www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Naslovnica > In memoriam > In memoriam > PREMINUO ZVONIMIR PUKA
Utorak, 28 Sijeanj 2020
 
 
PREMINUO ZVONIMIR PUKA
Nedjelja, 21 Oujak 2010
 

Iz Zbornika radova Drugog hrvatskog rtvoslovnog kongresa  - Da se ne zaboravi "Vukovar 2001." - 488 str., Zagreb 2002.


Zvonimir Puškaš*

 POKOLJ RANJENIKA

Pokolj zarobljenih ranjenika i medicinskog osoblja Hrvatskih Oruanih Snaga NDH-a od strane Jugoslavenske armije u Mariboru svibnja 1945.


Uvod

Pokolj zarobljenih ranjenika i medicinskog osoblja Hrvatskih Oruanih Snaga NDH od strane Jugoslavenske armije dogodio se u Mariboru, svibnja 1945. godine.

Postavlja se pitanje koji su to povijesni uvjeti uzrokovali takav zloin, u Europi polovicom 20. stoljea?

Kako se uope hrvatski narod našao u takvoj situaciji, da se nad njegovim ranjenim vojnicima i medicinskim osobljem izvrši takva teška povreda meunarodnog ratnog prava i meunarodnih ratnih obiaja?

Osim toga, ovaj ratni zloin izvršen je na najgrozniji nain. ulo se da su teške ranjenike i one s gipsom na nogama, koji nisu bili pokretni, ive bacali iz drugog kata bivše kadetske škole u Mariboru.

inile su to srpske partizanske brigade, ali su se istovremeno u zagrebakim bolnicama dogaale iste stvari, no ne od strane srpskih jedinica, nego od strane domaih jugopartizanskih struktura.

Pitam se, stoga, jesu li hrvatski ranjenici bili rtve velikosrpskih ili jugoboljševikih struktura?

Naravno, da bi nas ovakvo razmatranje dovelo do interesantnih spoznaja o samom zloinu, njegovim izvršiteljima i izravnim uzrocima dogaaja.

ini mi se interesantnije pitanje, kako se hrvatski narod našao u takvoj povijesnoj situaciji, da mu se tako nešto uope moglo dogoditi?

Okvirni uzroci, po našem mišljenju, vezani su na vrijeme i dogaaje 1918. godine, kada se hrvatski narod prvi puta od svog doseljenja u današnju postojbinu našao suoen s praktinom provedbom jugoslavenskog dravnog koncepta.

Bio je to trenutak, kada Hrvatska izlazi iz srednjoeuropske Austro-Ugarske i ulazi u balkansku politiku sferu. Toga trenutka poinje martirij hrvatskoga naroda.

Imao je dvije faze:

I.                    martirij u uvjetima velikosrpske monarhistike Jugoslavije 1918.-1941. (blokiran kratkim razdobljem Banovine Hrvatske, 1939.-1941.) i

II.                 martirij u uvjetima Brozovog jugokomunizma 1945.-1990.

Poznato je, da je jugoslavenski dravni koncept imao otvorenu potporu velikih svjetskih sila (Francuske, Engleske, Njemake). Bio je to vaan faktor u stvaranju Jugoslavije kao i njezine obnove 1945., jer bez navedene potpore, jugoslavenska ideja ne bi se mogla realizirati 1918. i 1945. godine.

elio bi se, stoga, zadrati na nekim okolnostima u tim kritinim, sudbonosnim godinama za hrvatski narod.

Prvi zloini prema hrvatskom narodu u ime jugoslavenstva zapoeli su prije stvaranja Jugoslavije i to u Odesi, gdje su se odigrali zloini nad zarobljenim hrvatskim domobranima.

