www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Srijeda, 20 Studeni 2019
 
 
SV. MISA ZA HRVATSKE ASNIKE UBIJENE U BEOGRADU
Subota, 14 Rujan 2013

Sveta Misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova,
Palmotieva 31 u Zagrebu
sluit e se u utorak, 24. rujna 2013. u 17.00 sati

za 35 hrvatskih muenika, visokih asnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebakog zatvora Nova ves, uz sva usputna poniavanja i vrijeanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je uprilieno takozvano suenje, i gdje je 18 generala osueno na smrt, što je uz teška muenja izvršeno upravo 24. rujna 1945. godine.

Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osueni na tešku robiju,
Gdje je veina umrla ili ubijena.

Ti asni muenici su:

Artur Gustovi, uro Gruji, Tomislav Serti, Ivan Markulj, Ivan Tomaševi, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimakovi, Mirko Gregori, Bogdan Majeti, Franjo Dolacki, Muhamed Kromi, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severovi, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesi, Rudolf Setz, Mio Mii, Zvonimir Jakši, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anelko Grabi, Ivan Poji, Nikola Mikec, Zlatko Šinti, Franjo Dal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin ani.

Hrvatski rodoljubi, doite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama hrvatskih muenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

PROITAJMO I NAUIMO ZATAJENE DOGAAJE IZ NAŠE HRVATSKE POVIJESTI

68. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih asnika

68 godina je prošlo otkako je 35 hrvatskih muenika iz zagrebakog zatvora Nova Ves, uz sva usputna poniavanja i vrijeanja, otpremljeno vlakom u Beograd, gdje im je uprilieno tzv. suenje...


...i gdje je 18 generala osueno na smrt, što je uz teška muenja izvršeno 24. rujna 1945.  Za tjelesne ostatke im se ne zna do dana današnjeg.  Ostali su osueni na tešku robiju, gdje ih je veina umrla ili ubijena.

Ti asnici muenici su:

Artur Gustovi, uro Gruji, Tomislav Serti, Ivan Markulj, Ivan Tomaševi, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimakovi, Mirko Gregori, Bogdan Majeti, Franjo Dolacki, Muhamed Kromi, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severovi, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesi, Rudolf Setz, Mio Mii, Zvonimir Jakši, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anelko Grabi, Ivan Poji, Nikola Mikec, Zlatko Šinti, Franjo Dal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin ani.

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i raaju se novi ivoti. Ali na alost hrvatski narod nikada ne e moi zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunistikog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preivjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zloina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajui o svojima kod kue koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na ivotu ili ne. »Dii se, bre, ustajte koljai!«, prolama se najednom hodnikom i ve se otkljuavaju teška vrata uznike sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Zaueni što to ima znaiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoi. Diemo se još sneni i uurbano oblaimo ono malo odjee što nam je još ostavljeno. Isto nas je zaudilo kada je komesar stigao i poeo prozivati:

1. Artur Gustovi, 2. uro Gruji, 3. Tomislav Serti, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomaševi, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimakovi, 8. Mirko Gregori, 9. Bogdan Majeti, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromi, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severovi, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesi, 22. Rudolf Setz, 23. Mio Mii, 24. Zvonimir Jakši, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anelko Grabi, 28. Ivan Poji, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šinti, 31. Franjo Dal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin ani.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki asnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldi i Lorin te mlai asnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadi marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo naikano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po emu smo odmah zakljuili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da e svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebakoj katedrali je upravo otkucavalo etiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobiajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazei pored kue kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotini vidi i javi njegovima da je još iv, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da e ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelaievu trgu skreemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo emo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas prikljuiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki as zastajemo. Na kolodvorima se uje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred veer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez iega kupajui se u znoju ljetne ege. Nakon jednoga sata kreemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viu ene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oi iskopamo. Mi emo im suditi!« To sve govore bacajui kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedeega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suenje, da nam sude Srbijanci, u ijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujui po nama hrvatskim asnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, traei da nam oni odmah sude. Sluajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog ega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljae na suenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge sline parole. I to sve ogromnim slovima. Straari su oito uivali sa srbijanskom masom koja nas je doekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli ouvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojaalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, doite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U poetku se uje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više pribliavali središtu Beograda to masa postaje sve vea i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom doe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Poeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i straara. Tek tada komesar naredi straarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan ovei kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, straari uzeše oruje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih sluajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjeuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjevu ulicu, a potom u usinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konano, poetkom rujna, doe nas posjetiti i javni tuitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malovi. I ree nam kako aršija trai da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom etnikom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zloinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da e nas ipak na sudu suditi, emu do sada nismo bili navikli. Pored toga suenje etnikom komitetu nije bilo drastino. Samo jedan je bio osuen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izreene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna poelo je suenje, sada trideset i etvorici hrvatskih generala i visokih asnika Vojske NDH u Beogradu. I to suenje je bilo javno. Gradska opina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suenje hrvatskim asnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na elu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnevi, bivši domobranski sudski asnik. Dodijelili su nam ak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tuitelj je Crnogorac pukovnik Malovi. On trai za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajia, smrtnu kaznu. Nakon proitane optunice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se poeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti oima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da emo se ipak moi braniti. Neki se poeše aliti protiv novinarskih izmišljotina, doim nas pukovnik Hrnevi uvjerava da emo to moi rei kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Mileti dri svoje uloge branitelja i na kraju hoe dokazati kako djela navedena u optunici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tuitelj. Jedan porunik poe rijeima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljae. Njega pukovnik Hrnevi ne prekida kao pukovnika Miletia, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovia. »Osjea li se krivim?« Odlunim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti rei general Hrnevi, osim te jedne jedine rijei »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne elije u usinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tue i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluenih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šinti, dok je u zatvoru ubijen pukovnik ani. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih asnika lee u Beogradu i Srbiji. Kada e biti vraeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik dogaaja
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!