www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 09 Srpanj 2020
 
 
Suzanne Brooks-Pinevi: Britanija i Bleiburka tragedija
Ponedjeljak, 31 Kolovoz 2009
Osvrt na knjigu
Suzanne Brooks-Pinevi: Britanija i Bleiburka tragedija
(HD, asniki klub 242, HMDO za NSW, Zagreb 2009.) 

 
Damir Borovak

POKOLJI NAD HRVATIMA ZASLUUJU ISPRIKU
 

Jedanaest godina poslije izdanja na engleskom jeziku[i][1] tiskano je i hrvatsko izdanje knjige Britanija i Bleiburka tragedija[ii][2] novozelandske umjetnice i publicistkinje
Suzanne Brooks-Pinevi. Tko je autorica iz dalekog svijeta i kako je usmjerila svoj rad k dramatinoj hrvatskoj povijesti 20. stoljea?
 Suzanne Brooks-Pinevi po ocu je Britanka. Otac joj je bio britanski vojnik, borio se protiv japanske invazije na Hong Kong i završio je etiri godine u japanskom zarobljeništvu. Majka joj je Francuskinja ija je obitelj morala napustiti kuu zbog invazije Nijemaca. Oboje su roditelja jako propatili zbog Nijemaca i Japanaca – pa ta imena nisu bila poeljna u njihovoj obitelji.[iii][3] Suzanne se udala za Hrvata iz Dubrovnika te kad je zapoela agresija na Hrvatsku 1991. godine gospoa Brooks-Pinevi suoava se sa strašnim injenicama za koje sama kae da bi mnogi eljeli da ih nikada nije otkrila. Kao akademska likovna umjetnica ratne vijesti iz Hrvatske od 1991. – 1995. godine doivljava kao slikovne vizije te ih prenosi na platno i na taj nain izraava svoje neslaganje s ratnom agresijom na domovinu svog supruga. Autorica je i pjesnikinja te knjigu upotpunjuje i lirskim sadrajima. Kroz dostupnu literaturu, poinje intenzivno istraivati hrvatsku povijest, prikuplja izjave svjedoka te tijekom vremena i praenja medija spoznaje cjelovitu hrvatsku tragediju. Logikom istraivaa nastaju njezina razmišljanja i tekstovi na kojima bi joj mogli pozavidjeti i politiki analitiari u Hrvatskoj. Autorica odbacuje pojam graanskog rata u Hrvatskoj, jer osim Srbije i Crne Gore ostale nacije u Jugoslaviji nisu nikada ratovale na tuem tlu, a odbacuje kao uzrok i vjersku mrnju, jer su svi politiari bili komunisti-ateisti, pa vjera nije igrala nikakvu ulogu u njihovom ivotu, a još manje imala utjecaja na njihove politike poglede i uvjerenja.[iv][4]  Njezini kasniji politiki komentari i analize otkrivaju da Suzanne Brooks-Pinevi ima još jedan izvanredan talent – izuzetno dobro poznaje politika kretanja, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ono što rijetki strani dopisnici uoavaju, Suzanne Brooks-Pinevi dogaaje u Domovinskom ratu povezuje kao povijesne uzroke i posljedice te posebno rašlanjuje stradanje Hrvata na Bleiburgu krajem Drugog svjetskog rata. Iako je njezino podrijetlo po ocu vojniku britansko, a po majci francuskinji zapadno-savezniko, nimalo se ne ustruava odbaciti svjetska medijska manipuliranja te istraiti i zaloiti se za potpunu istinu o Hrvatskoj.