Evo, kako kroniar opisuje ove dogaaje:

Srbijanski asnici dolazili su slobodno u zarobljenike logore u Rusiji «gdje bi ljude nagovarali da stupe u dobrovoljaku vojsku, a kada bi ovi došli na odreena mjesta, traili bi od njih, da poloe prisegu kralju Petru i da obuku odore sa srbijanskim oznakama. Svi oni koji bi to uskratili najprije su bili zlostavljani i mueni, a kada to ne bi koristilo jednostavno su pobijeni. Na tisue je hrvatskih zarobljenika bilo na taj nain umoreno, a najviše ih je bilo u Odesi baeno u more.[1]

U vezi ovih dogaaja podnio je interpelaciju u Hrvatskom saboru, predsjednik iste stranke prava dr. Aleksandar Horvat.

Jugoslavenski orijentirani krugovi u Zagrebu u doušništvu sa srbijanskom vladom u Beogradu, pripremili su se za nastupajue dogaaje 1918. godine.

Tako je na primjer, na zahtjev Narodnog vijea u Zagrebu vojno zapovjedništvo u Beogradu poslalo u Zagreb jednu pukovniju vojnika.

Uz srbijanske postrojbe u Zagreb su poela stizati «saveznike postrojbe, i to francuska kolonijalna vojska, koja se sastojala od jedne pukovnije Anamita[2] i jedne bojne Afrikanaca».[3]

Kad je Svetozar Pribievi posta ministar unutarnjih poslova u Beogradu, poslani su pouzdani Srbi na Kordun i Liku, gdje su za zagrebaku policiju unovaili na stotine pravoslavaca i doveli ih u Zagreb.

Odmah nakon završetka rata Narodno je vijee dovelo u Zagreb stotinjak mornara iz Dalmacije, koji su pod utjecajem jake promidbe bili jugoslavenski orijentirani. I oni su odigrali sramnu ulogu u dogaajima 5. prosinca.

Društvo «Sokol» odmah je «stupilo» u slubu velikosrpskog jugoslavenstva i prvih tjedana je vršilo janjiarsku slubu pod orujem, uvajui glave koalicionaških prvaka.[4]

Nekoliko dana nakon stvaranja jugoslavenske drave Narodno vijee je zakazalo sveanu prisegu vojnika u zagrebakim vojarnama. No, vojnici u domobranskim vojarnama odluno su to odbacili.[5]

«Istoga dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, hrvatski vojnici svrstali su se u postrojbe s hrvatskim zastavom na elu i uputili su se preko Ilice prema Jelaievom trgu kliui, ivila Hrvatska!, ivila Republika!

Narodno Vijee, koje je slutilo reakciju hrvatskih vojnika, bilo je porazmjestilo po svim kuama Jelaievog trga, sakrivene iza prozora one dovedene i oboruane mornare, stare sokolaše i srpsku soldatesku, koji su zatim otvorili vatru na hrvatske vojnike. Tako je toga dana potekla hrvatska krv na trgu i okolištnim ulicama: ostalo je desetak mrtvih vojnika mnogo njih uhvaeno, koji su bili stavljeni pred vojni sud i osueni na razne kazne.[6]

U vrijeme dogaaja 1918. godine ogromnu veinu u Hrvatskoj inilo je seljaštvo, tada još nedovoljno politiki organizirano.

Kako se ponašala hrvatska inteligencija?

«Hrvatska je inteligencija bila poludila. Bila je trovana i zaludjivana sve od vremena ilirizma, pa do 1918., zanosila se svakom nehrvatskom idejom i vodili su je ljudi, koji nisu stajali u slubi hrvatskog naroda nego u slubi tudjinske politike.Inteligencija godine 1918. sa riedkim iznimkama, okrenula je ledja svome narodu, njegovoj poviesti i prošlosti, hrvatstvu i domovini. Pustila se izkoristiti od eške i srbske promibe i od srbijanskih agenata.

Dugogodišnji reimi u hrvatskim zemljama nametani od Austrije i Magjarske, pogodovali su tudjinskoj promibi, jer su njezini djelatnici robski sluili i Beu i Pešti, samo da mogu na taj nain imati podporu u vršenju svoga protuhrvatskoga djela i pripremiti hrvatskome narodu grob u velikosrbstvu.»

