taj i drugi komunistiki zloin na otoku Koruli temeljito je istraio Franko Burnas, diplomirani pravnik, doupan dubrovako – neretvanski u vrijeme Domovinskog rata. U svome radu „rtve komunistikog terora na otoku Koruli, posebno o zloinu na jami Paklenica na Svetog Roka 1943. godine", objavljenom u Zborniku radova Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa, urednik Zvonimir Šeparovi, Zagreb, 2010. str. 210. i 243., u kojem utvruje brojne komunistike zloine, piše da je više od 80 ljudi ubijeno, od toga 27 u Blatu na Koruli. Njegova su istraivanja nezaobilazna i temeljita. Tako on piše: „Sada se pouzdano zna da su u jame baeni ivi ljudi i da su ivi dospjeli do „dna jame."

Kako i zašto se dogodio zloin na Paklenici?

Toga su dana, kao što je bilo uobiajeno, mnogi mladi ljudi su išli na kupanje u oblinju Prigradicu. U jednom trenutku trojici prijatelja Mirku Sardeliu, Dušanu Šeparoviu i Brutalni zloinNa jami Paklenici poinjen je brutalni zloin, bez opravdanja, bez razloga, bez krivnje ubijenih. Poinitelji zloina poznati su, mi smo ih poznavali i godinama ih s prijezirom sretali na ulicama Blata. Nema ih više meu ivima, po djelima svojima bit e da su završili u pakluDušanu Suliiu pristupila su dva naoruana partizana i pozvali ih da „dou na razgovor s Marinom". Pod tim imenom su svi znali da se radi o Marinu Cetiniu, partizanskom i partijskom lokalnom rukovoditelju. Kako su moj brat i drugi iz njegova kruga više puta razgovarali s Marinom Cetiniem, a jedan je takav susret odran i u našoj kui, smatrali su da e to biti još jedan dogovor o tome što uiniti prema okupatorima, Talijanima koji su se nalazili pred kapitulacijom. Izmeu partije i ove trojice koji su pozvani na razgovor postojala je temeljna razlika: komunisti su bili za Staljina i Moskvu, a moj brat i njegovi prijatelji za Churchilla i London. Smatrali su da e uskoro Englezi i Amerikanci osloboditi zemlju.

Pozvani su bili spremni da idu na još jedan razgovor. Usprotivio se samo Petar Sardeli koji je rekao: „Ja njima ne vjerujem i ja idem sa svojim bratom." Petar je bio teak, zemljoradnik, koji je esto i mnogo pomagao partizane posebno u Hotini, mjestu gdje je bio partizanski logor, a gdje je on imao svoje imanje. I tako su njih etvorica krenula u pratnji dvaju naoruanih partizana na istok od Prigradice prema mjestu koje se zove Blaca. Tamo su ih odmah vezali i poelo je maltretiranje. Desetak partizana nakon toga povelo ih je kozjim putem po teško prolaznom putu do jame Paklenica. Na tom mjestu jedan od traenih Dušan Sulii uspio je pobjei (smatra se da ga je jedan partizan pustio), a partizani su preostalu trojicu bacili ive u jamu. Tu se dogaa veliki apsurd: partizani ubijaju i Petra Sardelia kojega nisu traili, a Dušana Suliia koji je bio meu pozvanima dvadeset dana kasnije kada su poslije kapitulacije Italije došli u mjesto Blato, nisu ubili. Suliia su poslali u partizane gdje je on postao kapetan i politiki komesar. Na prvom javnom skupu u Blatu Marin Cetini javno je obznanio da su dogaaji na jami Paklenica bili velika pogreška partizanskog pokreta na otoku.

Na jami Paklenici poinjen je brutalni zloin, bez opravdanja, bez razloga, bez krivnje ubijenih. Poinitelji zloina poznati su, mi smo ih poznavali i godinama ih s prijezirom sretali na ulicama Blata. Nema ih više meu ivima, po djelima svojima bit e da su završili u paklu. Njihovi su potomci meu nama. Najdrai mi je trenutak ovih dana bio kada mi je sin jednog od ubojica pristupio i iskreno iskazao suut. Bio je i u pogrebnoj povorci. To je in koji pokazuje moralni integritet te linosti. Na alost, nisu svi tako reagirali. Glavni su izostali s pogreba, a dogodio se i incident. U Koruli su osmrtnice naših pokojnih poderane. Taj sramotni in prijavili smo mjesnoj policiji. Drimo da su to mogli poiniti oni koji ne mogu podnijeti da se javno kae da je na Paklenicama izvršen „bezumni komunistiki zloin", kao što je pisalo na osmrtnici Dušana Šeparovia.

