www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Ratni zloini '91-'95 u BiH > KONJIC - ISKAZ O STRADANJU HRVATA SELA TRUSINE
Ponedjeljak, 09 Prosinac 2019
 
 
KONJIC - ISKAZ O STRADANJU HRVATA SELA TRUSINE
Srijeda, 30 Rujan 2009
KONJIC
iskaz o stradanju Hrvata sela Trusine
(svjedok: ensko, Hrvatica, 1962.)

U sijenju i veljai 1993. primjetila sam da naši susjedi, Muslimani, okreu glavu od nas, nee da se pozdrave s nama. U mome selu (Trusina) je bilo podjedanko i Muslimana i Hrvata. Omjer stanovništva je otprilike bio pola-pola. Ja ne znam što smo Muslimanima mi Hrvati skrivili. Nisam mogla primijetiti da naši njima nešto spremaju, niti sam ula. Kroz Trusinu su prolazili i vojnici HVO-a i Armije BiH. Bilo je i napetosti izmeu njih. Znali su skupa sjediti (pripadnici HVO-a i Armije BiH) u kavani, piti i druiti se. Moj mu je isto bio dobar s njima, skupa su radili. Nitko od Muslimana iz Trusine nije bio u HVO-u. U postrojbama Armije BiH u Trusini bili su u poetku samo Muslimani iz Trusine, sve sam ih poznavala, meutim poslije su se poeli pojavljivati drugi ljudi koje nisam znala. Jedan od zapovjednika Armije BiH je Hasan Hakalovi. Njega dobro poznajem. On je brigadir u brigadi “Neretvica” koja je za podruje Klisa. On je iz sela Višnjevica. Prije je bio lopov, kriminalac. Bio je po zatvorima. Ima oko etrdeset godina. Znam još Jusa, ali njemu ne znam prezime. Prije rata je imao trgovinu u našem selu. On ima etrdeset do pedeset godina. Bio je zajedno s Hasanom. Zapovjednik brigade HVO-a “Herceg Stjepan” bio je Zdravko Šagolj. On i Hasan su prije rata non-stop bili skupa, a sad su zapovjednici dvjema vojskama. Ne znam u kakvim su sada odnosima.
Klisa je cijelo podruje od Ostrošca pa nadalje. Obuhvaa sela Trusinu, Butrovi Polje, Seonicu, Sutie, Parsovie itd. U Seonici je miješano stanovništvo (Hrvati i Muslimani), u Sultiima isto tako. U Parsoviima je veinsko muslimansko stanovništvo. U Butrovi Polju je izmješano stanovništvo. U Kostajnici je hrvatsko stanovništvo.

HVO je drao poloaje prema etnicima. S njima na liniji je bila i Armija BiH. Zajedno su drali linije prema etnicima. U Klisi nije bilo etnika, nije bilo nikakvih problema.

