KOMISIJA ZA UTVRÐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA

Utorak, 02 Travanj 2013

http://www.dnevno.hr/kolumne/vice-vukojevic/78218-biskup-bogovic-preuzeo-na-sebe-veliku-obvezu.html Kolumne > Vice Vukojeviæ > Biskup Bogoviæ preuzeo na sebe veliku obvezu Biskup Bogoviæ preuzeo na sebe veliku obvezu A da je posljednje izvješæe Komisije iz rujna 1999. godine kojim sluèajem bilo prihvaæeno - u kojemu je Josip Broz Tito bio proglašen ratnim zloèincem a zatražena je i lustracija u Republici Hrvatskoj - da je za to bilo društvene i politièke mudrosti i odvažnosti, mnoge bi se stvari u ovoj našoj zemlji odvijale daleko drukèije, znatno jasnije i plodonosnije, i to na svim podruèjima – od objektivnijeg tumaèenja povijesnih èinjenica do svakodnevnice u kojoj neokomunistièke, zastarjele i neuspješne strukture još uvijek imaju nezasluženu i opasnu moæ i dominaciju. Autor: Vice Vukojeviæ                    Photo: Pixsell                          Ponedjeljak, 11. veljaèe 2013. U Zagrebu su prije nekoliko dana, 7. veljaèe, predstavnici udruga Poèasni bleiburški vod iz Klagenfurta i Hrvatski križni put iz Zagreba, Gordana Turiæ, Vice Vukojeviæ, Bruna Esih i Bože Vukušiæ predali predsjedniku Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, biskupu Mili Bogoviæu, materijale nekadašnje državne Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava. Toènije, predani su DVD (s uputama) na kojem je pohranjena cjelokupna radna baza podataka o ratnim i poratnim žrtava Drugog svjetskog rata nastala tijekom rada Komisije od poèetka 1992. do kraja 1999. godine te glavno završno izvješæe i tri sekundarna završna izvješæa Komisije - u digitalnom obliku - o njenom radu od osnivanja poèetkom 1992. do rujna 1999. godine. U bazi se nalazi nešto više od 260.000 imena, a podatke je moguæe pretraživati prema svim ukljuèenim kriterijima - prema imenu, prezimenu i nadimku žrtve, imenu oca i imenu majke, danu, mjesecu i godini roðenja, mjestu, opæini i državi roðenja, nacionalnosti, braènom statusu, spolu, danu, mjesecu i godini smrti, pripadnosti oružanim jedinicama, poèiniteljima, uzroku smrti, vjeri, zanimanju, broju djece, jesu li pronaðeni ostaci ili ne, izvoru podataka itd. Meðutim, naglašeno je, s obzirom da je posrijedi nedovršena radna baza, da je podatke nužno uskladiti te ih provjeriti i nadopuniti, koristeæi u prvom redu matice roðenih/krštenih i umrlih po župama te knjige roðenih i umrlih u matiènim uredima. Prilikom primopredaje uz biskupa Milu Bogoviæa bili su nazoèni èlanovi Komisije za hrvatski martirologij, ugledni hrvatski povjesnièari i istraživaèi Jure Krišto, Mato Rupiæ, Mario Jareb, Stjepan Razum te Ante Beljo. Potaknuvši osnivanje Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i došavši na njeno èelo, gospiæko-senjski biskup Mile Bogoviæ - nakon izgradnje Crkve hrvatskih muèenika na Udbini - preuzeo je na sebe još jednu veliku zadaæu i obvezu. Cilj ove Komisije je, meðu ostalim, popisati sve hrvatske ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata. Biskup Mile Bogoviæ u meðuvremenu je osobno posjetio Hrvatski državni arhiv i izvršio uvid u graðu bivše državne Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava koja je tamo pohranjena, a još cjelovitiji uvid u rad i rezultate Komisije mogao je steæi nakon izlaganja Gordane Turiæ, Bože Vukušiæa i moga osobnoga prilikom spomenute primopredaje. Istoga dana uveèer predstavljena je u Domu hrvatske vojske, Stanièiæeva 4 u Zagrebu, izuzetno vrijedna knjiga Ivana Kozlice „Krvava Cetina“, u kojoj su opisani ratni i poratni zloèini u Cetinskoj krajini i poimenièno navedene sve ratne i poratne žrtve iz tog