www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 18 Kolovoz 2019
 
 
HOMALIJA MONS. VLADE KOIA U ZRINU
Ponedjeljak, 16 Rujan 2013

link: http://www.biskupija-sisak.hr


Mons. Vlado KOŠI, biskup sisaki

Homilija na obiljeavanju 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina. 15. rujna 2013.

Dragi Zrinjani, poštovana brao sveenici, mons. Marko Cvitkušiu, ravnatelju Zaklade za obnovu crkve u Zrinu, pre. Dragutine Papiu, zrinsko-gorski arhiakone, poštovani predsjednie UV Zaklade fra Ivice Petanjak, lanovi Zaklade, gosp. upnie Stjepane Filipec, gosp. upnie iz Drenja Marko Ercegovac, draga brao sveenici, asne sestre, bogoslovi, poštovani predstavnici Hrvatskog rtvoslovnog društva – gosp. Ante Beljo, te Koordinacije udruga branitelja grada Zagreba – gosp. Ivica Matoševi i gosp. Miljenko Baun, poštovatelji hrvatskih stradanja, dragi hodoasnici, draga brao i sestre, Nalazimo se ovdje u Zrinu, na mjestu srušene upne crkve Našaša Svetog Kria, koja je zajedno s vjernim katolikim hrvatskim narodom te nesretne 1943. godine doivjela uništenje.



Krenuli smo danas prema ovom mjestu od novopostavljenog Kristovog kria, koji su na prijašnjem mjestu u selu Zrin podigli sami Zrinjani i njihovi potomci – koji su poslije te tragedije nastanjeni i ive u Drenju i drugim mjestima Slavonije. Posebna hvala gosp. Ivanu Jukiu za podizanje kria!

To je velika simbolika! Prvo što se od razorene upe Zrin opet podiglo jest – raspelo, kri Kristov. A onda smo, nakon što smo se poklonili kriu, pošli prema mjestu gdje je stajala do prije 70 godina crkva Našaša sv. Kria. I tu smo danas, draga brao i sestre, prvi puta na zemlji koja je vraena upi odnosno Sisakoj biskupiji, jer nakon dugih pravnih borbi RH je ovo zemljište upravo prošli tjedan, tonije u etvrtak, na blagdan Imena Marijina, nama vratila, te su ponovno ove parcele na kojima stojimo naše, gdje je vjekovima bila upna crkva, i gdje su tijekom prijašnjih mjeseci arheološki istraeni temelji crkve koje moemo i vidjeti. To je novost ovogodišnje komemoracije i ove svete Mise na temeljima srušene crkve. upa je prva osoba, doduše pravna ne i fizika, kojoj je vraena oteta nekretnina nakon Drugog svjetskog rata u Zrinu.

U po zlu famoznoj presudi „u ime naroda“ kotarskog suda u Dvoru od 7. februara (kako piše!) 1945., kojom se „konfiskuje celikupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika Zrinj, narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina“, stoji i sljedea odredba: „Ukoliko bi se naknadno ustanovilo da se pojedina lica od itelja mjesta Zrinj nebi imala smatrati Narodnim neprijateljima postupae se u pogledu i u smislu lana 8 pomenutog zakona t.j.vratie im se ili naknaditi vrednost oduzete imovine odnosno u smislu lana 6 i 29 zakona o konfiskaciji ostavie im se u koliko je nuno za uzdravanje ue obitelji osuenog narodnog neprijatelja.“ (D.Borovak, Zrin, str.154) Mogli bismo dakle zakljuiti kako se naknadno ustanovilo da Crkva, odnosno Sisaka biskupija i rkt. upa Našaša Sv. Kria u Zrinu se više ne smatraju „narodnim neprijateljima“! Eto, ipak neki napredak, zar ne? Pa ako se svi udruimo i nastavimo sa zahtjevima da se i ostale Zrinjane „naknadno pone smatrati Narodnim prijateljima“, mogli bismo dobiti sve oduzeto! Nadamo se da je taj proces, premda kasno i prekasno ali ipak poeo!

