www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 12 Studeni 2019
 
 
FIDES ET HONOR VJERNOST I AST
Nedjelja, 30 Rujan 2012
Sasvim sigurno vam „hrvatska šira javnost“ ne e znati odgovoriti na pitanje tko je akademik Josip Peari. Nema ga na televiziji, na radiju, u novinama, na glavnim internetskim portalima. Zašto je tomu tako? Kako se moe dogoditi da vlastiti mu narod ne zna za jednog od najboljih svjetskih matematiara kojemu se klanja svijet matematike?

Nije to tako teško razumjeti u današnjem vremenu. U prošlosti su totalitarni reimi dolaskom na vlast prvo ubijali inteligenciju. Ovi moje generacije i stariji sjetit e se komunistike krilatice: „Radnici, seljaci i poštena inteligencija“. Dakle, samo je inteligencija mogla biti nepoštena u njihovim oima. Nije to tomu tako zato što su smatrali radnike i seljake unaprijed poštenima, nego zato što su znali da opasnost njihovim naumima ne prijeti od radnika i seljaka nego od inteligencije. Od školovanih ljudi.

Samo za primjer navodim:
Josip Grbelja u svojoj knjizi „Uništeni naraštaj“ navodi sljedee podatke: Hrvatska je 1940. g. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doivotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a tono 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista. Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistiki reim.

Danas ne ubijaju tijelo, ali ubijaju dušu. I nameu medijsku šutnju. Zbog toga akademika Pearia nema nigdje u javnom ivotu. Stao je na ulj vladarima svijeta. Da bi se zaštitili od ovakvih kao što je akademik Peari smislili su sintagmu „politiki korektan govor“, pa kad god tko progovori „uz dlaku“ proglašava ga se nepoudnim i zatvaraju mu se sva vrata prema „javnosti“. Josip Peari, iju knjigu i javni rad veeras predstavljamo, nikad nije prihvatio „politiki korektno govoriti“ nego svima u brk kae što misli. On to objašnjava vrlo jednostavno: „To je tomu tako jer sam matematiar.“ Ja osobno ne vjerujem da to ima puno veze s matematikom (ima još matematiara, pa šute). To je stvar karaktera, odgoja i podrijetla. Fides et honor, vjernost i ast -  to je zaštitna uzreica Bokeljke mornarice od 809. godine poslije Krista, dakle preko tisuu i dvjesto godina se izgrauje kodeks: fides et honor – vjernost i ast. Iz toga kodeksa je niknuo Bokeljhercegovac Peari, koji se u jednom trenutku napada i pritisaka na Hercegovce proglasio Hercegovcem iz Boke, pa i knjigu o tomu napisao.

Citirat u kolegu Matu Kovaevia: „Kao matematiar Peari je bolji povjesnik od cijeloga niza domaih strunjaka, a u publicistikom podruju i danas je, unato sustavnim zaprekama za istupanje u javnosti, jedan od najitanijih hrvatskih auktora.

Peari je objavio dvadesetak knjiga, koje su redom, a i uvijek pravodobno išle u samu sr mnogih hrvatskih problema.“

Nu vratimo se mi knjizi koja je povod veerašnjem okupljanju. Rasizam svjetskih monika. Ovo je samo jedna u nizu Pearievih knjiga posveenih obrani hrvatskih branitelja, asnika i generala. Središte knjige jest pismo Vijeu sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem hrvatski intelektualci i biskupi trae od utemeljitelja Haaškoga suda da vrate natrag ive naše branitelje, koje su bez dokazane krivnje zatoili i zatvorili u Haagu.

Što se još nalazi u knjizi ne u vam govoriti, to ete sami vidjeti kada uzmete knjigu u ruke. Govorit u o temama koje se nameu pri itanju ove knjige.