Mi smo godinama o zloinu morali šutjeti. Godine 1971. kada je moj prijatelj Šimun Sardeli došao iz Australije i na Svetoga Roka slavio svoj roendan, ja sam u roendanskom pozdravu rekao: „Dok mi ovdje slavimo, u tri kue u Blatu gore lumini"(svijee uljanice). To je odjeknulo meu „deurnim udbašima" i prijetilo mi se da e se protiv mene povesti postupak zbog izgovorene aluzije.

Tek od ostvarenja naše samostalne Hrvatske mi smo poeli djelovati na otkrivanju istine o našim muenicima. Najprije smo posjetili mjesto zloina. Pomogli su nam dobri ljudi iz Planinarsko-speleološkog društva „Spivnik", i njihov predsjednik Vlado Šeparovi Markota, koji su se spustili u jamu Paklenicu i ustanovili da je duboka 40 metara, ali nisu još smjeli dirati u ono što su našli. Zahtijevali smo od Dravnog odvjetništva da pokrene postupak istrage i od Ministarstva unutarnjih poslova da dopuste i izvrše ekshumaciju, ali bez uspjeha. Govorili su nam da je to stari sluaj, da nema svjedoka i dokaza, da izvršitelji nisu ivi i tako dalje. Mi smo na jami Paklenici postavili sveti kri koji je besplatno izradio i nama poklonio kamenoklesar Antun Šakni, nosio ga je na ramenu kroz bespua do jame Paklenica Vinko Šeparovi Markota, a blagoslovio i izmolio molitvu za mrtve don Jozo Bereši. Kasnije smo postavili i plou s imenima ubijenih. Išli smo svake godine na Svetog Roka probijajui se kroz gotovo prašumu izrasle makije u kojoj je teško bilo nai puta.

Obraali smo se opetovano i uzaludno organima javnoga reda, lokalnim i dravnim. To je trajalo godinama. Konano, prošle sam se godine obratio Tomislavu Karamarku, ministru unutarnjih poslova, koji je odmah reagirao tako da je prihvatio naše molbe i odmah naloio policijskim organima u Dubrovniku da riješe stvar. I doista, u listopadu 2011. postrojba za specijalne namjene PU dubrovako-neretvanske, tri dana je radila na dubini 40 metara. Iznijeli su zemne ostatke pokojnih koji su preneseni na patologiju bolnice u Dubrovniku na postupak sudskim vještacima dr. Igoru Boriu i prof. dr. sc. Davorki Sutlovi, forenziarki iz Splita, koji su DNK metodom uspješno izvršili identifikaciju. Višegodišnji je trud urodio plodom, dobili smo dopuštenje za ukop posmrtnih ostataka naših Petra, Mirka i Dušana. Svima smo duboko zahvalni.

Tomislavova smrt

S hrvatskim pjesnikom Josipom Pupaiem, mogao bih rei „Moja dva brata i ja". Dušan i Tomislav. Dva brata. Zlato i srebro. Duška ubiše partizani, iva su ga bacili u jamu, a Tomislav pogiba tri mjeseca kasnije s nenavršenih 18 godina u borbi s Nijemcima, mobiliziran u Trinaestu dalmatinsku brigadu. Posljednji put sam ga vidio iva i zdrava u Zavalatici. Bio je ustrašen, patio je zbog tragine smrti starijeg brata. Imao je talijansku pušku duge cijevi koja je bila gotovo viša od njega. Premda su majci obeali da e ga sauvati, poslali su ga bez ikakvog vojnog iskustva na prvu bojišnicu na Pelješac gdje je u okršaju s Nijemcima smrtno ranjen. Satima su ga nosili po vrletima Pelješca. Prebaen je u bolnicu u Koruli, a nakon nekoliko dana trebao je biti prebaen na Vis, a zatim u savezniku ratnu bolnicu u Bariju koja je imala ratne kirurgije – i penicilin. To je mogao biti spas, ali, uinilo je veliko olujno jugo i brod s Visa nije stigao u Brnu pa ga prebacuju u Blato u improviziranu ambulantu koja je bila smještena u uionici gdje je i on išao u školu. Ali bez potrebne operacije, ozlijeene glave, nije preivio i umire 16. studenog 1943. godine. Njegovu smo smrt vrlo teško doivjeli i do nje nije trebalo doi. Bio je malodobni, golobradi mobilizirani mladi. Majka se od te tragedije nikada nije oporavila, molei Svemoguega za svoja dva sina koja su na pragu ivota usmreni, umrli nasilnom smru.

