| |
|
|
VATIKAN - Uvoðenje æirilice u Vukovaru zasjenilo srpske zloèine u Slavoniji i Zapadnom Srijemu |
|
Ponedjeljak, 25 Veljaèa 2013 |
Hrvatska država se u krvavom obrambenom ratu uspjela obraniti od srpske unutarnje i vanjske oružane agresije, a nakon osloboðenja, postala je stalnom žrtvom smišljenih izazivanja kriznih žarišta, koja bolno utjeèu na postignuto stanje i razvoj društvenih odnosa.
Tako je poèetak 2013. godine, obilježen bolnim pitanjem uvoðenja æirilice u hrvatskom gradu muèeniku Vukovaru, nad kojim su Srbi 1991. poèinili ratni zloèin genocida nad ljudima, ali i urbocida i kulturocida nad cjelokupnom njegovom poviješæu i baštinom. Unatoè nezamislivim trpljenjima tijekom višemjeseènog srpskog razaranja i uništenja grada, patnjama tijekom straviènih muèenja, masakriranja, silovanja, mnoštvenim ubojstvima u vukovarskim i brojnim drugim logorima pod srpskom okupacijom na podruèju Republike Hrvatske, ali i Vojvodine i Srbije, svim otkrivenim i neotkrivenim mnoštvenim grobnicama koje se još brižno skrivaju, kao i protjerivanju iz svojih domova, Hrvati su nakon uspostave mira prihvatili suživot sa Srbima u Vukovaru i bez zadovoljštine dobivene osudom zloèinaca i otkrivanjem grobnica njihovih najmilijih.
Unatoè tolikom hrvatskom oprostu, ponovo se stvara osjeæaj da Srbi iz Vukovara i okolice, koji su se 1996. javno protivili povratku Hrvata, u Vukovaru ne žele živjeti ili u njemu ne æe moæi opstati, bez javne uporabe æirilice.
Koliko je uvoðenje æirilice u javnu uporabu u Vukovaru bolno za Hrvate, ali i pripadnike tamošnjih drugih naroda, moguæe je razmatrati i kroz stradanje obližnjih hrvatskih mjesta Lovasa i Opatovca, koji pripadaju današnjoj opæini Lovas u Vukovarsko-Srijemskoj županiji, više o tomu govori Željko Tomaševiæ.
 
Prema popisu stanovništva iz 1991., Lovas i Opatovac su bili veæinski naseljeni Hrvatima. U Lovasu je živio 1.681 stanovnik, od kojih Hrvata 1.441, a Srba 133, dok je u Opatovcu živjelo 550 stanovnika, od kojih Hrvata 238, Srba 144, pripadnika drugih naroda 168, meðu njima najviše Maðara 116.
Tzv. „JNA“ je Lovas poèela napadati topništvom veæ krajem rujna 1991. godine. Nakon održanih pregovora s tzv. „JNA“, mještani su joj predali dio naoružanja, a dio su ipak zadržali radi obrane u sluèaju napada srpskih paravojnih hordi. Nitko od Hrvata nije nièim ugrozio mjesne Srbe, s kojima je bilo i dogovoreno da nitko nikoga ne dira.
Unatoè takvom dogovoru, srpske paravojne postrojbe, sastavljene od domaæih Srba i dragovoljaca iz Srbije, meðu kojima je prednjaèila postrojba „Dušan Silni“, uz podršku snaga tzv. „JNA“, 10. listopada 1991. su napale i zauzele gotovo nebranjeni Lovas, a potom i susjedni Opatovac 14. listopada 1991. godine.
Upadom u Lovas, srpski zloèinci iz postrojbe „Dušan Silni“, istoga su dana okrutno zlostavljali i ubili 23 Hrvata civila u njihovim kuæama i na ulicama, uz stalno bacanje bombi na hrvatske kuæe i njihovim paljenjem.
Prema iskazima samih zloèinaca, koji su se za oružani napad na Lovas pripremali u Šidu i Novoj Pazovi, bilo im je reèeno da su mjesni Srbi obaviješteni o njihovom napadu i da æe se nalaziti u podrumima, a da æe se na ulicama nalaziti samo Hrvati. Prigodom napada im je bilo poznato koje su hrvatske, a koje srpske kuæe, jer su im to pokazivali „domaæi“ Srbi koji su s njima sudjelovali u napadu.
Dani od 10. do 18. listopada 1991., najkrvaviji su dani u povijesti mjesta Lovas. Tijekom tih osam dana, Srbi su Hrvate ubijali u svim prostorima, od kuæa i garaža, do mjesnih kapelica.
