www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Predsjednitvo > lanovi predsjednitva > I. Kujundi
Nedjelja, 20 Listopad 2019
 
 
IVO KUJUNDI
Subota, 23 Veljaa 2008

Ime i prezime: dr. Ivo Kujundi

Datum roenja:  07.03.1929.

Mjesto roenja: Ivanbegovina - Imotski

Brano stanje: oenjen 

                                                          

Roen 07.03.1929. god. u Ivanbegovini-Imotski od oca Mate i majke Ive. Osnovnu školu pohaao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Imotskom, Sinju i Osijeku, gdje je i maturirao. Studij medicine završio je u Zagrebu, specijalizirao je anesteziologiju, te magistrirao na temu iz Urgentne medicine, nakon dvogodišnjeg postdiplomskog studija.

 

Radni vijek proveo je u Stanici hitne pomoi u Zagrebu, te na kirurškom odjelu bolnice «Merkur», gdje je stekao zvanje primariusa.

 

Od rane mladosti za trajanje prve i druge Jugoslavije, bio je tuen, maltretiran, zatvaran i diskriminiran.

 

Dragovoljac je Domovinskog rata, obnašao je dunost koordinatora saniteta MUP-a s inom Višeg inspektora prve klase.

 

Poetkom petog mjeseca 1994. godine poslan je u diplomatsku slubu u tada otvoreni Hrvatski ured (kasnije Veleposlanstvo) u Beograd, gdje je proveo etiri godine i gdje je obnaša dunost Savjetnika za humanitarne poslove. U tom razdoblju bio je i lan Dravne komisije za zatoene i nestale.

 

Nakon povratka iz Beograda daljnje tri godine proveo je u glavnom tajništvu HDZ-a kao tajnik za odnose s graanima. Sada je predsjednik Zajednice umirovljenika HDZ-a i lan Središnjeg odbora stranke.

 

Priznanja:

 

-         Spomenica Domovinskog rata

-         Pohvala Predsjednika Republike dr. Franje Tumana za doprinos u obrani Domovine, sudjelovanjem u stvaranju zdravstvene slube specijalnih postrojbi MUP-a i oruane sile Republike Hrvatske

-         Spomen medalja Vukovar

-         Povelja ratne bolnice Vukovar

-         Zahvala Medicinskog fakulteta u Rijeci za usavršavanje u zbrinjavanju vitalno ugroenih ranjenika

-         Zahvalnica Medicinskog fakulteta u Rijeci za aktivno sudjelovanje u ljetnoj školi ratne medicine u Rijeci 1993. god.

-         Diploma Hrvatskog lijenikog zbora prigodom 125 obljetnice u znak priznanja za osobit doprinos itd.

-         Odlije reda Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske

-         Odlije reda Stjepana Radia

-         Odlije reda Hrvatskog pletera

-         Odlije reda Hrvatskog trolista

-         «Ambasador mira» - priznanje meunarodne i meureligijske federacije za svjetski mir sa sjedištem u SAD-u.

 

Sadašnje funkcije:

-         lan je Udruge lijenika dragovoljaca

-         lan Paneuropske Unije

-         lan predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva

-         lan Matice Hrvatske

-         lan Hrvatskog lijenikog zbora


SUSRET UZ OSAMDESETU OBLJETNICU IVOTA – IVO KUJUNDI

Dana 07.03.2009. godine navršilo se 80 godina od dana kada sam se rodio, u selu Ivanbegovini, upa Sv. Ante – Poljice, kotor Imotski.

Ja i ena Ljerka planirali smo tu obljetnicu proslaviti skromnije, u krugu obitelji, kod kue. Meutim, naša djeca: Domagoj, Lelica-Ljerka i Trpimir, odluiše da se to proslavi u širem sastavu – u restoranu Medvednica, kod Maksimira. Tamo se naoše ne samo obitelji moje djece, ve i brat Dragan sa svojima te obitelji dvojice sinova moga starijega pokojnoga brata Šime – Zvonimira i Damira. Došli su i drugi Kujundii sa svojima, koji ive u Zagrebu i to sinovac prof. dr. Nikola Kujundi, prof. dr. Milan Kujuni – Ivan Kujundi, kipar i drugi.

