www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 26 Sijeanj 2020
 
 
OSVRT NA SIJEANJ MJESEC 2010 - FRANJO TALAN
Utorak, 09 Veljaa 2010
Poveznice izmeu komunistikog progona biskupa Alojzija Stepinca i
Ovogodišnjeg proštenja u upi Kriovljan uz osvrt na zbornik s odranog znanstvenog skupa o 800 godina Varadina

Kako do sada nitko od povjesniara i znanstvenika nije našao za shodno da bi se istraila i objavila hrvatska povijest Varadina i Varadinske upanije o grobištima nastalim u poratnom razdoblju Drugog svjetskog ratu to nam preostaje da uloimo dodatne napore i taj dio povijesti istraimo i rezultate objavimo. Daj nam Bog snage i zdravlja da to moemo i ostvariti.

ivimo u vremenu u kojem mnogi kršani katolici, deklarirani vjernici, ive po nekakvome svome privatnome moralu i misle da ih nauk Crkve ne obvezuje. Posebno su tu izloeni politiari i drugi javni djelatnici koji zbog nekakvih vlastitih procjena i raunica u javnosti zagovaraju stavove protivne kršanskome moralu ili ak aktivno doprinose da takvi stavovi budu pretoeni u zakone- iz homilije vl. Damira Bobovca predstojnika Arhiva i Matinog ureda Varadinske biskupije.

Zbog vlastitih raunica neki vjernici u javnosti zagovaraju stavove protivne kršanskome moralu.

Brojne dogaaje koji su se u sijenju mjesecu ove godine zbili u Svijetu i Hrvatskoj ve smo zaboravili, a zbog masu obveza koje smo sami preuzeli mnoge nismo ni registrirali.  No neke u ipak zapamtiti nešto due pa smatram da sam ih trebao i zabiljeiti, a i drugima na razmišljanje podastrijeti.

Zagreb je metropola svih Hrvata i glavni grad Republike Hrvatske, a od brojnih graevina i kulturnih znamenitosti nekako mi je najdrae posjetiti katedralu i u tišini se Bogu pomoliti. Tako sam se i u ponedjeljak, 11. sijenja, našao u Zagrebu, ujutro sam obavio planirane poslove, a popodne sam krenuo na Kaptol i u katedralu ušao oko 13 sati. Jedno vrijeme zadrao sam se kod jaslica, a onda sam se uputio iza glavnog oltara, na mjestu gdje su ukopani preminuli voditelji Zagrebake nadbiskupije. Iako molitva vrijedi gdje god se molili tu mi je nekako najdrae Bogu svoje misli izrei, na grobu hrvatskog blaenika, Blaenog kardinala Alozija Stepinca, a tišina i dostojanstvo s kojim su se ovom mueniku došlo tog popodneva pokloniti i brojni posjetitelji, meu kojima je bilo oko polovine mlaih, po mojoj procjeni mlaih od trideset godina, zadivila me i ulila nadu da unato materijaliziranom društvu duhovne vrijednosti ostaju u nama, bez obzira na potrošaki mentalitet koji nam se sve više kao uzor nastoji nametnuti. Tu sam se podsjetio i na nasljednike koji su nadbiskupiju vodili nakon smrti pokojnog kardinala Alojzija Stepinca, posljednjih 50 godina, kardinala Franju Šepera i pokojnog mu imenjaka  nadbiskupa Kuharia  kojeg sam esto slušao na hodoašima i proštenjima kojima sam prisustvovao.

Nakon otprilike sat vremena duhovno obogaen, još jednom svrnem pogled na velikodostojnike Zagrebake crkve i polako se upuujem prema izlazu gdje zastajem kod oltara Marije Kraljice.