Stoga smo zahvalni Bogu na tome na poetku blagoslovili ove temelje crkve kao novo gradilište, zazvavši Boji blagoslov na buduu gradnju koja ovdje uskoro ima zapoeti. Nismo postavili kamen temeljac, jer donijet emo ovamo kamen koji je 2011. u Zagrebu blagoslovio sam papa, tada Benedikt XVI.

Sve su to znakovi koji nas pridiu, koji nam ulijevaju nadu da e Zrin ponovno zadobiti svoje mjesto koje mu pripada na duhovnoj, kulturnoj i nacionalnoj karti Hrvatske. On je naime opustošen, ali nije uništen. Još je tu Stari grad grofova Zrinskih, još je tu kapela sv. Marije Magdalene, sad selo ima i kri kao i nekad, a zapoinje se i gradnja upne crkve. Ove godine spominjemo se i 505. godišnjice roenja Nikole Šubia Zrinskog, prozvanog Sigetski, koji je roen ovdje u Zrinu 1508., a poginuo u slavnoj obrani Sigeta 1566. Jesmo li mi svjesni da je sve to baština koja obvezuje? I ne samo nas koji smo se danas ovdje okupili, nego to je sveta baština koja obvezuje sve Hrvate katolike, ma gdje bili. Stoga bih elio da se oko Zrina okupi itava naša domovina Hrvatska, i to kako vjernici u našoj zemlji, tako i svi domoljubni Hrvati koji ive diljem itavoga svijeta. Potrebno je sanjati da e ovo povijesno mjesto oivjeti, da e Zrin zadobiti ponovno vee znaenje, jer Zrin to zasluuje, zasluuje da postane ak jedan duhovni i nacionalni centar, gdje bismo dolazili barem nekoliko puta godišnje: tako smo se prvi puta ove godine ovdje okupili i na blagdan upe – Našaše sv. Kria, 3. svibnja, a svakako e se ovamo dolaziti i dalje na dan stradanja – u nedjelju poslije Male Gospe, budui da se tragedija u Zrinu zbila 9. rujna 1943.

Što se tada dogodilo?

Svima nama je to vjerujem poznato, ali još uvijek je premali broj onih koji to znaju. Zato bismo trebali sve uiniti da se taj dogaaj obznani svima, da ga prenose svi mediji, da o tome ue djeca u školama, da se odravaju o njemu simpoziji, da na godišnjice ove tragedije ovamo dolaze najviši dravni predstavnici naše Domovine.

Sigurno najbolje progovaraju o strašnim dogaajima tih zlih dana za Zrin sami Zrinjani. Posebna hvala gosp. Damiru Borovaku koji je za današnji dan uspio napisati knjigu „Zrin 70 godina poslije komunistikog genocida ili zloinaki 'antifašizam' protiv hrvatskog puanstva“. Treba neprestano širiti istinu, i to svim sredstvima jer – prešuivanje istine i la se veoma nasilno nameu.

Što kae gosp. Stjepan Petanjak, što gosp. Andrija Feketi -  nadam se da ete svi proitati, i o tome svima govoriti. Njihova svjedoanstva, objavljena u spomenutoj knjizi gosp. Borovaka, nesumnjivo kazuju tko je prouzroio toliko stradanje, ubojstvo gotovo treine mještana i potpuno opustošenje itave jedne upe, upe Zrin. O tome imamo i pismena svjedoanstva samih poinitelja, koji se hvale da su oni spalili Zrin. Tko je to? Tzv. narodnooslobodilaka vojska. A danas, 70 godina nakon tog pokolja i uništenja, još uvijek neki se usuuju hvaliti komuniste! itao jedan meni poznat starac knjigu gospodina Lojze Buturca o rtvama Drugog svjetskog rata i poraa, u kojoj autor opisuje zloine partizana, meu kojima i ubijena 22 sveenika s podruja naše današnje Sisake biskupije, pa mi kae: „Kako se gosp. Buturac usudi tako pisati?“  - A ja njemu odgovorio: „Zašto se ne bi usudio pisati istinu? Zar se ne bi trebalo upravo obrnuto pitati: kako se to još i danas neki usude skrivati istinu, govoriti lai i braniti zloince?“