U prvom dijelu knjige autorica nie reprodukcije svog likovnog stvaralaštva s opisom i pojašnjenjima o hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu. U drugom dijelu knjige otkriva povijesnu i politiku slinost te obrambeni Domovinski rat povezuje s hrvatskom tragedijom predaje Britancima na Bleiburškom polju po završetku Drugog svjetskog rata. Slijede umjetnike vizije bleiburškog krvoprolia i poslijeratne partizanske osvete i odmazde. Sve to popraeno je navodima iz povijesnih izvora te izjavama preivjelih svjedoka. Naglašava traginu odluku da Britanci na Bleiburgu nisu poštovali ope poznatu enevsku konvenciju o vojnim i civilnim zarobljenicima, te su tako postali suuesnici u nevienom poslijeratnom pokolju partizana nad Hrvatima. U Predgovoru Bleiburške tragedije autorica podastire cjelovito svjedoanstvo amerikog generala bojnika u miru Charlesa A. Willoughbya koji je detaljno opisao završnu ratnu situaciju u svibnju 1945. u Austriji i bez imalo sustezanja optuio zapadne saveznike. To masovno ubijanje predstavlja posebno mranu mrlju na englesko-amerikoj vojnoj i politikoj asti jer ove su zemlje imale priliku i mo zaustaviti provedbu tog zloina. Neizbrisivo znaenje ove mrlje na ratnim nastojanjima tih 'demokracija' jasno govori zašto je na njega spušten zastor šutnje.[v][5] (...) Britanci su se morali pridravati enevske konvencije i zakona o voenju rata. Trebali su prihvatiti Hrvatsku vojsku i civile u povlaenju te ih zaštititi od partizanske osvete, [6] napisao je 6. svibnja 1968. taj ameriki general bojnik. Dvadesetitri godine po završetku rata ameriki general bojnik u miru Charles A. Willoughby dobro je promislio i posvjedoio ono ega se još danas mnogi boje ili ne ele prihvatiti kao povijesnu injenicu. A kad je rije o zastoru šutnje vrijedi istaknuti da je u Britaniji uobiajeno vrijeme embarga na istraivanje povijesnih arhiva 50 godina, a u sluaju bleiburškog pokolja pitanje je moe li se oekivati pristup britanskim arhivima i do 2020. godine kako se to ponekad spominje? [vii][7] Zašto Britanija još dandanas ne dopušta istraiti istinu, dok je primjerice Hrvatska o Domovinskom obrambenom ratu sve mogue i nemogue dokumente morala odmah podastrijeti sudu u Haagu?

Britanski pisac i povjesniar grof Nikolai Tolstoy, istraujui Bleiburški zloin objavio je 1986. knjigu Ministar i pokolji[viii][8]  koja opisuje predaju 40.000 Kozaka Staljinu i prema tim procjenama znatno više od 100.000 [ix][9] Hrvata Titovim partizanima. Knjiga je 1989. dovela do najveeg sudskog postupka u povijesti Britanije. Nikolai Tolstoy u knjizi je optuio kao ratnog zloinca brigadira Tobi Lowa, koji je nakon rata poašen kraljiinom titulom te postao lord Aldington. Porota je na sudu zakljuila da lord Aldington nije ratni zloinac, što je izazvalo velike materijalnu štetu po Tolstoya i njegovu obitelj. U dokumentarnom filmu Izdaja[x][10] koji navodi autorica, Nikolai Tolstoy e u svezi problema koje mu je prouzroilo iznošenje dostupnih spoznaja i podataka o Bleiburgu zakljuiti: Osjeam golemo aljenje u tom pogledu, napose za nevolje, koje sam nanio svojoj obitelji i naravno u manjoj mjeri sabi samu, jer je to katastrofalno za mene osobno, ali se to ne moe usporediti s onime, što je naneseno nesretnim rtvama godine 1945. i ako nitko ne ustane i ne bori se za istragu i priznanje istine – dakle, ako to nitko ne uini – te e se strašne stvari opet dogoditi.[xi][11] Suzanne Brooks-Pinevi u svojoj knjizi Britanija i Bleiburka tragedija smatra da su se te strašne stvari opet dogodile u obrambenom Domovinskom ratu od strane Zapada kroz nametnuti embargo na oruje Hrvatskoj te je tako prekršen lanak 51. Povelje UN-a po kojoj svaka zemlja ima pravo na samoobranu.

injenica jest da je Velika Britanija i kasnije, u vrijeme i po završetku Domovinskog obrambenog rata, lobirala za mnoge štetne poteze protiv Hrvatske: embargo na oruje, podvale oko podjele Bosne, sluaj lord Paddy Ashdown i Tumanova salveta, utjecaj na otvaranje hrvatskih granica prema Srbiji, utjecaj na smanjenje broja policajaca, uvoenje viznog reima Hrvatskoj zbog navodno 300-tinjak srpskih azilanata u Velikoj Britaniji, razna uvjetovanja za prijem Hrvatske u EU, uvjetovanje uhienja generala Gotovine i dr. Na Veliku Britaniju i njezine ideale pravde i razumijevanja[xii][12] autorica knjige Britanija i Bleiburka tragedija posebno upozorava u svoja dva epiloga. U Epilogu – prvi dio piše o zbivanjima do 1999. godine: Protuhrvatska promidba, voena u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, donijela je eljen uinak demoraliziranja Hrvata. Uinila je da moraju trpjeti strašan osjeaj krivnje i kompleks manje vrijednosti zbog Hrvatskih oruanih snaga, izgubljene Hrvatske nezavisne Drave i vlastita hrvatstva. Postalo je ak kanjivo javno se izjašnjavati Hrvatom. Uništenje hrvatskih knjiga, iskorjenjivanje preglasnih preivjelih, potpuno prikrivanje dogaaja na Bleiburgu i Krinim putovima i priznavanje jedino komunistike verzije rata, proizvelo je naraštaje Hrvata, koji nisu imali pojma o stvarnim dogaajima za vrijeme Drugog svjetskog rata te su bili potpuno podloni volji jugoslavenskih vlasti dominirane Srbima. Zato nije ni udo da i dandanas ima onih, koji teško prihvaaju istinu, jer su im mozgovi tako temeljito isprani.[xiii][13]  

