UBIJENO JE 400 ALEKSANDRI ZEC

Subota, 11 Svibanj 2013

Datum objave: 8. svibnja, 2013. U Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata ubijeno 400 djece, a više od tisuæu (teško) ranjeno ili osakaæeno. No samo jedno od ubijene djece ima medijsko ime i prezime. To je malena Aleksandra Zec, anðeo kojeg su na pragu života ubili nitkovi poèetkom devedesetih u Zagrebu. O srpskoj djevojèici Aleksandri napisan je roman (Pavièiæ), snimljen je film (Brešan), autori se proslavili, napisane su tone novinskih èlanaka, televizijskih priloga i emisija, novinari se nadobivali nagrada, nevladine udruge se nadržale konferencija i skupova o “suoèavanju s prošlošæu”, preživjeli èlanovi obitelji dobili su i novèanu odštetu od Republike Hrvatske. I neka. Ubijenih nema u novinama Prošli je tjedan u muèkoj šutnji prošla jedna jednako tužna obljetnica. Tijekom bombardiranja Slavonskog Broda od strane tzv. JNA i èetnièkih postrojbi ubijeno je petero djece. Evo, neka se èuje i za njihova imena: Andrijana Marinkoviæ, Dalibor Marinkoviæ, Marinko Marinkoviæ, Ivan Petroviæ, Marko Petroviæ, te njihova majka Željka i baka Kata Marinkoviæ. Samo je èudo da više djece nije poubijano, jer su bombardirani gotovo svi vrtiæi, škole. Nema sumnje, sustavno se išlo na infanticid, to nije bio izolirani zloèin sumanutih pojedinaca bez državnog ili vojno-zapovjednog pokroviteljstva kao u sluèaju malene Aleksandre. U Slavonskom Brodu ubijeno je ukupno 28 djece. Njih nema u novinama, pisci se ne natjeèu tko æe o njima napisati roman, režiseri se ne otimaju da bi o njima snimili film, novinari se ne guraju da svojim istraživaèkim radom rasvijetle okolnosti, poèinitelje i liniju odgovornosti, nevladine udruge ne organiziraju konferencije o “suoèavanju s prošlošæu”, država njihovim obiteljima ne isplaæuje odštete, pravosuðe se ne trudi procesuirati odgovorne, Državno odvjetništvo šuti… Zašto? Premda mi, doslovno, drhte ruke dok ovo pišem (i moj neæak Josip je ubijen tijekom bombardiranja Ðakova), maleni anðeo Aleksandra i njena smrt je medijski i “umjetnièki” instrumentalizirana za potreba odraslih, za rješavanje njihovih ideoloških frustracija i nostalgija, za ideološke obraèune, a sasvim prosjeèan roman, autorov prvijenac koji ga je afirmirao, i još prosjeèniji film zasuti su nagradama. Neka, Bogu hvala, sva ta buka bar je dovela da se ubojstvo ove djevojèice i njezine obitelji rasvijetli, da se moguæi krivci konaèno privedu pravdi, da se preživjelima, koliko je moguæe, novcem restituira bol i tuga. Osjeæaj nepravde i gorèine No, unatoè svemu, osjeæaj nepravde i gorèine ostaje nad onih 399 djece èija smrt nikoga ne interesira. Kakva licemjerna šutnja i ignoriranje! Dijeliti ubijenu djecu na srpsku i hrvatsku, na rusku i èeèensku, na njemaèku i francusku, na “našu” i “njihovu” odvratno je. No ako je zbog malene Aleksandre doveden u pitanje cijeli ondašnji politièki, vojni i pravosudni sustav RH, zašto to nije uèinjeno i zašto se to ne èini danas zbog ostalih 399 anðela? Odgovor mi se èini istovremeno jednostavan i odvratan: Oni nisu dostatno politièki, ideološki pa i lukrativno atraktivni, kao ni nekim nevladinim udrugama, jer uz pomoæ njih bi puno teže, za razliku od malene Aleksandre, dolazili do svojih treæih ciljeva koji, u krajnjoj liniji, nemaju veze s djecom, žrtvama. Zato i ovo podsjeæanje, u Hrvatskoj je ubijeno još 399 Aleksandri Zec. Autsajderske bilješke Piše: Ivica Šola

 

« Prethodna		Sljedeæa »