www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 16 Listopad 2019
 
 
ELJKO TOMAEVI O SRPSKOJ NACIONALNOJ POLITICI I SRPSKIM ZLOINIMA U OPINI ERDUT
Subota, 09 Oujak 2013
http://hr.radiovaticana.va/news/2013/03/03/%C5%BEeljko_toma%C5%A1evi%C4%87_o_srpskoj_nacionalnoj_politici_i_srpskim_zlo%C4%8Dinima_/cro-670017


eljko Tomaševi o srpskoj nacionalnoj politici i srpskim zloinima u opini Erdut u Hrvatskom Podunavlju

 injenini pokazatelji o uincima srpskih zloina poinjenih u osvajanju hrvatskih narodnih i dravnih podruja, upuuju na oevidno ostvarivanje dugorone srpske nacionalne politike, kojoj je velikosrpstvo ve due od dva stoljea ishodište, a etniki ista „Velika Srbija“ eljeno postignue. Na takav zakljuak upuuju i podatci o promjeni demografskog stanja u Hrvatskom Podunavlju u razdoblju od 1991-1995., kao i narav ratnih zloina koje su pobunjeni Srbi poinili u mjestima Opine Erdut. 
Hrvatsko Podunavlje obuhvaa hrvatsko dravno podruje istone Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Prema popisu iz 1991., na tom podruju je ivjelo 194.000 stanovnika, od ega 45% Hrvata, 35% Srba i 20% pripadnika drugih naroda. Nakon što su 1991. zapoeli s oruanom pobunom protiv hrvatske drave, Srbi su nad Hrvatima i pripadnicima drugih tamošnjih naroda poinili zloin tzv. „etnikog išenja“ ili genocida, takvih razmjera da su Hrvatsko Podunavlje ve potkraj 1995. nastanjivali gotovo iskljuivo Srbi, njih oko 120-150.000, od kojih su oko 50.000 bili Srbi iz zapadne Slavonije i tzv. „Krajine“, koji su izbjegli pred hrvatskim vojno-redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. 
RealAudio       MP3
Opina Erdut svojim junim dijelom granii s prigradskim podrujem grada Vukovara, a pripadaju joj mjesta Aljmaš, Bijelo Brdo, Dalj i Erdut. Srpski pobunjenici su ve 02. travnja 1991. postavili prve cestovne barikade na cestama koje spajaju Vukovar s Vinkovcima, Osijekom i Daljem, a tzv. „Srpsko nacionalno vijee“ je proglasilo pripajanje Slavonije i Baranje Srbiji. 
Tisue hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta su bile prisiljene izbjei pred srpskim oruanim postrojbama. Pobunjeni Srbi su do temelja srušili Marijansko Svetište Majke Boje od Utoišta u Aljmašu, kao i katolike crkve Svetog Josipa u Dalju i Svih Svetih u Erdutu. Najstrašnija muenja i mnoštvena ubojstva Hrvata, Srbi su poinili u mjestu Dalj, smještenom na obali Dunava, u blizini uša Drave u Dunav.
Dana 01. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi su uz pomo tzv. „JNA“ i uz izriitu prethodnu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika hrvatske policije i ZNG-e, napali zgradu Policijske postaje Dalj, u kojoj su se nalazili hrvatski policajci, pripadnici Zbora narodne garde i civilne zaštite. Nakon desetosatne oruane opsade, tijekom koje su unato izvješenoj bijeloj zastavi, po zgradi pucali i iz tenkova i drugih oklopnih vozila, Srbi su zauzeli postaju pa odmah zapoeli s muenjima i ubojstvima svih branitelja koje nisu ubili tijekom napada. Muki su masakrirali i ubili 39 hrvatskih branitelja, 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG-e i etiri pripadnika Civilne zaštite. 
Osim njih, ubili su i hrvatskog novinara Stjepana Penia, kojemu je tijelo pronaeno 17. kolovoza 1991. godine. 
U rujnu 1991. uhitili su vei broj hrvatskih civila i priveli ih u zgradu Policijske postaje, gdje su nakon muenja i ispitivanja ubili 11 ljudi. Potom su dana 04. listopada 1991. pripadnici Teritorijalne obrane tzv „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, ušli u zgradu policije u kojoj su bili zatoeni hrvatski civili pa muki pobili njih 28.
Tzv. „JNA“ je tijekom oruanog razaranja Vukovara, u Dalj dovozila zarobljene vukovarske branitelje i predavala ih tamošnjoj „Srpskoj teritorijalnoj obrani“, koja ih je nakon stravinih muenja i masakriranja, ubila najmanje 34. 
Procjenjuje se da su od 01. kolovoza do prosinca 1991., Srbi u Dalju muki pobili 139 ljudi. Tijela ubijenih hrvatskih civila, dijelom su spalili, dijelom bacili u mnoštvenu grobnicu u selu elije, na farmi Lovas i na katolikom groblju u Dalju, a dijelom ih bacili u Dunav. 