16. travnja 1993. ujutro moj mu je otišao na strau. Do tada su skupa drali strau i naši i njihovi. Nismo oekivali napad, nismo ništa znali. Tog jutra mi je mu trebao ii na strau od 6:00 ujutro do 12:00 sati. Otišao je od kue u pet sati i petnaest minuta. Ustala sam oko sedam sati. Otišla sam kod sestre na kavu. Sjedile smo i pile kavu. Ponegdje se uo rafal i pucnjava, ali ja sam mislila da je to tek tako, prolazno. Pucnjava je postala sve uestalija. Prešle smo u drugu sobu, ali je pucnjava bila sve blia i blia. Krile smo se po kui. Vidjela sam kroz prozor da je velika sila vojske došla pred kuu i u susjedstvo. Pucnjava se ula sa svih strana. Sestra i ja smo bile same s djecom u kui. To je bilo oko osam sati. Nismo ni kavu stigle popiti. Najednom su dva muškarca poela lupati na vrata nogom. Sestra im je rekla da ne lupaju, da e otvoriti. Bojali smo se. Prepoznala sam jednog. On se zove Seid Hakalovi. Inae je iz Butrovi Polja. Imali su šarene uniforme s “ljiljanima” i crne trake oko glave. Pitali su ima li muškaraca na što smo im odgovorile da smo same s djecom u kui. Ušli su u kuu, bez obzira na to i pregledali sve sobe. Kad su vidjeli da nema nikoga taj kojeg poznajem je ostao sjediti u kui, a drugi (kojeg nikad prije nisam vidjela) je otišao u moju kuu. Kada je Hakalovi sjeo rekla sam mu da ga znam odnekud našto je on odgovorio da i on mene pozna, ali da moju sestru bolje poznaje. Rekla sam mu da se ne mogu sjetiti odakle je našto je on rekao da nije bitno odakle je. Ušli su u moju kuu. ula sam da ispaljuju rafale po kui, da pucaju. Zvali su muškarce da izau iz kue. Govorila sam im da tamo nema nikoga, da su svi otišli na strau. Hakalovi je govorio da se pogrešna politika vodi u Grudama. Da ovo nee biti Herceg-Bosna. Da Herceg-Bosna moe biti samo u Širokom Brijegu, itluku i Grudama. Da e Konjic i Mostar biti njihovi. Pitao nas je što nam to treba. Rekla sam da mi nismo za to krivi. Nakon toga su otišli. Tad je došla na vrata jedna ena s puškom. Tu enu nisam nikad prije vidjela. Bila je crna, niska, otprilike, oko 30 godina. Po govoru i izgledu bih rekla da je domaa. Bila je isto obuena u uniformu, s puškom i bombama. Ona je bila jedina ena meu njima. Naredila je da dvije ene izau van. Od nas se nitko nije usudio da izae. Ponovila je opet: “Dvije ene van. Pucat u.” Izašle smo ja i jedna susjeda M. D. koju su oni ranije doveli iz susjedstva. Rekla sam joj da idemo ili e nas ubiti. Ta ena nam je rekla da nas tamo ekaju dva muškarca i da trebamo ii donijeti puške s puta jer da se puca i da oni ne smiju. Mara i ja smo otišle dolje, na put. Pokupile smo oruje. Sa svih strana su meci udarali o asfalt. Bilo nas je strah. Ne znam odkud su se te puške našle na asfaltu. Vidjela sam i leševa po putu. Ne znam da li su to bili njihovi ili netko od mještana koji su se na neki nain oduprli. Pokupile smo te puške i odnijele ih njima. Oni su se svi zaklonili iza jedne kue. Pitale smo moemo li se vrati djeci u kuu. Neki od tih muškaraca su nam rekli da moemo, ali je ona rekla da ne moemo ii gore nego da ih pozovemo i da idemo s njima. Otišle smo po djecu i moju sestru. Rekli su da nas vode gore u selo i da tamo ima još civila. Ta ena je zapovijedala, nju su svi oni slušali. Dok smo išli putem ti njihovi muškarci su davali djeci bombone i okolade i ispitivali ih gdje su im oevi, imaju li puške i pištolje. Došli smo gore u selo. Tamo sam vidjela naše koji su bili s mojim muem na poloaju, ali mua nisam vidjela. Svi su bili vezanih ruku, poredani uz jednu štalu, okrenuti licem uza zid. Kad smo stigli, ta ena im je naredila da se okrenu licem prema nama.

Bili su tu: eljko Blaevi (1961. godište) inae je bio pripadnik HVO-a, a tad je bio u civilu; Nediljko Krešo (oko 40 godina) pripadnik HVO-a; Ivo Drlja (došao je prošle godine iz JNA, sa odsluenja - mladi); Pero Krešo (1961. godište); Franjo Drlja (oko 50 godina) civil; Dragan Drlja (14 godina).

