Jutros 30. listopada u svom domu u Kustošiji u Zagrebu iznenadno je preminuo Stjepan Brajdiæ, èasnik Hrvatskih oružanih snaga NDH, hrvatski domobran i domoljub. Roðen je 12. prosinca 1926.g. u Sesvetskim Selima. Završio je Domobransku èasnièku školu i bio promaknut u èin poruènika. U NDH dvije je ratne godine služio u hrvatskoj vojsci. Preživio je Bleiburg i Križni put te se vratio u Zagreb. U noæi 4/5. kolovoza 1945. uhapšen od OZNE u Zagrebu i osuðen na smrt strijeljanjem. Imao je tada svega 19 godina. Kasnije je pomilovan je na 20 godina robije. Robijao 10 godina u Gradiški, Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici. Zatim je godinu i pol odslužio u kaznenièkom puku u JNA.

Ostvarenjem slobodne Hrvatske države okuplja se sa preživjelim kolegama, koji su kao mladiæi u vremenu Drugog svjetskog rata zajedno stjecali vojna znanja, na Vojnom uèilištu u Zagrebu u Ilici 242 za obranu Hrvatske. Bio je èlan Èasnièkog kluba 242. Tehnièki je uredio knjigu 'Svjedoci jednog vremena' o svjedoèanstvima s Križnih putova preživjelih kolega iz èasnièke škole.

Bio je višegodišnji predsjednik Udruge Macelj 1945. Zaslužan je za izgradnju grobnice na Macelju, za vraæanje posmrtnih ostataka 1163 žrtava nakon 12 godina s tavana patologije Medicinskog fakulteta u Macelj te za njihov sveèani pokop na Macelju 22. listopada 2005. godine. Veliki doprinos dao je u vrijeme izgradnje crkve Muke Isusove i Križnog puta, kao i naposljetku za ureðenje spomen-sobe žrtava u Macelju. Prvi je primijetio i javno se založio protiv promjene teksta i pokušaja trostruke krivotvorine natpisa na Bleiburškom spomeniku, podignutog “na èast i slavu hrvatske vojske”, koji je dio teksta nekome postao nepoželjan.

Prema vlastitoj izjavi, cijeli je život, sve do smrti bio moralno-politièki nepodoban. U stvari bio je nepotkupljivi domoljub, vjeèni bojovnik za èast, istinu i slavu hrvatskog naroda.