Patnje koje su prije smrti trpjeli zatoeni hrvatski civili u Dalju, rijeima je nemogue predoiti, a oblike i naine muenja, masakriranja, silovanja i ubijanja koja su nad njima inili pobunjeni Srbi, tek se vjernikom pobonošu mogu pojmiti kao zlodjela koja ine samo ona stvorenja u ljudskom obliju, koja su pod potpunim opsjednuem sotone. 

Jedna od pripadnica Civilne zaštite, koja je zarobljena u Vukovaru pa dovezena u zatoeniki logor u Dalju, u svojem iskazu pohranjenom u pismohrani Hrvatskog informativnog centra pod brojem 6., svjedoi: „...ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je više jugovojske, ali ne toliko jugovojske koliko etnike, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana, meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni kombinirkama izvadio etiri zuba, on, taj etnik Nedjeljko Pei. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj eni su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospoa ura, od Mirka, onda Manda Vukuši, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdesetšesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Bili Jovan je isto radio velika zla. Radio je u veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio s veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani deki koji su strojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dekima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Bili Olga. Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Pei. To je sin od tog Peia. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Pei. Taj je ubijen, poginuo je prije nego sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam što je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oi, izvan logora, inio je to onima kojih bi se doepao – kao divlje make kada se doepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, roeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni etniki voa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je strojio ljude. Kada su zatvorili ljude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara ena i muškaraca koje su u kuu tog Lalia zatvorili. ore i Nikola Lali su bili vlasnici te mesnice.“ 

Za takve strašne zloine koje su pobunjeni Srbi poinili u Dalju, nitko nije bio osuen sve do lipnja 2012., kada je na kaznu zatvora od pet godina pravomono osuen edo Jovi, i to zbog nesprjeavanja poinjenja zloina. 
Pred upanijskim sudom u Osijeku je u tek u svibnju 2010. podignuta optunica protiv pukovnika tzv. „JNA“ Enesa Tase, zbog ratnog zloina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva, a u studenom 2011. protiv Ljubinka R. i Vojislava G. iz Dalja, koje se tereti da su u kolovozu 1991. ušli u jednu obiteljsku kuu, svezali ruke i stavili no pod grlo ocu pa natjerali njega, suprugu i djecu, ker od 13 godina i sina od 10 godina, da gledaju silovanje svoje 20-godišnje keri i sestre.
Za zloine u Dalju se pred Haaškim sudom tereti i nedavno uhieni dunosnik srpskih okupacijskih vlasti Goran Hadi, a poimenino prijavljeni zloinci i danas mirno ive u Dalju i Hrvatskom Podunavlju. 

I bez osude zloinaca i zadovoljštine rtvama, Srbi su u Dalju ve 2009. postavili iriline javne natpise, a u ovom vremenu 2013., susjedni Grad muenik Vukovar, ponovno postaje najbolnija hrvatska rana.

Unato moralno osnovanom protivljenju hrvatskih branitelja i šire hrvatske javnosti uvoenju dvojezinosti i irilice u Vukovaru, kao i injeninim dokazima koji potvruju netonost podatka o udjelu Srba u stanovništvu Vukovara, Predsjednik Vlade RH Zoran Milanovi je 28. veljae 2013. hrvatskim braniteljima poruio da prestanu prijetiti i pokau velikodušnost pobjednika. 

Zar hrvatski branitelji, stradalnici i prognanici, koji su se vratili ivjeti u Vukovar i Hrvatsko Podunavlje, ve svojim suivotom s neosuenim zloincima, sa svojim muiteljima, silovateljima i ubojicama njihovih najmilijih, nisu iskazali najveu ljudsku i pobjedniku velikodušnost? 
Tko je po mjerilima ovoga svijeta, u takvom suivotu pobjednik, a tko poraeni? 