Spuštajui se s Kaptola ulazim u knjiaru Kršanske sadašnjosti i za oko mi zapinje knjiga Kršanstvo na hrvatskome prostoru, pregled religiozne povijesti Hrvata (7. – 20. st), autora Franje Šanjeka, plaam knjigu i odlazim prema Trgu bana Jelaia. Ostajem iznenaen brojnim reklamama od kojih se ne vide prekrasna proelja, a iste mi nekako neukusno nagruju Trg kojim sam esto prolazio za vrijeme školovanja, osamdesetih godina prošlog stoljea. Doduše tada na Trgu nije bilo Bana, ali smo bile više na njega ponosni. Kad sam ve u Zagrebu upuujem se prema Tehnikom muzeju, gdje se još nekoliko dana moe vidjeti  izloba vojnog zrakoplovstva. Idem pješice, a na prolasku kod kazališta, nasuprot HNK-a,  zamjeujem zgradu Hrvatskog sokola, koji je prema natpisu na ploi utemeljen 1874. godine., dok bi postojanje zgrade moglo biti iz 1883 godine, koja je zapisana na ulaznim vratima. Na alost muzej je ponedjeljkom zatvoren te se upuujem prema autobusnom kolodvoru, kupujem kartu i preostalih dvadesetak minuta do polaska autobusa koristim za razgledavanje postavljenih panoa i izlobe o kulturno-povijesnim i ostalim znamenitostima upanije Zapadna Hercegovina, a koju je postavila istoimena Turistika zajednica.

Zatim ulazim u autobus i sjedam na rezervirano mjesto, uzimam u ruku knjigu te ju ponovno prelistavam. Za oko mi zapinje naslov, Povratak u Dioklecijanovo doba (Crkva u Hrvata poslije 8. svibnja 1945), strana 471, a posebno me se dojmio tekst pod naslovom „U krvavoj kupelji“ na strani 475. U Varadin dolazim nešto iza 18 sati te odluujem saznati još nekoliko pojedinosti o poratnim stradanjima Drugog svjetskog rata u Varadinu i Varadinskoj upaniji, odlazim u knjinicu te u ruke uzimam knjigu, 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varadina 1209. – 2009.“, u kojoj su objavljeni znanstveni radovi s odranog meunarodnog znanstvenog skupa odranog u Varadinu 3. i 4. prosinca lanjske godine. Kako o spomenutoj temi baš nije nešto konkretno zapisano trebat e uloiti dodatne napore kako bi se i taj dio povijesti istraio i objavio. Dakle iz iznesenog je vidljivo
kako do sada nitko od povjesniara i znanstvenika nije našao za shodno da bi se istraila i objavila hrvatska povijest Varadina i Varadinske upanije o grobištima nastalim u poratnom razdoblju Drugog svjetskog ratu to preostaje nama, koji smo svjesni namjernog  prešuivanja, da unato tome što smo formalno izvan sustava institucija i proraunskih stavki moramo  uloiti dodatne napore i taj dio povijesti istraiti i rezultate objaviti. Daj nam Bog snage i zdravlja da to moemo i ostvariti.

Posjet izlobi „Ratno zrakoplovstvo, prireenoj u Tehnikom muzeju u Zagrebu uspio sam ostvariti u etvrtak, 14. sijenja, a meu brojnim fotografijama koje obuhvaaju ratno zrakoplovstvo na tlu Hrvatske od Austro – Ugarske monarhije do samostalne Republike Hrvatske, Autori izlobe su Tomislav Aralica , Marko Jeras, Zdenko Kinjerovac, Tomislav Haramini, Robert opec i djelatnici Vojnog muzeja Hrvoje Struki i Davor Puri. Sa mnom u društvu bio je ujak Trpimir Stjepan Grmec, a na izlobi su bile izloene i neke od fotografija koje je uspio prikupiti Josip Novak iz Varadina, hvala mu. Meu fotografijama sam traio i vojnog pilota Šimeka koji se za vrijeme NDH-a avionom znao spustiti na livade u Radovcu, ispod upne crkve Uzvišenja sv. Kria. Nisam ih uspio pronai što ne znai da nisu postojale.

Sijeanj mjesec ostat e mi u uspomeni i sjeanju i po proštenju koje je odrano 17. sijenja u mojoj upi u Kriovljanu, na blagdan Svetog Antuna pustinjaka, a najviše me se tu dojmila propovijed koja zapravo oslikava stanje kojim se baš i ne moemo ponositi. U kojem mnogi deklarirani vjernici zastupaju i podupiru stavove suprotne nauci Crkve za koje se zauzimao i sam hrvatski blaenik, kardinal Alojzije Stepinac. Zagrebaki nadbiskup je osuen jer je štitio dostojanstvo svih ljudi, naroito obespravljenih što mu poratni komunistiki reima nije oprostio.

Antunovsko proštenje u upi Kriovljan
Blagdan sv. Antuna opata posebno sveano slavi se u upi Kriovljan, gdje je tog dana i adoracija u kojoj rado sudjeluju i vjernici iz susjednih upa, a prvo ovogodišnje upsko proštenje dupkom je ispunilo  crkvu i u nedjelju, 17. sijenja.