A onda, «kada su povjerovali tudjinskoj promibi, kada su krivotvorili narodnu volju, kada su pronevjerili narodnu slobodu i hrvatsku dravnu samostalnost, onda su se poeli udarati u prsa i vapili: Nismo mi tako mislili, prevareni smo[7]

Eto, ovo iskustvo naše inteligencije iz 1918. godine od velike je vanosti za hrvatski narod. Ova nas je jugoslavenska izdaja u vlastitim hrvatskim redovima skupo stajala. Jugoslavenski monarhistiki reim nastavio je iduih desetljea terorizirati i uništavati široke slojeve hrvatskog naroda. Sjedila su daljnja krvoprolia sve do ubojstva hrvatskih narodnih voe 1928. godine.

No, ono što je najgore jest injenica, da smo izašli iz srednjoeuropskoga kruga, te da je Jugoslavija obnovljena 1945. godine, a hrvatskom narodu nametnuta 45-godišnja boljševika Brozova diktatura protkana velikosrpskim utjecajem.

Posljedice su katastrofalne, od gospodarskih, moralnih i politikih.

Kao i prva monarhistika Jugoslavija i druga Brozova, komunistika zapoela je ivot na zloinu, masovnom genocidu.

Nositelji jugokomunistikog zloina, takoer su pokrenuli niz zloina, prije nego su došli na vlast. Kroz cijelo ratno vrijeme pod firmom borbe protiv fašizma provodili su nad hrvatskim narodom smišljeni, organizirani teror, ubijajui sustavno naše ugledne graane, koji im se nisu htjeli prikljuiti u rušenju Hrvatske Drave.U svibnju 1945. zapoeli su masovnim zloinima nad zarobljenim vojnicima NDH i civilima, koji su napuštali Hrvatsku, pred nadiruim jugokomunizmom.

rtve se broje na stotine tisua. No, koliko je obitelji uništeno, jer su hrvatski muevi morali napustiti Hrvatsku?

Posljedice prihvaanja jugoslavenstva 1918., kao i prihvaanja jugokomunistike orijentacije od jednog dijela hrvatskog naroda, bile su katastrofalne.

Po drugi puta, u novijoj povijesti mnogi su rekli: mi smo prevareni!

No, moemo rei da je hrvatski narod u prošlom stoljeu u dva navrata plebiscitarno izrazio svoju volju: bilo je to 10. travnja 1941. godine, kada je hrvatski narod odbacio jugoslavenski dravni koncept i proglasio Nezavisnu Dravu Hrvatsku.

U drugom navratu referendumom 1991. godine, ponovno je potvrdio svoju odluku da ivi u slobodnoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj.


Uspostava Nezavisne Drave Hrvatske 10. travnja 1941. godine


Dana 10. travnja 1941. godine hrvatski je narod, nakon dugogodišnjih napora proglasio narodnu slobodu i dravnu nezavisnost.

Stvorena je Hrvatska Drava.

Prije ulaska njemakih trupa u Zagreb, prvak hrvatskih domovinskih nacionalista pukovnik Slavko Kvaternik, proglasio je Nezavisnu Dravu Hrvatsku, u ime dr. Ante Pavelia, Poglavnika Hrvatskog ustaškog pokreta.

U razoruanju jugo-okupatorske vojske sudjelovali su hrvatski nacionalisti i lanovi seljake i graanske zaštite, poluvojne organizacije Hrvatske seljake stranke. Ova je akcija imala svesrdnu potporu hrvatskog naroda i moe se oznaiti plebiscitarnom.

Meunarodno priznanje Nezavisne Drave Hrvatske stiglo je od mnogih europskih i drugih drava, pa tako i od njemake Vlade. Kako je njemaka vojska zbog svojih ratnih ciljeva ostala na hrvatskom podruju, Hrvatska se našla u nezavidnom poloaju, jer priznanje Nezavisne Drave Hrvatske od strane Zapadnih sila nije ostvareno. Okruena osovinskim silama Hrvatska je postala i njihovim saveznikom.