I na koncu, tom skupu su nazoili prijatelji i kumovi i to: dr. Zvonimir Markovi, dr. Pavao Slavi, prof. dr. Ante Vukasovi s gospoom prof. Nadom, te pater Romari. Sveukupno izmeu 50 i 60 osoba.

Kada sam pred veer sa enom Ljerkom došao u „Medvednicu“ sve je bilo spremno. Tamburaški sastav s mojim unucima doekao nas je s pjesmom – „Moj Ivane pobratime mio“ – što je izazvalo, ve na poetku erupciju dobrog raspoloenja.

Prije jela molitvu je predvodio pater Romari spomenuvši naše dugo poznanstvo. Nakon jela uzeo je rije moj dugogodišnji prijatelj i suputnik prof. dr. Ante Vukasovi. Vidi prilog. Sadraj njegovog izlaganja potvrdio je staru narodnu izreku, „da je ovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja“, a to je kod nazonih izazvalo emocije i dugotrajni pljesak.

Za dobro raspoloenje pobrinuli su se unuci s tamburašima, birajui pjesme, koje su dirale srce ili budile nacionalnu svijest. Nije izostala ni imoanska ganga, koju je velemajstorski predvodio prof. dr. Milan Kujundi.

Za mnoge – kako rekoše – to bijaše nezaboravna veer, a vlasnik „Medvednice“ i konobari potvrdiše rijeima, „da tako što do sada nisu vidjeli“.

dr. Ivo Kujundi

POZDRAVNO SLOVO
DRAGOM PRIJATELJU IVI KUJUNDI

„Na muci se poznaju junaci“! kae naš narod. Ta lijepa i mudra narodna izreka izvrsno pristaje uz 80-tu obljetnicu Ivina mukotrpna, ali hrabra i estita ivota i 62-gu obljetnicu trajno postojane, vjerne i dosljedne povijesti našega prijateljstva.

RADOST SUSRETA

Doba neposredno nakon Drugog svjetskoga rata. Bili smo još djeaci. Ivo je pohaao realnu gimnaziju, a ja uiteljsku školu u Osijeku. Srbo-komunizam je slavio mrnjom zadojeni „krvavi pir“, a mi, skrivano u srcu i duši, bolno tugovali nad propašu hrvatske drave i brutalnim masovnim pokoljima hrvatskog naroda – vojnih zarobljenika i civila – ena, djece i staraca.

Sreli smo se u, za nas junjake, neobinoj sredini. Upoznali se i razumjeli. Brzo je postignuto puno povjerenje, doivljena radost susreta.

MEUSOBNA ISPOVIJEDANJA

Ispovjedili smo se jedan drugome. Otkrivali tajne svoga ivota, bolna i tragina iskustva, spoznaje, doivljaje.

Ivo, ili imenjak Ante, kazao mi je da ga u rodnoj Ivanbegovini zovu Ante Zvekov. S izrazima radosti i ponosa govorio je o roditeljima, ocu Mati – Zeku i majci Ivi – Vidri, kao siromašnim, ali okretnim i ivahnim, marljivim i vrijednim osobama. Priao je i o školovanju. Bio je odlian uenik pa su ga roditelji upisali u graansku školu. NDH je, 1941., u domoljubnom Imotskom otvorila realnu gimnaziju. Ivo je završio etiri nia razreda gimnazije. Osloboen je polaganja male mature, jer je bio odlikaš.