U upnoj crkvi sluene su tri mise, ujutro u osam i pred veer u pet sati, a u toku cijelog dana vjernici su mogli posjetiti crkvu i u sabranosti i tišini moliti. Sveanu misu u jedanaest sati predvodio je povjesniar, vl Damir Bobovec predstojnik Arhiva i Matinog ureda Varadinske biskupije, a u propovijedi je naglasio: - Jedan sveenik i teolog, naš suvremenik, doivio je iskustvo za koje sam piše da ga je duboko potreslo i natjeralo na razmišljanje. Poznatoj javnoj djelatnici s podruja znanosti i politike koja se inae izjašnjavala kao ateistkinja dao je jednu svoju knjiicu o euharistiji budui da je poela pokazivati stanoviti interes za religiozna pitanja. Nakon tjedan dana ena mu je vratila knjigu uz rijei: Vi meni niste u ruke stavili knjigu, ve bombu... Ma jeste li Vi svjesni kakve ste stvari unutra napisali? Napisali ste da nas krv jednoga ovjeka ubijenog prije dvije tisue godina sve pere i spašava. Znate li da mi se za vrijeme itanja dogodilo nešto što mi se nije dogodilo nikad prije u ivotu - noge su mi se tako tresle da sam nekoliko puta morala prekidati itanje, ustajati i prošetati? Ako je doista tako kako ste napisali, onda to sve mijenja.... Još više nego li njezine rijei, gotovo nadnaravnu zapanjenost odavali su boja njezinoga glasa i njezin pogled. Slušajui tu enu u sebi sam još više od radosti stoje sjeme koje sam bacio donijelo ploda osjeao ponienje i posramljenost. Meni kad sam pisao te retke koji su nju toliko potresli nisu klecala koljena, meni ni kad sam se priestio sat vremena prije toga nisu se tresle noge. Shvatio sam zapravo koliko smo mi kršani izloeni riziku uzimanja zdravo za gotovo temeljnih i potresnih istina naše vjere, kojima previše olako pristupamo, esto gotovo da ih banaliziramo. Rekao sam u sebi, evo što bi zapravo trebao osjeati onaj tko euharistiju uzima ozbiljno. Sjetio sam se i onoga što je jedan ateist rekao svome prijatelju vjerniku: Kad bih ja mogao vjerovati da je u toj hostiji doista sam Sin Boji, kao što vi kaete, mislim da bi se bacio na koljena i ne bih više ustajao. Doista je pitanje koje si trajno moramo postavljati koliko smo kao vjernici svjesni da je ono najvrednije što Crkva ima u svom povijesnom hodu i trajanju istinska, stvarna i bitna nazonost Boga i Spasitelja Isusa Krista u euharistiji. Ne radi se samo o nekakvoj povijesnoj uspomeni na rijei i djela, koju Crkva uva, ve o trajnoj i ivoj prisutnosti pod posveenim sakramentalnim prilikama kruha i vina. Iz vjere i svijesti o tome daje u misi i u našim svetohraništima nakon nje prisutan Krist Gospodin, uskrsnuli i ivi, u svojem boanstvu i ovještvu, proizašle su i stanovite prakse i oblici ponašanja tijekom povijesti. Obiaj da euharistiji iskazujemo poštovanje prigibanjem koljena i kleanjem, da pred svetohraništem gori tzv. vjeno svjetlo, da se euharistijski kruh i izvan sv. mise izlae na klanjanje i nosi u sveanom ophodu. Obiaj upnoga klanjanja kod nas je uveden na elju i pobudu pobone kraljice Marije Terezije, davne 1773. godine, a obnovio ga je nadbiskup zagrebaki Antun Bauer uoi Prvog svjetskog rata. Praksom da svaki dan u jednoj upi bude euharistijsko klanjanje eljelo se ostvariti stanovito trajno klanjanje i zajedništvo s Bogom koji je na tako jednostavan, a opet udesan nain htio biti prisutan meu nama. Ako je ikada postojala opasnost olakoga shvaanja i banaliziranja euharistije bojim se da je to danas sluaj. Neko se kršani nisu priešivali tako esto. Štoviše, rekli bismo, priešivali su se prerijetko i premalo. Relativno mali broj ljudi je u svakoj upi kroz godinu išao redovito na priest, dok su se ostali, veina, priešivali za velike blagdane i to odmah nakon ispovijedi. Razlog je tome bio nekadašnji puno stroi propis o postu koji prethodi priesti, svijest o vlastitoj nedostojnosti i grešnosti, ali vjerojatno isto tako i vjerski minimalizam - ispuniti ono što se trai kao minimum. Zadnjih desetljea je taj mentalitet prevladan, ljudi puno više i eše idu na priest, jer je porasla svijest o tome da je najpotpunije, zapravo bismo mogli rei najnormalnije sudjelovanje na sv. misi ono koje je okrunjeno priešu, da priest nije toliko nagrada za nadvladanu slabost i ostvarenu krepost, ve pomo i potpora u svladavanju slabosti i ostvarivanju kreposti.

