Grga Budislav Anðelinoviæ, brat djeda Vesne Pusiæ, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeæa „da s danom 2. prosinca èitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visoèanstva 'prijestolonasljednika Aleksandra Karaðorðeviæa". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepèana na Trgu bana Jelaèiæa te su zajednièki uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anðelinoviæ naredio je da se na pobunjenike otvori vatra.

Ubijeno je devet vojnika i èetiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zloèina, Grga Budislav Anðelinoviæ 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da poènem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim".

Za svoga djeda Danka Anðelinoviæa Vesna Pusiæ tvrdi da je bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesnièkim opusom. To prepuštam književnim kritièarima. Mene zanima politièka djelatnost Danka Anðelinoviæa tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz „Zbornika dokumenata „Narodnooslobodilaèke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danka Anðelinoviæa kao bliskoga suradnika èetnièkoga vojvode Ilije Trifunoviæa Birèanina, kojega je osobno Draža Mihailoviæ imenovao komandantom svih èetnièkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na podruèju talijanske okupacijske zone u NDH. Birèanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku takoðer se govori o „Splitskom kvartetu“: Danko Anðelinoviæ, poznati orjunaši Milohniæ i Šegviæ i talijanska kvestora".

U isto vrijeme èetnièke jedinice pod komandom vojvode Birèanina, i pod zaštitom talijanskih fašistièko iredentistièkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birèani,. primjerice, u izvješæima èetnièkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi èetnici pobili oko tisuæu hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletiæ u knjizi „Zloèini nad Muslimanima“ (Sarajevo 1990.) citiraju Birèaninovo izvješæe Draži Mihailoviæu o tim zloèinima: „Na podruèju Vrgorca oderali smo žive tri katolièka sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom èetnièkom pohodu vidljivo je da su èetnici ubijali žene i djecu.

Vesna Pusiæ navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anðelinoviæ bio „ugledni antifašist i partizanski lijeènik". Njegov antifašizam za mene uopæe nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima prikljuèio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Meðutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, suraðivao s talijanskim fašistièkim okupatorom i njegovim èetnièkim pomagaèima.
Što se tièe Vuka Anðelinoviæa, problematièno može biti njegovo moguæe pripadništvo zloèinaèkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljaèe 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragièeviæ, kolega Eugena Pusiæa. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesiæa, koji je svojedobno inspirirao Vesnu Pusiæ za objede na moj raèun, ostao je bez potkoljenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragièeviæ, uz podršku Eugena Pusiæa i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom 'HAZU treba srušiti'.
Poslije „operacije Mostar“ 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Koèevskom Rogu napravili jedno od najveæih poslijeratnih stratišta u Europi. Vuk Anðelinoviæ nije mogao biti partizanski lijeènik kako tvrdi Vesna Pusiæ jer je roðen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, „partizanskog Mengelea'", danas takoðer uglednoga èlana HAZU-a Drage Ikiæa koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski lijeènik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnièki kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdaènije Vas pozdravljam,
VICE VUKOJEVIÆ