Vrhunac srpskog ratnog zloèina nad hrvatskim civilima u Lovasu, dogodio se 18. listopada 1991., kada su Srbi najprije odabrali 15 muškaraca koje su pretukli pa zaklali noževima. Potom su skupinu od 51 mjesnog Hrvata, prisilno odveli i natjerali u postavljeno minsko polje. U tom èudovišno okrutnom zloèinu je ubijen 21 Lovašanin, a njih 14 je ranjeno.
Srbi su u Opæini Lovas ubili ukupno 87 Hrvata, 85 iz Lovasa i 2 iz Opatovca, od kojih se 3 osobe još vode kao nestale, i to 2 iz Lovasa i 1 iz Opatovca. Meðu ubijenima je 11 žena.
Tijekom srpske okupacije Lovasa, okrutna muèenja, silovanja žena, prisilni rad i ubijanja, uz obvezno nošenje bijele trake na rukama i isticanje bijele plahte na kuæama kao znakova raspoznavanja i narodne pripadnosti, za Hrvate su bili dio svakodnevnih strahota. Srbi su Hrvate iz Lovasa tukli i ubijali šipkama, kabelima i pendrecima, boli ih i klali noževima, muèili elektrošokovima, vadili im zube, bušili noge bušilicama, a nakon ozljeðivanja su se nad njima iživljavali i stavljanjem soli na rane.
Veæinu ubijenih mjesnih Hrvata, Srbi su zatrpali u mnoštvenu grobnicu na mjesnom groblju, u kojoj je pronaðeno i izvaðeno 68 ostataka žrtava, 66 iz Lovasa i 2 iz drugih mjesta. Ostatci 10 žrtava izvaðeni su iz pojedinaènih grobnica. Pokop zemnih ostataka žrtava je održan 21. ožujka 1998. godine. Na mjestu mnoštvene grobnice u Lovasu je 1999. postavljeno spomen obilježje.
Srbi su iz Lovasa i Opatovca protjerali 1661. èovjeka, i to 1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca. Lovasu su promijenili i ime u Dušanovac. Spalili su i lovašku mjesnu crkvu Sv. Mihaela, izgraðenu prije više od 250 godina, a mjesne križeve i raspela su išèupali. Kapelicu Sv. Florijana na mjesnom groblju su takoðer uništili, a na mjestu srušene èetiri hrvatske kuæe, izgradili su pravoslavnu crkvu, koje u povijesti Lovasa nikada nije bilo. Ta je crkva, odlukom nadležnog Ministarstva, ipak srušena 2000 godine. Srbi su uništili i mjesnu crkvu u susjednom Opatovcu, a njezina zvona su odvezli u Srbiju.
U Lovasu su zapalili 161 kuæu Hrvata i 100 kuæa bitno oštetili. Jedan od zloèinaca je u postupku pred beogradskim sudom izjavio „da nikada nije vidio bogatije selo, da je selo pljaèkano od prvoga dana, a da su ga pljaèkali uglavnom domaæi Srbi i dobrovoljci iz tzv. Aždajine skupine“. Srbi su u Lovasu zapalili i uništili Hrvatski dom, pogon i skladišta tvornice „Borovo“, PZ „Lovas“, tvrtke VUPIKA, INE i sve druge gospodarske objekte, staje i sjenike.
U Opatovcu su potpuno uništili 15 hrvatskih kuæa i 50 bitno oštetili. U mjesnoj èitaonici su uspostavili zatvor u kojem su okrutno muèili i zlostavljali mjesne Hrvate i Maðare, tjerajuæi ih i na prisilni rad.
Opæinsko vijeæe Lovasa je uz pomoæ PZ „Lovas“ i Ministarstva hrvatskih branitelja, 2003. objavilo knjigu pod nazivom „Krvava istina“, u kojoj su prikazana stradanja i patnje Hrvata iz Lovasa i Opatovca, ali i drugih nesrpskih naroda. Takav srpski zloèin nad civilima Lovasa i Opatovca, koji se poèinio tijekom razaranja obližnjeg Vukovara, ima sva obilježja ratnog zloèina genocida, poèinjenog radi uništenja i zatiranja hrvatstva toga kraja i njegova pripojenja Srbiji.
Za zloèine poèinjene u Lovasu, pred Odjelom za ratne zloèine Višeg suda u Beogradu, 2008. je zapoèelo suðenje tek èetrnaestorici pripadnika srpskih postrojbi i mjesnih okupacijskih vlasti.
Sudsko vijeæe je 26. lipnja 2012., osudilo prvooptuženog Ljubana Devetaka, roðenog u Lovasu, na 20 godina zatvora, a ostalu trinaestoricu na kazne zatvora u trajanju od 4 do 14 godina. Tako kratke zatvorske kazne za strašne mnoštvene zloèine nad civilima, uz istodobno puštanje osuðenih na slobodu do pravomoænosti presude, izazvale su veliko zgražanje ne samo hrvatskih braniteljskih udruga nego i srbijanskih humanitarnih djelatnika, koji smatraju neprirodnim da se za takav ratni zloèin izrekne kazna od tek nekoliko godina zatvora, a znano je da se za kaznena djela teškog ubojstva ponekad dosuðuje i 40 godina zatvora.