kraja. Knjigu su predstavili upravo biskup Mile Bogoviæ te prof. dr. Zvonimir Šeparoviæ i poznati hrvatski povjesnièari Anðelko Mijatoviæ i Vladimir Geiger. Tijekom svoga izlaganja biskup Bogoviæ smatrao je potrebnim istaknuti zasluge bivše državne Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava na istraživanju te problematike te njene rezultate koji su omoguæili da se, i nakon što je ukinuta, ta istraživanja nastave, pa æe biti vrlo korisni i u radu Komisije za hrvatski martirologij. Nazoèni su, njih preko pet stotina, predvoðeni prof. dr. Zvonimirom Šeparoviæem, gromkim pljeskom pozdravili ovo javno odavanje priznanja bivšoj državnoj Komisiji za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava, njenim dužnosnicima i službenicima koji su èesto, u ne tako davnoj prošlosti, doživljavali omalovažavanja i neosnovane klevete. Komisija za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava Prvi višestranaèki izbori u Hrvatskoj u svibnju 1990. donijeli su sa sobom dašak slobode i demokracije. Mnoge zabranjene teme iz razdoblja komunistièke Jugoslavije postale su predmet javne rasprave. Jedna od najznaèajnijih meðu njima svakako je bila tema ratnih i poratnih žrtava drugog svjetskog rata. Jugoslavenski režim, s jedne strane, desetljeæima je manipulirao brojem tih žrtava u politièke svrhe. S druge strane, postojale su žrtve o kojima se nije smjelo govoriti, niti o okolnostima njihova stradanja, niti o mjestu poèivanja njihovih zemaljskih ostataka. Malo je obitelji bilo u Hrvatskoj koje nisu bile pogoðene tim problemom. Potreba provedbe sustavnih istraživanja i utvrðivanju objektivnog i stvarnog broja žrtava rata i poraæa koji neæe podlijegati politièkim, ideološkim ili nacionalnim okvirima pojedinaca, pojavila se kao jedan od prioriteta veæ sa samim naznakama državne samosvojnosti 1990. godine a dobila je naèelni poticaj i potvrdu najširih slojeva hrvatskoga društva. U svom govoru još na I. Opæem saboru HDZ-a u dvorani Lisinski, 25. veljaèe 1990., osobno sam meðu ostalim naglasio: ‘’Moramo napokon javno progovoriti i o pokolju Hrvata kod Bleiburga, a i prije. (...) Ogriješili bismo se kada ne bismo upozorili na tragiène sudbine hrvatskih politièkih emigranata pobijenih i pokopanih širom svijeta. Simbolom je svih tih sudbina usud Ante Bruna Bušiæa.(...) Sav ovaj govor o mrtvima izreèen je ne kao poziv za odmazdu, nego kao poziv na uspostavu hrvatske slobode i obranu nepovredivosti svakog ljudskog života’’. Gospoða Gordana Turiæ, na predizbornom skupu HDZ-a, na Cvjetnu nedjelju 8. travnja 1990., istaknula je za ovu temu najvažnije: ‘’Povijest otvara kovèeg mraènih tajni koje su držale u okovima zatoèeno hrvatsko biæe, pa danas ide u susret slobodi najavljenoj s horizonata svjetske savjesti.(...) Nek se zna da su Hrvati davali krv za ljubav. Nek se zna da su ovdje zabranjeni grobovi. Nek se zna da æe se sve znati! (...) Zna se da æemo obnoviti spomenike i upoznati grobove! Zna se da æemo sve tajne prenijeti djeci, da saznaju što je to mrak!’’ Snažan val demokracije i otvorena moguænost javnoga govora o malformacijama povijesnih dogaðaja, njenih tumaèenja i rezultata, nametnule su logièan slijed dogaðaja. Potreba za osnivanjem središnjeg državnog tijela koje bi se napokon na objektivan i ideološki neoptereæen naèin suoèilo s problematikom istraživanja žrtava rata, dobila je i snažnu potporu u razlièitim politièkim i graðanskim inicijativama. Uslijedilo je donošenje odgovarajuæeg zakona. Zakon o utvrðivanju ratnih i poratnih žrtava II svjetskog rata prihvaæen je u Hrvatskom  Saboru 8. listopada 1991., a istoga je dana proglašen u Narodnim novinama br. 53/A/91. Važno je napomenuti