Petak, 30. travnja 2010.
 U Hrvatskoj se krajem prošlog stoljeæa (1991-1995) dogodio zloèin, najteži zloèin, zloèin genocida. Na Ovèari, u Škabrnji, Voæinu, nad Dubrovnikom. U Baranji i u Iloku i u drugim okupiranim dijelovima Hrvatske kada su protjerali svo nesrpsko puèanstvo. Zloèine su izvršili Srbi i Crnogorci, uz pomoæ njihove JNA i paravojnih postrojbi. Bili su to najteži zloèini u Europi nakon Drugog svjetskog rata (a prije zloèina u Srebrenici). Ubili su više od 15 tisuæa ljudi, 40 tisuæa je teško ranjeno, 6 tisuæa se smatra nestalim Naèelo pravednosti zahtijeva da se osudi zloèine i kazni krivce. Ujedinjeni narodi utemeljili su tri suda, sva tri su u Haagu: Meðunarodni sud pravde (The International Court of Justice, kraæe MSP), koji sudi državama, Meðunarodni kazneni sud za zloèine na podruèju bivše Jugoslavije (The Intnational Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, kraæe MKSJ) i Meðunarodni kazneni sud (The International Criminal Court, kraæe MKS). Zajednièko im je: 1. sva tri su meðunarodni sudovi, 2. utemeljeni su od Ujedinjenih naroda, 3. primjenjuju norme meðunarodnog prava i 4. svima je sjedište u Den Haagu, Nizozemska.
Hrvatska sa sva tri suda ima specifiène odnose. Pred Meðunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su teško optuženi hrvatski generali i politièari za stvaranje zloèinaèkog pothvata u vrijeme i poslije obrambene opravdane oslobodilaèke vojno-policijske akcije „Oluja". Pred Meðunarodnim kaznenim sudom (MKS) na žalost nema nadležnosti za zloèine u posljednjem ratu jer to „ispunjava" ad hoc sud za zloèine u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je pred Meðunarodnim sudom pravde (MSP) hrvatskom tužbom za genocid otvorena moguænost osude srpskih zloèina genocida i agresije nad Hrvatskom. Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu zbog zloèina genocida protiv Savezne Republike Jugoslavije. Meðunarodni sud pravde svojom presudom od 18. studenog 2009. godine presudio je da je nadležan za primjenu Konvencije o sprjeèavanju zloèina genocida u sluèaju tužbe Hrvatske protiv Srbije. To je snažna potpora hrvatskoj tužbi za genocid.
Ivo Josipoviæ, predsjednik Republike Hrvatske, zagovara povlaèenje tužbe i s predsjednikom Srbije Tadiæem dogovara izvansudsku nagodbu. Povlaèenje tužbe zagovaraju i ministar Ivan Šimonoviæ, Vesna Pusiæ, Milorad Pupovac i tisak koji ih podržava.
Ovdje æemo iznijeti kronologiju ovoga postupka, znaèajke Meðunarodnog suda pravde, perspektive i izglede naše tužbe i razloge zašto ne smijemo povuæi tužbu za genocid protiv Srbije.
Hrvatska i Haaški sudovi
Vidjeli smo da u Haagu postoje tri razlièita suda. Zanima nas kako stoji Hrvatska u odnosu na te sudove. U odnosu na svaki od spomenutih sudova Hrvatska ima drukèiji položaj. Ukratko o svakom od tih sudova.
Meðunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ): Od samog je poèetka bio tek hibrid, nastao politièkom voljom Vijeæa sigurnosti umjesto ugovorom zemalja èlanica UN: u mandat nije dobio nadležnost za zloèine protiv mira, a tu je najteža odgovornost Srbije i Crne Gore. Tribunal je bio i ostao naglašeno politièki sud, samovoljan, nedopustivo spor, s optužnicama krajnje neodreðenim, sudi se bez porote, s moguænošæu izricanja kazne u doživotnom trajanju, u vijeæima u kojima sude povodom žalbe i oni koji su sudili u prvom stupnju, s glavnom tužiteljicom, koja za ništa ne odgovara. Tribunal je bio i ostao instrument velikih sila, u prvom redu Velike Britanije. Sud je dvojicu hrvatskih novinara za iznošenje istine proglasio krivim i osudio! A oglušio se na moj prijedlog 1999. godine u ime Vlade Republike Hrvatske da se pokrene istraga protiv Veljka Kadijeviæa, Blagoje Adžiæa, Života Paniæa i Božidara Vuèureviæa. Predsjednica suda bila je prihvatila da podnesemo prijedlog Sudskom vijeæu da preispita pitanje nadležnosti Haaškog suda za vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, ali koalicijske vlasti koje su došle poslije 3. sijeènja 2000. godine nisu to htjeli ni spominjati. A imali smo argumente.
