www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Petak, 20 Rujan 2019
 
 
ANTE NAZOR: PRESUDA ISKLJUIVO POLITICI SRPSKOG VODSTVA
Subota, 24 Studeni 2012

Autor: Ante Nazor

Što uope misliti o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Marka nisu zloinci...? Što misliti o onima koji neistinama i poluinformacijama ve 15-ak godina neprestano truju medijski prostor u Hrvatskoj?

Oslobaajua presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markau od ivotnog je znaaja za same generala, a u politikom smislu od ogromnog je znaaja za Hrvatsku. Ona je moralna satisfakcija generalima i njihovim obiteljima za sve ono što su pretrpjeli ovih godina, kada su bili rtve nepravde. No, ona ne mijenja sliku povijesti, kako se ovih dana navodi u medijima, jer povijest se ne piše na temelju sudskih presuda, nego na temelju cjelovitog uvida u izvore. Bez obzira na sudsku presudu, a uz suosjeanje s obiteljima rtava, posebice nevino ubijenih civila, injenica je da spomenuti generali nisu zloinci, injenica je da Knin nije ni prekomjerno ni neselektivno granatiran i injenica je da Hrvatska 'Olujom' nije provela 'udrueni zloinaki pothvat', odnosno da nije odgovorna za odlazak srpskoga stanovništva iz Hrvatske. Za to, kao i za nunost pokretanja oslobodilake vojno-redarstvene operacije kao jedinog mogueg rješenja problema okupiranog teritorija Republike Hrvatske, u kojoj su, naalost, neizbjeene i civilne rtve, odgovorna je iskljuiva politika srpskog vodstva. Dakako, uz takvu politiku, za incidente i ubojstva srpskih civila odgovorni su i neposredni poinitelji zloina, no to sigurno nisu zapovjednici hrvatske vojske i policije, ni tadašnja hrvatska politika koja je uinila sve što je mogla u onakvim okolnostima da civilne rtve budu što manje. Primjerice, u akciji pod nazivom 'Spasimo ivot', pokrenutoj nakon 'Oluje', na osloboenom podruju zbrinuto je 10.594 osoba, od toga 70,4% Srba. Nevjerojatno je kako oni koji i dalje prozivaju Hrvatsku da je odgovorna za odlazak Srba s toga podruja zanemaruju kontekst vremena i povijesne izvore, posebice odluke srpskog vodstva, samozvane referendume, izjave da nee ivjeti 'u bilo kakvoj hrvatskoj dravi' ili, primjerice, injenicu da je hrvatsko Podunavlje tijekom mirne reintegracije, dakle bez obzira na prestanak borbenih djelovanja i garancije meunarodne zajednice, napustilo 77.316 osoba srpske narodnosti, od ukupno 128.316 stanovnika na tom podruju (dakle, više od 60% Srba na tom podruju).

Naalost, mnogi su podlegli autoritetu institucije, odnosno tezama Haškog tuiteljstva, iako bi trebali priznavati samo autoritet injenica. Što uope misliti o onima kojima uza sve dokumente, fotografije i videozapise, treba presuda Haškog suda da bi shvatili da Knin nije bio razoren, da Gotovina i Marka nisu zloinci...? Što misliti o onima koji neistinama i poluinformacijama ve 15-ak godina neprestano truju medijski prostor u Hrvatskoj?

Tako dopisnik iz Italije i sada moralizira o tijesnoj veini u albenom vijeu prilikom donošenja odluke o odbacivanju prekomjernog granatiranja, ne bi li dokazao kako je pravomona presuda dvojbena, opet zanemarujui injenicu da fotografije, video zapisi i pisani izvori, ak i oni srpske strane, jasno pokazuju da je o tome besmisleno raspravljati. To je isti onaj dopisnik, koji nas je nakon prvostupanjske presude pokušao uvjeriti kako je 'ista matematika', odnosno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj s oko 12 % na oko 4,5 %, dokaz da je Hrvatska poinila etniko išenje i da svi koji govore suprotno – lau, bezobrazno zaboravljajui injenicu da brojeve u historiografiji treba znati analizirati, odnosno odrediti uzroke i posljedice njihova smanjenja ili rasta. Naravno da spomenuti dopisnik ne uvaava relevantne izvore koji objašnjavaju razloge takvoga smanjenja broja, a s kojima bi morao biti upoznat ako piše o toj temi, te da ga ne zanima povjesni kontekst i cjelovit prikaz toga povjesnog razdoblja, no to mu ne smeta da optui Hrvatsku za etniko išenje. Kao da je 'Odluku Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuaciji', donesenu 4. kolovoza 1995. u 16.45 sati (broj: 2-3113-1/95), potpisao Franjo Tuman, a ne predsjednik Republike Mile Marti (odluka je potom 'ovjerena u Glavnom štabu SVK u 17.20 sati').