Jedino je srpsko tužiteljstvo bilo jako zadovoljno presudom i izreèenim kaznama, smatrajuæi da je srbijansko pravosuðe njom poslalo jasnu poruku poštovanja i isprike žrtvama.
Znajuæi da je pred istim srbijanskim sudom, hrvatski branitelj Veljko Mariæ osuðen na kaznu zatvora od 12 godina, na temelju prethodno nikad dokazane optužbe za ubojstvo samo jedne osobe srpske nacionalnosti i to tijekom redovne akcije hrvatske vojske kod Grubišnog Polja 1991., presudom zloèincima iz Lovasa, nedvojbeno je poslana tek poruka, o neiskrenosti i nevjerodostojnosti srbijanskog suda u poštovanju i isprici žrtvama.
Takoðer, osim osuðenih èetrnaestoro poèinitelja, nitko od zapovjednika tzv. „JNA“, koji su odgovorni za pripremu i omoguæavanje zloèina u Lovasu, nije optužen ni suðen. Prema iskazu svjedoka Stjepana Peuliæa, koji je preživio prolazak kroz minsko polje, natjerivanje 51 Hrvata u minsko polje 18. listopada 1991. je uz optuženog Ljubana Devetaka, zapovjedio i dr. Vojislav Stanimiroviæ, tada „oficir rezervnog sastava tzv. JNA“ i „šef sanitetske službe za podruèje Zapadnog Srema“, a kasnije vukovarski okupacijski gradonaèelnik, koji je bio nazoèan odvoðenju ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, dajuæi pritom svoju èuvenu zloèinaèku izjavu o vukovarskoj bolnici kao „posljednjem ustaškom uporištu“, da bi potom, unatoè odlikovanju od ratnog zloèinca Radovana Karadžiæa bio i saborski zastupnik SDSS-a, stranke koja danas bestidno traži uvoðenje æirilice u Vukovaru. Dr. Vojislava Stanimiroviæa se osnovano sumnjièi i za nestanak ljudi u Tovarniku i drugim hrvatskim mjestima, a prema svjedoèenju svjedoka iz dokumentacije HIC-a pod br. 73, i za muèenja i vaðenja krvi Hrvatima zatoèenim u srpskom logoru na salašu Jovanovac kod Rume.
Uvažavajuæi posljedice nesporno poèinjenog srpskog genocida u Vukovaru, na podruèju Istoène Slavonije i Zapadnog Srijema, osnovane su sumnje javnosti da uvoðenje æirilice u Vukovaru, nije potaknuto tek brigom za oèuvanje narodnog identiteta tamošnjih Srba.
Nakon što su u noæi s 18/19. veljaèe 2013., nepoznati vandali bijelim sprejem išarali æirilièkim èetiri C slovima, crnu mramornu spomen ploèu na farmi Lovas, na izlazu iz Borova Sela prema Dalju, koja je postavljena na mjestu mnoštvene grobnice iz koje su izvaðeni ostatci 24 hrvatskih branitelja i civila, uz jednako išaranu tablu TZ Vukovara, uz natpis Vukovar na æirilici, sve je oèevidnije da je zahtjev za uvoðenjem æirilice, plod neprekinutih srpskih težnji za nièim utemeljenom srbizacijom grada Vukovara.
Zato nas tim više zapanjuje nesavjesno ponašanje hrvatskih politièkih struktura, koje na temelju nevjerodostojnog postotka o udjelu srpskog puèanstva u stanovništvu Vukovara, ostrašæeno žele uvesti æirilicu u Vukovaru, pritom i ne pomišljajuæi da su mjesta poput Vukovara ili Srebrenice osobiti znamen, koji više nikada ne može biti jednak mjestima u kojima se nije dogodio genocid, pa se na takva znamen mjesta i podruèja, ne bi smjeli automatizmom primjenjivati opæi zakoni koji vrijede za redovna stanja.
Znajuæi s koliko su strasti i žurbe, te iste politièke strukture, višekratno mijenjale hrvatski Ustav i zakone po svojim željama i potrebama, onda nam njihova odluka o navodnoj osnovanosti i nužnosti uvoðenja æirilice u Vukovaru primjenom Ustavnog zakona, bez ikakve rasprave o moguænosti izmjena i dopuna toga zakona, njihovo ponašanje èini još neodgovornijim i znakovitijim.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomaševiæ,
èlan Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
|
|
|
|
|
|