U Epilogu – drugi dio autorica razmišlja o Hrvatskoj u novom tisuljeu 2000. – 20007. te saima zakljuak iz svojih politikih rašlambi objavljenih u hrvatskim tiskanim glasilima u Australiji. itatelj ostaje iznenaen kako jedna nehrvatica dobro poznaje hrvatsku povijest i politike prilike te logino razmišlja o svjetskoj politici prema Hrvatskoj. Ukazuje na bitnost 'Bleiburga' za hrvatsku opstojnost te piše kako neformalni naziv 'Bleiburška tragedija' – ili 'Hrvatski holokaust' – uvijek iznova dokazuje, bez i najmanje sumnje, da Hrvati nisu bili shvaeni i da su nepravedno okrivljeni za dogaaje iz Drugog svjetskog rata, što je sluilo kao izlika te kako su postali rtvama prljave meunarodne politike.[xiv][14] Vrlo znaajan detalj u knjizi ini autoriino ukazivanje na najnoviji dogaaj uvjetno „domae“ sabotae Bleiburškog spomenika iz 2006.g.. Kroz tri razliita teksta i tri originalne fotografije spomenika, koji su se na Bleiburgu mijenjali kao na tekuoj vrpci u neutvrenom ali kratkom vremenu, autorica opisuje taj namjerni pokušaj podvale. Na podvalu su pristali i neki „domoljubi“ pa ak i neki sveenici.

Preinake tekstova na spomeniku osudili su iseljenici širom svijeta te protumaili poput autorice: Rijei na spomeniku više ne odaju poast Hrvatskim vojnicima, one ne govore o njihovoj preranoj pravednikoj smrti, niti o tregediji nestanka Hrvatske drave. Umjesto toga, promjenjeni tekst na spomeniku je 'trojanski konj', hotimice nejasan i neodreen, koji posredno nijee postojanje Hrvatske vojske i Nezavisne Drave Hrvatske za koju su dali svoje mlade ivote.[xv][15] Autorica nas pouava da nikada ne zaboravimo na znaenje 'Bleiburga', jer je ivotno bitan Hrvatima danas, kao što je prošlost bitna idovima, Francuzima, Amerikancima i Britancima – kada povijesni dogaaj oznamenjuje najveu rtvu naroda. 'Bleiburg' je takoer bitan, jer iz tog dogaaja izviru raskrija budunosti Hrvatske.[xvi][16] Na pitanje kome i zašto je stalo do promjene izvornog teksta na Bleiburškom polju, lako je odgovoriti. Prije svega onima koji su odobrili, omoguili i sproveli taj pokolj, a zatim i onima koji ni dandanas ne bi eljeli da se potpuna istina ikada dozna. Lako je zakljuiti: Ako nije bilo Hrvatske vojske – nije bilo ni Hrvatske drave! Spomen Hrvatskoj vojsci na Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine samo potvruje da je i poslije zakljuenog mira, po okonanju Drugog svjetskog rata, Hrvatska drava barem zvanino još uvijek postojala. Zašto je ona u krvi ugušena na Bleiburgu trebalo bi tek detaljno istraiti u britanskim arhivima. Tim više što se esto spominje dogovor na Jalti odran 4. veljae 1945. o završetku rata i o „fifty-fifty“ podjeli Jugoslavije. Za Jugoslavenske subjekte bila je donešena izriita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima – »ak ni ustaše«. O toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi.[xvii][17] Biblijski pokolji Hrvata na Bleiburgu, pa genocid na Krinim putevima i krvave represije u komunistikoj Jugoslaviji još dosta godina poslije rata, trebala bi biti povijesna pouka za budunost Hrvatske. ini se kako Hrvatska još ni danas nije svjesna te pouke, ponajviše zbog hrvatske vlasti koja je proeta slijednicima i potomcima Titove komunistike ideologije.  