I u ponedjeljak je u veernjoj emisiji HTV-a reeno, primjerice, da hrvatska drava nije ništa poduzela da kazni poinitelje, odnosno da nitko nije osuen za zloine poinjene nad srpskim civilima u ili nakon 'Oluje', iako je do 1999. 'pravomonom presudom za ubojstvo na kazne zatvora od 1 do 15 godina' osueno 12 osoba: Zvonimir L., Miloš M., Dane K., Mario D., Veselko B., Zoran Š., Darko S., Ivica L., Ivica S., Ivica D., Mirsad N., Robert S., a na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina osuen je Perica . Istodobno, voeni su postupci zbog kaznenog djela ubojstva u selu Varivode, Gošii i Oestovo, a protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon 'Oluje' (pljaka i pale) na hrvatskim sudovima do rujna 1999. na odgovarajue kazne osuene su 1492 osobe hrvatske nacionalnosti.

Ogledalo licemjerja

U toj je emisiji, pravednik s brkovima, koji ovih dana telefonom iz Zagreba tješi Savu Štrpca, ucviljenog zbog propalog plana da Hrvatsku proglasi zloinakom tvorevinom i tako izbori legitimitet za 'Republiku Srpsku Krajinu', ispalio u medijski prostor novu dezinformaciju, otprilike – 'da se ubojstva ostale djece u Hrvatskoj ne mogu usporediti s ubojstvom ubijene Aleksandre Z., jer su stradala u granatiranju'. Ubojstvo djevojice Aleksandre i njezine majke stravian je zloin, s kojim se hrvatsko društvo suoilo i osudilo ga, no ovjek koji se bavi pitanjem ljudskih prava i rtava u Domovinskom ratu, ako to ne radi selektivno, trebao bi znati i napokon javno rei da to nije jedini primjer tako brutalnog ubojstva, primjerice, da su djeca Dario (ro. 1986.) i Tomislav (ro. 1989.) J. ubijeni u studenom 1991. u selu Kostrii, da je u pokušaju izlaska iz opkoljenog Vukovara 18. studenoga uhien i hladnim orujem ubijen 13-godišnji Igor ., da su djeca Slobodan (ro. 1981.) i Goran (ro. 1987.) . ubijena 18. sijenja 1992. u Erveniku hicem iz puške, a tijela su im potom zapaljena... Ubili su ih pripadnici srpskih postrojbi. Zar je problem spomenute zloine staviti u istu reenicu? Zar je problem, prilikom prozivanja za Varivode, Grubore i Gošie, u istoj reenici spomenuti naselja Antin, Antunovac, Bain, Balinci, Beli Manastir, Berak, Bilje, Bogdanovci, Bruška, Buje, Ceri, Cetingrad, akovci, anak, etekovac, elije, Dalj, Donji agli, Drenik, Drniš, Erdut, Ernestinovo, Ervenik, Glina, Glinsko Novo Selo, Glinska Poljana, Grabovac, Greane, Hrvatska Kostajnica, Hum, Ilok, Ivanovo Selo, Jankovci (Novi i Stari), Jasenice, Joševica, Kijevo, Korlat, Kostrii, Kraljevani, Kusonje, Lipik, Lisii, Lovas, Lovinac, Maja, Marinci, Medvia, Mikluševci, Mohovo, Nadin, Negoslavci, Okuani, Pakrac, Pakraki Vinogradi, Petrinja, Pecki, Petrovci, Plavievac, Poljanak, Saborsko, Selište, Skela, Smili, Smoljanac, Slunj, Sonkovi, Sotin, Struga, Svinjarevci, Široka Kula, Škabrnja, Šopot, Tenja, Tordinici, Tovarnik, Vaganac, Viduševac, Voin, Zemunik Donji, i druga stratišta diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni hrvatski branitelji i civili? Kad se navode neprocesuirani zloini nad Srbima, zar je problem spomenuti koliko je neprocesuiranih zloina nad Hrvatima, primjerice za 145 masovnih grobnica u kojima su rtve srpskih zloina, pa da se vidi je li to zbog nacionalnosti rtava ili zbog neeg drugog? S obzirom na to da bi se trebali drati naela da sve rtve zasluuju pijetet, a posebno ubijena djeca, bez obzira na njihovu nacionalnost, kako je mogue da su u medijima u Hrvatskoj spomenuti zloini neravnomjerno zastupljeni?