Sud je kaotièno ureðen. Èetiri sumnjive smrti u zatvoru težak je propust uprave suda i zatvora. General Blaškiæ, kojemu je pritvor trajao više osam godina, koliko i konaèna kazna, smanjena od 45. godina u prvom stupnju, u pritvoru je teško obolio. Dario Kordiæ , osuðen je na 25 godina robije. Kaznu izdržava u zatvoru u Austriji.. Prilikom mog posjeta zatvoru u Sheveningenu rekao mi je :«Profesore, da mi nije vjere u Boga i ljubavi za Domovinu ja ovo ne bih mogao izdržati!» Kao i svaka birokratska krasta, taj politièki kazneni ad hoc sud ima tendenciju rasti, održati se i trajati ,vremenu i razumu usprkos. Imamo razloga za zabrinutost i potrebu za promjenu politike. Položaj Hrvatske i Hrvata pred tim sudom krajnje je nepovoljan. Glavno tužiteljstvo progoni Hrvate i Hrvatsku za opasno sroèenu, zlu optužbu o zloèinaèkom pothvatu i nedokazanom krivnjom s tendencijom da se svi u agresivnom ratu Srbije protiv Hrvatske izjednaèe, da se potire dostojanstvo hrvatske žrtve i hrvatske vitezove proglašava krivcima. Hrvatske vlasti bez ikakvog nacionalnog ponosa i odgovornosti za poslove od prvorazrednog državnog interesa, bezuvjetno suraðuju s tim sudom (MKSJ)izruèivanjem ljudi i predajom državnih tajni; bivši sada doživotni (sic!) predsjednik države Stipe Mesiæ svjedoèio je kao svjedok optužbe u postupcima protiv Hrvata a novinare koji objavljuju njegov iskaz zaštiæenog svjedoka sude i kažnjavaju. Umjesto da služe stranim vlastima, hrvatske bi vlasti morale energièno veæ sada ustati protiv neutemeljen ih optužbi protiv Hrvata i Hrvatske, energiènim obraæanjem Vijeæu sigurnosti, koje je i stvorilo ovo opasno nedonošèe u Haagu, da se stane na kraj ovom bezakonju pod okriljem meðunarodnih èimbenika, da se Hrvatima sudi u Hrvatskoj. Hrvatski sabor morao bi raspraviti sadašnju situaciju i preispitati svoje odluke o suradnji sa Haaškim sudom. Ustavni sud Hrvatske veæ je rekao svoje i treba se opet javiti i preispitati utemeljenost Ustavnog zakona o suradnji s Haagom. Sreæom, vješta obrana hrvatskih uznika na dobrom je putu pa tako veæ i srbijanski predsjednik traži da sud osudi Hrvate i ako ne bude dovoljno dokaza krivnje (!).
Meðunarodni kazneni sud (International Criminal Court MKS) utemeljen je Rimskim statutom 1998. Sudi pojedincima za zloèine genocida, zloèine protiv èovjeènosti, ratne zloèine i, a to je novo, za zloèin agresije. Vrijedi naèelo zakonitosti i naèelo osobne odgovornosti. Nacionalno pravosuðe ima prioritet, „osim ako ne želi suditi ili nije u stanju propisno provesti kazneni progon" Hrvatska je ratificirala Statut MKS-a i nije do sada prihvatila pritisak SAD-a o neizruèivanju državljana SAD stranom sudu. Nadajmo se da æe taj sud proraditi na dobro meðunarodne pravde, premda mu se ne piše dobro, jer ga sabotiraju Sjedinjene države i Kina.