Manipulirajua hijerarhija unutar glavnih zapadnih sila, Engleske, Francuske i Amerike, u svemu tome znatno pomae, propušta i dijeli savjete sadašnjoj vladi u RH, jer monici takoer ele stari jugoslavenski aranman – zbog svojih vlastitih sebinih probitaka, zbog moi i novca. Za njih je Hrvatska malena iritirajua drava, koju treba ukinuti u pogodnom trenutku, kad im bude najbolje odgovaralo. Što Hrvatska osjea ili eli, njih ne zanima i oni e je ismijati, ako im zatreba. Zato ako Hrvatska doista eli pripadati zemljama zapadne Europe, mora biti uspravna i boriti se za svoja prava – a ne moliti ulazak u EU kao pas podvijena repa. Štoviše, ulizivanjem se ništa ne postie.[xviii][18] Kad nam takve rijei upuuje osoba koja ivi daleko izvan  Hrvatske, kojoj razumjevanje hrvatskog jezika ini poteškoe, doista se treba zamisliti. Ako to vidi jedna asna i poštena intelektualka britansko-francuskih korijena s dalekog Novog Zelanda, kako to da to ne uvia hrvatska vlast? Oito se radi o prodanim dušama, o nesposobnim i anacionalnim politiarima, o sebinima trgovcima osobnih interesa, koji e rtvovati sve istinske vrijednosti, halabuiti kako nema alternative ulasku Hrvatske u EU, da bi kroz koji mjesec bez obrazloenja abdicirati, nestali na odmor popunjenih depova, u zatišje lagodnosti i bez ikakve odgovornosti, dok su zemlju nesagledivo zaduili i otvorili duboke brazde gospodarske, socijalne i politike krize. Hrvatska politika ovog desetljea (2000. – 2009.) pokazala se potpuno promašenom i katastrofalnom za sve hrvatske interese. Oito kako u Hrvatskoj poslije 20-tak godina, koja se hrabro suprotstavila i obranila od ratne srpske agresije, nema dovoljno politikog poštenja, ni mudrosti, ni snage, za obranu od stalno prisutnog hladno ratovskog djelovanja. Suzanne Brooks-Pinevi dobro zakljuuje: Hrvati se trebaju suoiti s onima, koji ih optuuju, kao sa svakim nasilnikom. Nije li nas Isus Krist tome pouio? Tko kazuje 'zaboravi prošlost' – kae li takoer, da kršani trebaju zaboraviti 2000 godina staru slavu Crkve? Kardinal Alojzije Stepinac bio je vrst u vjeri – u Boga i Domovinu. To moe donijeti teškoe, ali je JEDINI nain, da se Hrvatska oslobodi pritiska Zapada.[xix][19] U završnici knjige autorica uveliko nadilazi povijesne likovno-lirske predodbe koje itatelj uoava na poetku knjige.  


Autorica je u stvari vrlo suvremena, vizionarski nadahnuta, te prije vremena nego je knjiga izašla u hrvatskom izdanju, predosjea i zakljuuje budue dogaaje. Gotovo je predvidjela sadašnju politiku i gospodarsku krizu u koju je Hrvatska upala zbog sebine umišljenosti pojedinaca, bahatosti, lane dogme o diplomaciji onih koji samo pabire ideje stranih iluminata bez osjeaja za tenju veine naroda. Nekim novim politiarima i domoljubnim snagama bilo bi nuno poruiti i Odrediti Hrvatske narodne probitke
[xx]
[20] koje predlae autorica, jer: Do sada je Hrvatska bila alosno neuspješna u postizanju poštovanja i sve je više nesposobna biti svojim vlastitim gospodarom. Podrivajui vlastiti suverenitet, sabotirajui vlastitu povijest, obezašujui vlastite branitelje, trgujui svojim generalima, plivajui u korupciji, ošteujui svoje vrhovništvo i puui pred EU-om – kako alosnu sliku Hrvatska pokazuje svijetu. Zašto bi koja god sila pomagala ili ulagala u zemlju s vodstvom , koje opetovano dokazuje svoju nepouzdanost – izdajui vlastiti narod? Ni u jednoj od slijedeih kategorija Hrvatska nije stekla poštovanje: hrvatski suverenitet, hrvatski prosperitet i hrvatska cjelovitost. O ta tri pojma autorica se oituje na samom kraju knjige. Nudi i rješenje pod naslovom Što moe biti uinjeno da Hrvatska zadobije poštovanje[xxi][21] u tri koraka: Zaštiti, Promicati, Ostvariti ... U tim naznakama gospoa Brooks-Pinevi meu inim zalae se za odlazak svih politikih 'savjetnika' iz Hrvatske te za omoguavanje biranja veeg broja zastupnika iz iseljeništva u Hrvatski sabor i birakog prava Hrvata izvan Republike Hrvatske. Oito smatra da je hrvatsko iseljeništvo prevana snaga izvan Hrvatske koja moe istinski gospodarski i politiki pomoi. No za to se u Hrvatskoj moraju stvoriti iskreni i pošteni preduvijeti.   