Tragikomino je gledati ovih dana rad uredništva pojedinih tiskovina koje su dan nakon donošenja oslobaajue presude svoje novine omotali posterom Ante Gotovine, a na dan izricanja presude na naslovnici tih novina nije bilo ni slova o tome, kao da je rije o nekoj privatnoj parnici u Haagu, a ne o dogaaju od iznimnog nacionalnog znaaja. Da ne spominjem što su pojedinci pisali i govorili, a kako danas govore... Posebno su licemjerni oni koji su nakon izricanja drakonske prvostupanjske presude u travnju 2011. prozivali sve koji nisu prihvatili takve presude Haškog suda „da nisu sposobni suoiti se s prošlošu“, a generalima su javno poruili da 'još nije kasno da se pokaju'. Tada su takve presude za njih bile 'pravine', a sada su 'skandalozne', iako je rije o istom sudu iju su objektivnost i strunost dizali u nebo i predstavljali kao neosporni autoritet. Nevjerojatno je da su pojedini mediji vodstvima raznih nevladinih udruga, upitne strunosti kad je rije o Domovinskom ratu, u zadnjih 10-ak godina posvetili toliko prostora. Oni su odgovorni za pokušaj da se raznim poluinformacijama i netonim podacima teze haških tuitelja o 'Oluji' u Hrvatskoj prihvate kao konana istina. Njihovi pokušaji danas su ogledalo licemjerja, kao što je knjiga 'Gotovina – stvarnost i mit' (Zagreb, 2010.), spomenik svim lešinarima, iji je cilj opravdati unaprijed zadani zakljuak, a ne povijesna istina.

Mnogi od njih ni ovih dana ne kriju svoj jal. Tako ona veliina od pjesnika, osebujne frizure, zamjera Hrvatima 'da više vole generale nego pjesnike'. Onome koji je svojim umijeem pisanja dobio znaajne nagrade, ako je sitne duše, zaista mora biti teško pomiriti se s injenicom da bi njemu, kao ovjeku, zapljeskao tek poneko, moda lanovi obitelji i pokoji kolega (vjerojatno ne iz iste redakcije). On nee ili ne moe razumijeti da milijuni Hrvata i graana Hrvatske vole Antu Gotovinu i Mladena Markaa zbog njihovih ljudskih kvaliteta i svega dobroga što su uinili za Hrvatsku, a ne zbog toga što su generali... Onog drugog pisca, komedijaša sa šeširom, generalova imenjaka, kojeg ljudi u Hrvatskoj shvaaju toliko ozbiljno, koliko i njegovu izjavu o 'jednoj ozbiljnoj meunarodnoj pravosudnoj instituciji', ne treba ni komentirati. To je ona dobriina koja nogometašu Zvonimiru Bobanu ne moe oprostiti što je diplomirao povijest, pa kako e se onda pomiriti s injenicom da e jedan general 'oskudnog opeg obrazovanja' – kako ovih dana istiu zabrinuti 'intelektualci' – ostati upamen kao vaan sudionik najsjajnijeg razdoblja hrvatske povijesti, a da se njega i svih takvih 'intelektualaca' za koju godinu skoro nitko nee sjeati. Ne znam tko su to 'mi' u njegovoj izjavi da 'smo mi u Hrvatskoj jedanaest godina trpjeli zbog generalovih postupaka' i tko je to zapravo trpio, s obzirom na to da se spomenuto 'mi' neki dan jasno i masovno oitovalo po trgovima hrvatskih gradova što misle o generalima i koliko njima zamjeraju za desetljee trpljenja… udno ili ne, oba spomenuta pisca kolumnisti su istih novina.