Za izbor saveznika, po vlastitoj odluci, NDH nije imala priliku, jer su Zapadne sile vodile politiku ouvanja jugoslavenske drave.

Hrvatska dravna Vlada odmah je pristupila mirnodopskoj izgradnji zemlje, od izgradnje cesta do izgradnje radnikih obiteljskih naselja.

No, ubrzo je došlo do otimanja dijela hrvatske jadranske obale od strane Italije, i to u trenutku kada su Oruane snage Hrvatske bile još u poetnoj fazi razvoja.Protuhrvatska srpska manjina die pobunu, u koju se postupno ukljuuje i komunistika partija. (Nakon izbijanja njemako-ruskog rata, 22. lipnja 1941.)

Moje svjedoanstvo


Poetkom svibnja 1945. godine, kao 20- godišnji asnik HOS-a (Hrvatskih Oruanih Snaga) našao sam se u vojnoj bolnici u Krajiškoj ulici u Zagrebu.

Dana 6. svibnja 1945. zapoele su pripreme za povlaenje hrvatske vojske i naroda preko Slovenije u Austriju, u susret trupama Zapadnih saveznika. Prebaeni smo na zapadni kolodvor i 7. svibnja krenuli smo vlakom prema Sloveniji. S ranjenicima su bili lijenici i ostalo medicinsko osoblje, a prikljuila se i rodbina nekih ranjenika.

Vlak se kretao sporo s povremenim zaustavljanjima tako da smo u Sloveniju stigli tek 9. svibnja. U Pragerskom (20 km pred Mariborom) vlak je zaustavljen od strane slovenskih partizana. Sjeam se natporunika PTS-a Seena, koji je bio na konju, a desna mu je noga bila u gipsu i koji je skupljao dobrovoljce za pregovore s partizanima. Slovenski su partizani traili predaju oruja, te pristali da se transport vrati prema Celju. Ovom prilikom sauvao sam svoj samokres.

U Celju smo sreli kolone seljakih i vojnih kola sa konjskim zapregama, te teretne kamione u kojima su se nalazili civili i vojska u povlaenju. Ranjenici i osoblje našega transporta preuzeti su od nadošlih kolona i krenuli su prema Dravogradu, na slovensko-austrijskoj granici.

Ja sam se prikljuio podvozu  jedne satnije, kojom je zapovijedao moj znanac, porunik C. K.

Cesta prema Dravogradu bila je izloena stalnim napadima slovenskih partizana, pušanom i minobacakom vatrom. Na nekoliko mjesta morali smo napuštati prijevozna sredstva i prebacivati se pješice, zaobilazei mostove. Nekoliko kilometara pred Dravogradom naša je kolona zaustavljena. Predveer, je pala jaka kiša. Ja sam bio u zaprenim kolima pokrivenim ceradom, tako da sam bio zaštien.

Uskoro su se pojavili bugarski vojnici. Nisu okrutno postupali s nama. Pokušao sam pješice dostii naše redovite jedinice, s namjerom da im se prikljuim, ali sam putem smalaksao i morao sam se vratiti natrag u kolonu na cesti.

Našim kolima pristupio je jedan bugarski asnik, nosei u naruju mladog hrvatskog asnika, kojem su zaprena kola prešla preko prsiju. Preuzeli smo ozlijeenog. No, isti taj bugarski asnik (malo stariji od mene) zatraio je da mu predam konati kaput i samokres, govorei: «Bratko, bolje da to predaš meni, nego partizanskom banditu».