da se to dogodilo na izvanrednoj sjednica Hrvatskog Sabora koja se nije održala u njegovim prostorijama na Markovom trgu, nego u podrumskim prostorijama INA-e u Šubiæevoj ulici u Zagrebu, nakon granatiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva predsjednika države dr. Franje Tuðmana. Na istoj sjednici Hrvatskog Sabora, pod prvom toèkom dnevnog reda, donesena je odluka o „razdruživanju“ RH od ostalih republika SFRJ. To govori o važnosti koju je tadašnji državni vrh, pa i ukupna hrvatska politika, davala problematici koju je regulirao Zakon o utvrðivanju ratnih i poratnih žrtava, odnosno nacionalnoj i državnoj potrebi da se ona na zakonski i pravedan naèin uredi kako bi se stvorili nužni preduvjeti za svehrvatsko pomirenje i opæi otpor veliko srpskoj agresiji.  Toèno mjesec dana kasnije, 8. studenoga 1991. na temelju tog Zakona imenovani su predsjednik, tri potpredsjednika i èlanovi Komisije za utvrðivanje ratnih i poratnih žrtava. Tom odlukom predsjednikom je imenovan Vice Vukojeviæ, a za potpredsjednike mr. Gordana Turiæ, Kazimir Sviben i mr. Ivan Matija te 65 èlanova Komisije iz redova Saborskih zastupnika i iz redova povjesnièara, pravnika, lijeènika i drugih znanstvenih, struènih i javnih radnika, predstavnika svih važnijih društveno-politièkih i graðanskih opcija. Sve do 'zamrzavanja' rada Komisije nakon promjene vlasti 2000. godine, Komisija je ostvarivala zavidne rezultate. Oni su prikazani u Izvješæu o radu Komisije od osnutka 11. veljaèe 1992. do rujna 1999. godine. Komisija je obraðujuæi sve dostupne izvore evidentirala 153.700 ratnih i poratnih žrtava na podruèju Republike Hrvatske. Takoðer je poimenièno utvrdila 99. 228 žrtava s podruèja Bosne i Hercegovine, te oko 8. 487 žrtava s podruèja drugih država. Dakle, Komisija je tijekom svog postojanja evidentirala sveukupno 261.415 žrtava drugog svjetskog rata i poraæa. Naravno, potrebno je naglasiti da zbog naprasnog prekida rada Komisija nije mogla utvrditi konaèan broj ratnih i poratnih žrtava te da dovršenje tog posla tek predstoji. Najveæi dio svoga rada Komisija je posvetila otkrivanju i utvrðivanju masovnih grobova i grobišta. Komisija je došla do podataka da na podruèju Republike Hrvatske postoji oko sedam stotina lokacija s masovnim grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraæa. Za podruèje Bosne i Hercegovine Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili, kao i da se na podruèju Republike Slovenije nalazi oko dvije stotine takvih masovnih grobišta. Komisija je na velikom broju masovnih grobišta uspjela provesti i antropološka istraživanja, primjerice u sluèajevima Maceljske gore, Velikog Trgovišæa, Slatinskoga Drenovca, Graèišæa kod Patina, Jazovke, Šume lug kod Bjelovara, jame Podi kod Trilja, i drugima.  Važno je napomenuti, da su postupak iskapanja, istražnih radnji, pohrane kostiju i upisnika grobišta raðeni potpuno u skladu s tadašnjim zakonskim odredbama (Zakon o kaznenom postupku, Zakon o sanitarnoj inspekciji itd.), pod nadzorom policije, državnog odvjetništva i istražnih odjela mjerodavnih sudova, a sama iskapanja i tretman pronaðenih kostiju prema pravilima i propisima iz djelokruga rada Odjela patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U tom dijelu ingerencije Komisije odnosile su se, a sukladno samom Zakonu o utvrðivanju ratnih i poratnih žrtava, samo na koordinaciju izmeðu policijsko-pravosudnih tijela i ostalih državnih institucija i javnih poduzeæa u cilju osiguranja potrebnih organizacijskih, logistièkih i financijskih preduvjeta za uspješan rad. Takoðer, Komisija je tijekom svog postojanja, u suradnji s lokalnim vlastima, udrugama graðana