Moe se zakljuiti: Uzroci i posljedice stvaranja Hrvatske drave 1941. i 1991. gotovo su indentini. Velikosrpska hegemonija u prvoj i drugoj Jugoslaviji, kao uzrok sukoba Srba i Hrvata u današnjim se medijskim raspravama ili diplomaciji uope ne spominje, a oruana pobuna Srba kao otpor prvoj i drugoj Hrvatskoj dravi posve se zanemaruje i banalizira. Prva Hrvatska drava stradala je na Bleiburgu, druga treba stradati u Haagu. Zatiranje istine o Hrvatskoj poslije 1945. i poslije 1995. ponavlja se na istovjetne naine – s objedama Hrvatskoj za zloine nad Srbima, dok se srpski zloini nad Hrvatima zanemaruju. Takoer se razmjeri tih zloina zanemaruju. Pri procjeni pojedinih dogaaja, nikada se ne razmatraju uzroci pa posljedice, ve se sluajevi izvlae van kronologije dogaanja. Tako se i od poetka poelo suditi na Haaškom sudu. Novi hrvatski naraštaji poslije 1945. bili su pod komunistikom represijom šutnje i prisilnog zaborava prošlosti. Današnji naraštaji poslije 1995. su pod liberalnom medijskom represijom pobrkanih vrijednosti, s istim ciljem brisanja iz sjeanja svakog ponosa. Na ovim prostorima tragovi britanske umiješanosti naziru se od završetka Prvog svjetskog rata pa sve do danas. Suzanne Brooks-Pinevi knjigu Britanija i Bleiburka tragedija zakljuuje znaajnom porukom da HRVATSKA MORA BITI VLASTITI GOSPODAR[xxii][22]. Stoerni cilj i smisao knjige jest poruka da se 'Bleiburg' ne smije više nikada ponoviti, a genocidni pokolji Hrvata trebali bi biti trajna pouka iduim naraštajima za hrvatsku opstojnost. itatelju knjige preostaje razmišljanje kada e Velika Britanija, u ime svoje razvikane demokracije, ispriati se Hrvatskoj za predaju hrvatskog naroda 1945. na milost i nemilost komunistikim krvnicima? Jer pokolji nad Hrvatima ekaju i zasluuju meunarodnu ispriku.  



















 PRVA PROMOCIJA KNJIGE USKORO U ZAGREBU Svi upiti u svezi knjige posredstvom urednikaTomislav Nürnberger  Ova email adresa je zatiena od spam robota, nije vidljiva ako ste iskljuili Javascript  


[i][1] Suzane Brooks-Pinevi: BRITAIN and the BLEIBURG TRAGEDY (Leon Publications Ltd, Auckland, NZ, 1998.)

[ii][2] Suzane Brooks-Pinevi: BRITANIJA I BLEIBURKA TRAGEDIJA (Hrvatsko rtvoslovno društvo,

          asniki klub 242, Hrvatski meudruštveni odbor za NSW, Zagreb 2009.)

[iii][3] Isto kao 2, str. 14

[iv][4] Isto kao 2, str. 14

[v][5] Isto kao 2, str. 47

[vi][6] Isto kao 2, str. 49

[vii][7] Novi list, 15.09.2008., Bleiburg i Jasenovac – Nove usporedbe

[ix][9] Isto kao 2, str. 61

[x][10] Betrayal, BBC, 1992.g.

[xi][11] Isto kao 2, str. 60

[xii][12] Isto kao 2, str. 80

[xiii][13] Isto kao 2, str. 80

[xiv][14] Isto kao 2, str. 82

[xv][15] Isto kao 2, str. 84

[xvi][16] Isto kao 2, str. 85

[xvii][17] http://wapedia.mobi/hr/Masakr_u_Bleiburgu?t=4.#5.

[xviii][18] Isto kao 2, str. 87

[xix][19] Isto kao 2, str. 90

[xx][20] Isto kao 2, str. 91

[xxi][21] Isto kao 2, str. 92

[xxii][22] Isto kao 2, str. 92

 

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!