www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 11 Srpanj 2020
 
 
TITOVO PREVASPITAVANJE KATOLIKIH SVEENIKA - DAMIR BOROVAK
Petak, 14 Kolovoz 2009
Osvrt na knjigu

 

Don Anto Bakovi: Batinama do oltara
                                (Martyrium Croatiae, Zagreb 2009.)
 
 

Tko ne vjeruje da je Josip Broz Tito poslije Drugog svjetskog rata odobrio svojoj „partiji“ krvavu torturu „prevaspitanja“ katolikih sveenika neka pomno proui najnoviju knjigu don Anto Bakovia: Batinama do oltara (Martyrium Croatiae, Zagreb 2009.). U svojoj mladosti don Anto Bakovi etiri je puta bio optuen i osuen ukupno na deset godina i tri mjeseca zatvora. Prošao je divizijski zatvor u Leskovcu, Vojno-istrani zatvor u Nišu, KPD Niš, KPD Zenica, Centralni zatvor Sarajevo, Okruni zatvor Travnik i KPD Foa. Potpuno nevin, proveo je cijelu mladost po Titovim zatvorima. Na prvu robiju poslan je zbog obrane Stepinca, drugi, trei i etvrti puta zatvaran zbog sveenikih aktivnosti, rada s djecom i mladei te spominjanja imena Hrvat! Napominje da ništa nije radio ni govorio protiv ondašnje drave i Tita! Nikakvom se politikom nije bavio, a najbolje godine mladosti proveo je po Titovim zatvorima.[i][1]

Katoliki sveenici masovno su i nemilosrdno likvidirani tijekom tzv. „osloboenja“ hrvatskih mjesta i gradova krajem Drugog svjetskog rata, primjerice Dubrovnik i Daksa, Široki Brijeg, Krapina i Macelj. Tijekom 1945. zapoinju poslijeratna montirana suenja sveenicima kao suradnicima okupatora, a najpoznatiji je sudski proces zagrebakom nadbiskupu Stepincu. ivotni put mladog Bakovia odreuje slian sudski proces njegovom upniku. Vl. Ivan ondri, katedralni upnik u Sarajevu, bio je krajem 1945. optuen na smrt strijeljanjem zbog toga što je drao aku misu. Kad su ga poetkom 1946. vodili na strijeljanje djeak Anto Bakovi je plakao. A upnik ondri mu je poruio: "Anto ne plai, nego me zamijeni". Tako je autor knjige Batinama do oltara svoj sveeniki poziv dobio na partizanskom sudu.[ii][2]

Jugoslavenski komunisti u lipnju 1953. odravaju V. plenum CK SKJ na Brijunima. Na tom skupu partija se posveuju samo i iskljuivo borbi protiv Katolike crkve.[iii][3] Prije toga u listopadu 1952. svi su za vojsku sposobni studenti bogoslovi pozvani su u JNA.[iv][4] Anto Bakovi bio je tada tek jedan mali nevani bogoslov 2. godine studija. A poslije brijunskog plenuma 1953.g. komunisti pokreu nove napade na biskupe i sveenike, zapoinju premlaivanja, polijevanja benzinom... Napadnuti su biskupi Vovk u Novom Mestu, Lach u Zagrebu, elik u Banja Luci, Frani u Splitu, Bani u Šibeniku, Garkovi u Zadru, ule i Stepinac u zatvorima. Partija je otvoreno udarila po biskupima, kako ne e udariti po jednom malom bogoslovu, tada na odsluenju u JNA, zakljuuje don Anto Bakovi.[v][5] U JNA bile su stalne „politike nastave“ na kojima su se tumaile i raspravljale teme – Crkva, Vatikan, Stepinac. U interpretaciji komesara i oficira KOS-a pria o Stepincu bila je uvijek ista – zloinac koji je pokrštavao Srbe, srpskoj djeci vadio oi te Poglavniku poslao košaricu oiju srpske djece.[vi][6] Ta se pria stalno ponavljala te meu inim laima ostaje sve do danas srpska i komunistika tvrdnja. 