Izrazi suuti

Zahvalni smo svima koji su nam se javili s izrazima suuti. Mnogi su istakli kako oni još uvijek bez uspjeha trae svoje mrtve i nestale. Mi smo teško doivjeli ovo otvaranje naših dubokih nezacijeljenih rana. Ali istodobno smo sretni da smo uspjeli vratiti naše pokojnike meu naše roditelje i pretke u naše obiteljske grobnice.



Poruke suuti

Na pogreb su nam došli mnogi. etvorica iz Hrvatskog domobrana iz Dubrovnika na elu sa eljkom Kulišiem. Iz Amerike je došao Ivan John Prcela, autor poznate vrijedne knjige Hrvatski holokaust. Iz Australije su se javili mnogi. Ina Vuki, bivša tajnica HDZ-a za Australiju u vrijeme Domovinskog rata:

„Drago mi je što sada, eto, imaš dostojni grob za svojeg pokojnog brata."

Javili su se Ante aneti, Joze i Petrica Marinovi, Šimun Sardeli, Tomislav Beram i Luka Laus. Luka je porijeklom iz are, bio je urednik na hrvatskom radiju u Sydneyu:

„Poivali u miru bojem svi naši pokojni koji na pravdi Boga umriješe ni krivi ni duni."

Posebna je vrijedna poruka fra Zlatka Špehara, upnika iz Salzburga, bivšeg gvardijana vukovarskog.

„Koliko god nas vrijeme od nekih nemilih dogaaja dijelilo, lik svojih voljenih ostaje duboko urezan u pamenje i ucijepljen u srce sjeanjem. Vašoj plemenitoj zauzetosti za viktimološku stranu istine neka ona vjeno bude vodiljom. Duša vašega brata je u miru, a tijelo neka poiva u svetoj zemlji vaših pradjedova."

Marijan Brajinovi, Be:

„U mislima sam s Vama na dan pokopa onih koje su bestijalno ubili partizani. Taj komunistiki sustav umorio je preko sto milijuna ljudi širom svijeta. Stoga bi trebalo traiti kanjavanje nošenja ne samo ustaških obiljeja nego i svih partizanskih, jer se u ime te ideologije ubijalo ništa manje od nacistike."

Dr. Robert Holjevac, Povijesni institut Zagreb:

„Drago mi je da svaka rtva konano nae svoje poivalište, jer svaka rtva zasluuje da se zna gdje su joj kosti, odnosno što je od tijela ostalo."

Mons. dr. Valentin Pozai, biskup zagrebaki, poasni lan Hrvatskog rtvoslovnog društva:

„Pridruujem Vam se obnovljenim osjeajima boli zbog gubitka Vašega brata – alosno je izgubiti brata, ali na takav nain ... neka barem sada dobije dolinu poast i molitvu."

Prof. dr. Andrija Niki, predsjednik HKD „Napredak" Mostar:

„Bogu hvala da je konano došao as da zemni ostatci vašeg brata nau dostojan smiraj na svojoj plemenitoj hrvatskoj grudi. Ja još uvijek traim grob pokojnog oca, dvojice strieva i sto trideset lanova moje upe Ruii".

Fra Martin Planini, lan hercegovake franjevake provincije, upa Ploe-Tepii:

„Imao sam jutros svetu misu za vašega brata Duška i brau Sardeli. Molio sam za oalošene kojima elim da s Isusom Pobjednikom pobjede svoju alost i da neko poubijani – danas pokopani pobijede svoju vremenitost i slavodobitno dou u sretnu vjenost s desne Oeve s koje je Isus naš Spasitelj.„

Dr. Vinicije Lupis, Institut Ivo Pilar, Dubrovnik:

„Primite izraze najdublje suuti s nadom da e Izrazi suutiZahvalni smo svima koji su nam se javili s izrazima suuti. Mnogi su istakli kako oni još uvijek bez uspjeha trae svoje mrtve i nestale. Mi smo teško doivjeli ovo otvaranje naših dubokih nezacijeljenih rana. Ali istodobno smo sretni da smo uspjeli vratiti naše pokojnike meu naše roditelje i pretke u naše obiteljske grobnicepotomci izvršitelja spoznati veliinu zloina koji su izvršili njihovi prei!"

