www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > Predsjednitvo > lanovi predsjednitva > Majka Kata olji
Nedjelja, 20 Listopad 2019
 
 
MAJKA KATA OLJI
Nedjelja, 24 Veljaa 2008

Majka Kata Šolji, poasna predsjednica II. Hrvatskog rtvoslovnog kongresa u Vukovaru 2001. godine

   

  

Kata Šolji, Hrvatica, majka iz Vukovara, rodila i odgojila šestero djece, etiri sina i dvije keri. etiri sina i zet darovali su svoje ivote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su Majki Kati Šolji etiri neduna brata u Drugom svjetskom ratu.

 

Kristina Petrovi[1]

MAJINA PRIA 
Iz razgovora s Katom Šolji
Hrvatskom majkom rtvom 

"Kata Šolji je samo majka i ništa više njoj ne treba, jer ništa više ne moe biti“ 
                                                                                                                  
 Zdravko Gracin: "Golubica“ 
                                                                                                                  
 Hrvatska knjiga, Zagreb, 1997. 

Te jeseni ubijen je jedan grad. Hrvati su branili, svoj grad, svoju domovinu. Ostala je jedna starica na kojoj svaka bora ima svoju priu. Izgubila je etiri sina. A zapravo cijeloga je ivota bila stradalnikom, rtvom.

Njezin krini put poeo je od roenja a njezina pria zasluuje mnogo više nego što na ovaj papir moe stati. Rodom je iz malog sela kraj Brkog. U mladosti je doivjela veliku tragediju u obitelji. "Došao je Drugi svjetski rat i moja etiri brata i mu odlaze u rat kao ustaški vojnici. Toga proljea 1945. desio se neoekivano veliki obrat i Hrvatska je bila uzdrmana. Braa su i dalje u vojsci i kao takvi bivaju zarobljeni od komunista. Dvojica brae ubijena su u Bleiburgu. Jedan brat se vratio kui, ali i on uskoro biva izveden na strijeljanje. etvrti brat ubijen je negdje oko Našica. Mu se vratio iv, ali je prošao krini put te 1945. g. zajedniki ivot s muem pratilo je, stalno maltretiranje. Ta sad ve velika obitelj nije imala svoga mira. etiri sina i dvije keri bilo je teško othraniti i izvesti na pravi put u takvim uvjetima. Potresna je pria ove ene kojoj je smrt mahala kosom iznad glave. Jednom je prilikom s muem morala kopati sebi raku na komandu nekog srpskog (jugoslavenskog) vojnika.           

"Da nije naišla neka grupa ljudi, i mene i mua pojela bi ta raka“. Mu se esto morao skrivati, esto je bio u pritvoru samo zato što su u njemu vidjeli neprijatelje jer je bio Hrvat. "Odlaze u Sremske akovce u nadi za boljim ivotom. Bogata i plodna zemlja moda bi i njima mogla podariti malo sree. Iz jednog zla došli su u drugo. Tamo su naišli na još gore komuniste koji su oca Šoljia opet zatvorili i muili. "Oca nekog Srbina ubili su Hrvati u ratu i zato je moj mu bio teroriziran“. Rijei koje je taj ovjek rekao majci Šolji govorile su sve: "Ako ga niste vi ubili, jesu takvi kao vi“. Uz takav nain ivota i danononi nadniarski rad, ti ljudi prolazili su pakao samo zato što su bili Hrvati. Sa svoja dva para uljevih ruku othraniše djecu. Ni danju ni nou siguran u svome domu, gospodin Šolji šutke je nosio svoj kri. Nakon njegove smrti 1981. Kata Šolji odlazi keri u Vukovar. Dolaze krvave devedesete. Trebalo je ustati i braniti svoj dom. Kulminacija Miloševievih ideja rezultiralo je sukobom na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Znalo se da e Hrvatska biti plijen koji e htjeti osvojiti, ali takvu mrnju dojuerašnjih susjeda i prijatelja Srba teško je tko mogao zamisliti. Iz kue Šolji odlazi deset ljudi u borbu. Svoj prag morao se braniti. Grad je te kobne 1991. bio pun tenkova i vojske. "Kako su naoruanje imali Hrvati, svi dobro znamo“. Kata Šolji sjea se i nemirnih sedamdesetih kada su pojedine hrvatske kue pretresali u potrazi za skrivenim orujem … „

… Pa kakvo su onda oruje Hrvati mogli imati?!. U obrani Vukovara pomagalo se svakako. Kako je tko mogao. Šoljii su poeli s nekoliko pištolja i lovakih puški, ali što je to bilo naspram sve one siline oruja. Majka svoje sinove nije mogla ispratiti u posljednjoj ivotnoj borbi. Stjecajem okolnosti našla se u bijelom svijetu kad je rat poeo, a jedina veza s djecom bile su telefonske veze koje su uskoro nestale.           

