http://hr.radiovaticana.va/Articolo.asp?c=665904

Hrvati nastanjuju Srijem od vremena prvog doseljenja Hrvata na svoje današnje životne prostore. Prema navodu iz Supetarskog kartulara, Srijem je veæ u ranom srednjem vijeku bio u sastavu hrvatske države, a njime je upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova u Hrvatskom Kraljevstvu. 

       

Život u tom graniènom hrvatskom podruèju, koje je kroz dugu povijest bilo razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je znaèio stalnu izloženost ugrozi životnog opstanka. 
Nakon prvih sukoba s Bugarima, kasniji turski prodori u Europu prouzroèili su velike politièke i društvene promjene, ukljuèujuæi prisilno iseljavanje Hrvata u sigurnije zapadne i sjeverne krajeve, sve do Austrije, Slovaèke i Moravske, uz istodobni prijelaz dijela Hrvata na kalvinizam (pr. Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin) i pravoslavlje koje je u Otomanskom carstvu bilo povlašteno (pr. Velika Remeta, Manðelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci). 
I u takvim teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak oèuvale velike skupine Hrvata, posebno na podruèjima Srijemske Mitrovice, Moroviæa, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. 
Nakon što je 1745. obnovljeno županijsko ureðenje, prvi srijemski župan Marko Pejaèeviæ je poticao nova naseljavanja, a tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeæa, doselili su se veæinom njemaèki i maðarski kolonisti, uz Slovake, Rusine i druge narode. 
Tijekom druge polovice XIX. stoljeæa, u nekim je sredinama Srijema i susjednih Baèke i Banata, posebno meðu višim društvenim slojevima radi oèuvanja društvenoga statusa došlo do velike asimilacije Hrvata u Maðare i Nijemce. Više o tomu Željko Tomaševiæ.

Unatoè svim prisilnim iseljenjima, stradavanju i asimilaciji, Hrvati su sve do završetka I. svjetskog rata, u mnogim srijemskim podruèjima opstali kao narodna veæina, a u nekima su kao veæina uspjeli opstati do kraja II. svjetskog rata pa i kasnije, sve do njihovog protjerivanja devedesetih godina XX. stoljeæa, nakon èega Hrvati u Srijemu gotovo nestaju.
Tako se prema èinjeniènim pokazateljima može ustvrditi da je pod srpskom vlašæu, u razdoblju od 1918. do 1995., s izuzetkom èetverogodišnjeg ratnog razdoblja od 1941. do 1945. kada je Srijem bio u sastavu hrvatske države, nad srijemskim Hrvatima poèinjen istinski i to mirnodopski genocid. 

Veæ uspostavom Kraljevine SHS, srpska vlast je upravnom podjelom države na oblasti pa potom banovine, svjesno promijenila granice povijesnih pokrajina, što je za Hrvate u Srijemu, ali i u Baèkoj i Banatu, imalo teške posljedice. Hrvati su smjenjivani sa svih položaja u upravi i školstvu, a sve politièke, gospodarske i kulturne mjere, bile su usmjerene ugrozi njihove opstojnosti. Posebno je agrarna reforma i kolonizacija provoðena na štetu Hrvata. Ranija maðarizacija je zamijenjena srbizacijom, nametanjem æirilice i ekavice u školama, promjenama naziva mjesta i ulica, kao i imenovanjem Šokaca, ali i Bunjevaca u Baèkoj i Banatu, „katolièkim Srbima“ ili osporavanjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu, što srpske vlasti èine i sustavno potièu sve do današnjega dana. 

Unatoè takvim pokušajima potiskivanja, podjele i asimilacije u toj tzv. Prvoj Jugoslaviji, Hrvati su u Srijemu uspijevali preživjeti pa je primjerice grad Petrovaradin, još 1939. bio gotovo 100% hrvatski grad, nazivan i „hrvatskim Gibraltarom“, u kojem se rodio i hrvatski ban Josip Jelaèiæ i u kojem je osnovana najstarija èitaonica i Jezuitska gimnazija na podruèju današnje Vojvodine. Nakon II. svjetskog rata, vlasti su u Petrovaradin smišljeno doselile Srbe i Crnogorce pa su veæ 1984., umjesto latinice u osnovne škole uveli æirilicu. 

Nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli strašne progone jugokomunistièkih, odnosno u naravi srpskih vlasti, kada su pobijene brojne tisuæe srijemskih Hrvata.

Ipak, ono što Srbi nisu uspjeli u potpunosti provesti za trajanja tzv. Druge Jugoslavije, bezobzirno su zapoèeli provoditi tijekom oružanog napada na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine. 
Tada su u Srijemu, u kojem nije bilo ni rata ni oružanih sukoba, niti su Hrvati bilo èime napali državnu opstojnost ili ugrozili pripadnike drugih naroda, zapoèeli neskriveno protjerivanje Hrvata, uz dodatno mijenjanje nazivlja svega što je imalo poveznicu s hrvatstvom toga kraja, želeæi time skriti i uništiti tragove življenja Hrvata u Srijemu. Nakon što su Srbi proveli tzv. „etnièko èišæenje“ koje je u naravi mirnodopski genocid nad Hrvatima Srijema, u spomenutom Petrovaradinu danas živi manje od 10% Hrvata.