i rodbinom žrtava podigla više spomenika i spomen-obilježja žrtvama Drugog svjetskog rata i poraæa. U suradnji s udrugom Hrvatski domobran, na oko 100 mjesta stradalih hrvatskih vojnika i civila postavljena su spomen-obilježja u znaku križa. Komisija je tijekom svih godina, uz udrugu Poèasni bleiburški vod iz Austrije, bila organizator obilježavanja obljetnica Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta, a u tu svrhu od 1995. godine osnivan je Odbor za obilježavanje obljetnice Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. Èlanstvo u takvom Odboru podrazumijevalo je sve èlanove Komisije, brojne zastupnike u Hrvatskom Saboru iz redova veæine parlamentarnih politièkih stranaka, ministre državnih ministarstava, župane i druge predstavnike tijela državnih vlasti, predstavnike sveæenstva, predstavnike društva politièkih zatvorenika i drugih sliènih udruga, predstavnike javnih medija radi praæenja prigodnih manifestacija i predstavnike nekih veæih poduzeæa radi moguæeg sponzorstva. Predstavnici sveæenstva predloženi su zbog pretpostavke da su povijesno i moralno vezani za patnje i stradanja svoga naroda. Komisija je, nadalje, bila organizator brojnih znanstvenih skupova o Bleiburškoj tragediji kao i izvor spoznaja za mnogo publikacija koje su na temu Bleiburga u iduæim godinama objavljene. Takoðer, sva istraživanja koja su se i nakon ukidanja Komisije poduzimala, kako malobrojna antropološka tako i brojnija historiografska, odvijala su se upravo na temelju rada i spoznaja Komisije, iako se ta èinjenica nerijetko prešuæivala, pa i tako i nedavno prilikom iskapanja nekoliko grobnica od strane Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunistièkih zloèina nakon Drugog svjetskog rata poraæa, a koji je takoðer vrlo brzo, na specifièan naèin zaustavljen u radu 'utapanjem'  u rad Ministarstva branitelja RH. Komisija je od svojeg je osnutka radila na uspostavljanju meðudržavne suradnje s Njemaèkom, Austrijom, Italijom te Slovenijom, u smislu postojanja zajednièkog interesa onih država koje su bile ukljuèene u ratne dogaðaje da se utvrdi povijesna istina te da se riješi pitanje ratnih grobova, neovisno o èijem se državnom teritoriju radilo. Vodstvo Njemaèkog narodnog saveza za skrb o ratnim grobovima prigodom pojedinih antropoloških istraživanja u kojima su pronaðeni posmrtni ostatci njemaèkih vojnika izrazili su zadovoljstvo radom hrvatskih institucija te je veæ 9. 12. 1996. godine izmeðu Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemaèke potpisan Ugovor o njemaèkim ratnim grobovima u RH. U isto vrijeme Komisija je uspostavila i dobre odnose i suradnju s austrijskom udrugom Crni križ (Schwartze Kreuz) koja je bila (i još uvijek jest) zadužena za brigu o austrijskim vojnim grobljima. Sve uvjete za suradnju Komisija je postigla i s predstavnicima Talijanske Republike i Republike Slovenije. Neprijatelji Komisije Uskraæivanje financijskih sredstava neophodnih za istraživanja i otkapanja masovnih grobišta, još na samim poèetcima rada Komisije, bio je tek jedan od udaraca koji æe Komisiji jasno dati do znanja da je dirnula u još vrlo živo i aktivno ‘osinje gnijezdo’. Udarci Komisiji i upuæivani su s raznih strana, od razlièitih ljudi i s razlièitim opravdanjem, no s istim motivom – prikrivanjem tragova zloèina i zadržavanjem vlastitih pozicija po njemu osiguranih, te s krajnjim ciljem – skretanjem tek stvorene države s puta samosvojnosti i svakog buduæeg samoodreðenja.   