Razmislio sam i zakljuio da je u pravu. Osim toga, plemenito je pomogao hrvatskom asniku! Nisam elio da me razorua jugoslavenski partizan. Naime, ve prije dolaska bugarskih vojnika, iz pravca Dravograda poele su dolaziti skupine jugo-partizana i pokušavali razoruati vojnike iz naše pratnje. Zbog nemogunosti kretanja bio sam bez ikakvih informacija o našoj daljnjoj sudbini. Ipak, stao sam na kola i viknuo punim glasom našim vojnicima, da ne predaju oruje. Upozorenje je uspjelo, te se u iduem trenutku oko naših kola skupila grupa naoruanih hrvatskih vojnika.

Pred zoru drugoga dana kolona uz bugarsku pratnju krenula je prema Mariboru. U jednom trenutku Bugare su zamijenile jugopartizanske jedinice, koje su se ve zvale Jugoslavenskom Armijom.

Sprovedeni smo u dvorište bivše kadetske škole u Mariboru. Ranjenici su bili smješteni na podovima u nekoliko ogromnih prostorija, a 26 lijenika, 28 studenata medicine, više bolniara i obitelji osoblja (ene, sestre, majke) u odvojenu prostoriju. Drugog dana, hodajui dvorištem, sada zarobljenikim logorom, promatrajui što se zbiva oko mene, došao sam do zakljuka da nee biti dobro za nas. Istoga dana, vidio sam ubojstvo jednog starijeg civila, kojega je jedan jugo-vojnik pred našim oima ubio, objavljujui da je jadnik pokušao pobjei iz logora.

Odluio sam, na bilo koji nain, napustiti logor. U pomanjkanju informacija zaustavio sam jednog lijenika, u inu majora jugo-vojske, i upitao ga na koji nain mogu što prije doi u Zagreb, jer da mi je rana zagnojena. Kretao sam se pomou štapa.

Bila je nedjelja, i sjeam se da mi je rekao, da u utorak kree jedna kompozicija vlaka s odreenim brojem lakše ranjenih domobrana za Zagreb.

Kako sam imao u planu bijeg iz transporta, prijavio sam se pod imenom Zvonimir Špoljari. No, nisam elio napustiti logor bez mojih teško ranjenih prijatelja i asnika. Iznio sam svoj plan, no oni su bili pod dojmom ubojstva spomenutog civila, pa su izrazili bojazan za mene. Ipak, nakon što je moj dobar prijatelj Ante Moro rekao: «Pustite ga, ja ga dobro poznajem, on e se probiti.», dali su mi svoj pristanak. Zaista, sljedeeg utorka (oko 15. svibnja) prozvan sam i krenuo sam vlakom prema Zagrebu.

U mariborskom logoru ostala je veina ranjenika iz bolnice u Krajiškoj ulici u Zagrebu, lijenici i medicinsko osoblje, oko 120-150 osoba.

U «Hrvatskoj reviji» broj 4, 1993. godine objavljen je lanak N. ., Tragedija hrvatske mladosti godine 1945. Radi se o medicinskoj sestri koja je bila u sastavu vojne bolnice u Krajiškoj ulici i objavila je lanak o navedenom dogaaju u Mariboru. U post scriptumu lanka ona navodi: «Nisam prije izišla s ovim, bojala sam se. Sada to inim, ali i sada iz opreza ostavljam adresu u uredništvu».


Citiram dijelove njezina napisa:

«Meutim, nitko se od bolesnika, ranjenika, lijenika, medicinara i zadranih lanova obitelji nikad nikome nije javio, niti se vratio u svoj dom. Medicinsko osoblje je, navodno, poubijano isti dan, kad smo mi napustili mariborsku vojarnicu. Sjeam se ovdje nekih imena:

 
Lijenici:         dr. Ante Šarovanja
                        dr. Neva Štrcalj
                        dr. Lovro Zubovi
                        dr. Vesan Dui i njena majka
Medicinari:     Vlado Ocvirek
                        Branko euk
                        Milivoj ian
                        Zlatko Jurinac
                        Vladimir Heimovi
                        Silvestar Vrek
                        Petar Perak
                        Hamilkar Praunsperger
                        Meixner
                        Šantek
                        Vidoni
Bolniar:         " ... Pecikori"