Meðunarodni sud pravde (International Court of Justice) stalni sud Ujedinjenih naroda koji sudi državama. Taj sud postoji još od vremena Lige naroda. Sudi u sporovima država. (Djelovao je kao Stalni sud meðunarodne pravde" od 1922. do poèetka II. Svjetskog rata). Statut suda je sastavni dio povelje UN. Stranke statuta su sve èlanice UN pa i Hrvatska od 22. svibnja 1992. godine. Suci, njih 15, biraju se na devet godine, traži se visoka struèna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrzivost., a uživaju i diplomatske povlastice. Biraju ih usporedno Opæa skupština i Vijeæe sigurnosti UN. Nadležnost im je da rješavaju sporove meðu državama èlanicama UN. Sude na temelju meðunarodnih ugovora, meðunarodnog obièajnog prava i opæih pravnih naèela priznatih od civiliziranih naroda. Kao pomoæno sredstvo mogu koristiti sudske presude i nauèavanja najpoznatijih znanstvenika. Donose presude, savjetodavna mišljenja i zapovjedi. Sudili su o mnogim teritorijalnim graniènim problemima, zraènim incidentima iz vremena hladnog rata, ratnim sukobima, zakonitosti uporabe oružja i slièno. Po prvi puta je 1993. godine pokrenut postupak zbog genocida i to u sluèaju tužbe BiH protiv Jugoslavije. U sadašnjem teškom trenutku za Hrvatsku imamo šansu zaštiti svoje nacionalne interese, iskazati svoj nacionalni suverenitet i odigrati pravu povijesnu ulogu u utvrðivanju istine o agresiji i zloèinu Srbije i Crne Gore protiv Hrvata i Hrvatske u postupku pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu, pred kojim je naša tužba i vodi se postupak protiv Srbije.
Kronologija postupka pred Meðunarodnim sudom pravde
Usprkos mnogim makinacijama i pokušajima da se tužbu povuèe, postupak je ipak u tijeku. I valja nam u tome i ustrajati. Kako je došlo do te tužbe?
Kao ministar vanjskih poslova inicirao sam još 1992. godine postupak da se stvore uvjeti za suðenje ratnim zloèincima. 1994. podigao sam tužbu (Actio popularis) protiv Slobodana Miloševiæa za genocid, ratne zloèine i agresiju na susjedne zemlje. Na jednom javnom sastanku 1994. u Uredu Predsjednika Republike, kojeg je sazvao predsjednik Tuðman na temu kako izaæi iz meðunarodne izolacije, predložio sam da se pokrene postupak zbog genocida protiv SR Jugoslavije(Srbije i Crne Gore) pred Meðunarodnim sudom pravde. Predsjednik Tuðman je tada odgovorio:»Ne možemo optužiti one s kojima svijet pregovara!» U meðuvremenu je Bosna i Hercegovina optužila Srbiju i Crnu goru pred Meðunarodnim sudom pravde u Haagu. Na poziv pribivao sam u Palaèi mira u Haagu predaji tužbe BiH protiv Jugoslavije. Tada me je primio predsjedavajuæi MSP koji je zamolio da mu dostavim Actio popularis protiv Miloševiæa. Tek godine 1999. kao ministar pravosuða u Vladi Zlatka Mateše, došao sam u priliku, da ostvarim ideju o tužbi protiv Jugoslavije. Prijedlog da se donese odluka o pokretanju postupka za genocid stavio sam u lipnju 1999. na sjednici VONS-a . Predsjednik Tuðman je otvorio raspravu o tome. Na moj prijedlog uzvratio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Graniæ. «Ako tužimo Jugoslaviju propasti æe sav naš trud normalizacije odnosa sa Beogradom. Dovodimo u pitanje normalizaciju odnosa sa Beogradom». Predsjednik Tuðman se složio sa mojim prijedlogom, stavio na glasanje, što baš nije bilo uobièajeno, i dobio potporu svih osim Mate Graniæa. A taj Graniæev „sporazum normalizacije odnosa sa Beogradom" donio je diplomatsko priznanje Jugoslaviji, ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete reèeno je u èlanku 6 da æe se 'stranke ugovornice o tome dogovarati naknadno». Kao da smo mi razorili Kragujevac i granatirali Beograd. Kao da agresivnog rata i zloèina uopæe nije ni bilo.