ZLODJELA „OSLOBODITELJA“

Sjeao se kako su partizani i jugokomunistike vlasti pohapsile najuglednije Imoane i streljali ih, meu njima i ravnatelja gimnazije – prof. Petra Vrdoljaka. Nisu dopustili otvaranje viših razreda gimnazije u Imotskom. Da bi nastavili školovanje, imuniji uenici su otišli u Split i Zagreb, a siromašniji u Sinj. Ivo je u Sinju, u akom domu, jer nije imao sredstva za privatni smještaj. Tu je iskazao hrabrost, nacionalni ponos i doivio osvetniku mrnju „osloboditelja“.

Intenzivno se pripremao za polaganje šestog razreda gimnazije, a uenici Srbi iz Knina, Obrovca, Benkovca i Hrvati iz obitelji jugokomunistikih nazora – gromoglasno su pjevali Titu i Staljinu ponavljajui: „Oj Staljine zdravo, zdravo – sve što radiš imaš pravo“! Molio ih je da prestanu jer mora uiti a oni su grlato nastavljali slaviti Staljina. Prekipjelo mu je i kazao je: „Odite k vragu vi i Staljin“! Moda je i genijalan, ali je najvei tiranin kolega povijest zna“! Usto je kazao da partizanska vlast nije pravedna „jer su etnicima kokarde zamijenili crvenim zvijezdama, dali im i borake penzije, a domobrane i ustaše su poubijali bez suda i zakona“. To ga je skupo koštalo.

Proglašen je „banditom“ i izbaen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, jer je uvrijedio svijetli lik druga Staljina. Iz Sinja je ispraen rijeima: „Idi banditu, od danas si ti za nas graanski mrtav“. „Grijehe“ je okajao dvomjesenim kuluenjem na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo. Dobio je dobre karakteristike, otputovao u Osijek i upisao se u gimnaziju. Tu smo se sreli, jer su i mene 1944. siromaštvo, glad i smrtonosna komunistika opasnost otjerali iz mojih Kuia kod Omiša.

„FRAJERI“ I BATINAŠI

„Frajeri“ su bili politika opozicija. Nosili su hlae uskih nogavica, cipele debelih onova u boji, kokot frizure, plesali su moderne zapadnjake plesove. „Napredna omladina“ SKOJ-evci, partijci su ih progonili, batinali bez milosra, hvatali i zatvarali uz pomo „narodne milicije“. „Frajera“ je bilo dosta u gimnaziji a vani bi ga doekalo bezakonje. Shvatio sam teinu i opasnost poloaja u komu se našao. A kako sam pohaao Uiteljsku školu, nisu me ubrajali u „Frajere“. Prijateljstvo je proradilo. Intervenirao sam. Prihvatio sam domau zadau da ga preodgojim. Nekako smo se zajedno izvukli. Naše prijateljstvo je ojaalo. Nešto smo i nauili. Maturirali smo 1950. Putovi su nam se razdvojili.

NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO

Ivo je otišao na studij medicine u Zagreb, a ja na uiteljsko mjesto, odsluenje vojnog roka i ve škol. god. 1951./52 stigao sam i ja u Zagreb, na studij pedagogije. Potraio sam jedinog znanca i prijatelja Ivu i našao ga u podstanarskoj sobi na poetku Maksimirske ulice.

Ponovna radost susreta i njegova skrb oko moga smještaja i tajnog noivanja. Ivo nije bio politiki podoban za studenski dom. Morao je plaati podstanarstvo. Ta rtva je meutim, dala najbolje i najdrae plodove njegova ivota. Ki stanodavca postaja je njegova ivotna druica – u dobru i zlu. Ivo i danas esto kae: „Da bilo kada ponovno biram, izabrao bih svoju Ljerku“. A plodovi njihove ljubavi su Domagoj, Ljerka, Trpimir, njihove obitelji, unuci. Sve bi bilo drukije, da nije morao u podstanare. Doista, nije svako zlo za zlo!

