www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 15 Listopad 2019
 
 
ANTE NAZOR: DOGOVORENI RAT
Petak, 31 Svibanj 2013
http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/87863-dogovoreni-rat.html

Svako malo „istinoljupci“ nas u medijima podsjete da je Domovinski rat bio dogovoren. Tako je i nedavno na prvoj stranici „Slobodne Dalmacije“ osvanuo ogroman naslov „RAT (Domovinski) JE BIO DOGOVOREN“, napisan velikim slovima da bi bio što uvjerljiviji i sugestivniji. Naravno, izazvao je trenutne i estoke reakcije veeg dijela hrvatskih branitelja. S obzirom na njihovu ustrajnost na tezi da je Domovinski rat bio „dogovoren“, ponovit u: Rat koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nije posljedica dogovora Slobodana Miloševia i Franje Tumana, to je velikosrpska agresija, iji je nositelj bila JNA!

Istina, pitanje je ima li smisla komentirati tezu da je Domovinski rat „dogovorni rat“, jer onoga tko tako misli nikakve injenice ne mogu uvjeriti u suprotno. Naravno, ne mogu komentirati neija osobna iskustva i mogu razumjeti ogorenje zbog odreenih dogaaja koji se nisu trebali, niti smjeli dogoditi, jer nema dvojbe da je prilikom ustrojavanja Hrvatske vojske bilo grešaka i organizacijske i kadrovske naravi. Jednako tako, svaka objektivna rašlamba pokazat e da je bilo pogrešaka i u organizaciji obrane, ali da bi rašlamba zaista bila objektivna, ne smije zanemariti kontekst vremena i politike okolnosti u kojima se 1990. i 1991. nalazila Hrvatska. No, to ne znai da je rat bio dogovoren, naprotiv, izvori pokazuju da je rat Hrvatskoj bio nametnut te da su tijekom 1990. i u prvoj polovici 1991. srbijansko vodstvo i vrh JNA kao rješenje krize u Jugoslaviji dopuštali samo dvije opcije: a) ili e Jugoslavija biti strogo centralizirana drava sa sjedištem u Beogradu i dominacijom najbrojnijeg (srpskog) naroda; b) ili e JNA „pokriti srpska podruja“ (kako se navodi u memoarima visokih srpskih dunosnika) i osigurati zapadnu granicu (velike) Srbije na crti Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin s dijelom Gorskog Kotara-Karlobag; otprilike teritorij koji se preustrojem JNA u drugoj polovici 1980-ih (prema planu „Jedinstvo“) našao u dvije od tri novoutemeljene vojne oblasti.

U takvim okolnostima, uz injenicu da je JNA ve sredinom svibnja 1990. oduzela oruje hrvatske Teritorijalne obrane i praktino razoruala Hrvatsku, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo, nego pod svaku cijenu što je mogue više odgoditi poetak sve izvjesnije agresije JNA. Brojni izvori potvruju spremnost predsjednika Tumana na razgovore i nastojanje da nae mirno rješenje krize. Stoga je tvrdnja koju nam serviraju u medijima, da su se „Tuman i Miloševi sreli 42 puta dogovarajui stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije“, tendenciozna i netona! Njome se eli izjednaiti odgovornost predsjednika Tumana i Miloševia za rat, što je u suprotnosti s injenicama u izvorima. Naime, istine radi, izvori svjedoe o 48 takvih susreta (svjedoenje nedavnog predsjednika RH na MKSJ u Haagu), a spominje se još i broj od 11 („dokumentarni“ film „Tuman i Miloševi - dogovoreni rat“, mlade novinarke i mladog redatelja iz Beograda), odnosno 13 sastanaka izaslanika hrvatskog predsjednika s Miloševiem tijekom rata (svjedoenje na MKSJ u Haagu). U „informacijskom ratu“ iznošenjem brojeva eli se fascinirati javnost (u historiografiji to je poznato ve od Herodota), a ako se pritom svjesno zanemaruje jedno od temeljnih naela u znanosti, pa tako i u historiografiji, da brojeve treba objasniti, jer koliina u ovom sluaju ništa ne znai ako nije prezentiran i sadraj razgovora na tim susretima, pokušaj manipulacije iznesenim brojkama sasvim je izvjestan. Iznošenjem samo broja sastanaka, bez objašnjenja njihova sadraja, svjesno se prešuuje puna informacija o tim susretima, te falsificira njihova uloga. Naime, injenica je da su se u spomenutih 48 puta (ako se raunaju susreti od 1991.) – od prvog sastanka 25. sijenja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ odran susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na „Sveanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH“, predsjednik Tuman i Miloševi „u etiri oka“ sastali samo dva puta – u Karaorevu (25. oujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O oba sastanka izvijestila je HINA, dakle nisu bili tajni. Nakon sastanka u Karaorevu HINA navodi da je zakljuak prvog sastanka bio „da se odredi vrijeme za rješavanje postojeih jugoslavenskih problema najdue do dva mjeseca, što e biti zajedniki predloeno na predstojeem sastanku predsjednika republika“, a kao razlog sastanka u Tikvešu navodi se „nastavak zapoetih razgovora o odnosima tih dviju republika te da se razmotre rezultati rada zajednike grupe strunjaka“.