2. srpnja 1999. godine podnesena je tužba protiv SRJ
14. rujna 1999. godine , na pripremnoj sjednici, pred Predsjednikom suda (MSP) u Palaèi mira Haagu izložio sam optužnicu protiv SR Jugoslavije zbog zloèina genocida poèinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine, u skladu sa Statutom i Poslovnikom MSP, s pozivom na èlanak IX Konvencije o genocidu kojom je odreðena nadležnost toga suda. Oèitovala se i protivna strana. Dobili smo šest mjeseci za izradu glavnog podneska s dokazima (tzv. Memorial).
Tužba za genocid protiv SRJ
U 'uvodnoj izjavi stoji: Konvencija o genocidu zabranjuje uništavanje, u potpunosti ili djelomièno, nacionalnih, etnièkih, rasnih ili vjerskih skupina, ukljuèujuæi uklanjanje ili protjerivanje èlanova skupine s odreðenog teritorija. Izmeðu 1991. i 1995. godine, Savezna republika Jugoslavija opetovano je prekršila Konvenciju o genocidu. Izravno kontrolirajuæi djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojbi i razlièiti paravojnih postrojbi na teritoriju Hrvatske, u podruèju Knina, istoène i zapadne Slavonije, Dalmacije, Savezna republika Jugoslavija je odgovorna za „etnièko èišæenje2 hrvatskih državljana iz tih podruèja – proces koji je takoðer rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, muèenih ili bespravno zatoèenih hrvatskih državljana – kao i, u ovu svrhu, usmjerenim ekstenzivnim uništavanjem imovine, te se traži da se naknadi štete iz toga nastale. Uz to, nareðujuæi, ohrabrujuæi i potièuæi hrvatske državljane srpske nacionalnosti u podruèju Knina, da se evakuiraju 1995. g., dok je Republika Hrvatska ponovno uspostavljala svoju legitimnu vlast (a u svijetlu jasnih garancija danih od najviših razina Hrvatske Vlade, ukljuèujuæi Predsjednika Republike hrvatske, dr. Franju tuðmana, kako se lokalni Srbi nemaju èega bojati i kako bi trebali ostati, Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu SRJ) se upustila u aktivnosti koje su rezultirale drugim krugom „etnièkog èišæenja", kršeæi Konvenciju o genocidu.
Hrvatska traži da Sud presudi:
(a) da je Savezna Republika Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj prema odredbama Konvencije o genocidu i
(b) da SRJ ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj, naknadu štete, koja je prouzrokovana navedenim povredama meðunarodnog prava u iznosu koji æe odrediti sud. Republika hrvatska zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta koje je prouzroèila Savezna republika Hrvatska.
Dakle, osuda za genocid i na naknadu ratne štete. U roku od šest mjeseci, dakle do 14. ožujka 2000. godine obvezali smo se podnijeti dokaze u našem Memorijalu. Utemeljili smo program istraživanja i prikupljanja dokaza. Pozvana su sva ministarstva, državne institucije, nevladine organizacije i najistaknutiji struènjaci da se prikupi i dostavi dokaze o genocidu i ratnim štetama u Hrvatskoj. Odreðeni su i rokovi. Ali, vrijeme je radilo protiv nas. Izbori 2000. doveli su novi vlast. Bilo je glasova da treba tužbu povuæi a onda su krenuli drugim smjerom: proglasili su da je posao obavljen nestruèno i za izradu Memorijala zatražili su odgodu od šest mjeseci pa još jednom šest mjeseci da se na tužbu – zaboravi. Naravno na svako produženje i protivna strana ima jednako vrijeme za sebe. I tako je prošlo šest godina a da se sa tužbom više ništa ne dogaða. Oni koji su protiv tužbe uspjeli su potisnuti ovaj proces. Njima tužba protiv Jugoslavije ne odgovara. Tako je od samo poèetka. Iz Haga je veæ krenulo èim smo tužbu predali. Sutradan je tiražni zagrebaèki dnevni list preko èitave stranice objavio naslov «Jugoslavija æe tužiti Hrvatsku!» Dakle, nije im bilo po volji što smo mi tužili agresora, oni plaše èitatelje da æe sada Jugoslavija tužiti nas. A to je standardno procesno pravilo retorzije – na tužbu – protutužba. Pa to zna svaki zagorski kverulant .