Razumijevanje navedenog, odnosno razumijevanje problematike statusa žrtava u RH iznimno je bitno. Ono osigurava jasan i neprijeporan uvid u tijek odreðenih zbivanja, koji je radi vremenskog odmaka te uplitanja razlièitih politièkih interesa (državnih, naddržavnih, meðudržavnih, stranaèkih, grupnih i pojedinaènih) èesto puta zamagljen, najèešæe s jasnom manipulativnom namjerom. Meðutim, dok su izazivanje problema i opstrukcija rada Komisije od pojedinaca i odreðenih politièkih opcija bili logièni i oèekivani, najneugodniji udarci dolazili su neoèekivano, od pojedinaca koji su se predstavljali kao hrvatski domoljubi i zagovaratelji otkrivanja potpune povijesne istine. Tako je s pogledom na rad Komisije nemoguæe ne osvrnuti se i na pojedince, sudionike vremena i dogaðaja, a njih možemo svrstati u nekoliko kategorija. Jedni su oni koji su zaslužni -  zaèetnici i motivatori, te sudionici istraživanja od prvog dana do danas. Drugi su oni koji su prvima to osporavali, potaknuti razlièitim željama i motivima - smatrajuæi istraživanja žrtava rata i poraæa nepotrebnim, ili (po sebe, svoje partnere i ideologiju) èak opasnim. Treæi su se nametali povremeno, u skladu s politièkim ozraèjem i sitnim osobnim interesima ili, pak, koji su kasno shvatili ovu problematiku važnom, kako u nacionalnom tako i u meðunarodnim okvirima, moguæe tek potaknuti Rezolucijom Vijeæa sigurnosti o meðunarodnoj osudi zloèina totalitarnih komunistièkih sustava iz 2006. No, posljedice za ukupnu problematiku istraživanja ratnih i poratnih žrtava u Republici Hrvatskoj kao i njihovog komemoriranja još uvijek su prisutne a šteta na planu konaènog politièkog sazrijevanja i konsolidacije - nesaglediva je. Komisija, dakle, nije doživljavala samo napade izvan svojih redova. Zapravo, najpodmukliji su bili oni iz redova èlanova Komisije. Nakon sjednice predsjedništva Komisije 11. listopada 1999., kada je usvojeno najnovije izvješæe Komisije, èlan Komisije Slavko Goldštajn napisao je 'izdvojeno mišljenje' te predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati izvješæe Komisije. Zanimljivo je napomenuti da je Goldštajnov zahtjev podržala i Ðurða Adlešiæ, tadašnja dopredsjednica Komisije, koja do tada nije iznijela nijednu pritužbu na rad Komisije, nego je štoviše u njemu sudjelovala. Ona je, u ime Kluba zastupnika Hrvatske socijalno liberalne stranke, 12. studenoga 1999. zatražila raspuštanje Komisije. U tom posljednjim Izvješæu o radu Komisije, meðu ostalim bilo je predloženo Hrvatskom Saboru proglašenje Josipa Broza Tita ratnim zloèincem i provoðenje lustracije u Republici Hrvatskoj. Tadašnja saborska veæina, HDZ-ova na žalost, odluèila je poslati Izvješæe na „doradu“, ali do njega naravno nikada nije došlo - nova ''treæejanuarska'' garnitura neposredno nakon preuzimanja vlasti poèetkom sijeènja 2000. godine 'zamrznula' je rad Komisije, a novoizabrano predsjedništvo Hrvatskog sabora zapeèatilo je prostorije Komisije s pismohranom. Poèetkom veljaèe 2001. godine saborski zastupnik Socijal-demokratske partije (SDP) Nenad Staziæ podnio je prijedlog Hrvatskom saboru za konaèno ukidanje Komisije, a 22. svibnja 2002. zastupnici Hrvatskog Sabora predvoðeni SDP-ovcima udovoljili su Staziæevom zahtjevu i izglasali ukidanje Komisije. A da je posljednje izvješæe Komisije iz rujna 1999. godine kojim sluèajem bilo prihvaæeno - u kojemu je Josip Broz Tito bio proglašen ratnim zloèincem a zatražena je i lustracija u Republici Hrvatskoj - da je za to bilo društvene i politièke mudrosti i odvažnosti, mnoge bi se stvari u ovoj našoj zemlji odvijale daleko drukèije, znatno jasnije i plodonosnije, i to na svim podruèjima – od objektivnijeg tumaèenja povijesnih èinjenica do svakodnevnice u kojoj neokomunistièke, zastarjele i neuspješne strukture još uvijek imaju nezasluženu i opasnu moæ i dominaciju.

 

« Prethodna		Sljedeæa »