Gdje je pritom izostao poziv na velikodušnost Srbima iz Vukovara i okolice, koji se mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja valjda osjeaju poraeni, pa zato do današnjeg dana ne ele sudjelovati ni u vukovarskim i drugim spomen obiljeavanjima, ime bi iskazali barem suosjeanje i poštovanje prema tolikim rtvama Hrvata i drugih naroda, kad ve ne ele pomoi u pronalaenju grobišta ubijenih i nasilno odvedenih stanovnika Vukovara? 
Štoviše, neprestano se obešašuje svetost grobišta i spomenika rtava, poput nedavnog barbarskog skrnavljenja spomen ploe na mjestu mnoštvene grobnice na farmi Lovas izmeu Borova Sela i Dalja. 

Gdje se izgubila tolika velikodušnost hrvatskih vlasti prema tim istim pobjednicima, kada se hrvatske branitelje progonilo, isporuivalo stranim sudištima i osuivalo na teške kazne na temelju iskaza lanih ili naruenih svjedoka ili krivotvorenja podataka, kada se najtee stradalnike proglašavalo lanim braniteljima, a potom ih se objavom Registra branitelja, sve izloilo javnom linu i ivotnoj ugrozi, umjesto da mogue nezakonitosti u Registru utvruju za to nadlena dravna tijela, kako se to ini u svim ostalim podrujima ivota.

Izostanak svake elje hrvatskih vlasti za proglašenjem Grada Vukovara spomen podrujem i odgovarajuim izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kao i drugih posebnih propisa, kojim izmjenama bi se njihova primjena na takvim spomen podrujima ostvarivala u posebnom postupku i u oblicima koji bi onemoguili bilo kakvu ugrozu asti rtava i osjeaja ljudi, ne upuuje na velikodušnost vlasti, ve na druge razloge njihove podlonosti i ovisnosti prema mirnom reintegracijom poraenim Srbima, ime je stvoreno novo izvorište sadašnjeg društvenog sukoba koje u budunosti moe prouzroiti i tee ugroze i nesree. 

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio eljko Tomaševi, lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva

Prema popisu stanovništva iz 1991., Lovas i Opatovac su bili veinski naseljeni Hrvatima. U Lovasu je ivio 1.681 stanovnik, od kojih Hrvata 1.441, a Srba 133, dok je u Opatovcu ivjelo 550 stanovnika, od kojih Hrvata 238, Srba 144, pripadnika drugih naroda 168, meu njima najviše Maara 116. 
Tzv. „JNA“ je Lovas poela napadati topništvom ve krajem rujna 1991. godine. Nakon odranih pregovora s tzv. „JNA“, mještani su joj predali dio naoruanja, a dio su ipak zadrali radi obrane u sluaju napada srpskih paravojnih hordi. Nitko od Hrvata nije niim ugrozio mjesne Srbe, s kojima je bilo i dogovoreno da nitko nikoga ne dira. 
Unato takvom dogovoru, srpske paravojne postrojbe, sastavljene od domaih Srba i dragovoljaca iz Srbije, meu kojima je prednjaila postrojba „Dušan Silni“, uz podršku snaga tzv. „JNA“, 10. listopada 1991. su napale i zauzele gotovo nebranjeni Lovas, a potom i susjedni Opatovac 14. listopada 1991. godine. 
Upadom u Lovas, srpski zloinci iz postrojbe „Dušan Silni“, istoga su dana okrutno zlostavljali i ubili 23 Hrvata civila u njihovim kuama i na ulicama, uz stalno bacanje bombi na hrvatske kue i njihovim paljenjem. 
Prema iskazima samih zloinaca, koji su se za oruani napad na Lovas pripremali u Šidu i Novoj Pazovi, bilo im je reeno da su mjesni Srbi obaviješteni o njihovom napadu i da e se nalaziti u podrumima, a da e se na ulicama nalaziti samo Hrvati. Prigodom napada im je bilo poznato koje su hrvatske, a koje srpske kue, jer su im to pokazivali „domai“ Srbi koji su s njima sudjelovali u napadu. 
Dani od 10. do 18. listopada 1991., najkrvaviji su dani u povijesti mjesta Lovas. Tijekom tih osam dana, Srbi su Hrvate ubijali u svim prostorima, od kua i garaa, do mjesnih kapelica. 
Vrhunac srpskog ratnog zloina nad hrvatskim civilima u Lovasu, dogodio se 18. listopada 1991., kada su Srbi najprije odabrali 15 muškaraca koje su pretukli pa zaklali noevima. Potom su skupinu od 51 mjesnog Hrvata, prisilno odveli i natjerali u postavljeno minsko polje. U tom udovišno okrutnom zloinu je ubijen 21 Lovašanin, a njih 14 je ranjeno. 
Srbi su u Opini Lovas ubili ukupno 87 Hrvata, 85 iz Lovasa i 2 iz Opatovca, od kojih se 3 osobe još vode kao nestale, i to 2 iz Lovasa i 1 iz Opatovca. Meu ubijenima je 11 ena. 
Tijekom srpske okupacije Lovasa, okrutna muenja, silovanja ena, prisilni rad i ubijanja, uz obvezno nošenje bijele trake na rukama i isticanje bijele plahte na kuama kao znakova raspoznavanja i narodne pripadnosti, za Hrvate su bili dio svakodnevnih strahota. Srbi su Hrvate iz Lovasa tukli i ubijali šipkama, kabelima i pendrecima, boli ih i klali noevima, muili elektrošokovima, vadili im zube, bušili noge bušilicama, a nakon ozljeivanja su se nad njima iivljavali i stavljanjem soli na rane. 
Veinu ubijenih mjesnih Hrvata, Srbi su zatrpali u mnoštvenu grobnicu na mjesnom groblju, u kojoj je pronaeno i izvaeno 68 ostataka rtava, 66 iz Lovasa i 2 iz drugih mjesta. Ostatci 10 rtava izvaeni su iz pojedinanih grobnica. Pokop zemnih ostataka rtava je odran 21. oujka 1998. godine.Na mjestu mnoštvene grobnice u Lovasu je 1999. postavljeno spomen obiljeje. 
Srbi su iz Lovasa i Opatovca protjerali 1661. ovjeka, i to 1341 iz Lovasa i 320 iz Opatovca. Lovasu su promijenili i ime u Dušanovac. Spalili su i lovašku mjesnu crkvu Sv. Mihaela, izgraenu prije više od 250 godina, a mjesne krieve i raspela su isupali. Kapelicu Sv. Florijana na mjesnom groblju su takoer uništili, a na mjestu srušene etiri hrvatske kue, izgradili su pravoslavnu crkvu, koje u povijesti Lovasa nikada nije bilo. Ta je crkva, odlukom nadlenog Ministarstva, ipak srušena 2000 godine. Srbi su uništili i mjesnu crkvu u susjednom Opatovcu, a njezina zvona su odvezli u Srbiju. 
U Lovasu su zapalili 161 kuu Hrvata i 100 kua bitno oštetili. Jedan od zloinaca je u postupku pred beogradskim sudom izjavio „da nikada nije vidio bogatije selo, da je selo pljakano od prvoga dana, a da su ga pljakali uglavnom domai Srbi i dobrovoljci iz tzv. Adajine skupine“. Srbi su u Lovasu zapalili i uništili Hrvatski dom, pogon i skladišta tvornice „Borovo“, PZ „Lovas“, tvrtke VUPIKA, INE i sve druge gospodarske objekte, staje i sjenike. 
U Opatovcu su potpuno uništili 15 hrvatskih kua i 50 bitno oštetili. U mjesnoj itaonici su uspostavili zatvor u kojem su okrutno muili i zlostavljali mjesne Hrvate i Maare, tjerajui ih i na prisilni rad.
