www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 17 Rujan 2019
 
 
SRPSKA NACIONALNA POLITIKA U HRVATSKOM PODUNAVLJU
Ponedjeljak, 18 Oujak 2013
http://hr.radiovaticana.va/news/2013/03/17/%C5%BEeljko_toma%C5%A1evi%C4%87_govori_o_srpskoj_nacionalnoj_politici_u_hrvatsko/cro-674317

eljko Tomaševi govori o srpskoj nacionalnoj politici u Hrvatskom Podunavlju


RealAudio       MP3

Srpska nacionalna politika je osvajanju grada Vukovara i Hrvatskog Podunavlja kao graninih podruja, pridavala strateško znaenje u daljnjem osvajanju i ukljuivanju drugih hrvatskih dravnih i narodnih podruja u sastav Srbije. Republika Hrvatska je na tom podruju bila izloena izravnim oruanim napadima s dravnog podruja Srbije, ukljuujui borbena djelovanja tzv. „JNA“. 
Zato se bitku za Vukovar ne smije doivljavati kao izdvojeni ratni dogaaj ili cjelinu, ve kao posljedicu tenji koje je srpska politika iskazivala prema tom hrvatskom dravnom podruju, posebno od 1918. do 1941. pa ponovo od 1945. do 1991. godine.
Sustavnost smišljenog, a ne kakvog sluajnog ili potrebnog srpskog oruanog razaranja hrvatskih podunavskih mjesta, uz mnoštvena ubijanja i protjerivanja njihovoga stanovništva, potvrena je i primjerom razaranja Vukovaru prigradskog mjesta Bogdanovci, kao i stradanja sela Svinjarevci i Petrovci koja pripadaju istoimenoj opini. Više o tomu eljko Tomaševi: 

Srpskom oruanom napadu na grad Vukovar 1991. je prethodilo naoruavanje Srba u Vukovaru i okolnim selima s veinskim srpskim stanovništvom, poput Bobote, Borova, Bršadina, Klise, Lipovae, Ludvinaca, Negoslavaca, Paetina, Trpinje i Vere, u koje je tzv. „JNA“ dovozila tenkove i druga oklopna vozila i koja su postala vojna uporišta iz kojih su napadana i razarana okolna hrvatska sela i grad Vukovar. 
Istodobno, naoruane postrojbe tamošnjih Srba su zajedno sa snagama tzv. „JNA“ i dragovoljcima iz Srbije, napadale i razarale okolna sela s veinskim hrvatskim stanovništvom, poput Bapske, Berka, Bogdanovaca, Bokšia, elija, Grabova, Iloka, Lovasa, Mohova, Sotina, Svinjarevaca, Šarengrada, Tompojevaca i Tovarnika, ubijajui i protjerujui njihove stanovnike. 
Primjerice, hrvatsko selo elije je iseljeno ve 07. srpnja 1991., a tri dana kasnije, 10. srpnja su Srbi selo u potpunosti spalili.
Grad Vukovar se ve krajem kolovoza 1991. našao u skoro potpunom okruenju srpskih postrojbi, koje su grad napadale svim vrstama pješakog, topnikog, oklopnog i avionskog naoruanja.
Od tada se braniteljima i stanovnicima Vukovara pomo mogla dostavljati jedino cestom iz smjera Vinkovaca, preko Nuštra i Bogdanovaca, koje je s Vukovarom spajao tzv. „kukuruzni put“, odnosno poljski put izmeu polja kukuruza. 
elei presjei i tu jedinu vezu Vukovara s ostatkom Hrvatske, srpske snage su 06. rujna 1991. poele jaki napad na usputno selo Marince, a sutradan, 07. rujna i na Bogdanovce, u ijoj su blizini postavili tzv. „tenkovsko gnijezdo“.
Od tada su Bogdanovci bili izloeni stalnom djelovanju najteih vrsta oruja, a neopisivim junaštvom ga je branilo tek 210-215 mještana i pripadnika Specijalne policije MUP-a, ZNG-a i HOS-a, koji su kao i branitelji Vukovara, tri mjeseca bili u poluokruenju, a 40 dana u potpunoj blokadi. 
Postrojbe Specijalne policije MUP-a, pripadnika ZNG-a i HOS-a bile su sastavljene od ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, meu kojima su bili i tek punoljetni mladii, koji su voeni neizmjernom ljubavlju prema narodu i Domovini, napustili sigurnost svojih domova i s potpunom spremnošu za najveu osobnu rtvu, došli braniti taj napadnuti dio Hrvatske.
Srbi su uspjeli osvojiti Bogdanovce tek 10. prosinca 1991., nakon što su poduzeli do tada najjai tenkovski napad na selo. Nakon zauzimanja sela, masakrirali su u njemu zateene mještane, a selo su u potpunosti razorili.
U Bogdanovcima je tijekom Domovinskog rata ubijeno 89 mještana i 49 pripadnika ZNG-e, policije i HOS-a, a još 25 mještana se vode kao nestali.
Bogdanovci su teško stradali i u II. svjetskom ratu i njegovom porau, kada je ubijeno 58 mještana, a samo sedmorici se znaju grobna mjesta.
U prigodi 15. godišnjice obiljeavanja stradanja sela, 2006. je u Bogdanovcima postavljen središnji spomenik „Bogdanovaki muenici“, djelo umjetnika Ivana Matkovia Laste, koji je bio ratni zapovjednik obrane Bogdanovaca.
U središtu spomenika isklesanog u kamenu je lik Isusa Krista, a na njemu su uklesana imena poginulih i nestalih bogdanovakih civila i branitelja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. 
Osim središnjeg spomenika, u Bogdanovcima je otvorena i Memorijalna soba sa slikama stradalih mještana, a postavljena je i spomen ploa na kui u kojoj su za vrijeme rata bili smješteni ranjeni hrvatski branitelji. 