            Dalje, ga N. . nastavlja: «uli smo, da je u Mariboru strijeljano oko 80.000 ljudi. U ime istine, eljeli bismo da se to istrai i da istina bude objelodanjena . Nama koji emo do kraja ivota pamtiti sve strahote našega puta, rastanke s najdraima i bolnog gubitka dragih nam bia, bit e bar mala utjeha, da se objavi njihov tragian i okrutan završetak asnog i poštenog ivota.»
Iz pijeteta prema mojima, u Mariboru umorenim ranjenim sudrugovima iz bolnice u Krajiškoj ulici u Zagrebu, i nekih drugih koje sam vidio u Mariboru, a nisu se nikada vratili kuama, navodim neke po sjeanju. Svi su bili mladi hrvatski asnici (19-20 godišnjaci):

                       
Ivan Bariši
                        Mato Blaevi
                        Ivan Laškarin
                        Silvestar Mandi
                        uka Fluks
                        Tvrtko Herceg
                        Rudolf Martinovi
                        Ante Moro
                        Ivan Najšvender
                        Ivo Zelenika
                        Milan Turin i dr.

Zapovjednik vlaka s ranjenicima i ravnatelj bolnice u Krajiškoj ulici bio je dr. Šime Cvitanovi, roen u Sumartinu na otoku Brau, 18. III. 1891. godine.
Dr. Cvitanovi je iz Maribora prebaen u Zagreb i «osuen» na smrt.

            Zakljune napomene

            Od poslijeratnih zloina jugopartizanskih Brozovih jedinica nad hrvatskim ranjenicima spominjem i likvidaciju hrvatskih vojnih ranjenika iz bolnica u Zagrebu. Ovi su pokolji izvršeni nakon ulaska jugo-partizanskih snaga u Zagreb, odnosno takoer, nakon završetka rata. U pogledu na likvidaciju hrvatskih ranjenika iz bolnice u Krajiškoj ulici u Zagrebu, kojima sam bio svjedok, predlaem:

- da nadlene institucije istrae zloin nad hrvatskim ranjenicima i donesu politiku osudu jednog od najteih zloina iza Drugog svjetskog rata.


Moralnu odgovornost snose i zapovjednici engleske vojske, koji su naredili izruenje vojnih postrojbi hrvatske vojske i civila jugoslavenskim vlastima, iako su ve tada znali za zloine jugopartizanskih odreda na trasi napredovanja od srijemskog fronta do Zagreba.

Znali su što rade, jer su hrvatskim vojnicima govorili da ih prevoze u Italiju, a predavali su ih jugoslavenskim boljševicima.

Ovim sam napisom obavio dunost prema mojim pobijenim i masakriranim sudrugovima, ije kosti trunu u tuoj zemlji, samo zato jer su branili hrvatsku samobitnost i dravnu nezavisnost.

Neka im je vjena slava!

Nadam se da e Hrvatska, jednoga dana dobiti poštenu dravnu upravu, koja e se sa pijetetom odnositi prema ovim hrvatskim muenicima.


* Zvonimir Puškaš, autor, publicist, Zagreb 
[1] Ante Paveli, Doivljaji I, Zagreb 1996., str. 420.
[2] Anamiti, pripadnici Anama, nekadašnje francuske kolonije (Vietnam)
[3] Ante Paveli, Doivljaji II, Zagreb, 1998., str. 449.
[4] Isto, str. 444.
[5] Isto, str. 20.
[6] Angjelinovi Budislav Grga (1866.-1946.) odvjetnik, lan Hrvatsko-Srbske Koalicije. Kao jugoslaven, kod stvaranja Narodnog Viea povjerenik za policiju glavni sudionik dogadjaja 1. prosinca 1918. i organizator pokolja hrvatskih Domobrana na Jelaievom trgu. (istaknuo Z. P.) Prema: A. P., Doivljaji II, str. 439.
[7] Ante Paveli, doivljaji I, Zagreb, 1996., str. 450.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!