Opinsko vijee Lovasa je uz pomo PZ „Lovas“ i Ministarstva hrvatskih branitelja, 2003. objavilo knjigu pod nazivom „Krvava istina“, u kojoj su prikazana stradanja i patnje Hrvata iz Lovasa i Opatovca, ali i drugih nesrpskih naroda. Takav srpski zloin nad civilima Lovasa i Opatovca, koji se poinio tijekom razaranja oblinjeg Vukovara, ima sva obiljeja ratnog zloina genocida, poinjenog radi uništenja i zatiranja hrvatstva toga kraja i njegova pripojenja Srbiji. 
Za zloine poinjene u Lovasu, pred Odjelom za ratne zloine Višeg suda u Beogradu, 2008. je zapoelo suenje tek etrnaestorici pripadnika srpskih postrojbi i mjesnih okupacijskih vlasti. 
Sudsko vijee je 26. lipnja 2012., osudilo prvooptuenog Ljubana Devetaka, roenog u Lovasu, na 20 godina zatvora, a ostalu trinaestoricu na kazne zatvora u trajanju od 4 do 14 godina. Tako kratke zatvorske kazne za strašne mnoštvene zloine nad civilima, uz istodobno puštanje osuenih na slobodu do pravomonosti presude, izazvale su veliko zgraanje ne samo hrvatskih braniteljskih udruga nego i srbijanskih humanitarnih djelatnika, koji smatraju neprirodnim da se za takav ratni zloin izrekne kazna od tek nekoliko godina zatvora, a znano je da se za kaznena djela teškog ubojstva ponekad dosuuje i 40 godina zatvora. 
Jedino je srpsko tuiteljstvo bilo jako zadovoljno presudom i izreenim kaznama, smatrajui da je srbijansko pravosue njom poslalo jasnu poruku poštovanja i isprike rtvama. 
Znajui da je pred istim srbijanskim sudom, hrvatski branitelj Veljko Mari osuen na kaznu zatvora od 12 godina, na temelju prethodno nikad dokazane optube za ubojstvo samo jedne osobe srpske nacionalnosti i to tijekom redovne akcije hrvatske vojske kod Grubišnog Polja 1991., presudom zloincima iz Lovasa, nedvojbeno je poslana tek poruka, o neiskrenosti i nevjerodostojnosti srbijanskog suda u poštovanju i isprici rtvama. 
Takoer, osim osuenih etrnaestoro poinitelja, nitko od zapovjednika tzv. „JNA“, koji su odgovorni za pripremu i omoguavanje zloina u Lovasu, nije optuen ni suen. Prema iskazu svjedoka Stjepana Peulia, koji je preivio prolazak kroz minsko polje, natjerivanje 51 Hrvata u minsko polje 18. listopada 1991. je uz optuenog Ljubana Devetaka, zapovjedio i dr. Vojislav Stanimirovi, tada „oficir rezervnog sastava tzv. JNA“ i „šef sanitetske slube za podruje Zapadnog Srema“, a kasnije vukovarski okupacijski gradonaelnik, koji je bio nazoan odvoenju ranjenika i bolesnika iz vukovarske bolnice, dajui pritom svoju uvenu zloinaku izjavu o vukovarskoj bolnici kao „posljednjem ustaškom uporištu“, da bi potom, unato odlikovanju od ratnog zloinca Radovana Karadia bio i saborski zastupnik SDSS-a, stranke koja danas bestidno trai uvoenje irilice u Vukovaru. Dr. Vojislava Stanimirovia se osnovano sumnjii i za nestanak ljudi u Tovarniku i drugim hrvatskim mjestima, a prema svjedoenju svjedoka iz dokumentacije HIC-a pod br. 73, i za muenja i vaenja krvi Hrvatima zatoenim u srpskom logoru na salašu Jovanovac kod Rume.
Uvaavajui posljedice nesporno poinjenog srpskog genocida u Vukovaru, na podruju Istone Slavonije i Zapadnog Srijema, osnovane su sumnje javnosti da uvoenje irilice u Vukovaru, nije potaknuto tek brigom za ouvanje narodnog identiteta tamošnjih Srba. 
Nakon što su u noi s 18/19. veljae 2013., nepoznati vandali bijelim sprejem išarali irilikim etiri C slovima, crnu mramornu spomen plou na farmi Lovas, na izlazu iz Borova Sela prema Dalju, koja je postavljena na mjestu mnoštvene grobnice iz koje su izvaeni ostatci 24 hrvatskih branitelja i civila, uz jednako išaranu tablu TZ Vukovara, uz natpis Vukovar na irilici, sve je oevidnije da je zahtjev za uvoenjem irilice, plod neprekinutih srpskih tenji za niim utemeljenom srbizacijom grada Vukovara.
Zato nas tim više zapanjuje nesavjesno ponašanje hrvatskih politikih struktura, koje na temelju nevjerodostojnog postotka o udjelu srpskog puanstva u stanovništvu Vukovara, ostrašeno ele uvesti irilicu u Vukovaru, pritom i ne pomišljajui da su mjesta poput Vukovara ili Srebrenice osobiti znamen, koji više nikada ne moe biti jednak mjestima u kojima se nije dogodio genocid, pa se na takva znamen mjesta i podruja, ne bi smjeli automatizmom primjenjivati opi zakoni koji vrijede za redovna stanja. 
Znajui s koliko su strasti i urbe, te iste politike strukture, višekratno mijenjale hrvatski Ustav i zakone po svojim eljama i potrebama, onda nam njihova odluka o navodnoj osnovanosti i nunosti uvoenja irilice u Vukovaru primjenom Ustavnog zakona, bez ikakve rasprave o mogunosti izmjena i dopuna toga zakona, njihovo ponašanje ini još neodgovornijim i znakovitijim.

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio eljko Tomaševi,
lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!