Radi se o neospornom napretku. Pa ipak, ne smijemo nikad smetnuti s uma rijei sv. Pavla upuene Korinanima: Tko god jede kruh ili pije ašu Gospodnju nedostojno, bit e krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz aše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela. Ove nam rijei svjedoe daje Crkva od svojih poetaka osjeala da kao uvarica mora bdjeti nad ovim sakramentom koji smatra temeljem i zalogom svoga ivota i jedinstva, da njemu ne moe pristupiti tko god i kako god, pa makar po krštenju bio lan Crkve i takvim se smatrao. ini se da to danas baš nije tako jasno mnogim katolicima za koje se pretpostavlja da su to trebali nauiti još u djetinjoj dobi pripremajui se za prvu sv. priest. Stoga je ne tako davno i današnji Sv. Otac, tada još kao proelnik kongregacije za nauk vjere potpisao jedan dokument u kojemu pojašnjava katolicima ope principe za primanje priesti. Pristupanje sv. priesti mora biti duboko svjesna odluka temeljena na prosudbi vlastite dostojnosti a prema objektivnim kriterijima Crkve. Ne samo onaj koji se nalazi u stanju teškoga grijeha, ve i onaj koji takvo stanje formalno podupire ili zagovara nije dostojan pristupiti sv. euharistiji koju se od prvih poetaka smatra i naziva sakramentom jedinstva Crkve. Mišljenje i praksu prema kojoj samo prisustvovanje sv. misi nosi sa sobom pravo na priest Sv. Otac doslovno zove zabludom i zloporabom. Naalost ivimo u vremenu u kojem mnogi kršani katolici, deklarirani vjernici, ive po nekakvome svome privatnome moralu i misle da ih nauk Crkve u toj materiji ne obvezuje. Posebno su tu izloeni politiari i drugi javni djelatnici koji zbog nekakvih vlastitih procjena i raunica u javnosti zagovaraju stavove protivne kršanskome moralu ili ak aktivno doprinose da takvi stavovi budu pretoeni u zakone, a onda ne trepnuvši okom lijepo stanu u red za priest, pogotovo ako su u crkvi prisutne kamere ili fotoobjektivi. Nedavno je i kod nas jednome takvome bila javno uskraena priest na njegovo silno uenje i ogorenje. To nam samo dokazuje da stvari za koje mislimo da su jasne ni izdaleka nisu takve.