Tad su još svi bili ivi. Jedan od njihovih vojnika je rekao Draganu Drlji da izae i da ide meu ene jer da je još mlad. Dragan je prešao k nama. Tada nam je ta ena rekla da proemo iza štale. Poredali su nas uz jednu kuu. U tom trenutku smo uli rafale i PAM i sve naoruanje koje su imali. U toj vojsci sam od Muslimana iz Trusine prepoznala samo Seida Hakalovia i još jednog kojem ne znam ime (radio je u Butrovi Polju u kafiu on je šurjak od Muje Mustafia). Niko nije ni pokušao da ih odvrati od strijeljanja. Nisu znali što da rade sa nama. Ta ena je rekla da nas odvedu u jednu kuu, poliju benzinom i zapale. Bilo je meu njima ljudi koji to nisu mogli napraviti. Ušli smo u kuu i sjeli. Došao je jedan (njega ne poznam) i traio da stavimo na stol novce i zlato, tko ima kod sebe. Izvadili smo što smo imali. Oni su to pokupili. Opet su nas izveli van. Ta ena nije dala da izaemo stalno je govorila da nas treba zapaliti. Otišli smo da vidimo te strijeljane ljude. Vidjeli smo kako lee po zemlji. Naredili su nam da nosimo na njihove poloaje municiju, granate i oruje koje su našli kod naših. Išli smo uz brdo zvano “Marjevac” (brdo iznad sela) vodei djecu i nosei oruje. Bilo nas je više od dvadeset. Svi smo bili civili. Ja sam nosila sanduk municije i vodila sam dijete od tri godine. Nisu mi dali ni da se odmorim, niti su mi htjeli pomoi. Mali mi je poeo plakati. Nije više mogao hodati, ali je sam mu stalno govorila da emo brzo stii, da ne plae. Sa mnom su tu bili B. K., susjeda M. D. s djecom (jedna ker šesti, druga trei razred), A. B. s djetetom od dvije godine i sve ene iz tog sela. Kad smo stigli na to brdo dozvolili su nam da sjednemo. Ona ena je opet govorila da nas treba baciti u kuu i zapaliti benzinom. Neki muški su rekli da nee tako, da nama ne smije faliti dlaka s glave. Neki drugi su predloili da idemo u Parsovie (tamo gdje su njihovi) u školu. Parsovii su muslimansko selo. Tamo im je vojarna i komanda. U tom trenutku im je javljeno radio-stanicom da civile vrate kui, da e se vratiti po civile ako im bude falilo. Naredili su nam da se vratimo kui. Da svi budemo u jednoj kui i da ne izlazimo jer ima straa i dole. Vratili smo se u selo gdje su oni poinili masakr. Nismo mogli tu biti. Rekla sam da ja idem dole u sestrinu kuu pa što bude. Produili smo svi dole. Ostali smo u sestrinoj kui taj dan i no i drugi dan do poslije podne. Vidjela sam susjeda Smaila Memia. Bio je u uniformi i imao je oruje. On je uvao da ne izlazimo dok smo bili zarobljeni. Za to vrijeme nitko nam nije prilazio. S njim su još straarili Miralem Memi (njegov brat), Sejdo Padalovi (iz Butrovi Polja) koji je bio zapovjednik jednoj grupi (moda grupi za Butrovi Polje i Trusinu). M. D. je pitala Smaila Memia zašto su nam to napravili. Rekla mu je da su gore, u “Gaju”, sve naše ljude ubili. On je odgovorio: “Šta u vam ja. Muškarce sve ubijamo. ene i djecu nee nitko dirati. Vama ništa ne fali.”

Ti ubijeni ljudi su ostali leati nepokopani pred štalom. U tom dijelu gdje su oni ubijeni su sve bile hrvatske kue. Pred štalom su ubijeni oni ija sam imena nabrojala. Ubijen je još i moj mu, ali je on ubijen u kui Andrije Drlje. Andrija je takoer tu ubijen. Njih dvojica su vjerojatno ranije ubijeni jer nisu bili pred štalom prije nego su ostali strijeljani. Tad sam se bila ponadala da je uspio pobjei, ali mi je rekao D. D. da nije nikako mogao pobjei, da su ga u jednoj kui ispitivali gdje radi, odakle je i slino.

Ubijeni su i neki stariji civili. Branko Drljo je ubijen u svojoj kui. Njih su ubili prije nego smo mi došli gore. Toma Drljo je takoer ubijen u svojoj kui. To su sve civili. Ljudi pedesetih godina.

Ubijen je još i Zdravko Drljo. On je ujutro došao sa strae i kad je uo pucnjavu u selu izašao je u civilnom odjelu da vidi što je. Nije stigao ni pobjei. Ubili su i njega. Ona ena mu je naredila da baci pušku. Morao ju je baciti. Njih je bilo sigurno stotinu. Poslije sam ga vidjela mrtvog pored puta gdje je ubijen. Poslije smo vidjeli da su pored puta ubijeni još Veljko Krešo i Ivica Krešo. Njih dvojica su imali oko 50 ili 60 godina. Ante Drljo je ubijen pred svojom kuom. Istjerali su ga van i onda ga ubili. Oni su rekli da muškarce sve redom ubijaju. Ubijena je i Kata Drljo, Antina supruga. Pokušala je da pobjegne. Ubijena je takoer i Antina majka, Kata Drljo (isto se zove kao i supruga). Ubijen je njihov susjed Ivan Drljo, s lea. Priala mi je njegova supruga. Ubijen je Smiljko Krešo, u svojoj kui. ena i unuka su mu pri tome ranjene kao i jedna njihova susjeda koja je takoer ranjena. Poslije su zapalili i kuu, pa je i Smiljko u toj kui izgorio. Dole na kraju sela je ubijen Ilija Ivankovi, a prvi susjedi su mu bili Muslimani. Ubijena je pred kuom i njegova supruga Ana Ivankovi. Vidjela sam je kako lei.