Na alost mi ivimo u recidivu komunizma. U ovih 70 godina nakon zloina nad Zrinom posljednjih 23 godine ivimo u dravi Hrvatskoj, no kako to da se ni u ovih posljednjih godina nije ništa promijenilo, odnosno da se jednako sa strahom, jednako bez prava ponienih, protjeranih i obespravljenih Zrinjana i danas ivi, kao i u onih prvih 47 godina? Jesu li to samo nove haljine, a bez novog sadraja? Je li ova drava doista hrvatska ili je i dalje – kao i ona bivša – protuhrvatska? To su prevana pitanja, jer se radi o pravednosti za kojom vape toliki u ovoj našoj Domovini! Kako to da naša zemlja zakone EU, premda ih je potpisala, ne poštuje, dok istodobno silom namee provoenje internih zakona – protiv kojih ve tjednima protestira itava braniteljska populacija i svi domoljubni „graani i graanke ove zemlje“? Kako to da se u ovoj dravi još uvijek prava svih drugih više poštuju negoli prava hrvatskoga naroda? Zar Hrvati ni u svojoj zemlji nisu zaštieni? Jesu li zato pali toliki domoljubi, jesu li zato poginuli toliki branitelji?

Kad ovjek sluša naše medije – od kojih su javni, dakle oni koje svi mi plaamo i koji bi trebali odraavati svekoliku javnost, a ne samo stavove pojedinih, i to esto manjinskih skupina u našem društvu – kao da smo se vratili u najgore doba komunizma! Kad ovjek sluša naše politiare, oni se toliko trude opravdati komuniste, pa poinili oni i najgore mogue zloine, da ovjeku doe pitanje, jesmo li se mi zapravo ujedinili s Europskom unijom ili sa Sjevernom Korejom?

Nikad nisu prijelazna vremena bila laka. Ali zato nam trebaju jasni kompasi, da itav narod ne odluta u propast idui za slijepim voama, jer doista – kako piše u Bekom Novom Mjestu, doduše podrugljivo i posve neprimjenjivo, za naše velikaše bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana – „kad slijepac slijepca vodi, oboje padaju u jamu“.

Jedan od jasnih kompasa – kako ga je nazvao prigodom beatifikacije 1998. u Mariji Bistrici papa bl. Ivan Pavao II. – je bl. Alojzije kardinal Stepinac. On je 1957. godine u pismu mladomisnicima, meu kojima je bio i prof. Ivan Golub, napisao i ove rijei: „Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvetiju slubu u najteem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest.“ (I.Golub, Obian ovjek, str.125). On je dakle komunizam u Hrvatskoj nazvao najteim progonstvom Crkve ikada u povijesti! Pa kad to još uvijek neki osporavaju, zar nisu direktno protiv našeg Blaenika? Ili su slijepi ili zli.

Drugi jedan putokaz jest uskoro, tj. za nepuna dva tjedna, blaeni Miroslav Buleši, mladi sveenik – tek s navršenih 27 godina – ubijen od komunista poslije rata, tonije 24. kolovoza 1947. u Lanišu u Istri. Takvi su hrabri svjedoci vjere naši svjetionici, oni najbolje govore koliko je doista strašan i bezdušan bio taj sustav koji je brutalno ubijao i zatirao vjeru, vjernike i pastire, nameui silom klanjanje „zlatnoj teladi“, tj. nepostojeim krivim bogovima pred kojima su svi trebali pasti u prah i pepeo. A ti „zlatni telci“ bili su samo ljudi, dapae ono najgore od ljudi. Meutim, posijao je taj bezdušni reim – za koji bl. kardinal Alojzije rekao da je prouzroio najtei progon Crkve u njenoj povijesti (!) – toliko straha u duše našega puka da se ljudi i danas boje o tome govoriti, još uvijek s pravom svjesni da to zlo nije uklonjeno s lica zemlje. Dapae, dok god i jedan – a osobito visoki dunosti ove zemlje – brani taj reim, te velia i štiti poinitelje ubojstava u ime te ideologije, oito smo još daleko od katarze koja nam je kao narodu i društvu toliko potrebna.