U toj ratnoj pošasti, u kojoj je i nevine civile ekala smrt, logor, muenja, zvjerska i luaka iivljavanja, ništa se drugo nije moglo oekivati nego smrt. Odvoeni iz bolnice, ranjenici, a i ostali, danas se vode kao nestali a za obitelj je to prava muka. ivjeti u neizvjesnosti jednoj majci razdire i dušu i tijelo. "Kako majka pati i kako majku boli, samo majka moe znati“. Ali dok je nade, lakše je: moda je ipak iv. Katine sinove zadesila je smrt. Kako i na koji nain, danas uje prie onih koji su nešto moda uli ili vidjeli. Najstariji sin Niko ubijen je u Sremskoj Mitrovici, za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima. Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Sremskim akovcima od "Komšijine“ ruke, a do juer su zajedno radili. Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim ostalo je troje malodobne djece. Mato je ubijen u napadu na vojarnu. U ratu bili su i ki Marija i zet Stipe Bariši, zet Ivan Vukojevi, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Ki Marija sa svojom obitelji prolazi pakao Sremske Mitrovice, ali na svu sreu ostali su ivi. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Ki Ana ostala je sama s dva sina.           

"Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala“.   
  
Kae da njezini sinovi svoje ivote nisu uzalud dali. 

"Ostali su da brane svoje grad, takvi su bili moji sinovi“.           

Ta ena obišla je cijeli svijet ne bi li pronijela glas vukovarskih majki koje su vapile u potrazi za najmilijima. To je pria bilo koje vukovarske majke. Primjer majke Kate moe posluiti kao najtuniji prikaz majke koja pati, majke kao rtve. Povijest je uvijek priala najstrašnije prie kroz ratove, a nama je dio te strašne prie pokušala ispriati ova ena. Pomou papira moe se pokušati prenijeti istina, ali oni koji bi tu istinu trebali spoznati, nikada to nee proitati. Ova majka ostvarila je veliku rtvu na oltaru domovine. Stalno moli jer joj snagu za ivot daje molitva i ostala obitelj.           

Postala je simbolom hrvatske majke, ponosne i tune. Na pitanje odakle joj sva hrabrost i elja za prenošenjem istine, odgovara: "Vukovar je Hirošima. Svaki komentar je suvišan.“Neka Srbi priaju što hoe, svi mi dobro znamo što se desilo. Veliki je zloin poinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na ije išli, branili smo svoje. Da nismo ustali, pogazili bi nas. Nisam htjela šutjeti. Moja majka u ono doba nije nikomu smjela ništa rei ili pitati za svoje sinove. Mi danas imamo svoju dravu. Naši sinovi nisu uzalud pali, istina se zato mora znati. Teško je invalidima i braniteljima koji su sve to proivjeli. Nismo svi postali veliki i heroji, ali naša drava najvea je nagrada“. Ovako završava pria naše Kate jer ivot ide dalje: "Grad treba izgraditi, a kad se budemo svi vratili, tada e naša pobjeda biti najvea“ 

 Zbornik radova VUKOVAR 2001.
"DA SE NE ZABORAVI"
ZA PRAVDU I LJUBAV

(Poruka monicima svijeta) 
Ja sam Kata Šolji, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, etiri sina i dvije keri. Moja etiri sina i zet darovali su svoje ivote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi etiri neduna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je udom ostao iv. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. ivot me nije nikada mazio. I stoga sam nauila i još uim najvišu ivotnu školu, a to je škola ljubavi i rtve za svoje blinje i za svoju obitelj.   

