www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 17 Rujan 2019
 
 
PREPORUUJEMO BUJICU: GOSTI BOE VUKUI I ELJKO PERATOVI
Subota, 06 Travanj 2013
Snimku emisije o moguem izruenju udbaša Njemakoj

Bujica - Velimira Bujanca,talk show
  


moete pogledati na mrenoj stranici  http://mreza.tv/bujica-2/ 

Boe Vukuši, eljko Peratovi i Velimir Bujanec

Povijest jugoslavenskih komunistikih tajnih slubi

Cilj skupine je bio, pored obavještajnog infiltriranja dravnih institucija i vladajue stranke HDZ, izvoenjem raznih diverzantsko-teroristikih akcija - poput miniranja na idovskom groblju na Mirogoju 19. kolovoza 1991. -, destabilizirati hrvatsku vlast na unutarnjo politikom polju, a na vanjsko politikom kompromitirati njenu Snimka emisije o moguem izruenju udbaša Njemakoj politiku osamostaljenja Republike Hrvatske od Jugoslavije i proglašavanja dravne neovisnosti i suverenosti. Labrador je ime psa iz podvrste pasmine retrivera. Na Wikipediji moemo proitati da su labrador retriveri «snani psi, srednje atletske grae, posebno jakog repa». Dlaka im je kratka i glatka, moe biti u crnoj, utoj ili smeoj boji. Na Wikipediji se još moe proitati da su «labradori privreni i mirni psi, jako inteligentni, odani i ivahni». Nadalje se objašnjava da «postoje dvije vrste labradora, engleski i ameriki, no mala je razlika».

Labradovci na dvije noge

No, poetkom devedesetih godina prošloga stoljea, u Hrvatskoj smo upoznali još jednu vrstu labradora, svojevrsnih pasa na dvije noge, udruenih pod tim kodnim imenom u obavještano-subverzivno-teroristiku skupinu pod vodstvom Kontraobavještajnog odjeljenja tzv. Ratnog vazduhoplovstva i Protuvazdušne odbrane Jugoslavenske narodne armije (RV i PVO JNA), prevedeno na hrvatski – Ratnog zrakoplovstva i Protuzrane obrane (RZ i PZO), sa sjedištem u Zemunu. U stvarnosti, skupina je dobila ime po vrsti psa, labradora, u vlasništvu tadašnjeg naelnika Centra SZUP-a Zagreb Darka Starevia, koji je vodio obradu nad pripadnicima te skupine nakon što je razotkrivena i veim dijelom uhiena.

Skupina je operativno upravljana iz sjedišta II. detašmana Kontraobavještajne grupe (KOG) pri zapovjedništvu RZ i PZO Pete armijske oblasti, u Maksimirskoj 63 u Zagrebu (današnja zgrada Ministarstva uprave RH). Cilj skupine je bio, pored obavještajnog infiltriranja dravnih institucija i vladajue stranke HDZ, izvoenjem raznih diverzantsko-teroristikih akcija - poput miniranja na idovskom groblju na Mirogoju 19. kolovoza 1991. -, destabilizirati hrvatsku vlast na unutarnjo politikom polju, a na vanjsko politikom kompromitirati njenu politiku osamostaljenja Republike Hrvatske od Jugoslavije i proglašavanja dravne neovisnosti i suverenosti.

No, prije nego se doe do konkretnog opisivanja ciljeva, sastava i djelovanja te skupine, a s aktualnom zadaom da istraimo što se dogodilo s njenim pripadnicima, gdje su danas i ime se bave, potrebno je dati kratki povijesni uvod u nastajanje i djelovanje jugoslavenskih tajnih slubi. Takoer i povijesno kontekstualizirati politike procese, u prvom redu u tadašnjoj Jugoslaviji, a naravno i u svijetu, koji su doveli do odluke u dijelu jugoslavenskog vojno-politikog establishmenta da se osnuje jedna takva skupina s takvim zadacima.

Pod palicom Kominterne

Povijest tajnih slubi komunistike Jugoslavije zapoinje nekoliko godina nakon osnivanja Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) u travnju 1919. godine, iji su funkcionari bili izravno ovisni o tada jedinoj komunistikoj dravi u svijetu – Savezu Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR), te su se nalazili u razliitim oblicima organizirane suradnje s obavještajnim slubama SSSR-a i Komunistike internacionale (Kominterna). Najpoznatiji su bili: Mustafa Golubi, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopini, Dragiša Vasi, Blagoje Neškovi, Josip Broz Tito, Ivan Stevo Krajai, Ivo Lola Ribar, Zdenka i Boris Kidri i drugi.