ROBIJANJE ZA DOMOLJUBLJE

Teror nad Hrvatima potakao je domoljubne studente na ilegalno djelovanje. Osnovali su „Hrvatski oslobodilaki pokret“ Svrha: stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske. Djelovao je na naelu tajnih trojki. Imao je ogranke u Osijeku, Karlovcu, Splitu i Sarajevu. Otkriven je nakon dvije godine. Neki lanovi su uhieni, neki pobjegli u inozemstvo a neki nikada nisu ni otkriveni. Nešto prije toga Ivo i Ljerka su Nadi i meni postali vjenani kumovi.

U Zagrebu je sueno dvanaestorici. Ivo je bio drugooptueni. Osuen je na tri godine stroge robije s prisilnim radom. Robijao je u Staroj Gradiški. Godinu dana je proveo u samici. On to naziva „Bosanskom mornaricom“.

Njegova vjerna Ljerka je uvala njihovo obiteljsko gnijezdo, njegovala, podizala i odgajala njihova prvoroenca – Domagoja i zajedno s njim doekala mua i oca pred tamnicom u Gradiški nakon izdrane kazne. Tom prigodom je upravitelj Srbin – Stevan Grbi pisao Joi Manoliu da je Ivo pri odlasku iz tamnice gori nego što je bio kad je u nju ušao. Preporuio je da mu se onemogui završetak studija.

TEROR NEPODOBNOSTI

Ivo je ipak nastavio studij i završio ga. U rekordnom roku poloio je 8 ispita, diplomirao i kao mladi lijenik zaposlio se u Hitnoj pomoi u Zagrebu. Nakon dvije dogine rada na terenu prijavio se na natjeaj za specijalizaciju iz kirurgije u Vinogradskoj bolnici. Od 17 kandidata izabran je on i još jedan kolega. Neposredno pred nastup obavijestila ga je bolnika pravna sluba da je njegov izbor, na intervenciju ministra zdravstva Todora uruvije (kninskog Srbina) – poništen.

uruvija mu je kazao: „Ne moemo dozvoliti da banda napreduje, a naši ljudi zaostaju… Dok sam ja ministar, ti neeš dobiti specijalizaciju“. Tako je i bilo. Ivo je traio pomo kod Bakaria, Tripala, Holjevca, ali je uruvija bio jai. Holjevac mu je rekao: „Doktore, smirite se. To što se dogaa vama u malom, je isto što se na širem planu dogaa svekolikom Hrvatskom narodu. Ovo je njihovo (srpsko) vrijeme“. Ivo se, prividno, primirio, ali su ga i dalje progonili, lano optuivali, onemoguavali mu specijalizaciju. Tek kada je uruvija prestao biti ministar, završio je poslijediplomski studij urgentne medicine, magistrirao, specijalizirao anesteziologiju i prešao na kirurški odjel u Zajevoj bolnici. Tu je tek bio zaštien, poštovan i postao je primarijus. Upornost je pobijedila zlou.

Ivo se zapravo, nikada nije smirio, ni promijenio. U krugu prijatelja, hrvatskih domoljuba, potakao je i zapoeo s odravanjem kunih sastanaka u povodu proslava imendana i roendana. Pretvarali su se u povjerljive politike razgovore, rasprave, dogovore. Okupljalo se dosta ljudi, a Udba im nije ušla u trag.

DOŠLO JE I NAŠE VRIJEME

Komunizam se raspadao. Napaeni Hrvatski narod oekivao je osloboenje od srpskog terora. Hrvatski domoljubi su osnivali politike strane i pripremali slobodne demokratske izbore. Sa zanosom smo se angairali u tom novom hrvatskom preporodu.

Na prvim demokratskim izborima 1990. nadmono je pobijedio HDZ. Konstatiran je Hrvatski dravni sabor. Sabor je proglasio samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Predsjednik Republike postao je dr. Franjo Tuman. Radost oduševljenja zahvatila je svekoliki hrvatski narod. Ali prijetila je velikosrpska agresija. Trebalo je pripremiti se za oslobodilaki Domovinski rat.