Povodom rasprava pred Sudom u postupku BiH protiv SCG neizravno polemizira i sa situacijom naše tužbe. Jedan dnevnik pita: Zašto bi BiH trebala povuæi tužbu protiv SCG-a za genocid» i odgovara: «BiH bi morala odustati od tužbe za genocid iz jednostavnog razloga što su Srbi protiv te tužbe. To nema veze s negiranjem istine o ratu, ali ima s tim da se svi narodi u BiH osjeæaju jednakopravno.» Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom èak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od tužbe SiCG za genocid. Nedavno je plasirana „vijest" da se u krugovima EU oèekuje da æe hrvatska povuæi tužbu protiv Srbije da bi ušla u EU. Vijest nije od nikoga potvrðena.
Treba se bojati da oni kojima nije do istine i pravde o genocidu nad Hrvatskom neæe mirovati i da æe nastaviti sa potiskivanjem tužbe za genocid protiv SiCG. Najprije su je osporili, zatim prekrojili, potom su izazvali odugovlaèenje postupka na sada veæ više od deset godina a sve to da bi se oèuvali «rezultati normalizacije odnosa sa Beogradom.». Hrvatska mora ustrajati na svojem pravu optužiti za genocid Jugoslaviju(Srbiju i Crnu Goru). Hrvatska je podigla tužbu za genocid kojeg je žrtva i mora na tome ustrajati.
Tužba za genocid nije ostala ista kakvu smo podnijeli. Oni koji su nastavili poslije nas izmijenili su stvar tako da su:
1. izostavili su toèku dva - opis „etnièkog èišæenja" koje su izvršili Srbi .„nareðujuæi, ohrabrujuæi i potièuæi hrvatske državljane srpske nacionalnosti...da napuste tzv. Krajinu, i
2. izostavljena je iz tužbe Crna Gora po logici notorne laži bivšeg, sada doživotnog predsjednika Republike Stipe Mesiæa da „Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske".
Nekoliko zakljuèaka
1. Tužbu protiv Srbije ne smije se povuæi, jer se genocid u Hrvatskoj dogodio. Povlaèenjem tužbe moglo bi se zakljuèiti da nije ni bilo zloèina.
2. Nikakva izvansudska nagodba po opatijskom turistièkom modelu Josipoviæ-Tadiæ ne dolazi u obzir. Nema nagodbe oko postojanja zloèina genocida. Preteške su to stvari.
3. Navodno slabi izgledi na uspjeh tužbe i ne mali troškovi postupka, nisu razlog za povlaèenje tužbe
4. O povlaèenju tužbe ne odluèuje Predsjednik Republike, veæ onaj organ koji je tužbu podnio a to je Vlada Republike Hrvatske. Ali, pošto se radi o dalekosežnom i znaèajnom pitanju od vitalnog nacionalnog interesa o tome bi trebao odluèiti Hrvatski narod referendumom.
5. Prihvatimo židovsko pravilo. Prema Ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zloèine.
6. Argument koji se od nekih èuje da se s onim s kojim se suraðuje ne može tužiti i sudski sporiti, nije održiv. Hrvatska je žrtva velikih zala, govorio je naš pokojni Blaženik Alojzije Stepinac. Ne bez razloga. Radi velikih zala koja su nam se dogodila moramo ostati kod moralne i pravne tužbe za genocid koji je nad nama izvršen.
Dr. Zvonimir Šeparoviæ
Profesor emeritus Sveuèilišta u Zagrebu
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Ministar vanjskih poslova (1991/92) i ministar pravosuða(1999) u vrijeme podnošenja tužbe
Èlan Europske akademije znanosti i umjetnosti
   |
