www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 25 Lipanj 2019
 
 
O TAJNIM ISKAPANJIMA GROBOVA U TUPALAMA: ZAR I MINISTARSTVO BRANITELJA TITI ZLOINE?
Subota, 23 Studeni 2013

23. studeni 2013.

»
Kopali su s bagerima i vidi se da još ima tamo kostiju. Kad promišljam, pa to moe samo uiniti divlji ovjek koji nema veze s civilizacijom i koji ne poštuje dostojanstvo groba i rtve. Zar u 21. stoljeu moe to netko uiniti? Drugi odgovor je u tome da je to raeno iz razloga kako bi se skrili komunistiki zloini«, svjedoi Joso agrovi.

http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=30245:o-tajnim-iskapanjima-grobova-u-tupalama-zar-i-ministarstvo-branitelja-titi-zloine&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112

http://portal.braniteljski-forum.com/vijesti/o-tajnim-iskapanjima-grobova-u-tupalama-zar-i-ministarstvo-branitelja-stiti-zlocine

Pod vodstvom Povjerenstva za istraivanje, ureenje i odravanje vojnih groblja, groblja rtava Drugoga svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja koje djeluje u sklopu Ministarstva branitelja na podruju Tupale u upi Sinac, Grad Otoac, nedaleko od mjesnog groblja, velom tajne obavijeno je iskapanje masovne grobnica u kojoj su 12. rujna 1946. pokopane civilne rtve koje su strijeljali komunisti bez suenja i presude. Taj in Povjerenstva koje je izdalo nalog upanijskom sudu u Karlovcu s ispostavom u Gospiu izazvao je reakcije kod još ive rodbine strijeljanih, zatim mještana te zgraanje hrvatske javnosti. Pod policijskim osiguranjem (a da bude još vei apsurd, u masovnoj grobnici je strijeljan i djed naelnika mjesne policije Grada Otoca) rtve su bagerom iskopane i njihove kosti prenesene u groblje u Otocu pod bilješkom NN. Premda su postojala dva kria s imenima i prezimenima, što je bilo jednostavno provjeriti i obavijestiti rodbinu, indikativno, Povjerenstvo se odluilo baš uiniti taj zgraajui in uoi dana proslave ZAVNOH-a u Otocu, što dodatno upuuje na sumnju prekrivanja komunistikih zloina. U razgovoru s mještanima, malo je onih koji ne znaju tko je ubijen i na koji nain u Tupalama te tko je pokopan u tom groblju. Prema svjedoenju mjesnog upnika Stanka Smiljania, u posljednje tri godine sluena je misa za ubijene civile, a tamo se na misi znao nai i naelnik policije koji je, najvjerojatnije dolazio na grob svom djedu. Meu mještanima, zatim upnicima upe Sinac – Smiljaniem, upe Liko Leše – Ivanom Miškulinom te biskupom Milom Bogoviem, koji je na elu Komisije za hrvatski martirologij, na uenje i na zgraanje naišla je odluka Povjerenstava koje je sebi uzelo za pravo uništiti grobište, izbrisati identitet rtve, a još traginije zatajiti i prekriti one koji su poinili te zloine.