Anto Bakovi, roen je u Goradu na Drini, kao sedmo dijete dobrostojee obitelji. Njegovi su roditelji imali kuu u Goradu, kasnije i u Sarajevu. Anto u mladosti nije oskudijevao, pa ni u vojsci, iako ih je bilo sedmero brae i sestara. Godine 1941./42. svjedok je etnikog pokolja na Drini osam tisua muslimana i katolika – tada i jednih i drugih po narodnosti Hrvata. O tim dogaajima napisao je trilogiju – Drinske muenice, Djeak s Drine i Mostovi na Drini – zatajeni Jasenovci. Današnjim naraštajima vjerojatno zvui nevjerojatno da su prije manje od jednog ivotnog vijeka na obalama Drine ivjeli Hrvati. To nam svjedoi sveenik koji je svojim oima gledao što su srboetnici radili Hrvatima na Drini, gdje su danas u ime velikosrpstva posve istrijebljeni.

Velikosrpstvo dominiralo je u JNA. Vojnici su pozivani davati svoje mišljenje o Stepincu kao zloincu. Mladi Bakovi govorio je da Stepinac nije zloinac, to je u nekoliko navrata ponovio, bez da je kritizirao Tita i komunistiki reim. U kazneniku vojarnu Vladiin Han došao je i pukovnik uro etnik Jovanovi preispitati Bakovia o njegovom stavu o Stepincu. Taj je Srbin u listopadu 1944. bio komandant Dubrovnika i poinio je pokolj hrvatske katolike inteligencije na Daksi. Nakon svih maltretiranja tijekom sluenja u JNA, Bakovi je bez posebnog objašnjenja uhapšen na dan otpusta iz vojske, te prebaen u zatvor u Leskovac, a zatim u Vojno-istrani zatvor Niš. Toga dana njegovi su roditelji u Sarajevu oekivali najavljeni povratak iz JNA. Iduih mjesec dana nisu uope znali gdje im se sin nalazi i što se s njime dogodilo. U zatvoru u Nišu proveo je nekoliko mjeseci. Nudilo mu se oslobaanje ako potvrdi da je Stepinac zloinac. No Bakovi je odgovarao: „Nadbiskup Stepinac za mene nije ratni zloinac. (...) Ne mogu govoriti protiv svoje savjesti.“ Suen je na Badnjak 24. prosinca 1953.g. a presuda je glasila – kazna strogog zatvora sa prisilnim radom u trajanju od etiri godine![vii][7] Kad je Antina majka ula tu vijest u telefonom razgovoru s pošte, onesvijestila se u govornici i od tada je teško oboljela. Nije doekala mladu misu svoga sina. Godinu 1954. student teologije, osuenik Anto Bakovi, zapamtio je kao najteu u ivotu. Bile su mu tada svega 23 godine! alio se Vrhovnom vojnom sudu u Beograd, jer se niim nije ogriješio protiv Tita, ni njegovog reima, no bilo je dovoljno što nije smatrao Stepinca zloincem i kazna mu je potvrena. Tako je prestao biti ovjek s imenom i prezimenom, te postao broj 6323 u Kazneno-popravnom domu – KPD Niš.