Tada su pošli u Buturovi Polje (htjeli su da napadnu i Polje), ali su se vratili kad su vidjeli da nee tamo proi kao što su prošli u Trusini. Moj suprug je radio u policiji. Kad sam vidjela da dolaze ti nepoznati u susjedstvo govorila sam mu da bismo trebali otii odatle, da nam nije dobro tu biti. Ti nepoznati su dolazili kod Zejnila Gostiovia. On je bio autoprijevoznik. Ti nepoznati su svi bili u šarenim uniformama. Dolazili su autima. Imali su preicu iz muslimanskog sela do njihovih kua tako da nismo mogli vidjeti svakoga im doe. Imali su malo duu kosu, nosili su naušnice i puno prstenja po rukama. Zejnil se u zadnje vrijeme nije ak s našima ni pozdravljao. Njegov se sin igrao svaki dan s mojom djecom. Oni su ga tukli i branili mu da ne dolazi mojoj djeci. Prije smo bili u dobrim odnosima. Onda je odjednom zašutio. Kad je bio njihov Bajram izbio je prvi sukob. Od tada nas nije više ni pozdravljao.

Sve se to dogodilo ujutro. Drugi dan pred mrak mi smo otišli iz sela. Svi leševi su ostali tako nepokopani. Popodne oko etiri sata došla su dva njihova vojnika i rekli nam da je poslana jedna muslimanka iz Butrovi Polja da vidi što je s nama civilima u Trusini i da treba netko od nas civila otii u Butrovi Polje da im prenese pravu istinu. Jedna cura je otišla u Polje. Prenijela im je da smo u kui moje sestre. Rekli su joj da doemo svi dolje u Polje. Tada smo svi koji smo bili u kui moje sestre otišli za Butrovi Polje. Nismo znali što je sa ostalim civilima dok nismo došli u Polje. Kada su vidjeli da nismo svi došli poslali su po ostale. Bilo je još civila zatvorenih u jednoj muslimanskoj kui. U Butrovi Polju smo ostali dva, tri sata dok nije pao mrak. Onda smo preko jezera prebaeni amcem u Kostajnicu.

U Kostajnici nisu znali što se dogodilo u Trusini. Znali su samo da je bilo pucnjave. Kada smo došli ispriali smo im sve što se dogaalo. U Kostajnici sam ostala petnaest dana. Onda mi je djever javio da pokušam izai i doi kod njega. Ljudi su mi rekli da je put dalek, da je kišno vrijeme, da e mi biti teško s djecom, ali ako se usudim, neka idem. Od Kostajnice do Kuana sam cijeli dan išla pješke. Kada smo krenuli iz Kostajnice penjali smo se uz planinu. Za nama je ostala jaka pucnjava. Pucnjava se ula od Butrovi Polja i Parsovia. Sa svih strana se pucalo. Sa mnom je krenula sestra s djecom. Kada smo kretali reeno nam je da se pazimo jer da gore ima još njihovih poloaja.

Kada smo mi bili stigli u Butrovi Polje tamo više nije bilo Muslimana, a u Kostajnici ive samo Hrvati. Kad smo im u Trusini, morali nositi municiju uzbrdo, spominjali su nekog Zuku. Tko im je preko stanice javio da nas vrate u selo, to ne znam. Kad su nas vratili u selo vidjeli smo kroz prozor Muslimane iz našeg sela. Oni su normalno hodali po selu. Vidjela sam baš Zejnilovog malog kako se igra ispred kue. ena je normalno radila svoj posao. Nitko nama nije ništa govorio. Svekar od moje sestre se drugi dan spremio i otišao gore u njihovo selo. Kada je došao gore uope mu nisu dali ui u tu kuu u kojoj su se oni dogovarali nego je morao sjediti pred kuom. On je krenuo gore da ih pita zašto su to napravili, zašto nisu javili da se civili spase. Pitao je Zejnila kako mu je mogao sina ubiti, a bili su najbolji prijetelji. Rekao mu je da su svi u “Gaju”, strijeljani. Zejnil se pravio iznenaen, ali je svekru bilo jasno da svi znaju. Ja mislim da su oni znali da se to sprema Hrvatima. Non-stop su dolazili u tu kuu.

“Gaj” (gdje su naši strijeljani) je jedan dio sela Trusine. Ubijeno je oko 23 ljudi tog dana u Trusini.

Kada sam došla u Kostajnicu jedna mi je ena rekla da ima jedan Musliman Uhien. Poslije mi je rekla da je to Nusret Šeibovi. Uhie je dan prije nego se to dogodilo u Trusini. Uhitili su ga blizu Kostajnice. Rekao je da je krenuo na sastanak s djevojkom u Konjic. On je bio meu glavnima. Inae je iz Seonice. Bio je u MUP-u u Konjicu na nekoj znaajnijoj funkciji. Kad je uhien našli su kod njega neke dokumente. Naši imaju te dokumente. Rekao je da je to planirano ve prije tri mjeseca. On je zadran u pritvoru. Izjavio je, da je ubio Dragana Vujievia još u prvim sukobima (kad je bio njihov Bajram). To se dogodilo u Seonici. Dragana je ubio s lea snajperskim metkom. Da bi došao do Konjica morao je proi kroz Kostajnicu. Pitao je svoje ljude smije li ii kroz Kostajnicu, pa mu je neki Mujo rekao da moe.

D. D. mi je priao da su mog mua slali u Butrovi Polje, da bi se predala naša vojska u Butrovi Polju. Dali su mu rok. On nije mogao za to vrijeme otii. Onda su mu govorili da doe po enu i djecu, da nas gore dovede i onda da ide, opet su mu dali rok. Vjerovatno nije mogao to uiniti. Rekli su ako se ne vrati da e ubiti mene i djecu. Ucjenjivali su ga sa mnom i djecom.

Selo Bušak (hrvatsko selo) se nalazi iznad Parsovia (Parsovii su muslimansko selo). To selo je dva dana ranije palo u njihove ruke. Bilo je puno civila u njemu. Još uvijek nitko nije došao od tamo. Ne moe se saznati što je u tom selu. Oni dre to selo i imaju tamo svoje poloaje. Mogue da je tu još vei masakr nego u Trusini. Trusina je imala pedesetak kua (i hrvatskih i muslimanskih). Napadnut je poloaj i selo. To je poloaj koji je drao HVO. Oni su imali svoje polaaje pa su onda i naši uvali. Tu nije bilo etnika. Kad su napali poloaj i selo naši su se odupirali koliko su mogli. M. K. je bio na poloaju s mojim suprugom. Poslije mi je priao da ih je Stipe prvi primjetio. Rekao je da idu trojica prema njima. Otvorili su vatru, pa su naši uzvratili. Pucali su koliko su mogli. Onda su vidjeli da ide M. D., ena od Andrije, prema poloaju s dva njihova vojnika. Nisu mogli pucati kada su vidjeli tu enu. ena im je prišla s ta dva vojnika. Rekla je: “Dole su u selu. Rekli su da se predate.” Neki su htjeli, neki nisu. Znali su da su dole u selu djeca. uli su dreku i viku u selu. Momci koji nisu imali djece su pobjegli, a ostali su se vratili dole i bacili puške. Doveli su ih u selo. Mog ovjeka su odveli u kuu. Neke su natjerali da prave kavu. eljku su obeavali da e ga odvesti u Konjic kad ovo sve proe, i njega i enu i dijete. Da e opet zajedno piti. Za deset minuta je bio strijeljan.

Dan prije tog napada jedan metak je pao na kuu našeg susjeda. On je to rekao, ali mi nismo obraali panju. Nismo znali je li metak zalutao i otkud je došao. Metak je pogodio u krov i cigla je bila osuta po balkonu. To je kua I. M.. Metak je došao gore od muslimanske strane. Tamo su njihove kue i poloaji. On je govorio da je to njemu namjerno napravljeno. Nisam vjerovala da je to namjerno, nitko nije pucao.

Prozor sobe u kojoj sam ja spavala tog je jutra sav izrešetan od metaka. Sreom ja sam nakon tog što je I.-a kua pogoena od te strane odluila spavati u podrumu. Prozor mi je gledao u njihov poloaj.

Reo iz Trusine (ne mogu se sjetiti prezimena, on je Junuzov sin) je palio kue. Bio je isto u Armiji BiH. Zapaljene su tri hrvatske kue, kua od Smiljka Kreše, kua od Jure Anelia i stara kua Ivice Kreše. Jedna ena, koja nije odmah s nama išla na razmjenu, morala je dati kljueve od svoga auta. Odvezli su auto do M.-e kue i vidjela ih je kako tovare pakete u auto. Naši su sa poloaja vidjeli da nakon tog dana dolaze s traktorima, frezama i autima ispred kua i pljakaju.


iskaz uzet 05.05.1993.

iskaz o stradanju Hrvata sela Trusina
(svjedok: ensko, Hrvatica, 1962.)

U selu Trusina sam ivjela sa muem i dvoje djece (stari 4 i 6 godina). Selo je naseljeno muslimanskim i hrvatskim narodom. Nikada nije bilo, meu nama, nikakvih sukoba niti loših odnosa.

Meutim, stvari su se promijenile u mjesecu travnju 1993. godine, pa sam zamijetila da pojedini Muslimani iz Trusine izraavaju odreenu netrpeljivost prema nama Hrvatima.

Tri ili etiri dana prije napada muslimanske vojske na Hrvate i hrvatske kue u Trusini, u poslijepodnevnim satima je kroz selo naišao Zejnil Gostevi, autoprijevoznik iz Trusine koji je tom prilikom psovao “ustašku majku” Hrvatima. Govorio je to nailazei pored nas koji smo se nalazili ispred naših kua u selu. Nitko od Hrvata nije odgovarao na takve njegove provokacije i vrijeanje.

Tako je to trajalo dok nije došlo do opeg napada na Hrvate. Prije napada sam primijetila da u muslimanske kue u Trusinu dolaze meni nepoznate uniformirane osobe, uglavnom muškarci, stari od 18 do 25 godina. Jedni su bili u crnim uniformama, a drugi su imali maskirne (šarene) uniforme.

Dana, 16.04.1993. oko 8:00 sati ujutro, ja sam se, sa dvoje male djece, nalazila kod svoje sestre B. u njenoj kui u Trusini, s njom i njenih dvoje male djece. Predhodno smo ule snanu pucnjavu u selu pa smo se morali skloniti u sigurniju prostoriju u kui, ali je pucnjava poela i sa drugih strana tako da je selo bilo napadnuto sa tri strane.

Zatim su poeli sa granatiranjem hrvatskih kua. U jednom trenu sam pogledala kroz prozor i vidjela da gori kua Cmiljka Kreše.

Pored toga sam vidjela da je veliki broj muslimanske vojske ušao u selo, pa je došlo do stišavanja pucnjave iz pješadijskog oruja. U to vrijeme sam vidjela da u hrvatske kue ulaze po 6 muslimanskih vojnika. U kuu moje sestre došla su dva vojnika, udarili su nogom u vrata. Jedan je bio Seid, sin Zaimov, iz Trusine, a drugog nisam poznavala.

Seid je sjeo na kau, a onaj drugi je pretresao kuu, traei oruje i provjeravajui da li ima u kui muškaraca. Ja i sestra smo kazale da u kui nema ni oruja niti muškaraca, osim naših etvoro djece. Meutim, oni su nastavili da trae po kui, pa je ovaj drugi izišao i uputio se prema mojoj kui. Rekla sam mu da u kui nema nikoga ali je on, otvorivši vrata zapucao rafalno u kui, te je izvršio pretres kue pucajui po prostorijama. Kada se vratio zovnuo je Hakalovia i otišli su u Krešine kue, a nama su zaprijetili da nigdje ne izlazimo iz kue.

Nakon toga su iz kue Ante Drlje istjerali A. B. sa djetetom staro dvije godine te M. D. i njeno dvoje djece. Njima su rekli da budu u našoj kui.

Desetak minuta kasnije u kuu je ušla jedna djevojka, sa crnom uniformom i uperila pušku u nas rekavši da dvije ene iziu vani. Ponovila je to dva puta, pa sam ja i M. D. izišle, a ona nam je kazala da idemo do dvojice njihovih vojnika koji su stajali u blizini kue, a pošla je i ona za nama. Zatim su nam naredili da nosimo oruje.