U prvom itanju baš o tome govori danas proitana Rije Boja. Mojsije bijaše na Sinaju, a narod se odmetnuo od štovanja pravoga Boga te je nainio zlatno tele i klanjao mu se govorei: „ovo je bog tvoj koji te izveo iz zemlje egipatske!“ Kolika „zlatna telad“ i u našem narodu! Kolika zavoenja nevinih, kolike lai i obmane! Ali – doi e dani, kad se naime navrše „dani pogana“, kad se ispuni mjera zlodjela, kad se ogrezne u vlastitoj ironiji kada e, u dan onaj, svim licemjerima i zavodnicima, svim slatkorjeivim izdajicama istine, Bog biti sudac! Ne ljudi, ne mi, ne mrtvi Zrinjani, ni mrtvi Vukovarci, ne. Sudit e svima Bog, da, svima! I nitko nee moi pobjei od njegova pogleda, od njegova suda. Meutim, što do tada, zar nikad nee naši Zrinjani, naši Hrvati iz Pounja, naši stradalnici Domovinskog rata, zar nikad nee obespravljeni Hrvati, oni koji su gladni i edni pravednosti, pa ni u svojoj domovini, doivjeti pravdu?

Hoe, u to moramo svi vjerovati, ali – to je mogue jedino u Bogu. Zato duboko osjeam kako je nuno neprestano pozivati narod na obraenje Bogu, ni na što drugo! Samo Bog moe mijenjati ljudska srca i samo on je kadar uiniti da, ispravljajui nepravde sami ne prouzroimo nove i  još gore nepravde!

Zato Bog, na Mojsijevu molbu, nije kaznio nevjerne idove, nije ih uništio zbog idolatrije, krivoboštva. On ne eli niijega uništenja, nego obraenja! A mi smo, brao i sestre, pozvani biti molitelji poput Mojsija. I zagovaratelji pred Bogom ak i onih koji su u zabludi, onih koji griješe, onih koji se klanjaju zlatnoj teladi, onima koji nas vode u propast. Molimo Gospodina da ih ne kazni, ve da ih obrati! uda su mogua, vjerujte, ve dolaze.

Sv. Pavao je upravo primjer takvog udesnog obrata. On u poslanici svome ueniku Timoteju priznaje svoje lutanje, ispovijeda se i kae: bio sam „hulitelj, progonitelj i nasilnik“, ali je pomilovan – jer je, kae, to inio „u neznanju i nevjeri“. Danas bismo mogli tim Pavlovim samooptubama dodali i suvremene: agnostik, ateist, antiteist, pripadnik manjinskih protuobiteljskih skupina, medijski plaenik, širitelj lošeg glasa o Crkvi, zluradi fanatik, mrzitelj vjere, neokomunist, itd. Ali – Bog je Pavla dotaknuo i on se obratio, i spoznao da je to inio „u neznanju i nevjeru“. Dakle, potrebno je prosvjetljivati ljude, otvarati im oi za istinu – da ne budu u neznanju, i moliti se za njih – da prime dar vjere. Tada e se moi obratiti, tada e spoznati pravi put i slijediti ga, poput sv. Pavla, koji priznaje da je Krist došao spasiti grješnike, od kojih je – kae – prvi bio on.