Nee biti naodmet za vjernika da mu od vremena do vremena pred otajstvom euharistije protrnu svi udovi od svetoga straha i da zajedno s Ivanom Krstiteljem prošape svome Spasitelju prisutnom pod prilikama kruha: ti - ti da k meni dolaziš? No još više negoli Boja veliina i velianstvo naše strahopoštovanje prema euharistiji morala bi izazivati Isusova neizmjerna ljubav prema nama. Jer euharistija je prije svega spomen in ljubavi, one ljubavi od koje nema vee - darivanja ivota za svoje prijatelje. Euharistija je otajstvo vjere. Naime samo vjerom moemo nadii ono što je osjetilima u njoj dostupno. Vid i opip, okus, varaju se tu. A ono što nam vjera otkriva upravo je otajstvo ljubavi. U euharistiji ta Boja ljubav nadilazi svako naše ljudsko oekivanje i ostvaruje udo nad udesima. Samo onaj tko je osjetio tu beskrajnu Boju ljubav, koga je ona osvojila, moe spoznati istinu o euharistiji. Bog nas ljubi! To je prva istina koju nikad ne smijemo olako shvaati i u ijem navještaju Crkva ne moe i nee posustati, jer itavu povijest spasenja mogue je shvatiti jedino u svjetlu te istine. Ta istina jedina je kadra osvijetliti «ludost kria». Svi smo mi ljubljeni jednom vjenom, neprolaznom, nezasluenom i nezaustavljivom ljubavlju. Zbog te ljubavi su Boja radost djeca ovjekova (Izr 8, 31). Zbog te ljubavi sije Bog izabrao jedan narod da bi ga «hranio pšenicom najboljom sitio ga medom iz peine» (Ps 81, 17). U toj svojoj beskonanoj ljubavi Bog nam se u konanici sav darovao u osobi Isusa Krista iz Nazareta: Toliko je ljubio svijet da nam dao svoga sina Jedinoroenoga. Isusov ivot nije bio ništa drugo nego ljubav sama: Iz ljubavi je došao, od ljubavi je ivio, u ljubavi se darovao Ocu i vrhunskim inom ljubavi rtvovao za nas.
U toj perspektivi valja promatrati i slaviti euharistiju. «Ona je najvee od svih Kristovih udesa, predivan pokazatelj njegove neizmjerne ljubavi prema ljudima» (sv. Toma Akvinski). U njoj Bog koji je postao ovjekom samoga sebe daje za hranu. Stvoritelj postaje jelo svojim stvorenjima. Gospodar postaje slugom da bi sluge mogle postati sinovi i prijatelj i. {Ono što Knjiga mudrosti upravo pjeva o nebeskoj mani, Crkva pouena od Krista Gospodina prepoznaje kao proroanski govor o Njegovom tijelu: «Narod si svoj hranio hranom aneoskom, slao mu s neba gotov kruh koji je imao u sebi svaku slast i ugaao svakom ukusu. Pokazao si svojim darom slatku njenost prema svojoj djeci» (Mudr 16, 20-21). Doista, dar je ljubavi utjelovljenje, dar je ljubavi otkupljenje, dar je ljubavi euharistija po kojoj nanije prvo dvoje trajno prisutno u Crkvi. Imajui u vidu sve to ne moemo ne postaviti si ono pitanje što ga esto vidimo napisana ispod prikaza Isusa umiruega na kriu: »Moe li te itko voljeti više?»

Iz ovoga pitanja nuno izviru i neka druga pitanja koja se jednostavno nameu našoj kršanskoj savjesti. Na koji nain ja uzvraam Bogu toliku ljubav? Da li se dostojno i s poštovanjem odnosim prema euharistiji, toj najveoj svetinji i vrhunskom pokazatelju Boje ljubavi prema meni? Kao slubenik euharistije moram vam sa aljenjem rei da premnogi vjernici svojim vanjskim dranjem i ponašanjem kod priešivanja ne pokazuju previše svijesti o tome tko je prisutan i koga primaju pod prilikom kruha. Bilo kojim nainom priešivanja, bilo to na jezik ili na ruke, kršanin vjernik bi morao svjedoiti svoju vjeru u Isusovu istinsku i stvarnu nazonost u hostiji koju prima. Moram rei da bih ja osobno s više poštovanja primio jabuku iz neijih ruku nego što svakodnevno vidim da ljudi primaju sv. priest. Isto je tako bolno promatrati kako ljudi pod misom ulaze u crkvu i jednostavno ne znaju prepoznati svetost i uzvišenost trenutka pretvorbe na oltaru, nego upravo pod pretvorbom odlue da su dosta vidjeli ili molili i da je došao trenutak da odu ponovo malo na zrak. Što tek rei o mnogim vjernicima koji za svako Tijelovo u ovom našem gradu zavaljeno sjede pred kafiima, piju ili puše dok se metar-dva od njih pronosi u sveanoj procesiji onaj kojega formalno priznaju svojim Bogom i spasiteljem. Na mene uvijek to djeluje zaista porazno. Bojim se da je posrijedi nešto više od vjernike i liturgijske nekulture. Naše vanjske geste i ponašanje nepobitno svjedoe o nutarnjem uvjerenju i raspoloenju. Toga smo nekako uvijek svjesniji kod drugih, puno manje kod sebe samih. Zato je Crkva uvijek nastojala regulirati i vanjske geste i ponašanje tijekom bogosluja da bi ono i izvana doista bilo izraz pobonosti što dostojniji Boje veliine, svetosti i ljubavi. Lijepa je i istinita misao da se Krist Gospodin sakrio pod jednostavne prilike kruha i vina da se ne bismo preplašili sjaja slave Njegove. Premda je u svojoj providnosnoj ljubavi isto tako znao da emo mi udariti i u drugu krajnost, da e takva njegova prisutnost, ve zbog same neznatnosti i skromnosti prilika, kruha i vina, biti izloena manjku poštovanja, banaliziranju i mlakosti, ipak nam se, upravo zbog te svoje ljubavi, nije htio uskratiti. Neka nam i ovaj današnji dan bude prigoda za dublje razmišljanje o toj Bojoj ljubavi koja nam se daruje u euharistiji. Ako do naše svijesti imalo dopire o emu se zapravo tu radi, ako doista vjerujemo u Boju prisutnost u euharistiji i osjeamo njezinu blizinu, jednostavno je nemogue da i sami ne bismo nastojali još više, svakim danom sve više, cijeniti tu ljubav i uzvraati joj - svim onim što jesmo, što znamo i što moemo. Amen - rekao je u izreenoj homiliji vl Damir Bobovec.