Kominterna je poetkom 1939. postavila Josipa Broza Tita za v.d., vršitelja dunosti, generalnog sekretara KPJ, zahvaljujui u prvom redu njegovoj suradnji, posredstvom Kominterne, s NKVD-u, Narodnim komeserijatom unutarnjih poslova – t.j. sovjetskom tajnom policijom, kojoj je cinkao jugoslavenske komuniste koji su ivjeli i djelovali u SSSR-u. Titova denuncijantska izvješa pod pseudonimom 'Valter', stajala su ivota mnoge ugledne jugoslavenske komuniste u SSSR-u, a jedan broj dugogodišnje robije u sibirskim GULAG-ima (kratica za Glavnu upravu za popravno-radne logore i kolonije, koja je postala sinonim za sveobuhvatne represarije nad politikim protivnicima u SSSR-u). Inae, Titova izvješa Kadrovskom odjelu Kominterne, koje je kontrolirao NKVD, sauvana su u Ruskom dravnom arhivu za društvenu i politiku povijest (RGASPI).

Pred poetak drugog svjetskog rata na jugoistoku europskog kontinenta, u listopadu 1940. godine, Tito je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu osnovao tzv. Vojnu komisiju pri Centralnom komitetu (CK) KPJ, koja je imala zadatak u prvom redu vrbovati suradnike meu oficirima vojske Kraljevine Jugoslavije i prikupljati vojno-obavještajne informacije. Sredinom travnja 1941., na sjednici Politbirao CK KPJ u Beogradu promijenjen je naziv te komisije u Vojni komitet, a koji je 27. lipnja 1941. pretvoren u Glavni štab Narodnooslobodilakih partizanskih odreda Jugoslavije (GŠ NOPOJ). Komandant štaba postao je generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito, a lanovi GŠ-a postali su lanovi Politbiroa CK KPJ – Edvard Kardelj, Franc Leskošek, Sreten ujevi, Ivan Milutinovi, Ivo Lola Ribar... Bili su to, dakle, odreda pojedinci koji su imali direktni, ili indirektno preko Kominterne, kontakt s NKVD-om.

Ozna – «malj Partije»

Tito je ve 10. kolovoza 1941. dao precizne upute za osnivanje obavještajnih slubi u partizanskim jedinicama, a 27. studenog 1942. donio je «Uputstva o organizacijskoj strukturi i osnovnim zadaama obavještajne slube na osloboenoj i neosloboenoj teritoriji». U tim uputstvima je meu ostalim pisalo: «Sluba se ima osloniti na Partiju i njene organizacije kao rukovodioca i organizatora». Na tim temeljima, 13. svibnja 1944. u Drvaru je osnovano zloglasno Od(j)elenje za zaštitu naroda (OZNA) kao jedinstvena partizanska tajno-obavještajna sluba. Vrlo vanu ulogu prilikom njenog ustroja odigrali su ruski obavještajni instruktori pri partizanskom Vrhovnom štabu, Vladimirovi Burtakov i Vasiljevi Tiškov Timofejev.

Ozna je djelovala pri Povjereništvu za narodnu obranu, kako se zvalo ministarstvo u sklopu partizanske vlade - Nacionalnog komiteta osloboenja Jugoslavije (NKOJ). Tito je ujedno bio i zapovjednik vojske, i ministar obrane, i predsjednik vlade, i generalni sekretar partije. Za prvog naelnika Ozne, imenovao je lana Politbiroa Centralnog komiteta, Aleksandra 'Leku' Rankovia, konspirativnog imena Marko. Neki kadrovi OZN-e, poput Ivana Steve Krajaia u Hrvatskoj i Ivana Matije Maeka u Sloveniji, ve su bili obueni u SSSR-u, a drugi su poslani na instruktau u Visoku školu NKVD-a u Moskvi. Ozna e zadrati naziv i ustroj i nakon završetka drugog svjetskog rata i obnove jugoslevenske, sada komunistike drave, a prema nadnevnku njenog osnutka, 13-tom svibnju, bit e proglašen Dan bezb(j)ednosti kao jugoslavenski dravni praznik.

U meuvremenu, 15. kolovoza 1944., Tito je u novom sjedištu na Visu potpisao 'Uputstvo o osnivanju jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije' (KNOJ) kao vojne formacija podreene Ozni i zaduene za 'borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, išenje osloboenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata'. OZNA i KNOJ bili su podreeni direktno Titu, ali je on njima rukovodio preko naelnika OZN-e Aleksandra Rankovia. KNOJ je ukinut tek u sijenju 1953.

