www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 16 Listopad 2019
 
 
VATIKAN - Uvoenje irilice u Vukovaru zasjenilo srpske zloine u Slavoniji i Zapadnom Srijemu
Ponedjeljak, 25 Veljaa 2013
Hrvatska drava se u krvavom obrambenom ratu uspjela obraniti od srpske unutarnje i vanjske oruane agresije, a nakon osloboenja, postala je stalnom rtvom smišljenih izazivanja kriznih arišta, koja bolno utjeu na postignuto stanje i razvoj društvenih odnosa. 
Tako je poetak 2013. godine, obiljeen bolnim pitanjem uvoenja irilice u hrvatskom gradu mueniku Vukovaru, nad kojim su Srbi 1991. poinili ratni zloin genocida nad ljudima, ali i urbocida i kulturocida nad cjelokupnom njegovom poviješu i baštinom. Unato nezamislivim trpljenjima tijekom višemjesenog srpskog razaranja i uništenja grada, patnjama tijekom stravinih muenja, masakriranja, silovanja, mnoštvenim ubojstvima u vukovarskim i brojnim drugim logorima pod srpskom okupacijom na podruju Republike Hrvatske, ali i Vojvodine i Srbije, svim otkrivenim i neotkrivenim mnoštvenim grobnicama koje se još brino skrivaju, kao i protjerivanju iz svojih domova, Hrvati su nakon uspostave mira prihvatili suivot sa Srbima u Vukovaru i bez zadovoljštine dobivene osudom zloinaca i otkrivanjem grobnica njihovih najmilijih. 
Unato tolikom hrvatskom oprostu, ponovo se stvara osjeaj da Srbi iz Vukovara i okolice, koji su se 1996. javno protivili povratku Hrvata, u Vukovaru ne ele ivjeti ili u njemu ne e moi opstati, bez javne uporabe irilice. 
Koliko je uvoenje irilice u javnu uporabu u Vukovaru bolno za Hrvate, ali i pripadnike tamošnjih drugih naroda, mogue je razmatrati i kroz stradanje oblinjih hrvatskih mjesta Lovasa i Opatovca, koji pripadaju današnjoj opini Lovas u Vukovarsko-Srijemskoj upaniji, više o tomu govori eljko Tomaševi. 
  
RealAudio      MP3
Prema popisu stanovništva iz 1991., Lovas i Opatovac su bili veinski naseljeni Hrvatima. U Lovasu je ivio 1.681 stanovnik, od kojih Hrvata 1.441, a Srba 133, dok je u Opatovcu ivjelo 550 stanovnika, od kojih Hrvata 238, Srba 144, pripadnika drugih naroda 168, meu njima najviše Maara 116. 
Tzv. „JNA“ je Lovas poela napadati topništvom ve krajem rujna 1991. godine. Nakon odranih pregovora s tzv. „JNA“, mještani su joj predali dio naoruanja, a dio su ipak zadrali radi obrane u sluaju napada srpskih paravojnih hordi. Nitko od Hrvata nije niim ugrozio mjesne Srbe, s kojima je bilo i dogovoreno da nitko nikoga ne dira. 
Unato takvom dogovoru, srpske paravojne postrojbe, sastavljene od domaih Srba i dragovoljaca iz Srbije, meu kojima je prednjaila postrojba „Dušan Silni“, uz podršku snaga tzv. „JNA“, 10. listopada 1991. su napale i zauzele gotovo nebranjeni Lovas, a potom i susjedni Opatovac 14. listopada 1991. godine. 
Upadom u Lovas, srpski zloinci iz postrojbe „Dušan Silni“, istoga su dana okrutno zlostavljali i ubili 23 Hrvata civila u njihovim kuama i na ulicama, uz stalno bacanje bombi na hrvatske kue i njihovim paljenjem. 
Prema iskazima samih zloinaca, koji su se za oruani napad na Lovas pripremali u Šidu i Novoj Pazovi, bilo im je reeno da su mjesni Srbi obaviješteni o njihovom napadu i da e se nalaziti u podrumima, a da e se na ulicama nalaziti samo Hrvati. Prigodom napada im je bilo poznato koje su hrvatske, a koje srpske kue, jer su im to pokazivali „domai“ Srbi koji su s njima sudjelovali u napadu. 
Dani od 10. do 18. listopada 1991., najkrvaviji su dani u povijesti mjesta Lovas. Tijekom tih osam dana, Srbi su Hrvate ubijali u svim prostorima, od kua i garaa, do mjesnih kapelica. 