U koncelebraciji su još sudjelovali, ivaneki upnik Ivan Gloini, Josip Drvoderi iz Donje Voe, pre Valent Posavec, dekan i upnik viniki, upnik iz Petrijanca Ivan Saka, fra Branko Lipša, kapucin iz Osijeka i akon Igor Radaši iz upe sveti ur, koji je ove godine u kriovljanskoj upi pomogao u obavljanju blagoslova kua, a na kraju mise slavljenicima je imendan estitao i zahvalu okupljenima uputio i naš kriovljanski upnik vl. Ivan Koši. Pod misom je pjevao, uz pratnju na orguljama orguljaša Marijana upania,  upski zbor kojem su se pridruili i pjevi iz ostalih upa, a doprinos proslavi kleanja dao je i zvonar Stjepan Borak, ministranti Martin Droek i Marko Talan te itai iz Pjevako molitvene grupa Anelii koja  trenutno okuplja 12 lanova. lanovi grupe su Marta Cestar, Doroteja Ivani, eljka Mumlek, Andrea Juriinec, Dajana Baruki, Spomenka Kukec, Ivan Mumlek, Ana i Danijel Verši, Nikolina Spevan, Monika Ivani i Paula Mesek te Nadica Levani, koja vodi grupu. Zbog nedjeljnih obveza tek u popodnevnim satima upnom proštenju pridruio se i vl. Vlado Borak.

Kako je crkva bila otvorena tokom cijelog dana mogunost za adoraciju i molitvu mnogi su iskoristili u vremenu izmeu misa, a zajednikim okupljanjem u kojem su pjesmom i molitvom slavili Boga prikljuili su se u popodnevnim satima i lanovi Pjevako molitvene skupine Anelii. U kriovljanskoj crkvi Uzvišenja Svetog Kria, uz kri na glavnom oltaru, s lijeve i desne strane nalaze se i kipovi Petra i Pavla. Na pokrajnom oltaru Svetog Antuna, koji se nalazi u zapadnom krilu crkve, odmah do propovjedaonice, uz koji su još kipovi svetog Josipa i svetog Roka, na istonoj strani je oltar sv Ivana i Pavla te, s lijeve i desne strane sveci Valentin i Bla, a u podnoju zapadnog dijela lae nalazi se oltar Svete Ane uz koju su još sveta Barbara i Lucija. U pokrajnoj kapeli je oltar Majke boje s djetetom Isusom, a tu je i nekoliko grobova, grobnica nekadašnjih  vlasnika Kriovljangra koji su crkvu gradili sredinom 18 stoljea.

Pa neka ovaj moj zapis bude prilog proslavi Stepineva, a svima nama poticaj da ivimo po naelima dostojnih naših opredjeljenja i kršanskome moralu.

Zapis i fotografije
Franjo Talan

Autobusni kolodvor – izloba upanije Zapadna Hercegovina

Detalji s izlobe Ratnog zrakoplovstva na tlu Hrvatske (Emil Uzelac) 

 

Koncelebrirana proštenjarska misa povodom kleanja i proslave blagdana Sv. Antuna opata

lanovi Pjevako molitvene skupine Aneli

U crkvi


Zgrada Hrvatskog sokola – nasuprot zgrade HNK-a
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!