|
Zagreb, 02.12.2012 
Èudno se ponaša vlast u Hrvatskoj. Dok se veæina hrvatskih žitelji nadala da æe državnom neovisnošæu napokon steæi moguænost otkriti mnoštvene grobnice i obilježiti grobove svojih najmilijih koje je u poraæu zatukla èetnièko-komunistièka kubura, pala je gusta magla i još ih više gurnula u tajnovitosti, a to je danas tabu tema zbog koje netko, ako se i usudi o tomu prozboriti, ostaje bez posla. Pretpostavlja se da je cijela Hrvatska i Bosna i Hercegovina posuta tim tajnim mnoštvenim grobištima, tako da se s pravom može pitati: ima li više tajnih grobišta koja kriju èetnièko-komunistièke zloèine iz poraæa ili mina koje su posijali srbo-èetnici tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. O jednoj takvoj grobnici, otkrivenoj tako reæi u današnjem središtu Zagreba, govori Željko Tomaševiæ, èlan Hrvatskog žrtvoslovnog društva.  
Hrvatskoj javnosti je u listopadu 2012. upuæena vijest o ekshumiranju prve od mnogobrojnih mnoštvenih grobnica u Graèanima, nekadašnjem selu na obroncima Zagrebaèke gore, a danas zagrebaèkom gradskom naselju.
U prikrivanoj jami na Kriviæevom brijegu su pronaðeni zemni ostatci 30 maloljetnih žrtava za koje je potvrðeno da pripadaju polaznicima Domobranske škole, srednjoškolskoj djeci u dobi od 16-17 godina.
Selo Graèani je nakon partizanskog zauzimanja Zagreba u svibnju 1945. postalo mnoštveno stratište na kojem je poèinjen strašan srbo-komunistièki pokolj nad zarobljenim vojnicima i civilima, pod vodstvom dragovoljaèkog egzekucijskog odreda VI. lièke proleterske brigade, èiji su pripadnici bili Srbi koji su do 1944. veæinom pripadali èetnièkim hordama.
Uz zloèine u Graèanima partizani su poèinili i pokolj nemoænih bolesnika u obližnjoj Pluænoj bolnici „Brestovac“ na Medvednici.
Prema dostupnim pokazateljima, u Zagrebu je nakon II. svjetskog rata ubijen 4741 bolnièki pacijent, što vjerno upuæuje na jednaku zloèinaèku narav tih jugopartizana iz 1945. i srpskih okupatora Vukovara iz 1991., koji su primjerom svojih prethodnika i pod istim komunistièkim znakovljem, na Ovèari muèili pa pobili bolesnike i osoblje Vukovarske bolnice.
O partizanskim zloèinima u Graèanima i na Medvednici pronaðena je vjerodostojna dokumentacija tzv. „organa narodne vlasti“.
Izvještajem o pokapanju leševa i njihovoj dezinfekciji koji je osobno potpisao ljekarnik Miroslav Haramija za grobišta njegove odgovornosti, navedeno je 25 mnoštvenih stratišta i 779 žrtava. Prema njegovom svjedoèenju, osim ovih stratišta postojala su i druga stratišta pa je toèan broj žrtava još uvijek nepoznat.
Egzekucije su u Graèanima zapoèele 19. svibnja 1945., dva dana nakon naredbe šefa OZNE Aleksandra Rankoviæa, kojom se rad OZNE u Zagrebu ocijenio nezadovoljavajuæim, a bilo je reèeno da rade brzo i energièno i da sve svrše u prvim danima.
Zapovjednik VI. lièke proleterske brigade je bio general Ðoka Jovaniæ koji je 1941. kao jedan od èetnièkih zapovjednika proveo genocid nad Hrvatima Borièevca, Brotnja i ostalih naselja jugoistoène Like i zapadne Bosne. Prema navodima oèevidaca, osobno je silovao pa potom ubijao djevojèice, klao i komadao žicom vezane ljude. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. godine je pobjegao u Beograd, gdje se do smrti skrivao bez oznake imena na kuænim vratima. Tadašnji ministar unutarnjih poslova bio je Ivan Krajaèiæ zvan Stevo, a naèelnik OZNE za grad Zagreb, poznati partizanski psihopatski ubojica Marijan Cvetkoviæ.
