| O TAJNIM ISKAPANJIMA GROBOVA U TUPALAMA: ZAR I MINISTARSTVO BRANITELJA ŠTITI ZLOÈINE? |
| Subota, 23 Studeni 2013 | |
|
23. studeni 2013. Josipu Josi Zagroviæu, kojeg poznaje veæina mještana u Gackoj dolini, u masovnoj su grobnici kosti sestre i oca. »Sjetim se i danas kad su komunisti došli, zatekli su nas još dok smo spavali. Digli su nas ujutro rano, sestru, tatu i brata, mene i mamu. Mene i mamu su ostavili. Onda su dalje skupljali druge koje su kanili strijeljati. Kad su sve skupili, odvezli su iz Sinca na Lièko Lešæe, zatim u Otoèac. Bili su pet-šest dana u Otoècu. Poslije toga su ih vozili na Lièko Lešæe pa su ih vratili nazad s nakanom da ih odvezu prema jami Bezdan. Tamo su mnoge ubijali i bacali poslije rata. No, toga su puta promijenili svoj plan. Dovezli su ih na kamionima u polje, a u to vrijeme narod je bio u polju, kopali su krumpire. Kad su težaci na njivama vidjeli što se dogaða, pobjegli su kuæi. Okupila se vojska, blokirali su prilaze i strijeljali su one koje su odluèili ubiti. To je malo mjesto, sve se ubrzo saznalo, koga su odveli i tko je strijeljan. Sjeæam se da je mama jako plakala. Moja su tada dva brata pobjegla, jedan je imao 17, a drugi 23 godine. Za starijeg brata nikad nismo saznali, a mlaði se javio iz Engleske da je živ. Mamu, sestru i mene su ostavili. Ubili su mi drugu sestru i oca. Strijeljali su ih. Nakon tjedan dana došli su nama u kuæu i pokupili nas, strpali na kola i dalje nas vozili. Sjeæam se da je neki odbornik koji je uvijek bio u opæini nešto pisao, i on je valjda odreðivao kamo æe tko. Sjedio sam u kolima, nisam znao što piše. Tada su nas odvukli u Vrhovine. Tamo su nas istovarili u skladište koje se meðu narodom zvalo Solana. Tu smo bili nekoliko dana, èekali smo vlak koji nas je trebao dalje transportirati. Nisam znao što èekamo, jer smo bili zatvoreni, milicija je èuvala objekt. Kad je došao vlak, onaj teretni, strpali su nas u vagon, vozili dalje, a mi i dalje nismo znali kamo idemo. Sjeæam se jedino da je u vlaku snažno drmalo. Dugo su nas vozili, mogao bih reæi više od jednog dana. Imao sam tada šest godina, držao sam se za majku od straha. Išli smo u Karlovac, pa iz Karlovca nazad, istovarili su nas u Vrginmostu, hrvatskom Gvozdu. Toèno znam kad smo došli da su nas stavili u kamion marke Praga. Dalje su nas nastavili voziti. Najedanput smo došli pred zgradu, neki njihov centar, i istovarili nas. Došao je neki èovjek k nama i rekao: Ja æu uzeti ovu staricu i ovo dvoje djece. Bio je trgovac. Donio je malo mlijeka da se okrijepimo, jer nismo ništa jeli ni pili. Kad je dao sestri mlijeko, meni je bilo žao zašto i meni nije dao to mlijeko. Kako sestra nije voljela skorup, mlijeko je ipak pripalo meni. Taj èovjek nas je nakon zatvaranja duæana odveo do svoje kuæe. Bio je vrlo korektan prema nama. U kuæi je imao samo stol i dvije postelje. Dao je mojoj mami postelju, a on je išao spavati u štalu. Ujutro bi se okupljale žene, prièale. Rekle su nam: ‘Pa vas su nam doveli da vas zakoljemo. A vi ste sirotinja kao i mi.’ Davali su nam ono što su imali.« O tome kako je i kako su znali za strijeljanje, Žagroviæ kaže: »Za ubojstva smo saznali prije nego smo otišli u logor. Nismo smjeli iæi na grob jer bi i nas ubili. Mama je dala napraviti škrinje za ljesove i mislila je kako æe oca i sestru pokopati u groblje. No, nismo smjeli iæi tamo gdje su strijeljani. Tako je ostavila škrinje u pèelinjak. Kad su došli po nas i odvezli nas, po dvorištu su sjekirom tukli škrinje i razbili ih.