Ovdje smo 14 stoljea

Nauila sam i najvanije iz hrvatske povijesti i ponosna sam što, hvala Bogu, pripadam asnom hrvatskom narodu, koji u svojoj sadašnjoj domovini Hrvatskoj ivi ve blizu etrnaest stoljea. Ovu smo zemlju uvijek branili i krvlju natapali, ali nikada nismo osvajali tue. Hrvatski narod do 1918. godine nije imao ništa zajedniko sa Srbijom. Od tada se, mimo svoje volje i silom jaih, našao u tamnici svih nesrpskih naroda, zloglasnoj Jugoslaviji. U toj zajednikoj dravi stalno je bio izloen pljaki i uništavanju od strane srpskog fašizma.U Drugom svjetskom ratu hrvatski narod je elio obnoviti svoju samostalnu dravu, i zato se morao boriti protiv Srba koji su ga u tome spreavali, inei nasilje i zloine nad hrvatskim narodom, kao što to i danas ine.Oko tristo tisua naših nedunih golorukih vojnika, po završetku rata 15. svibnja 1945. godine, nakon što su poloili oruje u Austriji, predali se krvnicima – srpskim fašistima, koji su ih u najveim mukama ubijali na krinom putu. Tu su stradala i moja etiri brata, kao i mnogi drugi nedorasli mladii i ostali. U najveim poteškoama poslijeratnog terora nad hrvatskim narodom, dok su mi supruga mirnog seljaka, više puta zatvarali, podizala sam svoju djecu i odgajala ih u katolikoj vjeri i ljubavi prema Bogu, svim ljudima i prema svojoj Domovini.Cijeli hrvatski narod se 1990. godine na referendumu izjasnio za svoju samostalnu i slobodnu dravu. Jamili smo Srbima, kojih je u Hrvatskoj bilo oko deset posto, sva ljudska i graanska prava. Bili smo goloruki, a srpski fašizam je najveom vojnom silom nasrnuo na nas.Znate što su nam sve nainili. Znate da su najveim nasiljem i zloinima istjerali nas 350.000 Hrvata, a njih je tamo bilo oko 150.000. Porušili su sve naše kue i naše crkve, pa i groblja. Znam da su mi jednoga sina, koji je imao pedeset godina, toliko tukli i muili u svom zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, dok od udaraca nije izdahnuo, kao i mnogi drugi Hrvati. Za drugog sina i za zeta znam da su poginuli u Vukovaru, a za dvojicu sinova ne znam kako su završili.

Gdje su vukovarski ranjenici

Ne pitate gdje su i danas još mnogi naši sinovi, pa ak i mnoge ene i djeca, njih oko tri tisue, odvedeni još 1991. i za koje se ništa ne zna. Posebno gdje su naši sinovi, vukovarski ranjenici, njih dvjesto pedeset, i sto civilnih osoba, pomonih radnika, svi tono popisani i odvezeni iz vukovarske bolnice u šest autobusa 20. studenoga 1991. godine, u nazonosti predstavnika Meunarodnog crvenog kria i predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Recite nam, što je uinjeno s njima?  Ne moemo prihvatiti

Od Vas samo ponekad ujemo usputnu hladnu i strašnu rije da su svi pobijeni, kao da se ništa nije dogodilo, bez ikakvih uzbuenja i osude s vaše strane, kao da se radi o janjcima. A mi, majke i oevi i supruge i djeca, u strahu, strepnji i nadi, to ne moemo vjerovati, pa se još uvijek nadamo. Ne moemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko moe biti toliko okrutan i takav zloin da pobije nemone ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemonim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne moemo vjerovati da su mogui takvi zloini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez etiri sina i zeta, kao i toliko druge majke i oevi, pitam vas, kao predstavnike meunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoete od nas, zašto štitite i pomaete zloinaku i agresorsku srbofašistiku stranu, a ne pomaete nama, rtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim oima vredniji oni koji ine zloine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam ve ne elite pomoi, što bi vam bila moralna ljudska dunost? Ne moemo vjerovati, ni prihvatiti, da netko moe biti toliko okrutan i takav zloinac d pobije nemone ranjenike. Znamo da su srpski fašisti to isto uradili s hrvatskim nemonim ranjenicima iz svih bolnica po završetku Drugog svjetskog rata, a opet ne moemo vjerovati da su mogui takvi zloini. Stoga ja, kao majka koja je ostala bez etiri sina i zeta, kao i tolike druge majke i oevi, pitam vas, kao predstavnike meunarodne zajednice, sada kada slavite pedeset godina od pobjede nad fašizmom, što još hoete od nas, zašto štitite i pomaete zloinaku i agresorsku srbofašistiku stranu, a ne pomaete nama, rtvama, koji stradavamo na pravdi.Zar su u vašim oima vredniji oni koji ine zloine nego oni koji ih trpe i podnose? Zašto nam bar ne date da se sami oslobodimo i vratimo svojim domovima, ako nam ve ne elite pomoi, što bi vam bila moralna ljudska dunost?! Znajte samo jedno, da smo ponosni na svoje sinove, što su hrabro i dostojanstveno samo branili svoje domove i svoju Domovinu, i što nisu inili, i ne ine zloine, pa makar, mnogi dali svoje ivote, i makar mi toliko patili. Moga sina su pretukli do smrti, i toliko druge sinove, ali hvala Bogu da naša policija i vojska tako ne uzvraa i to ne ini. Naše kue i crkve su srušene, a neka su njihove cijele. Mi ne smatramo da su svi oni krivi za našu nevolju. mi moemo i trebamo oprostiti, ali krivci moraju odgovarati za svoje zloine!  