Vrhunac srpskog ratnog zloina nad hrvatskim civilima u Lovasu, dogodio se 18. listopada 1991., kada su Srbi najprije odabrali 15 muškaraca koje su pretukli pa zaklali noevima. Potom su skupinu od 51 mjesnog Hrvata, prisilno odveli i natjerali u postavljeno minsko polje. U tom udovišno okrutnom zloinu je ubijen 21 Lovašanin, a njih 14 je ranjeno. 
Srbi su u Opini Lovas ubili ukupno 87 Hrvata, 85 iz Lovasa i 2 iz Opatovca, od kojih se 3 osobe još vode kao nestale, i to 2 iz Lovasa i 1 iz Opatovca. Meu ubijenima je 11 ena. 
Tijekom srpske okupacije Lovasa, okrutna muenja, silovanja ena, prisilni rad i ubijanja, uz obvezno nošenje bijele trake na rukama i isticanje bijele plahte na kuama kao znakova raspoznavanja i narodne pripadnosti, za Hrvate su bili dio svakodnevnih strahota. Srbi su Hrvate iz Lovasa tukli i ubijali šipkama, kabelima i pendrecima, boli ih i klali noevima, muili elektrošokovima, vadili im zube, bušili noge bušilicama, a nakon ozljeivanja su se nad njima iivljavali i stavljanjem soli na rane. 
Veinu ubijenih mjesnih Hrvata, Srbi su zatrpali u mnoštvenu grobnicu na mjesnom groblju, u kojoj je pronaeno i izvaeno 68 ostataka rtava, 66 iz Lovasa i 2 iz drugih mjesta. Ostatci 10 rtava izvaeni su iz pojedinanih grobnica. Pokop zemnih ostataka rtava je odran 21. oujka 1998. godine.
Na mjestu mnoštvene grobnice u Lovasu je 1999. postavljeno spomen obiljeje. 
Srbi su iz Lovasa i Opatovca protjerali 1661. ovjeka, i to 1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca. Lovasu su promijenili i ime u Dušanovac. Spalili su i lovašku mjesnu crkvu Sv. Mihaela, izgraenu prije više od 250 godina, a mjesne krieve i raspela su
išupali. Kapelicu Sv. Florijana na mjesnom groblju su takoer uništili, a na mjestu srušene etiri hrvatske kue, izgradili su pravoslavnu crkvu, koje u povijesti Lovasa nikada nije bilo. Ta je crkva, odlukom nadlenog Ministarstva, ipak srušena 2000 godine. Srbi su uništili i mjesnu crkvu u susjednom Opatovcu, a njezina zvona su odvezli u Srbiju. 
U Lovasu su zapalili 161 kuu Hrvata i 100 kua bitno oštetili. Jedan od zloinaca je u postupku pred beogradskim sudom izjavio „da nikada nije vidio bogatije selo, da je selo pljakano od prvoga dana, a da su ga pljakali uglavnom domai Srbi i dobrovoljci iz tzv. Adajine skupine“. Srbi su u Lovasu zapalili i uništili Hrvatski dom, pogon i skladišta tvornice „Borovo“, PZ „Lovas“, tvrtke VUPIKA, INE i sve druge gospodarske objekte, staje i sjenike. 
U Opatovcu su potpuno uništili 15 hrvatskih kua i 50 bitno oštetili. U mjesnoj itaonici su uspostavili zatvor u kojem su okrutno muili i zlostavljali mjesne Hrvate i Maare, tjerajui ih i na prisilni rad.
Opinsko vijee Lovasa je uz pomo PZ „Lovas“ i Ministarstva hrvatskih branitelja, 2003. objavilo knjigu pod nazivom „Krvava istina“, u kojoj su prikazana stradanja i patnje Hrvata iz Lovasa i Opatovca, ali i drugih nesrpskih naroda. Takav srpski zloin nad civilima Lovasa i Opatovca, koji se poinio tijekom razaranja oblinjeg Vukovara, ima sva obiljeja ratnog zloina genocida, poinjenog radi uništenja i zatiranja hrvatstva toga kraja i njegova pripojenja Srbiji. 
Za zloine poinjene u Lovasu, pred Odjelom za ratne zloine Višeg suda u Beogradu, 2008. je zapoelo suenje tek etrnaestorici pripadnika srpskih postrojbi i mjesnih okupacijskih vlasti. 