Posebno je strašan primjer srpskog genocidnog zloèina poèinjenog nad Hrvatima u hrvatskim srijemskim mjestima Kukujevci i Gibarac, smještenima uz cestu prema gradiæu Šidu. 
Kukujevci se spominju još 1275. i bili su jedno od 14 èisto hrvatskih naselja u Srijemu, u kojemu je do poèetka prošlog rata živjelo tek 1% pravoslavnog puka. Mjesni Hrvati i ranije u selo doseljeni Nijemci, trpjeli su strašne progone veæ završetkom II. svjetskog rata, kada su partizani srušili i velebnu crkvu Presvetoga Trojstva sagraðenu 1770. godine. 
Nakon što su mjesni Hrvati od 1991. do 1995. bili izloženi strašnim prijetnjama, otpuštanjem s posla, okrutnim premlaæivanjima, muèenjima i ubojstvima, noænim klanjima cijelih obitelji, Srbi su 1995. iz Kukujevaca protjerali sve Hrvate. U tim zloèinima su sudjelovale i redovne policijske snage Srbije, a MUP Srbije je o tomu odbijalo provesti bilo kakvu istragu. U Kukujevcima je do poèetka prošloga rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koje su danas raseljene po 120 hrvatskih mjesta, dok u Kukujevcima danas živi tek 5 hrvatskih obitelji. U želji zatiranja svakog traga hrvatstva toga sela, novonaseljeni Srbi su 2007. odluèili promijeniti ime sela u Lazarevo, a nazive mjesnih ulica, u ulice cara Lazara, Miloša Obiliæa, srpskih vladara, Svetog Save i vojvode Putnika. 

Srijemsko selo Gibarac je prije rata takoðer bilo naseljeno gotovo iskljuèivo Hrvatima, koji su èinili 91.43% mjesnog puka. Danas je Hrvata u Gibarcu manje od 7 %. Jednako kao i u susjednim Kukujevcima, novonaseljeni Srbi su 2007. odluèili promijeniti ime sela u Dušanovo.

Danas u Srijemu nema ni jednog naselja u kojem su Hrvati stoljeæima živjeli, a da ih Srbi tijekom 1991-1995., iz njih nisu u veæem dijelu ili gotovo u potpunosti prognali. Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške, Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta. Teško je ne spomenuti Hrtkovce, oduvijek veæinsko hrvatsko mjesto, u kojemu su Hrvati još 1981. bili veæina, a danas ih gotovo i nema meðu 600 preostalih katolika uglavnom Maðara, ili Zemun u kojem je prije II. svjetskog rata živjelo 70% Hrvata, a danas tek 5%, pa Šid iz kojeg je od 7.000 Hrvata, tijekom posljednjeg rata istjerano njih 5.000. 
U srijemskom dijelu biskupije je u 28 župa do rata 1991. živjelo oko 50.000 Hrvata koji su javno živjeli kao vjernici, uz još nekoliko desetaka tisuæa Hrvata katolika koji su zbog politièkih pritisaka vlasti, živjeli kao kriptokatolici. Procjenjuje se da je tijekom posljednjeg rata, iz Srijema protjerano više od 30.000 Hrvata. Prema demografskoj studiji dr. Anðelka Akrapa, koja je 2008. objavljena u èasopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili èak za 61,1%. 
Takvo naglo smanjenje broja Hrvata na podruèju na kojem nije bilo rata, ne može se oznaèiti nikako drugaèije nego kao genocid, za koji još uvijek nitko nije odgovarao.
Što je još zaprepašæujuæe, hrvatske državne vlasti, državne i društvene institucije, kao ni èuveno istinoljubivi tzv. „hrvatski mediji“, ne iskazuju nikakvo zanimanje za taj genocidni zloèin, za povratak Hrvata u svoje stoljetne domove i osiguranje njihovih osnovnih ljudskih i narodnih prava na današnjem državnom podruèju Srbije. 
Istodobno se krivotvorenjem povijesnih èinjenica i medijskim nasiljem, željelo prikazati da su Hrvati poèinili etnièko èišæenje nad Srbima u Hrvatskoj. 

Uz takvo stanje svijesti i morala hrvatskih državnih i društvenih struktura, nije se èuditi, što Srbi nakon poèinjenog genocida na podruèju Republike Hrvatske i današnje Vojvodine, traže uvoðenje æirilice i u znamen gradu Vukovaru, dok su u dojuèerašnjim èisto hrvatskim gradovima i mjestima Srijema, Baèke i Banata, ali i u multietnièkom Novom Sadu, vjekovnu latinicu veæ zamijenili æirilicom, a povratak latinice, na sablazan svijeta, gotovo da i nema tko tražiti.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomaševiæ, èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva