www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 13 Kolovoz 2020
 
 
PETAR PERICA I ANZELMO CANJUGA - Uspomena na dvije rtve partizansko-jugo-komunistikog terora
Nedjelja, 22 Studeni 2009
Zapisao i fotografije snimio Franjo Talan iz Kriovljana

Uspomena na dvije rtve partizansko-jugo-komunistikog terora
Od „Dubrovake rtve“ i Petra Perice do koncerta skladbi Anzelma Canjuge
(o poveznici juga i sjevera Hrvatske i partizansko-komunistikim rtvama Crkve u Hrvata te nekoliko pria sloenih u jednu, od ponedjeljka do nedjelje 15. studenoga 2009. godine)

Petar Perica i Anzelmo Canjuga

Koliko je nevinih ljudi u Hrvatskoj poubijano od nositelja vlasti, prvo u „ime kralja i otadbine“, a onda i u „ime naroda“, u doba vladavine narodne demokracije, koje bi danas mogli svrstati u rtve partizansko-komunistikog terora vjerojatno se sa sigurnošu nikad nee saznati. Moda zbog toga jer su se desetljeima uglavnom mogle „materijalizirati“ samo one aktivnosti koje su sluile podjarmljivanju trenutnoj vlasti koja naješe nije imala sluha za pravdu i poštenje, za domoljublje i ouvanje ljudskog dostojanstva, a moda i zbog toga jer se zatiranjem istine jedino moglo preivjeti. Moda je i to razlog da stjeemo dojam kako u Hrvatskoj povjerenje dobivaju one snage koje rade na dezorijentaciji društva, na rušenju vrijednosti koje su nas i u totalitarnom sustavu ouvale kao narod i ljude vrijedne poštovanja. Hoemo li, danas kad imamo samostalnu dravu, smoi snage poduprijeti osobu koja e objediniti sve pozitivne vrijednosti razjedinjenog nacionalnog bia i krenuti putem zajedništva, pomirenja i svekolikog napretka i razvoja, ili emo povjerenje dati osobi koja e raditi na poveanju razdora u društvu i narodu te uništenju svake pomisli na ouvanje moralnih vrijednosti koje smo baštinili od naših predaka. U posljednje vrijeme imao sam prilike prisustvovati nekim dogaajima i sudjelovati u nekim zbivanjima koja nekako baš i nisu povezana, a koja opet daju naslutiti da e se pozitivne vrijednosti sauvati i naše misli u smjeru napretka i ouvanje prirode i ljudskog dostojanstva pokrenuti. Kako sam mišljenja da naprijed ne moemo kroiti bez odavanja dunog poštovanja i prema rtvama totalitarnih ideologija red je da se i s dunim poštovanjem i prema njima odnosimo i dalje radimo na iznošenju istine i okolnostima njihovog stradanja i prešuivanja unato tome što to baš previše nikog ni ne zanima. Na nama nije da sudimo, ali nam je civilizacijska dunost da grobove i grobišta obiljeimo, koliko moemo, a obveza nam je i na rtve ukazati. Zbog toga sam eto u ponedjeljak 9. studenog bio u Zagrebu, a iz poštovanja prema rtvi skladatelja Canjuge bio sam i 15. studenoga na koncertu u Varadinu koji je odrao njegov uenik pater Zvonko Marija Pšag, danas u dobi od 85 godina. Kako su se u  tih sedam dana dogaali i drugi dogaaji nastojao sam i njih zabiljeiti, koji bi svaki za sebe mogao ispriati svoju posebnu priu, svoj roman, svoja stradanja, ali to ipak neka ostane tema za neki drugi put.

O PATERU PETRU PERICI

 Pater Petar Perica roen je 27. lipnja 1881.g. u Kotišini kraj Makarske. Osnovnu školu završio je u Makarskoj gdje je zapoeo daljnje školovanje u graanskoj školi, a nastavio ga 1895.g u Travnikom sjemeništu jer je izrazio elju za sveenikim zvanjem. Ve u toj dobi mladi Petar poeo je pisati stihove. No ono po emu je zaduio itavi hrvatski narod jest njegova pjesma „DO NEBESA NEK SE ORI“ koju je spjevao još kao gimnazijalac u Travniku za posvetu hrvatske mladei Srcu Isusovu 1900.g.. Te se godine 160.000 hrvatskih mladia i djevojaka posvetilo Srcu Isusovu i pjevali su tu pjesmu kao pjesmu posvetnicu.
Godine 1904. Petar Perica spjevao je i drugu najpopularniju našu vjersku pjesmu „ZDRAVO DJEVO“. Obje ove pjesme ostadoše kroz cijelo 20. stoljee najpopularnije hrvatske vjerske pjesme.
Godine 1901. Petar Perica sa 20 g. stupa u Drubu Isusovu. Novicijat obavlja u Velehradu, a daljnji studij u Karlsburgu u Austriji, potom u Bratislavi i Insbruku. Zareen je za sveenika 1914.g. Kao isusovac vrši razliite slube u raznim mjestima: u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. ivio je svetim ivotom, tako da su ga još za ivota nazivali „svecem“.

Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata

Zdravo, Djevo, svih milosti puna,
vjenog sunca ogrnu te sjaj.
Oko ela zvjezdana ti kruna,
ispod nogu stenje pakla zmaj.
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi iste ljubavi nam ar.
Blaena si, jerbo sva si ista,
zmijin dah ne okui ti grud!
Zvijezda sree i nama da blista,
noi grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar,
primi iste ljubavi nam ar.
(padre Petar Perica)
 

 Završio je svoj plemeniti ivot muenikom smru. im su ušli u grad strijeljali su ga u Dubrovniku partizani zajedno s još mnogim drugim uglednim Dubravanima na otoiu Daksi 25. listopada 1944.g. Meu strijeljanima uz patera Pericu bilo je još šest sveenika.
Kad su ih poredali pred streljaki vod, po grupama (a samo u listopadu te godine tri dana zaredom su vršene egzekucije bez osude i suda) i kad su bezboni zlikovci u njih uperili puške, prije neg je pala komanda – Pali! , pater Perica je poeo pjevati TE DEUM (Tebe Boga hvalimo) što su svi u grupi jednoglasno prihvatili.

Iz srca muenika kao samrtni krik zaorila se gromoglasno pjesma hvale Bogu i odjekivala borovim šumarcima otoia Dakse, koji je tog momenta više sliio na Golgotu. Prizor je bio pravi biblijski. Jedva da je pola pjesme otpjevano pala je komanda – Pali! A nastavak pjesme se više nije uo jer je tada odjekivala nebesima na putu njihovih duša u Nebo!

(Priredio Mile Prpa)

Te Deum


Daksa! - Pušane cijevi u ljude,
u neosuene ljude uperene stoje.
Obijesti crvenih bezboštvo nude,
Daksa drše - ziblje valove svoje.

Pedesetak duša zavezanih ruku,
a valovlje se pjeni i otok tue.
Ono uti smrt, uti njinu muku,
more se ziblje, a jugo mu hue.

I tad, Te Deum, pjesma se zae,
pater Perica i druzi tik smrti,
Boga hvale - nitko da zaplae,

prasak iz cijevi tek bezumlje vrti.
Ubojice ute, ko da strah ih hvata
- Rajska Djevo, Ti Kraljice Hrvata!


(Sonet Te Deum iz knjige Sonetna rapsodija - MILE PRPA)

 Poet u s ponedjeljkom, 9. studenoga 2009. prisustvovanjem predstavljanju knjige »Dubrovake rtve - jugokomunistiki teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama«, koja je nakon Dubrovnika tako predstavljena i na sjeveru Hrvatske, u Mimari u Zagrebu. Kako je predstavljanje zakazano za 19 sati iz Cestice i Kriovljana krenuli smo u 16,45, a u Varadinu su nam se pridruili lanovi Društva za obiljeavanje grobišta iz Meimurja. Tako smo na put prema Zagrebu krenuli Boris Veselnik, Josip Kolari, Zlatko Pišpek i Franjo Talan, a iz smjera Krapine doputovali su Dragutin Šafari iz Velenja, predsjednik Povjerenstva Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava za Sloveniju, ujedno urednik i voditelj projekta Pieteta, kojem su se u urmancu pridruili Milan Pavi iz udruge Macelj i Stjepan Varjai, glasnogovornik udruge Hrvatskih katolikih mueva urmanec. Naravno na predstavljanju su bili i brojni Zagrepani s  kojima se obino susreemo u ovakvim zgodama. Damir Borovak, Marijan Majstorovi. Marijan Galekovi, kojeg sam kao klinac upoznao tamo davne 1969. godine u tijeku priprema za mladu misu ujaka Trpimira Stjepana Grmeca, a tu je bila i Diana Glasnova,bugarsku novinarku, autoricu knjige Ratnici milosra, koju sam imao prilike upoznati na posljednjem Hrvatskom rtvoslovnom kongresu. Naravno tu su bili i brojni drugi koji su došli zahvaliti autoru i suradnicima koji su knjigu uredili i izdali, kao i svim onima koji nisu dozvolili da se istina o dubrovakim rtvama, koje su godinama bile prešuivane i zatajivane, i dalje omalovaava i u svijet prenose lai stvorene u udbaškoj kuhinji jugo-komunistikog poretka. Naravno sjetio sam se i gospara Tihomila Vranješa i Mate Raevia, predsjednika udruge Daksa, koji nesebino rade na dostojnom obiljeavanju stratišta partizansko-komunistikog terora na jugu Hrvatske. Kako smo u Zagreb stigli oko trideset minuta prije zakazane promocije kupio sam knjigu i dao autoru na potpis jer je nakon predstavljanja obino guva.
Sama knjiga dr. Hrvoja Kaia obuhvaa 370 stranica, a u brojnim su tekstovima iznesena i vlastita bolna iskustva „diktature proletarijata“, kao i višedesetljetni progoni i ubojstva znamenitih linosti Dubrovnika i ljudi koji su se zatekli u gradu ili na njegovom uem podruju. Svakako da su me se posebno dojmili tekstovi o stradanju sveenika na koje se posebno okomila partizansko-komunistika „pravda“ te su poubijani i oni koji su partizane pomagali kao fra Marijana Blaia, a ruci novog društvenog poretka koji je 1944. godine zavladao Dubrovnikom nije izmakao ni o. Petar Perica kao ni ostali sveenici i brojni ugledni ljudi koji su svoje znanje, ugled i sposobnost stavili u slubu stanovnika Dubrovnika i Hrvatske.
Predstavljanje knjige vodio je Ivo Vrdoljak, ravnatelj udruge Mare nostrum croatikum, koji se osvrnuo na stradanja i likvidacije u komunistikom razdoblju, kako u Katanskoj šumi, tako i na grobištu u rudniku Huda jama u Sloveniji (o stradanju u Dubrovniku i o partizansko-komunistikim likvidacijama na Daksi govori se u knjizi op. Ft), kao i na podignuti spomen kri na utoku Vuke u Dunav, koji je udruga postavila u Vukovaru. Voditelj je ispriao u pozivu najavljenog prof. dr. Zvonimira Šeparovia, a na predstavljanju još su govorili mr. Mijo Ivurek, prof. Mate Rupi i fra Bonaventura Duda, franjevac. O crvenom teroru govorio je i isusovac prof. dr. Vladimir Horvat koji je iznio ivotni put o. Petra Perice, a posebno se osvrnuo na školovanje  u Makarskoj i Travniku te pjesme po kojima je ostao zapamen u hrvatskom narodu i katolikoj crkvi. Na predstavljanju su otpjevane i pjesme o. Petra Perice, Do nebesa nek se ori i na kraju Zdravo djevo, kraljice Hrvata.  

Utorak 10. studenog 2009. godine – razgovor o krinom putu 1945.

Na podruju Varadinske upanije evidentirano je preko pedesetak jama i graba u kojima su u ratnom i poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata pokopane partizanske rtve kojima je desetljeima bilo uskraeno pravo na postojanje, a posebnom teroru bile su izloene i obitelji prešuenih rtava. Tu je i poznato varadinsko groblje na kojem je u toku rata pokopano preko etiristo vojnika, a s tih grobova su nakon rata uklonjeni krievi i spomenici. Kao udruga htjeli smo na groblju uz pomo grada postaviti spomen plou s upisanim imenima pokopanih vojnika, ali i to e izgleda ekati bolja vremena. U ratnom meteu stradali su i odvedeni i brojni civili, a pripadnici raznih vojnih formacija poginuli su na brojnim ratištima, od istonog bojišta do zapadne i srednje Europe, kao i u okršajima u okolici. Brojni su bili i nakon rata proganjani, a mnogi nisu preivjeli krine putove, zarobljenike logore i zatvore, kao ni „dobrovoljne radne akcije“ i „jugoslavensku narodnu armiju“.
Unato proteku 64 godine od završetka Drugog svjetskog rata još ima ivih svjedoka koji su stradanja prošla, a u Varadinu sam uspio pronai jednog svjedoka koji po datumima, u malom katolikom depnom kalendaru, ima zapisan cijelu rutu krinog puta. Bio je u asnikoj školi u Zagrebu, a u nedjelju 6. svibnja 1945. godine u kalendar je zapisao. Ujutro prije polaska na misu dobili zapovijed da se spremimo za pokret. 10. svibnja prošli kroz Celje. Britanci nas htjeli razoruati, no ipak radi premoi odustali. Za 15 svibnja je zapisano: U 5 sati predali oruje i postali zarobljenici i to partizana. U subotu 19. svibnja ukrcani u Mariboru na vlak koji vozi prema Zagrebu u koji se stie ujutro. Logor Preko. U ponedjeljak ujutro ostao bez hlaa i cipela. U utorak popodne, 29. svibnja u 5 sati zbor, u 6 sati pokret, krenuli za Bjelovar, od Dugog Sela bos. Popodne u etvrtak stigli u Bjelovar. U ponedjeljak, 4. lipnja bio na lijenikom pregledu, smješten u ambulantnu baraku, lijekova nema. Povratak za Zagreb vlakom 5. lipnja, spavali na kolodvoru i u srijedu ujutro krenuli za Varadin kamo su stigli u pola etiri popodne. U etvrtak ujutro sedmog lipnja bio kod lijenika, pa odveden na OZNU 3, pa onda na Oznu 2 odakle pušten kui da se oporavi.
U pratnji dvojice vojnika odveden iz kue 13. rujna 1945. godine na OZN-u 2, u zgradu današnjeg Fakulteta organizacije i informatike, inae vlasništvo Varadinske biskupije, a odatle u zatvor u Miliku ulicu. Pod istragom deset mjeseci, osuen na dvije godine.  Prvo bio u logoru Viktorovac u Sisku, a onda prebaen blie domu, u KPD Lepoglavu gdje ostaje do kraja zatvora.  Fotografija „kalendaria“ i mobitela za usporedbu o veliini istih u kojem se nalaze upisani podaci o trasi prijeenog krinog puta 1945. godine.  Popodne je potrebno odvesti i automobil na servis, a treba riješiti i pitanje osiguranja te isto platiti.

Srijeda 11. studeni 2009– Sveti Martin – Martinje

Sreivanje biljeaka o grobištima Varadinske upanije. Nema još nikakvih strunih vijesti o ekshumaciji posmrtnih ostataka na grobištu u Gornjem Hrašanu u Meimurju koje je dijelom ekshumirano od 08. do 12 lipnja ove godine. Nadam se da u uskoro dobiti i podatke o sastavu vojne posade u Varadinskim Toplicama koja je nakon zarobljavanja 1943. godine poubijana i pokopana na nekoliko lokacija u okolici. Kako je u temelje novosagraenog nasipa ugraen stari nasip tu smo u petak 30. listopada naišli na više lokacija iz kojih je kiša isprala kosti, što potvruje naša predvianja da se radovi nisu zaustavili odmah po nailasku na kosti rtava ve tek onda kada ih je iz  novosagraenog nasipa stala ispirati kiša koja je padala u etvrtak 5. oujka. No, to ostavljam na duši radnika varadinske Vodogradnje koja je radove izvodila. Vjerujem da e se ubudue s više dostojanstva odnositi prema rtvama tako da se ne dogodi da preko tijela ubijenih prijeu više desetaka teški graevinski strojevi koji su kosti lubanja smrvili i pokidali. Fotografija „ispranih“ posmrtnih ostataka rtava premještenih u novosagraeni nasip (snimljeno 30. listopad 2009. godine op ft).
Servis na automobilu je napravljen, a sad je na redu i tehniki pregled i plaanje cestarine. I za te poslove trebate odvojiti 2-3 sata.
Na veer lanovi udruge umirovljenika opine Cestica slave Martinje. Krštenje mošta upriliio je Ivan Golubi uz asistenciju Miroslava Majhena i Kondrada Juriinca iz Brezja Dravskog. Vinogradari su zadovoljni ovogodišnjim urodom, kako kvalitetom tako i koliinom jer je godina bila bez tue koja je lanjske godine na pojedinim lokacijama i etiri puta padala.

etvrtak 12. studeni 2009. godine – ujutro – posjet baki Nadi Premu

 Povodom useljenja bake Nade Premu u novoureeni stambeni prostor, iz stare drvene kuice koja se ruši, za danas je dogovoren posjet opini Breznica, konkretno naselju Jarek Bisaški. Ujutro u devet sati našli smo se u Caritasu Varadinske biskupije, odakle kreemo prema upi Bisag. Do obitelji Branka i Boice Kovai u Jareku Bisaškom dolazimo oko 9 i 45, te nakon popijene kavice odlazimo na naše odredište. Tu je i Jasminka Bakoš Kocijan, novinarka Glasa koncila koja prati humanitarni rad i dogaaje u Varadinskoj biskupiji, a tu je i Branko i Ante Šola, ravnatelj Caritasa. Dolazimo do kue koja je novogradnja bila pred više od trideset godina, proteklih mjeseci uspjeli smo napuštenoj siromašnoj starici pokriti kuu i urediti jednu prostoriju u kojoj e mirno moi doekati starost. Vrijednost radova i graevnog materijala utrošenog za stavljanje krova na kuu, zidanje dimnjaka i ostalih potrebnih zahvata procjenjuje se na više od pedeset tisua kuna. Pomogao je Caritas i brojni dobri ljudi, kao i opina Breznica i upa Bisag, kao i centar za Socijalnu skrb, a veina poslova odraena je dobrovoljnim radom i pomou dobrih ljudi tako da baka Nada moe mirno oekivati nadolazeu zimu.
Za teške ivotne uvjete u kojima baka Nada ivi saznao sam još poetkom 2007. godine. Kako je ivjela bez ikakvih prihoda, a trošna kuica povuena od glavne ceste svojim derutnim stanjem nije narušavala izgled uredne sredine, ostala je zaboravljena i u današnjim materijaliziranom svijetu. U poetku smo pokušali pokrenuti savjest onih koji bi o tome trebali voditi brigu u sklopu svojih redovitih dnevnih obveza na poslu, a kad to nismo uspjeli odluili smo uloiti dodatni napor kako bi se starici osigurao siguran krov nad glavom i omoguio kakav takav dostojan ivot.
Pa ukoliko Vam se bude italo da podsjetim na tijek akcije koja je zapoela poetkom ove godine, u sijenju mjesecu. U doba dok je u ovom dijelu Hrvatske temperatura redovito bila i ispod nula stupnjeva.
Poetak baš i nije obeavao.  Poetak radova  dopremu materijala dogovoren je za utorak, 27. sijenja, a za taj dan prognoze su predviale da e snijega zapasti oko pola metra. Kako je akcija tekla uglavnom uz dobrovoljni rad odgaati se baš puno i nije moglo te je na gradilište dovezena potrebna graa, koja je unato kiši i istovarena. Ujutro u 8 sati dio grae dovezao je kamion tvrtke BMD iz Bedenca, letve, grede, daske i avle te..., dakle dio koji je nedostajao za kompletiranje krovišta, a drugi dio poklonio je
Branko Kovai, koji je dao i polovinu crijepa i sljemenjake. Za izgradnju krova utrošeno je 24 komada greda duine 6 metara (10 x 12 cm) i nazidne grede i 4 komada greda iste duine (dimenzije 14 x 16 cm), za sastavljanje drvene konstrukcije koja je postavljena na okomite drvene nosae.  Promrzli i prozebli radnici prvi dan gradilište su napustili u 10 i 30 sati, a zbog kiše radovi su prekinuti i u utorak i srijedu. Ponovno oivljavanje gradilišta uslijedilo je potkraj tjedna, u petak 30. sijenja, a pod strunim vodstvom majstora radovi su nastavljeni i narednih dana, osim naravno u nedjelju koji je u ovom dijelu Hrvatske još uvijek dan Gospodnji i obiteljski praznik. Radilo se ujutro od 8 do 16, a ponekad i do 17 sati, samo da se starici osigura krov nad glavom, a kua je pod krov stavljena u utorak, 3. veljae, na blagdan sv. Blaa.
Kasnije su se u akciju ukljuili i brojni pojedinci koji su odradili dio poslova, elektriari, krovopokrivai, zidari, keramiari, podopolagai … Trebalo je srušiti okolna stabla koje su se nadvila nad „tridesetogodišnju novogradnju“, kupiti i dopremiti graevni materijal, bagerom osigurati lakši pristup te pozvati majstore i animirati dobrotvore.  
Kuica u kojoj je do pred neki dan ivjela starica Nada Premu toliko je derutna i trošna, sva se nakrivila da ju je potrebno srušiti kako se ne bi sama urušila i ozlijedila sirotu baku. Pitati nam se koliko po našim selima i zaseocima, a mnogi i u gradu ivi napuštenih ljudi tree ivotne dobi koji nemaju nikakvih primanja, koji za podmirenje osnovnih ivotnih potreba troše manje nego ljubitelji ivotinja za svoje ljubimce. Za struju baka Nada plaa 20 kuna mjeseno.

etvrtak 12. studeni 2009. godine – popodne – javna rasprava – Cinaona, da ili ne

 U dvorani DVD-a Kriovljan Cestica odrana je javna rasprava i predstavljanje studija utjecaja na okoliš i mjere zaštite proizvodnog pogona za toplo cinanje koji se predvia graditi u Gospodarskoj zoni Cestica na lokaciji Otok Virje. Pojedine dijelove studije objasnio je Sran erne iz tvrtke Chromos-poslovne usluge, a tehnološke procese koji e se odvijati u proizvodnji objasnili su u ime investitora strunjaci tvrtke Cinaone Helena, Nikolina Tomašek, Ljubo Škuri i Marijan Beketi. Pogon bi trebao zapošljavati pedesetak radnika, a vrijednost investicije procjenjuje se na 3,5 milijuna kuna. Na raspravi je bilo sedamdesetak osoba, a najviše pitanja bilo je posveeno zbrinjavanju otpada i mogueg oneišenja zraka i podzemnih voda kao i moguih štetnih utjecaja na riblji fond s obzirom da e se otpadne vode, nakon proišavanja ispustiti u Dravu. U dvosatnoj raspravi sudjelovalo je dvadesetak prisutnih, a bilo je na momente i unih diskusija u kojima je bio zamjetan strah i bojazan mještana od potencijalnog zagaenja ivotne sredine. O izgradnji pogona Cinaone naelnik opine Mirko Korotaj je rekao: - Opina Cestica zainteresirana za izgradnju pogona i otvaranje radnih mjesta, ali prije nego investicija dobije zeleno svijetlo morat e se izvesti odreene korekcije u projektu jer je nedopustivo da otpadne vode iz pogona budu ispuštene u rijeku Dravu. Zbog toga e se prije donošenja bilo kakove odluke s vijenicima i predsjednicima mjesnih odbora Virje Kriovljansko i Otok Virje, kao i s predstavnicima ribikih i lovakih udruga posjetiti Cinaonu Helena. Zapošljavanje ljudi i razvoj opine Cestica je prioritet, ali ne po svaku cijenu. Koja opcija e prevladati ostaje otvoreno pitanje.

Petak 13. studeni 2009. godine – ljepote prirode i Interliber

 Preko dana treba srediti dojmove i tekstove, odabrati i uvrstiti snimljene fotografije i napisati tekstove pod slike. Tu su i neki rauni koje treba platiti. Nekako mi ove jeseni dani brzo prolaze, mogao bih rei da mi cure. Odlazim u brdoviti dio opine Cestica, lijepo je i sunano vrijeme, a u to doba lijepe su i naše crkve od Sv. Lovre do svete Barbare i kapele Majke Boje u Krianu, a i kriovljanska crkva Svetog Kria u jesen je okruena raznobojnom prirodom, kao i kapela Blaenog Alojzija Stepinca u Virje Otoku, sagraena pred devet godina kraj grobišta Pancerica, pokoj vjeni poubijanim rtvama poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata i onima stradalim u ratu, i prije njega. Šume su predivne, a park Kriovljangrad unato zapuštenosti plijeni svojom ljepotom koja se u sadašnjim okolnostima nikad nee vratiti sjaju koji je tim perivojem vladao nekad. Razmišljam da li je to posljedica nacionalizacije ili pljake. Ne vidim koji izraz bi bio prikladniji. U nastojanju da se povijesna baština sauva i zapušteni dvorac Kriovljangrad obnovi, a park uredi poduzimano je nekoliko aktivnosti i prijedloga. Vrijeme radi i prolazi. (fotografija Kriovljangrada i grobišta Pancerica)

Popodne i na veer – Interliber
 Oko 16 sati sjedam u auto i odlazim prema Zagrebu, cilj je Interliber. Na ulazu sreem prijatelja Ivana Bastjania, koji je za kupnju uzeo kolica koja ve prilino popunjena vozi sa sajma. Mislim da je posjeenost dobra, a puno je i popratnih sadraja, predstavljanja. Baš se i ne stignem puno zadravati jer neke stvari moram nabaviti, a prolazei meu štandovima stalno nešto zanimljivo primijetite. Kako sam na više mjesta bezuspješno pokušao kupiti Cd s pjesmama eteoca snimljen inae prvi put 1969 godine, a ove godine snimljenog u izdanju Glasa koncila, prvo idem prema tom štandu, na štandu Veritasa kupujem „Svece“, a usput kupujem nekoliko knjiga i knjiica koje govore o rtvama i stradanjima. rtvoslov Petrinje dobio sam u pola cijene, a zanimljivi tekstovi nalaze se i u knjizi „Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 1945, do 1948. godine“. Nisam uspio pronai knjigu o o. Petru Perici, a moda nisam ni na pravom mjestu traio, ili pak ju nitko nije napisao. dobro Potrebno je kupiti i po neku knjigu za lanove obitelji, naravno mogu koristiti i knjige meni zanimljive, za moje nogometaše, Valentina i Blaa odabrao sam „Slavena Bilia“, ker Ana moi e odabrati nešto iz preporodnog razdoblja nakladnika Erasmus-a, a supruga Andreja „Zdravlje ene“. Od petka u kunu biblioteku uvrštena je i Oluja Davora Marijana, a s posebnim zanimanjem prolistao sam i sobom ponio autobiografske zapise sveenika Ferdinada Takaa kojem zahvaljujem i za „Uznike uspomene Hrvata isusovca za komunizma u Slovakoj“. Pa nije samo u Hrvatskoj bilo progona Crkve i vjernika. I tako dok prolazite izmeu brojnih štandova, traei naslove knjiga koji vam odgovaraju jednostavno ne primjeujete da vrijeme prolazi. Polako se upuujem prema izlazi noseu desetak vreica i tridesetak razliitih  knjiga. Odluih, idue godine kupujem kolica kao i mnogi koji o tome razmišljaju ranije, na vrijeme.     
Ovih nekoliko dana bilo je lijepih i sunanih razdoblja, a vozei se auto cestom prema Varadinu, prije skretanja za Novi Marof i Ljubešicu sjetih se da sam prijatelju Ivicu Dijanušu obeao obilazak lokacija grobišta „rudnik“ – Ljubešica. Skreem na odmorište i šaljem poruku.

Subota 14. studeni 2009. godine – obilazak grobišta Ljubelj 

 Ujutro u 10 sati dolazim do obitelji Dijanuš u urilovec odakle kreemo prema naselju Ljubešica, predio Ivanovo Polje, na dvorište obitelji Stjepan Legin (1936). Nakon pozdrava sjedamo u automobil i vozimo cestom koja ubrzo zalazi u šumu. S lijeve strane puta, dvadesetak metara prije šume Stjepan nam pokazuju mjesto gdje je nekad kao dijete ivio, danas je tu novosagraena kuica, i odakle je promatrao odvoenje zarobljenika u šumu. Ubrzo su se uli pucnji, a zatim je uslijedio muk, tišina. Idemo prema grobištu, napuštenom rudniku zvanom Cupava, odnosno mjestu na kojem se nalazio otvor zranika u koji su partizani ubacili tijela ubijenih zarobljenika. Lokacija koju je pokazao Stjepan nalazi se na poziciji N 46º 09´ i 04,7´´, istona kota je E 016º  23´ 18,6´´ (snimljeno na fotografiji). Šaht se nalazio na nadmorskoj visini od 226 metara, a ubijeni zarobljenici bili su braa zvana „Markici“ iz naselja Klju. Prolazei kroz šumu Stjepan nam objašnjava trasu uskotrane pruge kojom se iz rudnika odvozio ugljen, a pokazuje nam i danas zatrpani otvor koji je za dovoenje zraka u rudnik iskopan nakon rata. Naime poratna vlast znajui da se u zatrpanom rovu nalaze rtve, odluila je iskopati novi. U rudniku je nakon rata radilo tristotinjak rudara, a poslove na   osposobljavanju rudnika izvodili su njemaki zarobljenici koji su bili smješteni u barakama. Oko 12 sati zahvalio sam Stjepanu i kreemo dalje prema drugoj lokaciji grobišta koja se nalazi na predjelu zvanom „Jelena“, šaht je danas zatrpan smeem, a za  vrijeme poveanja nivoa podzemnih voda u rudniku voda podigne smee. Iz dubine gore Ljubelj povremeno se uje tutnjava što stanovništvo objašnjava kao zov ubijenih rtava. Za lokaciju grobišta rudarsko okno „Jelena“ znaju svih stariji mještani naselja, a iz pria sumještana za istu zna i Ivica Dijanuš. Otvor rova nalazi se  na nadmorskoj visini od 246 metara, a pozicija grobišta nalazi se na lokaciji  N 46º 09´ i 04,0´´, istona kota je E 016º 23´ 41,1´´, mjereno GPS ureajem. Na povratku prema kui posjetio sam bolesnog Zvonimira Trupkovia (1929), osnivaa Društva i voditelja administrativnih poslova za Istraivako središte Varadin Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih rtava, za vrijeme dok je isto radilo, do ukidanja Saborske komisije, a koji je na Dan nezavisnosti Republike Hrvatske doivio modana udar od kojeg se danas oporavlja u Varadinskim Toplicama.
Na veer s poetkom u 18 sati, sudjelovao sam kao lan Udruge vinara i vinogradara Sveti Martin Cestica na martinjskoj sveanosti, a spelancije pretvaranja mošta u vino obavio je Krunoslav olo, gradski varadinski notar, a pomogli su mu Kristijan Bregovi i Marijan upani kojem je pripala as da bude vinski kum. U sklopu martinja, u nekoliko navrata, jer su se oglušili ili nisu bili po volji nekom od gostiju proradio je „vinski rešt“, a na uhidbenom nalogu za vinski rešt svakom optueniku pisala je razlog zatvaranja, a da bi se iz rešta oslobodio morao je optueni popiti ašu vina, što uhienicima nije naroito teško palo. Na dnu uhidbenog naloga pisalo je „Nemoj nikdar pajdašu za zlo zeti, a k te je dal vu Vinski rešt zapreti. Jer tam buš moral kupicu vina spiti, ak buš štel z rešta vun ziti.“ Tako su u reštu završili i predsjednik Udruge Mladen Horvat i donaelnik Josip Borak, Danijel Kukec, kao i kum Krstijan Bregovi i ena mu Davorka te muzikaši Stjepan Mumlek i Josip Tuan koji su veselo društvo zabavljali do jutarnjih sati.

Nedjelja 15. studeni 2009. godine – Orguljski koncert – Anzelmo Canjuga

 Na nedjeljnu misu naješe idem ujutro, ali ovu nedjelju odluili smo prisustvovati koncertu na orguljama odranom u spomen na kapucinskog glazbenika Anzelma Canjuge, koji se s poetkom u 18 sati odrava u kapucinskoj crkvi Presvetog trojstva u Varadinu pa je shodno tome bilo razumnije biti na misi koju je u 17 sati sluio kapucin Bono Zvonimir Šagi. Jednosatni koncert odrao je o. Zvonko – Marija Pšag, a pjevanjem su se prikljuili solisti i zbor Kapucinske crkve u Varadinu. Na programu je bilo deset kompozicija Anzelma Canjuge skladanih za orgulje, i to od Fuge u a-duru i  Latinske mise do pjesme S kršnih gora Velimira Deelia i uglazbljenih stihova  pjesme Ljiljane bijeli Dragutina Domjania koju su zajedno otpijevali prisutni na koncertu i zbor upe. Na kraju koncerta o. Zvonko izveo je i još dvije vlastite kompozicije, jednu nastalu za školovanje 1944. godine, a drugu nastalu pedeset godina kasnije na stihove Bone Zvonimira Šagi. U samom završnom dijelu koncerta p. Zvonko Marija Pšag izveo je insert iz Sedme toccate u d-molu J. S. Bacha, koju je nauio još za vrijeme ivota Anzelma Canjuge.
Skladatelj, sveenik kapucin Anzelo Franjo Canjuga roen je pred 115 godina (r. 27. studenog  1894. g. u Budislavcu, u upi Vidovec, nedaleko varadina),  od oca Jakoba i majke Mare, roene Cafuk. Nakon završene osnovne škole pohaa Gimnaziju u Varadinu, a u kapucinski red stupa u istom gradu 1910. godine. Potom odlazi u Senj gdje završava Teologiju i te je 8. prosinca 1917.  zareen za sveenika.  Djelovao je u samostanu u varadinu gdje gradi konvikt sv. Josipa. U vrijeme progona Crkve, nakon Drugog svjetskog rata, djeluje u Osijeku gdje je 1947. godine uhien, osuen na 16 godina zatvora koji je izdravao u Staroj Gradiški gdje je i umro pred Boi 1952. godine, 19.  prosinca, od raka na elucu. Pokopan je na zatvorskom groblju, a ekshumacija je izvršena nakon potpunog isteka kazne, 27. svibnja 1965. godine te su mu posmrtni ostaci preneseni na Mirogoj u zajedniku kapucinsku grobnicu. Iako bolestan i izloen zatvorskoj komunistikoj torturi nastojao je i tamo skladati, a skladateljski opus Anzelma Canjuge nastao u zatvoru spašen je zahvaljujui sveenicima Birtu i Golubiu napominje  Branko Ban u djelu „Otac Anzelmo Canjuga: Logorske skladbe za orgulje Stara Gradiška 1947-1952“. Tu saznajemo da je danas iz tog vremena ostalo sauvano pet kajdanki notnih rukom pisanih zapisa, od broja 7 do 11, a autor navodi da „
Ova su logorska djela skladatelja sveenika o. Anzelma Canjuge svjedoanstvo teške borbe sakralne umjetnosti s ideologijom tadašnjeg vremena. Unato pokušaju da sezatru, danas su pred nama i otvaraju nam do sada nepoznato poglavlje hrvatske crkvene glazbene povijesti.

Zvonko Marija Pšag roen je u Kriovljan, opina Cestica 18. srpnja  1924. i kao kapucinski sjemeništarac završio je u Varadinu. Glazbom se bavi od gimnazijskih dana pod vodstvom o. Anzelma Canjuge, i kasnije kao samouk u suradnji s prof. Vinkom Glasnoviem. U Zagrebu - Dubravi, i kasnije u Osijeku, posebno se istie kao upnik, orguljaš, voditelj pjevakog zbora i skladatelj. Do sada ima sakupljenih preko 100 skladbi koje su kao rukopis umnoene i izdane u Osijeku pod nazivom „S pjesmom kroz ivot - pjevam tebi gospodine“, a dobrotom prijatelja zbirka je doivjela i drugo dopunjeno izdanje.

Jednu pjesmu , „Za sretan put“, posvetio je i brai kapucinima iz Slovenije koji su se za vrijeme rata 41 – 45 sklonili u Hrvatsku, a nakon rata Udba mu je ubila brata Ivana, 31. prosinca 1946. godine.

Eto to bile neke poveznice koje povezuju rtve Dubrovnika i rtve Varadina. To su poveznice koje spajaju predstavljanje knjige Dubrovake rtve u Zagrebu i koncert odran u Varadinu.

Zahvaljujem na strpljenju kod itanja.
Franjo Talan

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!