Udbino razdoblje 1946. – 1966.

Nakon donošenja ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), 31. sijenja 1946., OZNA biva reorganizirana i gubi ime. Podijeljena je na tri dijela, svaki s posebnim nazivom, statusom i zadatkom: Upravu dravne bezb(j)ednosti (Udba) pri saveznom Ministarstvu unutarnjih poslova, Slubu za informiranje i dokumentaciju (SID) pri Ministarstvu vanjskih poslova te Kontraobavještajnu slubu (KOS) pri Ministarstvu o(d)brane. KOS e od 14. rujna 1955. biti podreen Generalštabu JNA, a pri Ministarstvu o(d)brane osnovat e se Vojnoobavještajna sluba (VOS). Ustavnim zakonima i Zakonom o unutarnjim poslovima, poslovi dravne sigurnosti bili su u iskljuivoj nadlenosti Federacije, odnosno saveznih ministarstava u Beogradu. Poznato je da je u tom jugoslavenskom tajno-policijskom sustavu najizraeniju ulogu igrala Udba kojom je u konanosti rukovodio Aleksandar Rankovi, najprije ministar unutarnjih poslova i organizacijski sekretar SKJ, a potom i potpredsjednik FNRJ, i slubeno drugi ovjek drave poslije Tita.

Smjenom Aleksandra Rankovia na etvrtoj sjednici CK SKJ 1. srpnja 1966. na Brijunima (tzv. Brijunski plenum) zbog «deformacija» u Udbi, ustavim amandmanima i promjenom Zakona o unutrašnjim poslovima 1. sijenja 1967., Udba biva preimenovana u Slubu dravne bezb(j)ednosti (SDB), kako se nazivala u jugoslavenskim federalnim republikama Bosni i Hercegovini (BiH), Srbiji i Crnoj Gori, odnosno Slubu dravne sigurnosti (SDS), kako se nazivala u Hrvatskoj, ili Slubu dravne varnosti (SDV), kako se nazivala u Sloveniji. Obraun s Rankoviem bio je zapravo udar na velikosrpske kadrove i tendencije ne samo u Udbi, nego i u cijelom dravnom i partijskom aparatu. Pored toga, novim Zakonom o unutarnjim poslovima decentralizirani su ustroj, upravljanje i djelovanje SDB-a/SDS-a, t.j. utvreno je da su pored Federacije, za poslove dravne sigurnosti odgovorne i Republike, premda su republiki SDS-ovi i dalje mogli djelovati samo u granicama vlastitih republika. Za djelovanje izvan vlastitih republikih granica, ukljuujui i inozemstvo, morali su dobiti suglasnost i odobrenje SDS-a Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP) u Beogradu.

Brijunski plenum te ustavne i zakonske promjene koje su uslijedile prouzrokovale su opi gubitak utjecaja Udbe, ali ne KOS-a, VOS-a i SID-a koji su, zadravši Titovo povjerenje, ostali u apsolutnoj nadlenosti saveznih, federalnih ministarstava i Predsjedništva Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Štoviše, Tito je na elo KOS-a postavio sebi povjerljive osobe i tako ojaao njegovu poziciju u jugoslavenskom tajno-policijskom sustavu. Vano je napomenuti da su gotovo bez iznimke svi rukovoditelji Udbe, KOS-a, VOS-a i SID-a bili vodei ljudi - ili kao naelnici, ili kao komandanti ili kao politkomesari - ratne i poratne Ozne i KNOJ-a.