« Žagroviæ se prisjeæa brojnih detalja o tom zloèinaèkom komunistièkom èinu. »Išao sam na grob kasnije, zapravo išle su žene iz Lešæa, posebno sestra župnika Baniæa jer je i njezina sestra tamo strijeljana. Dolazili smo na grobove, premda su se neki bojali. Moja majka nije išla od straha. Kad sam malo odrastao, išao sam na grob svoga oca i svoje sestre, nisam se bojao. Jednostavno sam odluèio: ‘Kako bude, moram tamo iæi, tamo je moj otac, moja sestra.’ Znali su mi reæi kako su me vidjeli. No razmišljao sam: ‘Pa neka me ubiju.’ Moja druga sestra umrla je od straha u 11. godini. To su nam sve napravili komunisti.« To može uèiniti samo divlji èovjek Govoreæi o iskapanju pod vodstvom Povjerenstva Ministarstva branitelja, odnosno o prekapanju grobova u kojima se znade tko je strijeljan i pokopan, Žagroviæ kaže: »Za iskapanje nitko me nije obavijestio, premda brojni mještani, posebice sveæenici, znaju da su tamo ubijeni i pokopani moja sestra i moj otac. O tom èinu obavijestila nas je žena koja radi u gradskoj upravi. Rekla nam je kako su zvali Stevu Uzelca i kazali da su naišli na prvu lubanju. Nakon toga nazvali smo kæer u Prozor, koja je ubrzo došla. Kad smo se pokušali približiti mjestu iskapanja, tamo je bila policija i žuta vrpca. Veæ je bio mrak, predveèer. Nikoga nisu obavijestili niti su ikoga puštali blizu mjesta gdje je poèinjen zloèin. Kopali su s bagerima i vidi se da još ima tamo kostiju. Kad promišljam, pa to može samo uèiniti divlji èovjek koji nema veze s civilizacijom i koji ne poštuje dostojanstvo groba i žrtve. Zar u 21. stoljeæu može to netko uèiniti? Drugi odgovor je u tome da je to raðeno iz razloga kako bi se skrili komunistièki zloèini.« Žagroviæ, kao i drugi mještani navode: Dok cijeli svijet osuðuje komunistièke zloèine, posebno Europska Unija, Hrvatska ih i dalje skriva. Institucije pod krinkom legalnih povjerenstava u kojima veæinu èlanova ne obavještavaju o planovima i radu, ruše tuða grobišta, uništavaju identitete žrtve i tako prekrivaju tragove zloèinaca. Kako u masovnoj grobnici ima strijeljanih iz župe Lièko Lešæe, župnik Ivan Miškulin navodi da je pod dolasku župnika Stanka Smiljaniæa u Sinac dogovoreno da se u subotu koja je najbliža blagdanu Male Gospe slavi misa zadušnica. »Najvjerojatnije da je to bio okidaè da poènu to iskapati«, kaže župnik Miškulin. »Otkrivanje žrtava dovelo bi i do poèinitelja zloèina, a to oèito nekome ne ide u prilog, posebno kad su shvatili da se o tome javno govori, da se slavi misa zadušnica svake godine. Župnik Drago Baniæ Šturnberg dao je napraviti niske drvene križeve da se ne vide iz daljine. Kad su ti križevi istrunuli, stavljena su dva križa, a okolo je bila žica. Ljudi su dolazili, palili svijeæe, molili. Premda nisam struènjak za to podruèje, ipak znadem da kad se prva kost iskopa, onda se mehanizacija ostavlja po strani i prelazi se na ruèno iskapanje. No, u vrijeme iskapanja drugi dan se slavio ZAVNOH pa je to oèito trebalo brzo odraditi.