Krenule smo prema kui Veljka Kreše i odmah sam vidjela na cesti da je Veljko ubijen, inae se radi o civilu starijem od 60 godina, a po mom vienju ubijen je s lea jer je leao na trbuhu.

Desetak metara od njega je leao, ubijen, Ivica Krešo takoer civil stariji od 60 godina. Ivica je bio izranjavan po nogama, što se moglo zakljuiti da je na taj nain muen.

Zatim smo naišli pored kue, tj. ispod Veljkove kue i vidjela sam Juru Anelia, star peko 60 godina, koji je mrtav leao na trbuhu jer je vjerojatno ubijen s lea.

Ja i M. D. smo tu stajale same, a bilo je oko 40 muslimanskih vojnika, nama nisu dali da idemo odatle, pa sam ula kako nam prijete, da e za dva dana pobiti sve Hrvate do Mostara.

U jednom trenutku pomenuta djevojka u crnoj uniformi nam je kazala da odemo po našu djecu i ostale civile koji su ostali u kui moje sestre. Otišli smo po njih i došli u gornji dio sela, zvani Gaj, gdje su nas ekali i drugi civili iz sela.

Dok nas je sprovodila do Gaja, pomenuta djevojka nam je prijetila da e nas sve zapaliti u našim kuama. Kada smo došli vidjela sam da su zarobili petoricu naših vojaka: eljka Blaevia, Nedjeljka Krešu, Ivu Drljo, Peru Krešu i Franju Drljo, a bili su vezanih ruku i postrojeni uza zid. Nakon što smo ih vidjeli naredili su nam da poemo iza i stanemo za jednu susjednu zgradu. im smo se tamo našli uli smo rafalnu paljbu, nakon ega smo, po njihovom nareenju, vraeni na mjesto gdje su oni bili, pa smo vidjeli da su naši ubijeni. Vratili su nas, sa djecom, da samo vidimo zloin koji su poinili i naredili nam da idemo u kuu M. D..

U trenutku kada su muslimanski vojnici poinili streljanje zarobljenih muškaraca, a mi sklonjeni da to ne gledamo, mali D. K. (star 13 godina) je ostao na mjestu, odakle je vidio kako pucaju u zarobljenike.

Po njegovom kazivanju streljanje su poinuli: pomenuta djevojka; Seid Hakalovi i još jedan koga su oni zvali “Struja” a ula sam da je iz Sarajeva.

Kad smo ušli u kuu M. D., pomenuta djevojka je govorila da e kuu politi benzinom i zapaliti nas, ali se neki od njih nisu slagali, na emu je ona inzistirala.

Pošto to nisu uradili, naredili su nam da im predamo sav novac i zlato, što smo morali uiniti. Zatim su nas natjerali da im nosimo oruje na njihov poloaj na “Marevcu” oko 1,5 km od sela. Nakon toga su nam kazali da e nas sprovesti u Parsovie, ali je ipak na kraju reeno da svi odemo u jednu kuu u Trusinu, što je i uinjeno.

Bilo nas je oko 20 i svi smo otišli u kuu moje sestre, a ostali civili iz Trusine su se nalazili u kui V. D., ali mi nismo znali do tog trenutka gdje se oni nalaze, ve smo to saznali tek kada smo morali napustiti selo, 17.04.1993. godine.

Stipe Ljubi se, u vrijeme ovog napada na Hrvate u Trusini, nalazio sa Andrijom Drljo i petoricom pomenutih muškaraca (koje su sve skupa zarobili) ali su Stipu i Andriju odveli u Andrijinu kuu i tamo ih ubili, a ostale su, kako sam i izjavila povezali i streljali.

Prilikom zarobljavanja pomenutih muškaraca, Hrvata, muslimanski vojnici su poslali enu M. D. da im kae da se predju i da im se ništa nee dogoditi jer su im ve zarobili ene i djecu. M. D. je tako i uradila ali Muslimani su kasnije napravili zloin nad njima.

Dok smo se mi nalazili u Trusini zapaljene su dvije kue, hrvatske, a nakon našeg odlaska opljakali su sve kue i popalili.

 
 
« Prethodna
 
Top! Top!