www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 16 Srpanj 2019
 
 
TRAVNIKI HOLOKAUST
Nedjelja, 27 Sijeanj 2013
Grad Travnik je smješten na poetku Lašvanske doline u srednjoj Bosni, u kojoj se kršanstvo javlja ve u petom ili šestom stoljeu. upa Lašva se spominje 1244. u buli kralja Bele IV., kojom se navode posjedi bosanske biskupije "u upi Lašvi kod triju crkava". Sam grad se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1463., u prigodi prolaska sultana Mehmeda Osvajaa (Fatiha) s vojskom prema Jajcu, u koji se bio sklonio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaševi. 
U doba bosanske dravne samostalnosti, Travnik je bio u posjedu monog vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia. Fra Bartolomej Pizanski spominje franjevaki samostan nedaleko Travnika još 1385. do 1390., koji je kasnije razoren turskim osvajanjima. Od XVII. stoljea Travnik postaje sjedište bosanskog vezira u koje se moralo dolaziti plaati poreze i traiti potvrde svojih prava. Zato se odlukom gvardijana iz Sutjeske, Kreševa i Fojnice, 1857. u Guoj Gori u blizini Travnika poeo graditi novi franjevaki samostan. Nadbiskup dr. Josip Stadler je u Travniku 1882. uspostavio glasovitu isusovaku gimnaziju Vrhbosanske nadbiskupije i djeako sjemenište.
U povodu dana sjeanja na rtve nacizma, osobito idova, danas se u 3 tisue gradova po svijetu molilo za mir u Svetoj Zemlji. Sveti je Otac danas upozorio da nas ovakvo prisjeanje ima potaknuti da se takva zla više nigdje i nikad ne dogode. Slina su se zla zbila u isto doba, a o njima se malo zna te se niti ne spominju. Rije je danas o Travniku iju smo povijest ukratko izrekli, ali na zloine u tom gradu podsjea nas eljko Tomaševi:  RealAudio    MP3
  
Crkva i samostan su doivjeli traginu sudbinu 1945., kada su partizani zapalili velebno vjersko središte, a u poaru su izgorjeli arhiv, knjinica, umjetnike zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje.
10 tisua partizana srpske 6. like brigade i bosanskog korpusa su prvi puta napali grad Travnik 15. studenog 1943., a grad je branilo 2,5 tisue hrvatskih branitelja –katolika i muslimana. Nakon što je taj napad odbijen, partizani su zatraili pomo saveznika, koji su u zranom napadu 4. sijenja 1944., na grad bacili 500 avio-bombi koje su ubile 120 graana Travnika. Travnik se potom nalazio pod partizanskom blokadom sve do 19. listopada, kada su partizani izvršili novi napad jaim snagama razine divizija i 22. listopada 1944. su ga uspjeli osvojiti. Travnik je tada bio prepun izbjeglica koje su se bojale partizana. 
Zauzimanjem Travnika je uslijedio partizanski pokolj civila i zarobljenih hrvatskih vojnika. Tzv. "Narodno-oslobodilaka vojska“ je odmah, još na bolnikim krevetima, poubijala 70 ranjenika iz travnike bolnice, meu njima nekoliko civila i dvije asne sestre. O tom pokolju je svjedoio i p. Masla koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umiruima. Sve zarobljene hrvatske vojnike pripadnike Ustaške vojnice, partizani su svukli do gola pa ih zaklali. Ubili su i šest uenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 graana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na nain da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore. 
U knjizi „Bleiburg i Krini put – zloin bez kazne“, svjedok edo Kobi svjedoi da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalovi u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske rtve 1941-1950/1991-1995. 
Msgr. Ivan Bili je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zloina. 
Nakon što su asnike razdvojili od vojnika, šest asnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na junoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale asnike su ubijali dvoje po dvoje sljedea dva dana. 
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo ivo. 
Tijekom tzv. „išenja“ grada, osam dana i noi se po Travniku ula povremena pucnjava. Partizani su pretraivali kuu po kuu i tko god se nije mogao dokazati kao lan dotine obitelji, izveden je bio iz kue i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbliem prostoru. Tada se raunalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, ena i djece. Partizani nisu dali sljedeih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: 'UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!' 
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bili istie, da je zbog takvog udovišno zloinakog postupanja partizana, Travnik praktiki poploan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. ivi su ostali samo vozai, mehaniari, krojai, postolari i ljudi slinih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliu kasnije ispriao sve što se u vojarni dogaalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Dana 8. sijenja 1945., hrvatske snage su bile oslobodile Travnik od krvave okupacije jugopartizana, ali su partizani 22. veljae 1945. opet zauzeli grad. Za vrijeme ponovnog partizanskog osvajanja, taj je stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio, a partizanski tzv. "oslobodioci" su 22. veljae1945., ubili 13 profesora i uenika Isusovake gimnazije u Travniku, brojne civile i vojno osoblje. 

Stradanja Hrvata katolika travnikoga kraja nastavila su se i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, kada je ponovo stradala i crkva i samostan, kao i veina vjerskih objekata. Srpskim zloinom tzv. „etnikog išenja“, posebno nakon pada Jajca i Donjeg Uskoplja, u Travnik i okolicu se slilo mnoštvo muslimanskih izbjeglica, što je prouzroilo promjenu demografskog stanja. 
I tako, dok je 22. listopada 1944. jedan od šestorice ubijenih travnikih uenika, Fahrudin Topalbegovi-Dino, pred smrt junaki uzvikivao partizanskim ubojicama: „pucajte dušmani hrvatskoga naroda“, pripadnici Armije BiH su 20. listopada 1992., na nadzornoj toki ispred „Medrese“ pucali na auto u kojem se nalazio Ivica Stojak, zapovjednik HVO postrojbe Travnik, i ubili ga. Nakon što je ubijen vei broj Hrvata u okolnim mjestima, došlo je do velike napetosti, a potom i oruanih sukoba izmeu hrvatskih i bošnjako-muslimanskih postrojbi, s posljedicom velikog broja rtava. 

Unato svemu, travnika stratišta još nisu oznaena obiljejima koje bi sadašnjim i buduim naraštajima kazivala o poiniteljima i rtvama tolikih mnoštvenih ratnih zloina. Nema obiljeja na zgradi bolnice u kojoj je poinjen ratni zloin nad bolesnicima i ranjenicima. Nije istraeno ili obiljeeno ni gradsko sklonište u kojem su stotine ili više ljudi ivi zazidani, slino kako su to partizani uinili tisuama hrvatskih civila svih dobi i vojnicima koje su ive zazidali u okna slovenskog rudnika Huda jama ili u miniranom skloništu-rovu kraj Slovenske Bistrice. 

Nije zamislivo da bi, primjerice ne samo idovi, ve bilo koji drugi narod i vlast svijeta, tako prešuivali otkrivene strašne zloine nad svojim narodom, kako ih još uvijek prešuuju dravne vlasti RH i BiH-e, u kojoj su Hrvati takoer konstitutivan narod pa je i ona drava hrvatskog naroda!

Nezamislivo je da bi se igdje u svijetu, dan 22. listopada 1944., kada je nad stanovnicima i braniteljima Travnika dokazano poinjen zloin genocida, usporediv sa srpskim genocidom poinjenim u Srebrenici, mogao obiljeavati kao „dan osloboenja“ grada i „dan antifašizma“, kao što se to obiljeava u Travniku! 

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio eljko Tomaševi,
lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva
http://hr.radiovaticana.va/Articolo.asp?c=659541
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!