Pravda i ljubav

Zahvaljujemo svima iz meunarodne zajednice koji nas razumiju i koji nam pomau, ali se pitamo, i ao nam je, zašto tako mona meunarodna zajednica, koja je mogla pobijediti daleko jai njemaki fašizam, sada ne zaustavi i ne osudi velikosrpsku agresiju i zloine nad Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom?Zašto izjednaujete rtve i krvnike? Pitamo, moete li nama, oalošenim hrvatskim majkama, u oi pogledati, i dalje nas Hrvate nepravedno optuivati i tako raditi za neke svoje interese?Zapamtite da je za nas, sve ljude, pravda i ljubav najvei i jedini pravi interes!

Zbornik radova ZAGREB 2004.
"O RTVAMA JE RIJE"
NOAS SAM SNILA 

Najprije u se zahvaliti ministru gospodinu Šaparoviu, kao što vodi ovo rtvoslovno društvo rekla sam ve u Vukovaru kada smo bili prije dvije godine, da nije njega - to bi se sve zakopalo, nitko ne bi znao što se dogodilo i što se radilo. Ja bih se prvo zahvalila njemu, pozdravljam sve ovdje i slušala sam puno sveenika koji je itao (pater Nikola Mate Roši) i govorio ovdje. Boe moj onako bi se moglo govoriti takva tri dana - i sve je istina što bi se govorilo.ovjek bi se još mogao i uzrujati ako emo govoriti o rtvama. Od 45-te tuga moja – braa moja – ostala djeca njihova – ostala bez oca bez majke. Tako sam proivljavala 45 godina komunistikog ivota, mua u pritvoru - terali, nikad nisam smjela rije ni tko sam ni što sam i kud god sam krenula bila sam ustaša, ja i moja djeca, koja su se rodila poslije 45-te svi su bili ustaše. Sada opet doe Drugi Domovinski rat isto od istog zloina, opet nastradaše mi djeca, opet pokosiše - misle pobiti Hrvatsku, ne mogu je pobiti nikako, ako smo pravi hrvati ne dajmo se brao i sestre – lijepu rije podajmo ja kada sam išla u apljinu pa su me u Mostar vodili, vjerujte primili su me kao Tumana. ist me je sramota bilo. Kako su aplauz mi dali kako su mi cvijee dali. Ja sam se mislila – što sad tom narodu da kaem - vjerujte, ja sam izašla u malu kancelariju tamo – iz mene je izletilo odmah ovako "Kao što Isus uinio  – rekoh – uini mom bratu - ašu hladne vode, ja u te nagraditi, ili tko jednu lijepu rije kae za našu domovinu, ili korak korai za ovu našu domovinu, budimo svi sloni. Nagradit e Vas naša Hrvatska. Evo sad smo dobili izbore, moglo je malo biti bolje. Nije morao naš predsjednik kupiti Kurtu i Murtu. Da su svi izašli kako Bog zapovijeda, ve ne emo sada izai – kom' su rtve pale – neka mu... kome nije - njemu je dobro - i onako ide i socijalu trai. Dan za danom prolazi. Ja ne mogu tako. Ja sam dala djecu ja sam dala brau – ivim za ovu Hrvatsku. I iviu – da sam Bog zna - tu sam na kraju. Još ovo Hrvatsko rtvoslovno društvo da proslavim, a poslije Kongresa ii u za Bosnu i Hercegovinu našu dragu. Još jednom tamo emo da pravimo Kongres. Svi su ljudi bili s nama. I ti su ljudi mueni i ranjeni. Brao i sestre budimo sloni kao 91. Budimo jedan za sve i svi za jednoga. Krv je prolivena. Nemojte zaboraviti, Majka nee zaboraviti. Dok oni kau kad je to ikad bilo - men' je kad ikad meni je sve juer bilo! I Vukovarcima ni jednom nemojte rei što je radio, da je vode 'ladne dono zasluio je što se dogaalo u Vukovaru. Zasluio je da mu se uini i da primi ono što je zasluio. Ja ne elim tako da im se kae - pitao je „tko je puco“– onaj naš bivši ministar… on rane nije vidio, on nije bio tamo. On uglavnom nije vidio tko je pucao iI' nee ni vidjeti više. Kako da kaem, oni ljudi koji su preivjeli ono tamo teško i gorko - oni naši pokojni - vidite ovo – to je bacano ivo u zemlju, to je paljeno, to ne zna se što je tamo raeno. I Bog sauva svoje – bar ovo što je ivo a što nije ivo neka im da duševno spasenje. Majka im eli i moli. Ja nemam drugo ništa nego da molim za svoju djecu i moju brau. I za moje unuke koji su ostali - da ne doekaju ovo - oni – u ove etiri godine smo jedva pogurali, sve su poizbacivali s posla, odmah im su upali - ovo su Šoljievi – van! Oni ne moraju raditi. A to što su se borili i dravu izborili – skupa sa svima ne sa ovim s onim neko s našim braniteljima koji su dravu stvorili sa svojom krvi to su bili i moji unuci, ako nisu poginuli, ivi su ostali fala Bogu – a njihovi su oevi poginuli i to na muki nain. Ja kaem - pokazani su oni limeni – tako bi trebali i Srpski akovci kad su vadili ljude one ljude iz bunara. Tu je i moj sin izvaen bez glave. Ja mislim da veliki je trud izdrati i ostati iv - na to misle. Kako ti duraš … ispriat u priu …. 

