|
Èetvrtak, 12 Prosinac 2013 |
 | Zbog jednog dogaðaja danas napisat æu par reèenica. Neka ostanu zabilježene.
Na putu prema zgradi Sveuèilišta (u Zagrebu) primjetio sam mnoštvo ruža, na trgu koji još uvijek nosi ime "najveæeg sina naših naroda i narodnosti". Nakon par pogleda našao sam i sjeæanje na ujaka (ANZELMO ÈEPO, student agronomije) kojeg nikad nisam imao prilike upoznati. Pokoj mu duši.
Moja je majka posljednje dvije godine uèiteljske škole završila u Mariboru, kamo je bila preseljena njezina škola iz Mostara. Tako ju je kraj rata zatekao u zbjegu prema Bleiburgu. Postrojili su ih u red i kratko ispitivali. Tko si, što si. Kuæna pomoænica sam, izrekla je laž koja joj je spasila život. Uèiteljice su bile razvrstane na drugu stranu.
Taj tren nije znala da æe kroz kratko vrijeme u tom istom metežu ostati bez starijeg brata. Nije niti znala da æe sutradan upoznati svog buduæeg muža s kojim je u ljubavi proživjela preko šest desetljeæa.
Onaj na èiju dušu pada ma i jedan ljudski život ne može biti nevin i nikakve zasluge ne mogu oprati njegove ruke. Kad to shvate i priznaju njihova djeca, moæi æemo zajedno iæi naprijed.
|
|