Poeci dezintegracije komunistike Jugoslavije

Nastala na parolama pseudo bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti, a zapravo cijelo vrijeme razarana nepravladanim nacionalnim antagonizmima, jugoslavensku dravu obiljeavali su razliiti ciklusi destabilizacije i dezintegracije. Tito im je nastojao doskoiti izigravanjem spasitelja i pomiritelja meu razliitim narodima i narodnostima, ali to nije bio klju njegova uspjeha. On se ponajviše nalazio u spremnosti, pa i mogunosti represivnog tajno-policijskog aparata i oruane sile JNA da provede Titove naloge, ak i po cijenu ljudskih rtava meu protureimskim prosvjednicima. U krajnjim sluajevima, kao što je bilo u vrijeme Hrvatskog proljea 1971., Tito je KOS-u davao posebne zadatke i, zbog nepovjerenja u republike Slube dravne sigurnosti, izvanzakonske ingerencije, poput nadzora civilnih osoba, ak politiara te raznih dravnih i društvenih institucija. Usput, da bi bio što uvjerljivi, znao je otvoreno zaprijetiti vojnim puem, t.j. angamanom takozvane Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Ustav iz 1974. godine, kao rezultat vanjskih i unutarnjih zahtjeva za decentralizacijom i demokratizacijom jugoslavenske drave, bio je dvostruki ma za SFRJ. Jugoslavenski dravni i partijski vrh elio je njime, na modificiranim ustavno-politikim osnovama, stvoriti dugorone pretpostavke za opstanak i razvoj komunistike Jugoslavije. Dogodilo se upravo suprnuto – taj Ustav je ubrzao i olakšao njen raspad. Neposredno prije i nakon smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita (4. svibnja 1980.), u strahu od destabilizacije drave, jugoslavenske tajne slube bile su u nekovrsnom izvanrednom stanju. Godinu-dvije prije i poslije Titove smrti, obiljeile su progoni politikih disidenata u Hrvatskoj i atentati na politike emigrante. Proganjani, uhieni i sueni bili su primjerice Franjo Tuman, Marko Veselica i Vlado Gotovac, a ubijeni su Bruno Buši i još petorica nešto manje poznatih hrvatskih politikih izbjeglica.

Nakon Titove smrti

Ipak, nakon Titove smrti zapoinje nezaustavljiva dezintegracija Jugoslavije koja se na isti nain oslikava u tajnim slubama. Paralelno s urušavanjem dravnog i politiko, t.j. partijskog aparata, zapoeo je slian proces i u onom tajno-policijskom, posebice u SDS-u koji je zbog organizacijske disperzije po republikama najviše bio podloan politikim utjecajima. Podjele u SID-u zapoet e tek pred sam raspad SFRJ-a. KOS e najdue izdrati na braniku obrane jugoslavenske drave, štoviše nastojit e pojaanim vlastitim angamanom nadomjestiti slabljenje SDS-a i SID-a, da bi na kraju, stavljajui se najveim dijelom organizacijski i kadrovski na stranu miloševiansko-memoramdumske ideje Velike Srbije, znatno pridonio nestanku SFRJ kao drave sa zemljopisne karte svijeta.

Prvi vei test za jugoslavenske sigurnosno-obrambene snage dogaa se u proljee 1981. na Kosovu. Slubeno su albanski studenti organizirali demonstracije, ali je bilo jasno da iza protesta stoje širi krugovi, ak dio pokrajinskih politikih struktura. Pa i dijelovi pokrajinske Udbe, premda je bila ispremreena srpskim kadrovima. Specijalne jedinice milicije, uz podršku JNA, ugušile su pobunu, a udbini agenti ubili su nekoliko albanskih politikih emigranata u inozemstvu. Meutim, u veini ostalih jugoslavenskih republika problem Kosova nije prihvaen kao opejugoslavenski problem, ve u prvom redu kao srpski, i to sumnjiv, jer se koristio kao povod za postavljanje zahtjeva za revizijom Ustava iz 1974., ukidanjem autonomnih pokrajina i smanjivanjem ovlasti pojedinih republika. Štoviše, izvan Srbije se vojno-policijska intervenicija na Kosovu s vremenom poela doivljavati kao opasan presedan kojega bi velikosrpski krugovi u saveznim dravnim i partijskim tijelima i JNA jednoga dana mogli poeljet ponoviti i kod njih.

U to vrijeme zapoinju prve znaajnije trzavice izmeu slubi dravnih sigurnosti pojedinih republika, no prva vea, vidljivija podjela unutar dijela slube dogadila se u BiH, gdje su se pojedini funkcionari SDS-a stavili u funkciju podjele meu republikim politiarima po nacionalnoj osnovi - Srbi, Muslimani, Hrvati. KOS je u tome vidio priliku, a pravdao kao zadatak da nadomjesti slabosti u sigurnosno obrambenom sustavu, za intervenciju u podruje rada civilne kontraobavještajne slube u BiH, dapae da joj se nadredi, nadzire ju i usmjerava njezin rad. Uskoro je KOS proširio apetit i na civilni obavještajno-sigurnosni sektor u drugim jugoslavenskim republikama. (U sljedeem nastavku: KOS se prestrojava i eli dominirati)

Autor: Boe Vukuši Photo: B.V.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!