Noas sam snila
Da su djeca došla
Vidjela sam kraj prozora su prošla.
Najstariji progovara:
"Otvori nam majko stara“
Brzo sam potrala i vrata otvarala
Mog sina za ruku fatala ...
Tine, Tine mili
Pa tebe su etnici ubili.
To te Isus oivo ko Lazara.
Jeste majko mila dao mi krila.
I nema sina moga. sine …
Tine, sad si bio 
Kud' si mi se skrio.
A moda je drugi po redu.
Moda je moj Mijo.
Mijo, Mišane, ako je majka šestoro rodila
Majki nije puno bilo.
Vi ste bili meni i desno i lijevo krilo.
Javi se sine majci svojoj.
Nema ga
Moda je trei po redu.
Moda je moj Ivo
Što je u Dunav skoio.
Ivo, Ivo, Ivane ljute rane
Jel'te odnesoše nebeske visine,
Dunavske dubine.
Majka te sine trai
Sad si bio
Kud si mi se skrio.
Da bol ublaim.
Moda je etvrti po redu
Moj Mato – moje zlato.
Tumaram, hodam po hodniku
Od vrata do vrata
Pa nema moga zlata.
Ja udarim susjedu na vrata
Susjed brzo zbori
Pa mi vrata otvori
"Ajd' u sobu majko stara
Nisi ništa snila“
"Jesam, susjed“
Djeca su mi bila
Kud su se skrila.
"Ajd' u sobu – zbogom i laku no“.
Ja osta sama
U slike gledaju
I misle kud u sada pro!
Djeco moja
Sokolovi mili
Kud ste mi se skrili
Pa sad ste bili …

Hvala svima koji ste me saslušali. Ja Vam se svima zahvaljujem, i sve Vas pozdravljam od srca i kog znam i kog ne znam. Budite ivi i zdravi i budite sloni. Dragi naši branitelji, dragi naši generali - stojte vrsto na nogama, doe sunce i Vama. BOG! Majka Kata Šolji prima priznanje za izuzetan doprinos razvitku rtvoslovlja, predan rad i pomo razumijevanju rtava u Hrvatskoj od predsjednika HD-a prof. Šeparovia. 
(Snimio: FOTO VIDEO LEA - Jozo Milievi)
 
DIO ARHIVE HD-a- Majke Kate Šolji   
[1] Kristina Petrovi, studentica Pravnog fakulteta Sveuilišta u Zagrebu

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!