Ive Livljani, veleposlanik pri Svetoj Stolici u miru:

„elim ti da mir koji osjeaš u svojoj duši nadvlada nanovo probuenu bol u srcu. Iako kao vjernici vrsto vjerujemo da duše naših pokojnika ne poivaju u grobovima ve u nebeskom kraljevstvu, ipak smo, u skladu s kršanskom tradicijom zadovoljni i smireni kada se moemo na mjestu ukopa naših najbliih pomoliti za njihove duše. Ja na alost još uvijek ne znam gdje su zemni ostaci mojega brata kojega su jugoslavenski komunisti potpuno neduna, bez suda, ubili poetkom rujna 1943. godine."

Petar Vuli, hrvatski pjesnik, dragovoljac Domovinskog rata, predsjednik Splitske podrunice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945.:

„ovjek bez vjere jest bie bez duše! Slijedom toga valja razumjeti i domae komuniste koji su poinili nezapamene zloine nad vlastitim narodom, jer „onaj tko ne voli Boga, ne moe voljeti ni brata ovjeka."



Vratili smo naše pokojnike meu naše roditelje

Zahvalni smo svima koji su nam se javili s izrazima suuti. Mnogi su istakli kako oni još uvijek bez uspjeha trae svoje mrtve i nestale. Mi smo teško doivjeli ovo otvaranje naših dubokih nezacijeljenih rana. Ali istodobno smo sretni da smo uspjeli vratiti naše pokojnike meu naše roditelje i pretke u naše obiteljske grobnice. S olakšanjem smo primili cijelu ovu pogrebnu sveanost, jer oni su opet s nama i primili su Boji blagoslov. Dušan e se nai sa svojim roditeljima i bratom Tomislavom. Ispunili smo naš dug prema njima. Zloincima opraštamo, neka im sudi svevišnji. Neka se više ne ponovi da svoj ubije svoga. Ljubav i snošljivost neka vladaju, a ne mrnja i nasilje. Jame ne smiju biti grobišta.

Ovih smo dana itali intervju mons. dr. Mile Bogovia, biskupa liko senjskog, koji je izmeu ostalog rekao da komunizam nije zasnovan na ljubavi prema svome narodu. „Komunisti smatraju da imaju pravo na mrnju prema nekima. Veliki papa Ivan Pavao II. rekao je da komunizam ima krivu antropologiju, odnosno krivi nazor na ovjeka. Po njemu se „u odreenim trenutcima, pojedincima i skupinama moe oduzeti svako ljudsko dostojanstvo. Tada za komuniste oni prestaju biti ljudi sa svojim pravima, oni postaju uši, gnjide i štakori koje treba tamaniti. Dakako da takvi ne zasluuju ni grob, nego se bace u jame bez oznaka. Dokle god se toga ne oslobodimo, uvijek e biti onih kojima nije stalo da se te jame istrae, da se stradali popišu, da se grobišta oznae i uvaju. Tu je bit problema oko ukidanja Ureda za rtve komunistikih zloina."

Upravo danas je prema Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijea Europe o potrebi meunarodne osude zloina totalitarnih reima dan 23. kolovoza, Europski dan sjeanja na rtve staljinizma i nacizma „da bi se sauvalo sjeanje na rtve masovnih protjerivanja i ubojstava i da se u isto vrijeme još više uvrsti demokraciju i ojaa mir i stabilnost na našem kontinentu. To je dio akcije nazvane „Aktivno europsko sjeanje" da bi se sprijeilo bilo kakvo ponavljanje zloina nacizma i staljinizma."

Kao što vidimo, i Europa je otvorena za sjeanje na rtve. Naše rtve s jame Paklenica i one s jama Jazovka, Koevski rog, Crngrob, Huda jama i svih naših stratišta i prikrivenih grobišta zahtijevaju naše aktivno sjeanje. Mi smo to uinili za naše rtve na groblju Svetog Kria u Blatu na Koruli.


Dr. Zvonimir Šeparovi
Hrvatski list

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!