Oblinje selo Svinjarevci je pretrpjelo stradanje 22. rujna 1991, kada je u njemu ubijeno 34-oro hrvatskih branitelja i civila, a jedna osoba se još uvijek vodi kao nestala. 
Teško je stradalo i tree opinsko selo Petrovci, koje je 1991. bilo veinski naseljeno Rusinima i Ukrajincima. Tijekom srpskog oruanog napada, ubijeno je 13 mještana i dva branitelja, a jedan mještanin i jedan branitelj se još uvijek vode kao nestali. Oruane horde tamošnjih Srba i tzv. „JNA“ su Petrovce zauzele 01. listopada 1991., a potom iz mjesta protjerale 400 njegovih stanovnika.

Padom Bogdanovaca prekinut je tzv. „kukuruzni put“, koji je bio put spasa i jedini spoj grada Vukovara s ostatkom Hrvatske. 
Grad se tada našao u potpunom vojnom okruenju snaga tzv. „JNA“ i srpskih oruanih hordi, koje su ga do 18. studenoga 1991., uspjele gotovo u potpunosti razoriti, a potom su masakrirali i pobili zarobljene branitelje, ranjenike i civile. Preostali dio stanovništva su otpremili u srpske logore ili su ih pješice, u patnikim kolonama protjerali iz grada, veinu bez iega ili tek sa smotuljkom osobnih stvari, uzvikujui im prijetnje o trajnoj zabrani povratka ili uenjem irilice i korištenjem srpskog jezika. 
Tijekom rušenja i uništavanja prekrasne barokne i druge baštine grada, srpski politiari i ratni huškai su izvikivali obeanja da e oni u Vukovaru izgraditi još ljepši „srpski barok“, iako svijet ne poznaje baš nikakav srpski barok. 
Prekomjerna granatiranja i rušenje Vukovara, Bogdanovaca i okolnih naselja, kao ni tzv. zapovjednu odgovornost zapovjednika tzv. „JNA“, nije primijetilo ni tuiteljstvo tzv. haaškog „suda“. 
Nakon što su Vukovar proglasili „srpskim“ gradom, kakvim ga i danas smatra sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikoli, u javnu uporabu je prvi puta u povijesti uvedeno irilino pismo. Koliko je tada, a jednako toliko i u današnje vrijeme, irilica bila uvjet ouvanja srpskog identiteta tamošnjih Srba, a koliko tek sredstvo posrbljivanja nasilno zauzetih hrvatskih narodnih podruja, vidljivo je iz primjera Ulice Stjepana Radia, koju su Srbi bili preimenovali u ulicu njegovog ubojice Puniše Raia.

Unato tomu, sadašnja hrvatska vlast ne eli grad Vukovar kao cjelinu trajno zaštititi od svakog javnog simbola koji bi vrijeao ast i dostojanstvo rtava vukovarskog genocida i urbocida, meu koje simbole nesporno spada i irilica. 

Istodobno, srbijanska dravna politika, umjesto injenja djela iskrenog pokajanja i donošenja civilizacijske odluke o imenovanju srbijanskih ulica i trgova imenom vukovarskih rtava srpskog genocida, podrava zahtjev mjesnih Srba za slubenim uvoenjem irilice u gradu Vukovaru, smatrajui time da je i irilini natpis vukovarske ulice nazvane po 12-orici Hrvatskih Redarstvenika, tih muenika koje su Srbi u mirnodopsko vrijeme 02. svibnja 1991., u oblinjem Borovu Selu okrutno masakrirali, izvadili im oi pa ih zaklali, neophodan za ouvanje njihovog srpskog identiteta. 

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio eljko Tomaševi, lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!