Idem na oev grob – neka me ubiju

Josipu Josi Zagroviu, kojeg poznaje veina mještana u Gackoj dolini, u masovnoj su grobnici kosti sestre i oca. »Sjetim se i danas kad su komunisti došli, zatekli su nas još dok smo spavali. Digli su nas ujutro rano, sestru, tatu i brata, mene i mamu. Mene i mamu su ostavili. Onda su dalje skupljali druge koje su kanili strijeljati. Kad su sve skupili, odvezli su iz Sinca na Liko Leše, zatim u Otoac. Bili su pet-šest dana u Otocu. Poslije toga su ih vozili na Liko Leše pa su ih vratili nazad s nakanom da ih odvezu prema jami Bezdan. Tamo su mnoge ubijali i bacali poslije rata. No, toga su puta promijenili svoj plan. Dovezli su ih na kamionima u polje, a u to vrijeme narod je bio u polju, kopali su krumpire. Kad su teaci na njivama vidjeli što se dogaa, pobjegli su kui. Okupila se vojska, blokirali su prilaze i strijeljali su one koje su odluili ubiti. To je malo mjesto, sve se ubrzo saznalo, koga su odveli i tko je strijeljan. Sjeam se da je mama jako plakala. Moja su tada dva brata pobjegla, jedan je imao 17, a drugi 23 godine. Za starijeg brata nikad nismo saznali, a mlai se javio iz Engleske da je iv. Mamu, sestru i mene su ostavili. Ubili su mi drugu sestru i oca. Strijeljali su ih. Nakon tjedan dana došli su nama u kuu i pokupili nas, strpali na kola i dalje nas vozili. Sjeam se da je neki odbornik koji je uvijek bio u opini nešto pisao, i on je valjda odreivao kamo e tko. Sjedio sam u kolima, nisam znao što piše. Tada su nas odvukli u Vrhovine. Tamo su nas istovarili u skladište koje se meu narodom zvalo Solana. Tu smo bili nekoliko dana, ekali smo vlak koji nas je trebao dalje transportirati. Nisam znao što ekamo, jer smo bili zatvoreni, milicija je uvala objekt. Kad je došao vlak, onaj teretni, strpali su nas u vagon, vozili dalje, a mi i dalje nismo znali kamo idemo. Sjeam se jedino da je u vlaku snano drmalo. Dugo su nas vozili, mogao bih rei više od jednog dana. Imao sam tada šest godina, drao sam se za majku od straha. Išli smo u Karlovac, pa iz Karlovca nazad, istovarili su nas u Vrginmostu, hrvatskom Gvozdu. Tono znam kad smo došli da su nas stavili u kamion marke Praga. Dalje su nas nastavili voziti. Najedanput smo došli pred zgradu, neki njihov centar, i istovarili nas. Došao je neki ovjek k nama i rekao: Ja u uzeti ovu staricu i ovo dvoje djece. Bio je trgovac. Donio je malo mlijeka da se okrijepimo, jer nismo ništa jeli ni pili. Kad je dao sestri mlijeko, meni je bilo ao zašto i meni nije dao to mlijeko. Kako sestra nije voljela skorup, mlijeko je ipak pripalo meni. Taj ovjek nas je nakon zatvaranja duana odveo do svoje kue. Bio je vrlo korektan prema nama. U kui je imao samo stol i dvije postelje. Dao je mojoj mami postelju, a on je išao spavati u štalu. Ujutro bi se okupljale ene, priale. Rekle su nam: ‘Pa vas su nam doveli da vas zakoljemo. A vi ste sirotinja kao i mi.’ Davali su nam ono što su imali.« O tome kako je i kako su znali za strijeljanje, agrovi kae: »Za ubojstva smo saznali prije nego smo otišli u logor. Nismo smjeli ii na grob jer bi i nas ubili. Mama je dala napraviti škrinje za ljesove i mislila je kako e oca i sestru pokopati u groblje. No, nismo smjeli ii tamo gdje su strijeljani. Tako je ostavila škrinje u pelinjak. Kad su došli po nas i odvezli nas, po dvorištu su sjekirom tukli škrinje i razbili ih.« agrovi se prisjea brojnih detalja o tom zloinakom komunistikom inu. »Išao sam na grob kasnije, zapravo išle su ene iz Leša, posebno sestra upnika Bania jer je i njezina sestra tamo strijeljana. Dolazili smo na grobove, premda su se neki bojali. Moja majka nije išla od straha. Kad sam malo odrastao, išao sam na grob svoga oca i svoje sestre, nisam se bojao. Jednostavno sam odluio: ‘Kako bude, moram tamo ii, tamo je moj otac, moja sestra.’ Znali su mi rei kako su me vidjeli. No razmišljao sam: ‘Pa neka me ubiju.’ Moja druga sestra umrla je od straha u 11. godini. To su nam sve napravili komunisti.«

To moe uiniti samo divlji ovjek

Govorei o iskapanju pod vodstvom Povjerenstva Ministarstva branitelja, odnosno o prekapanju grobova u kojima se znade tko je strijeljan i pokopan, agrovi kae: »Za iskapanje nitko me nije obavijestio, premda brojni mještani, posebice sveenici, znaju da su tamo ubijeni i pokopani moja sestra i moj otac. O tom inu obavijestila nas je ena koja radi u gradskoj upravi. Rekla nam je kako su zvali Stevu Uzelca i kazali da su naišli na prvu lubanju. Nakon toga nazvali smo ker u Prozor, koja je ubrzo došla. Kad smo se pokušali pribliiti mjestu iskapanja, tamo je bila policija i uta vrpca. Ve je bio mrak, predveer. Nikoga nisu obavijestili niti su ikoga puštali blizu mjesta gdje je poinjen zloin. Kopali su s bagerima i vidi se da još ima tamo kostiju. Kad promišljam, pa to moe samo uiniti divlji ovjek koji nema veze s civilizacijom i koji ne poštuje dostojanstvo groba i rtve. Zar u 21. stoljeu moe to netko uiniti? Drugi odgovor je u tome da je to raeno iz razloga kako bi se skrili komunistiki zloini.« agrovi, kao i drugi mještani navode: Dok cijeli svijet osuuje komunistike zloine, posebno Europska Unija, Hrvatska ih i dalje skriva. Institucije pod krinkom legalnih povjerenstava u kojima veinu lanova ne obavještavaju o planovima i radu, ruše tua grobišta, uništavaju identitete rtve i tako prekrivaju tragove zloinaca.