Sudsko vijee je 26. lipnja 2012., osudilo prvooptuenog Ljubana Devetaka, roenog u Lovasu, na 20 godina zatvora, a ostalu trinaestoricu na kazne zatvora u trajanju od 4 do 14 godina. Tako kratke zatvorske kazne za strašne mnoštvene zloine nad civilima, uz istodobno puštanje osuenih na slobodu do pravomonosti presude, izazvale su veliko zgraanje ne samo hrvatskih braniteljskih udruga nego i srbijanskih humanitarnih djelatnika, koji smatraju neprirodnim da se za takav ratni zloin izrekne kazna od tek nekoliko godina zatvora, a znano je da se za kaznena djela teškog ubojstva ponekad dosuuje i 40 godina zatvora. 
Jedino je srpsko tuiteljstvo bilo jako zadovoljno presudom i izreenim kaznama, smatrajui da je srbijansko pravosue njom poslalo jasnu poruku poštovanja i isprike rtvama. 
Znajui da je pred istim srbijanskim sudom, hrvatski branitelj Veljko Mari osuen na kaznu zatvora od 12 godina, na temelju prethodno nikad dokazane optube za ubojstvo samo jedne osobe srpske nacionalnosti i to tijekom redovne akcije hrvatske vojske kod Grubišnog Polja 1991., presudom zloincima iz Lovasa, nedvojbeno je poslana tek poruka, o neiskrenosti i nevjerodostojnosti srbijanskog suda u poštovanju i isprici rtvama. 
Takoer, osim osuenih etrnaestoro poinitelja, nitko od zapovjednika tzv. „JNA“, koji su odgovorni za pripremu i omoguavanje zloina u Lovasu, nije optuen ni suen. Prema iskazu svjedoka Stjepana Peulia, koji je preivio prolazak kroz minsko polje, natjerivanje 51 Hrvata u minsko polje 18. listopada 1991. je uz optuenog Ljubana Devetaka, zapovjedio i dr. Vojislav Stanimirovi, tada „oficir rezervnog sastava tzv. JNA“ i „šef sanitetske slube za podruje Zapadnog Srema“, a kasnije vukovarski okupacijski gradonaelnik, koji je bio nazoan odvoenju ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, dajui pritom svoju uvenu zloinaku izjavu o vukovarskoj bolnici kao „posljednjem ustaškom uporištu“, da bi potom, unato odlikovanju od ratnog zloinca Radovana Karadia bio i saborski zastupnik SDSS-a, stranke koja danas bestidno trai uvoenje irilice u Vukovaru. Dr. Vojislava Stanimirovia se osnovano sumnjii i za nestanak ljudi u Tovarniku i drugim hrvatskim mjestima, a prema svjedoenju svjedoka iz dokumentacije HIC-a pod br. 73, i za muenja i vaenja krvi Hrvatima zatoenim u srpskom logoru na salašu Jovanovac kod Rume.
Uvaavajui posljedice nesporno poinjenog srpskog genocida u Vukovaru, na podruju Istone Slavonije i Zapadnog Srijema, osnovane su sumnje javnosti da uvoenje irilice u Vukovaru, nije potaknuto tek brigom za ouvanje narodnog identiteta tamošnjih Srba. 
Nakon što su u noi s 18/19. veljae 2013., nepoznati vandali bijelim sprejem išarali irilikim etiri C slovima, crnu mramornu spomen plou na farmi Lovas, na izlazu iz Borova Sela prema Dalju, koja je postavljena na mjestu mnoštvene grobnice iz koje su izvaeni ostatci 24 hrvatskih branitelja i civila, uz jednako išaranu tablu TZ Vukovara, uz natpis Vukovar na irilici, sve je oevidnije da je zahtjev za uvoenjem irilice, plod neprekinutih srpskih tenji za niim utemeljenom srbizacijom grada Vukovara.
Zato nas tim više zapanjuje nesavjesno ponašanje hrvatskih politikih struktura, koje na temelju nevjerodostojnog postotka o udjelu srpskog puanstva u stanovništvu Vukovara, ostrašeno ele uvesti irilicu u Vukovaru, pritom i ne pomišljajui da su mjesta poput Vukovara ili Srebrenice osobiti znamen, koji više nikada ne moe biti jednak mjestima u kojima se nije dogodio genocid, pa se na takva znamen mjesta i podruja, ne bi smjeli automatizmom primjenjivati opi zakoni koji vrijede za redovna stanja. 
Znajui s koliko su strasti i urbe, te iste politike strukture, višekratno mijenjale hrvatski Ustav i zakone po svojim eljama i potrebama, onda nam njihova odluka o navodnoj osnovanosti i nunosti uvoenja irilice u Vukovaru primjenom Ustavnog zakona, bez ikakve rasprave o mogunosti izmjena i dopuna toga zakona, njihovo ponašanje ini još neodgovornijim i znakovitijim.


Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio eljko Tomaševi,
lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!