Rasizam: Kada Josip Peari izjavi da svaki kamen u Boki govori hrvatski, mislei pri tomu da je do poetka 20. stoljea skoro sva zemlja u Boki pripadala Hrvatima, što je provjerljiva i nepobitna istina, sve što na ljevici dri pero digne se na zadnje noge i proglasi to nacionalizmom, desniarenjem, šovinizmom, rasizmom itd. Jer to nije „politiki korektan govor“.
Kada bivša tuiteljica Haaškog suda izjavi da su „Srbi kurvini sinovi, a Hrvati podmukli kurvini sinovi“. Onda to nije rasizam. Nije ni šovinizam. To je sloboda govora.
Sloboda govora je i sljedei isjeak iz jednog novinskog intervjua:

Kakve su danas politike šanse Slobodana Praljka, Stanka Sopte i kaste hercegbosanskih ustašoida?
- Ne znam, i mislim da to nitko ne zna. Ali tko su zapravo ti ljudi? Na to pitanje treba odgovoriti, ali ne iz današnje perspektive i gledajui ih u odijelima i s urednim akreditacijama. Njih treba gledati kao vojne komandante koji su imali zadatak da svim raspoloivim sredstvima, a pogotovu nedopuštenim i neasnim sredstvima, ostvare politiku HDZ-a, iji je osnovni cilj bio odcijepiti etniki temeljito oišeni dio Bosne i Hercegovine i pripojiti ga Hrvatskoj. Samo u tom svjetlu moemo govoriti i o Sopti i o Praljku. I zamislite sad tu strašnu situaciju, tu strašnu sliku kad Slobodan Praljak dolazi u Sarajevo da dri neke govore i prodike. On i njegovi dolaze u grad koji su uništavali punih pet godina, a potajno vjeruju da ga i danas mogu uništiti. Sarajevo je za Praljka simbol neega što treba razoriti i što treba nestati s lica zemlje, zajedno sa svim ljudima koji u tom gradu ive. Monstruozno je to što je Slobodan Praljak koraao sarajevskim ulicama, a moete misliti kako se osjeaju ljudi koji su u Sarajevu preivjeli rat i sad uju da Praljak nešto govori. On ne bi smio govoriti ne samo u Sarajevu, nego ne bi smio govoriti igdje na planetu Zemlji.

Novina: Feral tribune. Pitac: Miljenko Jergovi. Upitani: Ivo Komši. Naslov teksta: Vladavina monstruma.

I ovo je samo sloboda govora. Svi smo jednaki samo su neki jednakiji, reklo bi Orwellovo krme.


Kad si moan, pogotovu svjetski moan onda ti odreuješ što je sloboda govora, što politiki korektan govor, a što rasizam, šovinizam i razni još izmi kojima nas tuku po glavi iz dana u dan. Jer poznato je: veliki narodi ine što ele, a mali što moraju.

Fides - vjernost: Kad smo ve kod generala Praljka – imao sam ast u emisiji koju sam u to vrijeme radio na Hercegovakoj televiziji ugostiti ga neposredno pred objavu optunice iz Haaga. Nisam siguran ali mislim da je to bio njegov zadnji javni nastup, jer mu je nakon objave optunice bilo zabranjeno javno govoriti. Imam snimku, svjedoim i citiram što je tada rekao:

Sloboda se brani smru. Pazite, sloboda se branila smru i ovo što se sad nama dogaa, što meni daje mirnou mog ivota odlaska u Haag jeste smrt mojih vojnika u meni. Ja sam prepun  njihove smrti, svaka moja elija, svi dijelovi moga tijela su napunjeni smru i nekih mojih prijatelja koji su umrli ranije, oni koje smo zvali hrvatski nacionalisti u vrijeme komunizma, i ovih mladia koji su po svom opredjeljenju, po svojoj elji, a po mojoj zapovjedi, išli na bojišnicu, na crte. Ja ih ne zaboravljam, oni stoje u meni, oni su ivi, oni su poginuli, ali njihova smrt je moj ivot, oni stoje u meni. I ja ih proivljavam i nieg se ne bojim, svjestan injenice da nijedan sud koji bi smjerao na minimum pravednosti ne bi mogao prigovoriti niemu što smo mi radili, onoliko koliko smo mogli.

Pitanje: Gosp. Praljak, bojite li se, jer po svemu sudei, evo i vi ste to rekli, put u Haag je trasiran, osiguran, samo još nije ekirana karta?

Praljak: Ma gledajte, jednom sam rekao da ne u bjeat. To je mona institucija. Što u ja dobiti, kakav e taj kri biti, ja sam vam odgovorio. Kakav god on bio, (...) ja u taj kri ponijeti. Nije to samo rtvovanje, ja se tamo ne idem samo rtvovati. Mene rtvuju, mene rtvuju Molosi, neke zle sile koje sam ja prouavao od Sokratove obrane od smrti na ovamo, pa svih Shakespearovih tragedija pa sankilota, pa hugenota, pa tako dalje. Sto milijuna ljudi je ubijeno u komunizmu. (...) To je naprosto tako. Svijet funkcionira kao jedno veliko zlodjelo u kome se svako malo pojavljuju brzi djelitelji pravde. Izvitoperuju u okviru nekakvih interesa u kojima evo mi nismo u mogunosti.