Nakon što je VI. lièka proleterska brigada u Graèanima uspostavila svoj stožer i vojni zatvor, zapoèela su kanibalska muèenja, masakriranja, silovanja i ubijanja nevinih žrtava. Svjedoèanstva o podsljemenskim muèilištima i stratištima su desetljeæima neuvjerljivo proglašavana „neprijateljskom propagandom“. Partizanski milicionari koji su upadali u obiteljske kuæe i stanove, odvodili su na likvidacije cjelokupne obitelji zajedno s djecom, a u njihove domove useljavali su predstavnike nove vlasti.
U graèanskim kuæama su privedene osobe muèili i tjelesno sakatili, a žene i djevojèice silovali i držali za seksualno roblje pa potom ubijali. Sve su to proslavljali pjesmom i partizanskim kolom u „štapskom“ dvorištu.
Prema navodu „oficira“ OZNE Dragutina Rafaja, u Graèanima su uglavnom ubijane èitave obitelji i veæe skupine djece iz domova u Zagrebu, poput preko 500 djece u dobi od 7 do 15 godina koji su bili štiæenici Državnog zavoda za odgoj djece koja su u ratu izgubila oba roditelja.
Prema svjedoèenju Miroslava Haramije koji je po nalogu „organa narodne vlasti“ provodio sanaciju dijela mnoštvenih grobišta, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko ponašanje krvnika. Stratišta su bila puna strahovito unakaženih i raskomadanih žrtava kojima su bile odsjeèene ili sjekirama raskoljene glave, prerezani grkljani, odsjeèeni udovi, spolni organi i dojke. Veæini žrtava su zaživotno bili vaðeni utrobni organi, veæinom srca, jetra i maternice.
Nakon provedene dezinfekcije, pregled grobnica su obavili sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu, gospoda Sabadoš i Farkaš, uz opunomoæenike Zavoda dr. Berlotom i dr. Sindikom. Dr. Berlot se tijekom oèevida onesvijestio, a dr. Sindik je dobio živèani slom nakon kojeg se lijeèio na psihijatriji.
Tijela muèenika morali su zakapati sami mještani Graèana da bi neki od njih potom takoðer bili pobijeni, tobožnjom „greškom“ partizanskih krvnika.
Unatoè strahotnom otkriæu muèkog pokolja djece na Kriviæevom brijegu u Graèanima, javna glasila u Hrvatskoj su o tomu prenijela tek šturu i bezosjeæajnu vijest.
Novinar Tihomir Dujmoviæ se u svojem èlanku objavljenom u Veèernjem listu zgroženo pitao je li moguæe da u Hrvatskoj nema baš nikoga tko bi Dnevnik, Vijesti ili prvu stranicu novina posvetio likvidiranom djeèaku u èijoj je ruci, svega 35 cm ispod površine zemlje, naðen stisnut križiæ i izrekao duboki prijezir prema onim zlikovcima pod „lijepom partizanskom kapom“ koji su mogli tako ubijati djecu? Nakon takvog èlanka dobio je otkaz u „Veèernjem listu“.
Ako je šutjeti o tim pokoljima u komunistièko doba znaèilo preživjeti, ako je neotkrivanje i neosuðivanje zloèinaca do današnjega dana živuæe pravilo, pitamo se kako je moguæe da dostojan javni spomen i otkrivanje nevinih žrtava komunistièkoga terora u Hrvatskoj, i 2012. godine, bude dovoljan razlog za otkaz radnog odnosa novinaru, uz veæ ranije prioritetno pokrenut postupak za ukidanje samostalnosti Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova komunistièkih zloèina nakon II. Svjetskog rata i njegovo podvoðenje pod okrilje politièkog odluèivanja.
Štoviše, ukazuje li to na bolest našeg društva na osnovnoj moralnoj i etièkoj razini?
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomaševiæ
Pjesma Ratimira Mlinariæa kojem je otac jedan od ubijenih i baèenih u jednu od jama u Graèanima:
''GRAÈANSKE JAZOVKE''
Te su jame u vjeèitoj sjeni,
do njih sunèani ne dopiru zraci,
leže mnogi tu neznani junaci
što nevini bješe tada pobijeni.
Nema ovdje križa, nema spomenika,
ovdje nitko više ne zapali svijeæe,
ovdje nitko ne ostavlja cvijeæe,
a koliko mnogo tu je pokojnika!
Pokatkada ipak ovdje tiho stigne
netko blizak od njihovih živih
pa izmoli više molitava tihih,
pritom svaki tužan glavu prigne.
Bože, hoæe l' ikad vrijeme jednom doæi
da æe ove jame oznaèit se moæi,
da se koja ploèa, križ postavi,
da se pale svijeæe, da se cvijeæe stavi?
Ratimir Mlinariæ
|