Brbljanje i pravda

Da ne bi bilo zabune, zato što smatram da svi poinitelji zloina trebaju biti kanjeni, postojanje sudova za ratne zloine i dalje smatram civilizacijskim iskorakom, ali pod uvjetom da uvaavaju injenice i pravila ratovanja, da ne djeluju politiki, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da se jasno odrede prema agresoru, jer se samo kanjavanjem agresora moe preventivno djelovati na sprjeavanje novih ratova, odnosno agresija. A to sigurno nije Haški sud, jer za to ni nema mandat. Stoga u ponoviti ono što sam rekao na promociji izdanja našega Centra 9. studenoga 2012., dakle prije izricanja pravomone presude, da ne prihvaanje onakve prvostupanjske presude nije pitanje odnosa prema Haškom sudu, nego pitanje odnosa prema injenicama, te da prihvaanje onakvih objašnjenja u presudi ne bi bilo 'suoavanje s prošlošu', nego pomirba s nepravdom! Izricanje onakvih drakonskih kazni usprkos oitim injenicama koje nisu uzete u obzir, mnogi su s pravom doivjeli kao politiku odluku. Pod dojmom takve presude i procesa vezanih uz Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik i generala Mladia, odnosno zbog propusta u svom radu i vidljivog taktiziranja, koje se moe opisati kao politikanstvo, smatrao sam da sve kozmetiarke svijeta nee moi uljepšati Haško lice pravde. Ni ova pravomona presuda, koju smatram pravednom, nee znatnije ublaiti takvo mišljenje, jer Haški sud zbog prevelikih ambicija, a površnog rada svoga tuiteljstva ne moe opravdati oekivanje da e njegovim presudama pravda biti zadovoljena. Moe li se, primjerice, opravdati pokušaj haškog tuiteljstva da presudama nevinim ljudima zadovolji statistiku, odnosno moe li se nepravednim presudama, kakva je bila prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markau, postii pravda i ispuniti jedna od (politikih) zadaa Haškog suda – pomirenje u regiji? Moe li se sud koji više godina dri nevine ljude u zatvoru bez prava na odštetu smatrati pravednim?

Moe li se zanemariti injenica da spomenuti Haški sud nije podnio tubu protiv zapovjedništva JNA (Veljko Kadijevi, ivota Pani, Blagoje Adi ...), ak ni za razaranje Vukovara i pokolj na Ovari, i rei da je taj sud 'bio uspješan u procesuiranju onih koji snose najveu odgovornost za najtee zloine poinjene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji', kao što je to nedavno izjavio glavni tuitelj? Kakva je to pravda kad se generalu Mladiu sudi za zloine poinjene u BiH, ali ne i za zloine u Hrvatskoj? Kakva moe biti vjerodostojnost tuiteljstva, pa onda i suda koji na temelju nejednakih kriterija tuiteljstva donosi osuujue presude (poput prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markau), koje tvrdi da je Knin prekomjerno granatiran, a to isto ignorira kad su u pitanju Vukovar, Vinkovci, Osijek, upanja, Nova Gradiška, Novska, Sisak, Karlovac, Slavonski Brod, Lipik Pakrac, Daruvar, Gospi, Otoac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i brojna druga naselja? Netko je ve rekao da je to ruganje pravdi i stanovnicima spomenutih gradova. To smo 'brbljali', kako nas proziva sveznajui sveuilišni profesor are P., prije ove pravomone presude, pa emo 'brbljati' i dalje. Za sve bisere koje je on prosuo po medijima u Hrvatskoj u posljednjih 15-ak godina, posebice o 'Oluji', primjeren je puno tei glagol od 'brbljati'. Nije problem pogledati što je sve netko govorio i pisao... Sve ovo samo pokazuje koliko su u krivu svi koji trae da se 'zvanina historija o ratovima u SFRJ' temelji na haškim presudama, te koliko bi tako pisana povijest bila površna i neprecizna. Ovu završnu reenicu napisao sam s mislima na proces šestorici Hrvata iz BiH koji se takoer vodi u Haagu, a u kojem je tuiteljstvo u svojoj završnoj rijei takoer izreklo neke teze koje su besmislene, poput spomenutih teza iz prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markau.

Dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno - dokumentacijskog centra Domovinskog rata
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!