Pitanje: Ja u proitati jednu vašu izjavu a Vi recite ostajete li pri toj izjavi? „Ako emo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka e pokoljenja rei da je netko bio kreten i izdajica, a netko astan ovjek.“
Praljak: U potpunosti ostajem.“
Smisao rtve: U svome romanu Propast Magnuma ve spomenuti Ivan Aralica opisuje kako su Rimljani zbog „zapovjedne odgovornosti“ razorili i spalili Ilirski grad Magnum. Zapovjedna odgovornost se sastojala u tomu da je nakon što je netko pobio rimske poreznike, a jedno konje pobjeglo i pronaeno kako mirno pase nie zidina Magnuma, Magnum proglašen krivim. Nakon krvave bitke skupina preivjelih u jednoj peini ini masovno samoubojstvo da ne bi pali u ropstvo, jer su Iliri vjerovali da e na onom svijetu biti slobodan samo onaj tko umre slobodan. Jedan od njih u tom trenutku izgovara svoju sumnju: „Reci mi, Bindu, boe bistrih voda, kada ja ginem da slobodan ti doem, ginem li ja boe uzaludu?“ Sto puta, tisuu, milijun puta smo se na svom putu zapitali o smislu rtve. Pitamo se i sad.
Odgovor je samo jedan: tko nema za što umrijeti, nema zašto ni ivjeti. Tomu svjedoe naši mrtvi i naši uznici. Dario Kordi, generali Ante Gotovina, Slobodan Praljak i ostali. Tomu svjedoi i Rispa, starozavjetna majka hrabrost – “idovska Antigona”, koja je pola godine od strvinara branila leševe sedmorice sinova koje joj pogubi okrutni kralj David i zabrani ih sahraniti, a nakon pola godine njezina rtva ganu njegovo tvrdo srce pa ih sahraniše uz poasti. Povijest se dakle ponavlja.

Honor – ast: Venera Kordi, supruga Darijova, svjedoi: „...da mu je (Dariju) bilo u istrazi ponueno preko odvjetnika: ukoliko optui Tumana i Šuška, doi e do nagodbe sa sudom! Da je to napravio bio bi danas vani na slobodi, kao i svi drugi optuenici. Zašto nije? Jer je, kako mi kae, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uope poznavao. Ne moe njih optuivati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije elio nikoga drugoga optuiti jer nije elio izii iz zatvora na grbai drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim ivjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao: „Da sljedeih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji“.

General Slobodan Praljak na sudu u Haagu 17. 6. 2009.: “Ja ne mogu shvatiti logiku. Ne radi se o tome, nego to više nije ni logika. asno tuiteljstvo, ovo nije logika, elementarna. Najobinija logika. Vi se ponašate kao bogovi. Vi se ponašate kao da vam je svejedno radi li se o ljudima, stoci, miševima, glupanima… majmunima.”

Zbog vjernosti i asti (fides et honor) dva „nepoešljana“ i bradata Hrvata rade ono što moraju. Slobodan Praljak se brani u Haagu, a Josip Peari je napisao ovu knjigu pisanu britkim jezikom, bez uvijanja, „uz dlaku“, unato injenici da ni sami potpisnici pisma ne vjeruju da e njihov zahtjev biti ispunjen, on je više optuba „rasizma svjetskih monika“. Svjestan da e opet biti prešuen, a ako ne prešuen onda biti poašen raznim „izmima“.

Dopustite mi na kraju proitati vam pjesmu iz romana Duše robova Ivana Aralice, koja se uklapa u veerašnju temu:

Kad kau: kurva te je na svijet dala,
I kopile si majke svoje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kau: dušu prodaj,
Za dušu kupci novce broje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kau: ti si bijeda,
Sudbinu tvoju drugi kroje,
Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Što god da kau, što god da htjeli,
Sa mrnjom ne daj da te spoje,
I cvijetom cvjetaj, srce moje.

(apljina, 27. rujna 2012. g., na predst
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!