U knjizi Batinama do oltara slijede teški opisi torture iz najzloglasnijeg srpskokomunistikog kazamata KPD Niš. Kaznionica u Nišu bila je najstrašniji zatvor Titove Jugoslavije. Tu je kaznionicu osnovao kralj Aleksandar poetkom 30-tih godina prošlog stoljea, s namjenom za Hrvate koji su se protivili velikosrpskoj hegemoniji u staroj Jugoslaviji. Ni ondašnja Lepoglava, ni Srijemska Mitrovica, nisu bile dovoljno stroge, jer nisu bile u Srbiji. Bakovi opisuje kako su na tavanu posebnog dijela zatvora, pronalazili imena uz koja je pisalo ustaša i godine 1930., 1931., 1932. i 1933.[viii][8] U eliju u koju je Aleksandar smjestio jednog robijaša, Tito je strpao šestoricu – i to bez toaleta. U tom skuenom prostoru nuda se obavljala pred svima, a kanta se praznila jednom dnevno. Oaj, uas i nezamisliva poniavanja, opisuje Bakovi. Uz teški fiziki rad, s nemoguim normama, stalnim udarcima straara te izgladnjivanjem lošom i manjkavom hranom, nakon rada slijedi svakodnevno prevaspitavanje i revidiranje stavova. Bio je to veliki policijski aparat koji se bavio robijašima, a nadzirao ga je šef Udbe u kaznionici. Nije bila dovoljna istraga, nije bila dovoljna osuda, robijaše je trebalo prevaspitavati tijekom cijele robije, do potpune psihofizike slomljenosti. Poslije radne torture, slijedile su idejne torture uz dodatna premlaivanja za najupornije. Morao se promijeniti karakter, razmišljanja, uvjerenja, svakog osuenika. Vrhunac je bilo „robijaško samoupravljanje“ i „robijaško samooptuivanje“, avolski izum druga Tita i njegovog prvog policajca Aleksandra Rankovia. Robijaši raznih nacionalnosti tukli su i prevaspitavali nepokorne robijaše, imali su sve ovlasti da iznude traene izjave i potpis, ak i pod cijenu smrti rtve. Za to su bili nagraivani – uprava je dopuštala da njihove ene provedu jednu no s njima u zatvoru. Ako bi ispitanik popustio, slijedili su zahtjevi da im se pridrui te da zajedno s njima prevaspituje druge robijaše. Pakleno kolo koje se nikako nije zaustavljalo. Torturu koju je u „robijaškom samoupravljanju“ proivio Bakovi, opisuje kroz tri dana batinjanja, do duboke nesvijesti i kome, mrtvanice i mrtvozornika, koji ga spašava da ga ivog ne pokopaju i uspijeva ga otpremiti u bolnicu. Tako je u niškoj praksi KPD-a prolazio ovjek kao najvea vrijednost socijalizma. Tako je djelovala najvea mašinerija laganja i lanog prikazivanja socijalistikog raja na zemlji. To je bio Titov tzv. humani komunizam! U toj nadnaravnoj trodnevnoj muci i patnji, bogoslovu Anti ukazao se aneo uvar. Taj doivljaj Bakovi opisuje na izriitu elju svog duhovnika, kasnije biskupa, irila Kosa.[ix][9]

itatelj knjige Batinama do oltara mogao bi posumnjati u opis tortura, pomisliti kako autor pretjeruje, izmišlja ili lae. Meutim, svaku sumnju u vjerodostojnost autor spontano otklanja dokumentima o još 11 katolikih sveenika koji su istovremeno s njime robijali u KPD Niš. Njihov izgled na fotografijama ukazuje na strahote, dok e sveenik Alojzije Stanek svojim pismom potvrditi: „To što sam ja i ostali proivjeli u niškom zatvoru, to se ne moe opisati i izrei.“[x][10] Sveenik Vlado Pavlini e u detalje opisati teak rad i katastrofalna muenja te potvrditi Bakovieve navode. Pavlini svjedoi kako je mladi bogoslov Anto Bakovi bio izbitih zuba, izgubivši ih u obrani slovenskog sveenika Vinka Srake od podivljalog straara.[xi][11] U tom vremenu 50-tih godina u Nišu kazne je izdravalo oko pet tisua robijaša. Niš se nalazi u središtu Srbije, a u cijelom tom podruju Beogradske biskupije i Skopsko-prizrenske biskupije nije bilo više od 10 katolikih sveenika, a pravoslavnih je bilo nekoliko tisua. No u KPD-u Niš od 11 zatvorenih sveenika i bogoslova svi su bili katolici, a ni jedan pravoslavac. Bakovi zakljuuje kako Titov komunizam nije progonio vjeru kao religiju, nego je u Jugoslaviji bila namjerno progonjena Katolika crkva, posebice Crkva u Hrvata. Tako je u kaznionicama izgledalo Titovo bratstvo i jedinstvo.[xii][12]