Kako od grješnika moe postati pravednik, govori nam danas i Krist Gospodin u Evanelju. On pripovijeda kako je pastiru velika radost ako mu se posrei pronai izgubljenu ovcu, dapae, više se veseli jednoj izgubljenoj koja je naena nego onim devedeset i devet koje nisu ni odlutale. Tako je, kae, i u nebu: „biva radost pred anelima Bojim zbog jednog obraena grješnika“ (Lk 15,10).

Mogli bismo i mi rei danas: bit e zbog opet sagraene upne crkve u Zrinu vea radost u našoj Sisakoj biskupiji, negoli zbog  drugih 6o-tak upnih crkava koje su itave. Kad obnovimo crkvu, ali i kad se vrate okunice i imovina Zrinjanima kojima je njihova djedovina nasilno oteta, kad stanemo ponovno na svoje, bit e to radost vea negoli kad se ne treba boriti za svoje, kad je samo po sebi razumljivo da imamo kuu, stan, dvorište ili imanje, koje nam nije ni bilo oduzeto.

Nee biti ova borba lagana, pogotovo što se mi ne borimo samo protiv bezdušnog sustava – koji je na alost, i nakon što je prije 23 godine preminuo, još uvijek prisutan – nego je najtea naša borba, vjerujte mi, protiv nas samih. To je borba protiv naših predrasuda da se ništa i tako više ne moe, da je i tako sve propalo, da je Zrin mrtav, da je u konanici i Hrvatska mrtva. Zamislite, rekao mi je nedavno jedan bivši visoki dunosnik, kako smo mi Hrvati dobili rat, ali smo izgubili dravu. Nisam se s time sloio, protestirao sam. Pitanje je, koliko nas ima, koji ne vjerujemo da je tako kako vidimo i slušamo da jest, koji vjerujemo da je tako kako emo se mi truditi da bude, da je na nama da probudimo pozaspale naše snage, da ne klone naša duša, da se ne odreknemo nikada nade, premda je vidljivo da je puno toga propalo, da je puno toga drukije i da nije mogue vratiti prošlost da ponovno bude sve kako je bilo. Meutim, vjerujemo li mi da moe biti i bolje negoli je bilo?

Je li Hrvatska spremna vjerovati da je Zrin potrebno obnoviti, da je to naš biser narodni i vjerski, naše dragocjeno nacionalno blago? Ako smo mogli obnoviti crkve u Hrastovici, Petrinji, Viduševcu, u Glini, Buici, Maji i untiu, u Kostajnici i Dubici, u Topuskom, Divuši i Gvozdanskom, i uskoro u Gori, ako smo popravili porušene kue i podigli spaljena sela i itave gradove, poput Vukovara, Petrinje i Gline, zar sumnjamo da moemo podii i Hrvatsku? Zar nije to naša dunost, naš sveti zavjet, i to – zbog naših mrtvih, zbog onih koji ovdje moda uza zidine ovih crkvenih temelja na kojima stojimo poivaju, a pobijeni su te 1943. ili koju godinu prije ili kasnije?

Dugujemo li to mi njima i – sebi? I – elimo li se boriti sa sobom, s vlastitim nevjerama da je i nemogue mogue?

Najtea je bitka borba sa samim sobom. Jesmo li tu kadri s vjerom u Boga i njegovu trajnu prisutnost, ljubav i pomo, razuvjeriti sami sebe i sve koji sumnjaju da e dobro pobijediti, da ne smijemo dopustiti da zlo zakraljuje?

Neka nam u tome pomogne zagovor svetoga Kvirina, našeg biskupijskog zaštitnika, neka nas zagovaraju naši blaeni muenici Alojzije Stepinac i Miroslav Buleši, neka nas prate naši poginuli, nestali, naši djedovi, oevi, braa i sestre, naši branitelji – od turskih, komunistikih i srpskih osvajaa – koji su hrabro darivali i svoje ivote, da bismo mi danas bili ovdje, da bismo imali vjere i da nam nikada, baš nikada ne klone nada.

Amen.

Tekst homilije mons. Vlade Košia preuzet je s internetskih stranica Sisake biskupije
Objavljeno 15.09.2013.

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!