Uostalom, nedavno je povjesniar dr. sc. Ivo Lui, s Hrvatskog instituta za povijest, objavio knjigu „Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.“, u kojoj je cijeli trei dio (str. 378 - 471) posvetio rašlambi mita o „podjeli BiH“ u Karaorevu. Naravno, u tiskovinama, a posebno u informativnom programu HTV-a, ta je knjiga prešuena, iako je rije o znanstvenom pristupu prvorazrednoj i još uvijek aktualnoj temi (idealnoj, recimo, za gostovanje njezina autora u „Nu2“, ali voditelj te emisije si tako nešto ne moe priuštiti, jer bi zbog ogranienog znanja o ratu u BiH, kao i predrasuda koje utjeu na njegovu objektivnost, bio u podreenom poloaju u odnosu na autora spomenute knjige). Primjerice, u interpretacijama navodnog dogovora Tuman - Miloševi u Karaorevu spominju se „hrvatsko-srpske ekspertne skupine“ koje su trebale sprovesti taj dogovor – to su „zajednike grupe strunjaka“ spomenute u ovdje navedenom izvješu HINA-e o sastanku u Tikvešu, koje pojedini povjesniari navode kao „tajne“ (toliko o njihovoj tajnosti...). Glede njihova rada i izjave jednog hrvatskog povjesniara, lana ekspertne skupine, da mu je “Tuman saopio da se s Miloševiem dogovorio o podjeli BiH“, dr. sc. Lui u svojoj knjizi citira reakciju srpskoga lana te ekspertne skupine Kostu Mihailovia: „Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor izmeu Tumana i Miloševia“. Dakle, injenica je da sam broj sastanaka, od kojih se najvei dio odrao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i naješe nije bio „bilateralan“, ne dokazuje da se na njima dogovarao rat i podjela BiH (saetci 48 navedenih sastanaka prikazani su u 7. poglavlju knjige M. Tumana „Vrijeme krivokletnika“, Zagreb, 2006., str. 193-229).

Istodobno, raspravljajui o navodnom dogovoru Tuman-Miloševi o podjeli BiH, u medijima u Hrvatskoj potpuno se zanemaruje da je u dogaajima u susjednoj BiH postojala i trea strana, sa svojim ciljevima i planovima. Tako se ignoriraju podaci o pregovorima izmeu predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba, iako je poznato da je predsjednik Srbije S. Miloševi razgovarao s Alijom Izetbegoviem „nebrojeno puta u enevi i na drugim mjestima“ (Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5.5.2011., 29).  Stoga, ako zaista elimo objektivnu informaciju, onda treba pobrojati i cjelovito prikazati i meusobne susrete Tuman - Izetbegovi i Izetbegovi - Miloševi. Ali i razgovore na „niim“ razinama, o emu sam ve pisao na ovom portalu.

U svakom sluaju, zanimljivo je i pitanje, ako je Miloševi u oujku 1991. s predsjednikom Tumanom dogovorio podjelu BiH, kako to da je potom s najvišim predstavnicima Muslimana u BiH dogovarao ostanak cijele BiH u krnjoj Jugoslaviji? Zašto je onda došlo do rata te golemih razaranja i rtava u Hrvatskoj, pa i pokušaja ubojstva predsjednika Tumana raketiranjem Banskih dvora (7. listopada 1991.), zašto pripadnici najboljih (najobuenijih) postrojbi HV-a u travnju 1992., kad je poela otvorena srpska agresija na BiH, ratuju protiv srpskih snaga u BiH...? Itd., itd.

Osobno drim da je, nakon 1991., hrvatsko-bošnjaki (muslimanski) sukob u BiH najvea tragedija za Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu (dakako, i za Bošnjake-muslimane) i iskreno alim što je do njega došlo te suosjeam s obiteljima svih rtava toga sukoba, no samo se potpunim informacijama i cjelovitim pristupom neki povijesni proces moe prikazati objektivno. Takvim pristupom javnosti bi mitologija o susretima predsjednika Tumana i Miloševia zasigurno bila mnogo jasnija. Mitologija s kojom e provjereni „istinoljupci“ nastaviti „informirati“ hrvatsku javnost i nakon sutrašnje presude Haškog suda šestorici Hrvata iz BiH, koju ekam sa zebnjom, ali i nadom da e se temeljiti na povijesnim injenicama.

S obzirom na injenice, umjesto optubi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesniari ni politiari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u dogaajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!

Ante Nazor
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!