Ivino dvanaestogodišnje lijeniko iskustvo u Hitnoj pomoi, magisterij iz urgentne medicine, specijalizacije iz anesteziologije i reanimacije, doivljaji srbokomunistikog terora i ar Hrvatskoga domoljublja u srcu – inili su ga vrlo pogodnim za vrijeme koje je dolazilo. Ukljuio se u tajnu akciju osiguranja skladišta medicinskih potrepština i potrebnih lijekova.

Kao dragovoljac Domovinskog rata i koordinator saniteta MUP-a kirurško-anesteziološkim ekipama prošao je od Velebita, Korduna, Banovine do istone Slavonije (akovo, Brod, Vinkovci, Donji Miholjac). Kao humanitarac preuzima ranjenike, starce, ene i djecu i konvojima ih prevozi u pozadinu na sigurno.

Još prije oslobodilakih akcija Bljeska i Oluje, s dr. Zvonimirom Markoviem odlazi u Hrvatski ured kasnije Veleposlanstvo u Beograd, gdje se bavi humanitarnim pitanjima, ali i problemima zatoenih i nestalih hrvatskih graana u agresiji. Bili su to hrabri podvizi i uinkovito djelovanje hrvatskih domoljuba.

Nakon povratka iz Beograda Ured Predsjednika Tumana povjerava mu dunost tajnika za odnose sa graanima u glavnom tajništvu HDZ-a. Vodio je i zajednicu umirovljenika HDZ-a i uveo je u Europsku seniorsku uniju.

Za svoje bogato i domoljubno ivotno djelo primio je mnoga priznanja i odlija. Primjerice:

-        Spomenicu Domovinskog rata

-        Odlije red Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske

-        Odlije reda Stjepana Radia

-        Odlije reda Hrvatskog pletera

-        Odlije reda Hrvatskog trolista

-        Pohvalu Predsjednika Republike Franje Tumana za doprinos u obrani Domovine

-        Spomen medalju Vukovar

-        Povelju ratne bolnice Vukovar

-        Zahvalnicu Medicinskog fakulteta u Zagrebu za usavršavanje u zbrinjavanju vitalno ugroenih ranjenika

-        Zahvalnicu Medicinskog fakulteta u Rijeci za sudjelovanje u ljetnoj školi ratne medicine u Rijeci

-        Diplomu Hrvatskog lijenikog zbora u znak priznanja za osobit doprinos

-        „Ambasador mira“ – priznanje meunarodne i meureligijske federacije za svjetski mir, u SAD-u

-        Povelju medicinskog fakulteta u Zagrebu „MEDICINA“ za hrabrost, humanost i etinost

-        Veliku plaketu udruge lijenika dragovoljaca 1990 – 1991 za moralni i humani doprinos ratnom sanitetu u stvaranju samostalne Hrvatske drave

-        Zahvalnicu iz Vatikana za organizaciju dobrovoljne zdravstvene slube u vrijeme Marijanskog kongresa u Mariji Bistrici

-        Plaketu HDZ-a u prigodi desete obljetnice za besprijekorno promicanje i dosljedno provoenje programa uspostave i obrane drave Hrvatske

-        Imenovanje poasnim graaninom opine Tkon na otoku Pašmanu

Ako bi sada, nakon 62 godine našega poznanstva i prijateljstva, trebao u jednu reenicu saeti glavne odlike prijatelja Ive, kazao bih da ga rese neizmjerna odanost, ljubav i vjernost obitelji, vjeri i Domovini, a to su uzvišeni ideali hrvatskog naroda.

Hvala ti što smo s Tobom i uz Tebe dosanjali stoljetne hrvatske snove i ostvarili samostalnu hrvatsku dravu!

Prof. dr. Ante Vukasovi

Preporuujemo link:
http://www.antegotovina.com/default.aspx?clanak=135

FOKUS: Etniko išenje u organizaciji vojske tzv. SAO Krajine

Datum objave: 18.4.2002., Rubrika: Novosti, Medij: Fokus

Autor lanka: Rašeljka Kekez

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!