« Župnik Miškulin istièe kako je naèinjeno niz propusta, od tajnovitog iskapanja i skrivanja od javnosti te prenošenja u otoèaèko groblje i pokapanja pod znakom NN, premda su na križevima postojala imena ubijenih. Miro Landeka: »Ovo ne ide u javnost« Župnik u Sincu Stanko Smiljaniæ, na èijem se podruèju župe nalazi mjesto Tupale, opisujuæi èin iskapanja kaže: »Došli su kod mene 24. listopada, a mene je uoèi toga susjed zvao da se nešto dogaða u mjestu Tupale. Bio sam u školi, mislio sam: Grad je obeæao izgraditi spomenik, i sigurno to rade. Nisam svraæao u poèetku pozornost. Pošao sam u Ogulin i dok sam bio tamo, zvao me naèelnik policije iz Otoèca s molbom kako se trebamo hitno naæi vezano uz Tupale. Žurio sam kako bih što prije stigao. Premda sam želio svratiti u Tupale, tražio je da se sa mnom sastane u župnom uredu. Prihvatio sam njihov prijedlog i došli su njih dvojica, naèelnik policije i, kako mi se predstavio, Miro Landeka iz Povjerenstva. Na svako moje pitanje gdje sam uoèavao nepravilnosti, stalno su spominjali sudski nalog i sutkinju Dubravku Rudeliæ te nužno prenošenje kostiju. Pitao sam ih: Zašto ste došli k meni? Odgovor je bio: Da vam donesemo križeve. Landeku sam pitao: Mogu li biti nazoèan kad budete polagali kosti u Otoècu da se pomolim? On mi je odgovorio da ne mogu jer to je sudski nalog. U tom kratkom razgovoru Landeka je spomenuo da su oni krenuli iz Zagreba odraditi jednu grobnicu u Jezeranama koja je blizu Brinja, zatim drugu u Korenici i treæu u Sincu. Jednostavno pokupiti kosti i prebaciti ih u groblje. Opravdavao se zakonom i isprièao da u Jezeranama nisu mogli to uèiniti jer se radi o jami, u Korenici su naišli na komunalne teškoæe, a onda su došli u Sinac. Kako na moja pitanja nisu imali odgovor, Landeka mi je rekao: ‘Neka ovo ne ide u javnost!’ Oni su otišli, a nakon desetak minuta došao je policijski kombi, èovjek je otvorio vrata, naslonio križeve na zid župne kuæe i otišao. Odmah sam obavijestio biskupa. Po njegovu dolasku otišli smo na bivšu grobnicu. Kasnije sam èuo da su još pronaðene kosti i žica. Isto tako, tražio sam pristup fotografiranja, ali mi nije dopušteno. Tražio sam pristup u Otoècu, ni tamo mi nije bilo dopušteno.« Peticijom protiv necivilizacije Katica Kranjèeviæ roð. Rubèiæ s majkom je išla èesto na groblje. Istièe da je u poèetku bilo straha, no kasnije se oslobodila. Išla je na grobove od 1962. »Znala sam istinu i zato me zaprepastilo iskapanje, a da nas nitko nije pitao, naprotiv, još su to radili s policijskim osiguranjem tako da nitko ne može pristupiti blizu grobnice koju su iskapali. Tamo su naši pokopani i taj èin nema veze s poštivanjem dostojanstva žrtve.« Marija Èorak roð. Oreškoviæ, prisjeæajuæi se tih komunistièkih zlodjela, navodi da je nehumanim iskapanjem i nijekanjem imena žrtava naèinjeno ponovno ubojstvo. Mještani, rodbina i prijatelji civilnih žrtava, koje su komunisti, bez suda i porote 12. rujna 1946. muèki pogubili na lokalitetu Tupale, prikupljaju potpise i prosvjeduju protiv naèina na koji su njihovi posmrtni ostaci otkopavani u Tupalama 24. i 25. listopada. Tom peticijom žele upozoriti hrvatsku javnost da e prema žrtvama komunistièkog režima ne postupa u skladu sa zakonom niti civilizacijskim normativima Europske Unije, posebno poslije donošenja Rezolucije o osudi totalitaristièkih režima, u koji pripada i komunizam.Na traženje odgovora od Povjerenstva za istraživanje, ureðenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja – do zakljuèivanja ovoga broja GK-a odgovor nije stigao. Vlado Èutura / Glas Koncila |
| « Prethodna | Sljedeæa » |
|---|