Nakon pune dvije godine u KPD-u Niš Antini roditelji uspjeli su ishoditi njegov premještaj u KPD Zenica. Iako je Zenica slovila kao vrlo teška robijašnica, posebno dio prozvan Staklara u koju je mladi bogoslov rasporeen, Bakovi smatra kako je KPD Zenica bila prava idila u usporedbi s KPD-om Niš. U Zenici je poslije 1945. robijalo oko 70-tak katolikih sveenika. Fotografije nekih od njih, koji su robijali zajedno s njime u Staklari u prvoj polovici 1956.g., takoer objavljuje u knjizi. Pravoslavnih sveenika nije bilo.[xiii][13] U to vrijeme Jugoslavija je potpisala neku deklaraciju o ukidanju prisilnog rada, no sve je ostalo po starom. Naime, komunisti su doskoili tome da su rad poeli plaali – tako to više nije bio prisilni rad. A što je mjesena plaa bila u vrijednosti 5 kutija cigareta, bio je dodatni komunistiki cinizam. Mladog bogoslova Bakovia ipak nisu uspjeli slomiti. Poslije robije, nastavlja studij teologije i postaje katoliki sveenik. Svoju zeniku plau – krvarinu, uloio je u kupnju mladomisnikog kalea. Iako neduan, i dalje je kao sveenik optuivan, proganjan i zatvaran. S kaleom zaraenim u KPD Zenica slavio je nedavno i svoju 50. obljetnicu sveenstva te izjavio: „Moj put do oltara – preko batina – slika je progonstva koju je Crkve u Hrvata prolazila u tim olovnim vremenima.“[xiv][14]

Hrvati su gotovo cijelo stoljee prolazili torture u srpskom zatvorima, u vrijeme stare Jugoslavije, u novoj Titovoj Jugoslaviji u Miloševievoj Jugoslaviji. Velikosrpske ideje i metode uvijek su bile iste – premlaivanje, muenje, ubijanje i raseljavanje Hrvata. Velikosrbi su organizirano djelovali i u komunizmu, uz beskrajne klevetnike lai o genocidnosti i zloinima na raun Hrvata. A istina je u stvari bila obrnuta. alosno je da se istina još i danas prešuuje, da o njoj nemaju hrabrosti otvoreno govoriti hrvatski politiari. U slobodnoj Hrvatskoj nedovoljno se istrauje, govori i otkriva istina o velikosrpskom hegemonizmu, o stoljetnim srpskim zloinima nad Hrvatima! Za današnju Hrvatsku nakaradno je i cinino da bivši sudac jugokomunistikih sudova Ivan Fumi pokušava osporiti zloine onih koji su nemilosrdno proganjali i ubijali Hrvate. Tragino je da aktualni predsjednik Hrvatske postavlja uvjet da budui predsjednik mora dolaziti iz takvog svjetonazora. Tragino je i to da u slobodnoj katolikoj Hrvatskoj sadašnji predsjednik trai da se krievi maknu iz javnih ustanova. La umjesto istine, hrvatskom narodu podvaljuju uvijek isti jugokomunisti, bez srama, bez kajanja i bez vjere. Upravo je zato knjiga Batinama do oltara potrebna novim hrvatskim naraštajima kako bi upoznali opseg mueništva, patnje i stradanja koje su trpili katoliki sveenici u Titovom komunistikom reimu. Napadima na katoliko sveenstvo elio se slomiti duh hrvatskog katolikog naroda. Naalost, na nov politiki i medijski nain isto se ini još i danas.

[xv][14] Isto, str. 315

Knjiga se moe nabaviti uHrvatskom populacijskom pokretu - HPP, Petrova 67, Zagreb


[i][1] Don Anto Bakovi: Batinama do oltara, str. 75
[ii][2] Isto, str. 128, 259
[iii][3] Isto, str. 61
[iv][4] Isto, str. 50
[v][5] Isto, str. 68
[vi][6] Isto, str. 62 - 64
[vii][7] Isto, str. 101
[viii][8] Isto, str. 109
[ix][9] Isto, str. 6, 149-150
[x][10] Isto, str. 206
[xi][11] Isto, str. 201, 222-223
[xii][12] Isto, str. 191
[xiii][13] Isto, str. 258
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!