Kako u masovnoj grobnici ima strijeljanih iz upe Liko Leše, upnik Ivan Miškulin navodi da je pod dolasku upnika Stanka Smiljania u Sinac dogovoreno da se u subotu koja je najblia blagdanu Male Gospe slavi misa zadušnica. »Najvjerojatnije da je to bio okida da ponu to iskapati«, kae upnik Miškulin. »Otkrivanje rtava dovelo bi i do poinitelja zloina, a to oito nekome ne ide u prilog, posebno kad su shvatili da se o tome javno govori, da se slavi misa zadušnica svake godine. upnik Drago Bani Šturnberg dao je napraviti niske drvene krieve da se ne vide iz daljine. Kad su ti krievi istrunuli, stavljena su dva kria, a okolo je bila ica. Ljudi su dolazili, palili svijee, molili. Premda nisam strunjak za to podruje, ipak znadem da kad se prva kost iskopa, onda se mehanizacija ostavlja po strani i prelazi se na runo iskapanje. No, u vrijeme iskapanja drugi dan se slavio ZAVNOH pa je to oito trebalo brzo odraditi.« upnik Miškulin istie kako je nainjeno niz propusta, od tajnovitog iskapanja i skrivanja od javnosti te prenošenja u otoako groblje i pokapanja pod znakom NN, premda su na krievima postojala imena ubijenih.

Miro Landeka: »Ovo ne ide u javnost«

upnik u Sincu Stanko Smiljani, na ijem se podruju upe nalazi mjesto Tupale, opisujui in iskapanja kae: »Došli su kod mene 24. listopada, a mene je uoi toga susjed zvao da se nešto dogaa u mjestu Tupale. Bio sam u školi, mislio sam: Grad je obeao izgraditi spomenik, i sigurno to rade. Nisam svraao u poetku pozornost. Pošao sam u Ogulin i dok sam bio tamo, zvao me naelnik policije iz Otoca s molbom kako se trebamo hitno nai vezano uz Tupale. urio sam kako bih što prije stigao. Premda sam elio svratiti u Tupale, traio je da se sa mnom sastane u upnom uredu. Prihvatio sam njihov prijedlog i došli su njih dvojica, naelnik policije i, kako mi se predstavio, Miro Landeka iz Povjerenstva. Na svako moje pitanje gdje sam uoavao nepravilnosti, stalno su spominjali sudski nalog i sutkinju Dubravku Rudeli te nuno prenošenje kostiju. Pitao sam ih: Zašto ste došli k meni? Odgovor je bio: Da vam donesemo krieve. Landeku sam pitao: Mogu li biti nazoan kad budete polagali kosti u Otocu da se pomolim? On mi je odgovorio da ne mogu jer to je sudski nalog. U tom kratkom razgovoru Landeka je spomenuo da su oni krenuli iz Zagreba odraditi jednu grobnicu u Jezeranama koja je blizu Brinja, zatim drugu u Korenici i treu u Sincu. Jednostavno pokupiti kosti i prebaciti ih u groblje. Opravdavao se zakonom i ispriao da u Jezeranama nisu mogli to uiniti jer se radi o jami, u Korenici su naišli na komunalne teškoe, a onda su došli u Sinac. Kako na moja pitanja nisu imali odgovor, Landeka mi je rekao: ‘Neka ovo ne ide u javnost!’ Oni su otišli, a nakon desetak minuta došao je policijski kombi, ovjek je otvorio vrata, naslonio krieve na zid upne kue i otišao. Odmah sam obavijestio biskupa. Po njegovu dolasku otišli smo na bivšu grobnicu. Kasnije sam uo da su još pronaene kosti i ica. Isto tako, traio sam pristup fotografiranja, ali mi nije dopušteno. Traio sam pristup u Otocu, ni tamo mi nije bilo dopušteno.«

Peticijom protiv necivilizacije

Katica Kranjevi ro. Rubi s majkom je išla esto na groblje. Istie da je u poetku bilo straha, no kasnije se oslobodila. Išla je na grobove od 1962. »Znala sam istinu i zato me zaprepastilo iskapanje, a da nas nitko nije pitao, naprotiv, još su to radili s policijskim osiguranjem tako da nitko ne moe pristupiti blizu grobnice koju su iskapali. Tamo su naši pokopani i taj in nema veze s poštivanjem dostojanstva rtve.«

Marija orak ro. Oreškovi, prisjeajui se tih komunistikih zlodjela, navodi da je nehumanim iskapanjem i nijekanjem imena rtava nainjeno ponovno ubojstvo.

Mještani, rodbina i prijatelji civilnih rtava, koje su komunisti, bez suda i porote 12. rujna 1946. muki pogubili na lokalitetu Tupale, prikupljaju potpise i prosvjeduju protiv naina na koji su njihovi posmrtni ostaci otkopavani u Tupalama 24. i 25. listopada. Tom peticijom ele upozoriti hrvatsku javnost da e prema rtvama komunistikog reima ne postupa u skladu sa zakonom niti civilizacijskim normativima Europske Unije, posebno poslije donošenja Rezolucije o osudi totalitaristikih reima, u koji pripada i komunizam.
Na traenje odgovora od Povjerenstva za istraivanje, ureenje i odravanje vojnih groblja, groblja rtava Drugoga svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja – do zakljuivanja ovoga broja GK-a odgovor nije stigao.

Vlado utura / Glas Koncila
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!