www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Subota, 18 Sijeanj 2020
 
 
SVIBANJ A.D. 1945. - MILE PRPA
etvrtak, 13 Svibanj 2010
Svibanj A.D. 1945

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.  Bojte se radije onoga koji moe  i dušu i tijelo uništiti u paklu“. ( Mat 10,28 ).  Da, tijelo je prolazno, a duša je vjena. Kao što ovjek odbacuje trošno odijelo, jednako tako duša odbacuje – trošno tijelo.

Svibanj A.D. 1945.g. je bez iti najmanje dvojbe najtraginiji  mjesec u cjelokupnoj povijesti  hrvatskog naroda,  kad su mnogi, njih na stotine tisua preteno mlae populacije, na marševima smrti ili na razne druge naine – tragino izgubili svoje ivote muenikom smru.

A što je to – tragos? U starogrkom jeziku ta rije znai – jarac, a rije tragedija = jarac + oda, pjesma. Ali to je samo na nivou igrokaza. No, bilo kako bilo tragediju uvijek u igrokazu oznaava smrt ili teško stradanje glavnog junaka. A u našem razmatranju glavni junak tog traginog igrokaza je hrvatski narod. Smisao ovog lanka nije govor o njegovoj tragediji  u povijesnom kontekstu, ve govor o toj tragediji u duhovnom, filozofskom, pa i eshatološkom smislu.

Pri tome je neminovno sjetiti se Krista koji je Put, Istina i ivot, kojeg sam citirao na poetku ovog lanka, a koji je podnio tešku rtvu ovozemnog ivota.  Da nije bilo Njegove rtve i muke, pa i uskrsnua koje danas svijetli cijelome ovjeanstvu, zacijelo ne bi bio - Put, Istina i ivot, ali bi i bez toga ostao u povijesti svijeta, moda tek kao neki idovski prirodno nadareni mudrac, filozof i sl. kakvih imamo sijaset u gotovo  svim narodima.  Ali osobnom rtvom, mukom i uskrsnuem je potvrdio svoje rijei da je uistinu - Put, Istina i ivot!.

S druge strane – u ovoj gozbi ivotom, na pozornici ivota, moete li zamisliti neki narod koji je ivio u miru tisuama godina i nikada nije imao nikakvih dramatinih situacija, stradanja ili problema, on u svojoj tisuama godina staroj povijesti – ne bi imao ništa! Niti jedne snane linosti, niti jednog junaka svoje drame. Takav narod bio bi potpunoma duhovno prazan. On se ne bi imao ime ponositi ni pred drugim narodima, a poglavito ne onima koji su u svojoj povijesti proivljavali teške momente i time i tada stvarali snane povijesne linosti, ali i neusporedivo vanije –  ni pred Boga ne bi mogao donijeti ni jednu rtvu kojom se rtvovao za spas nekog dobra i sl. Jedan od takvih naroda s brojnim rtvama je, i bez iti najmanje  sumnje, idovski narod, koji je u cjelokupnom svome postojanju trpio kolektivne rtve. Narod koji danas u ukupnom broju ljudstva ne predstavlja niti jedan promil stanovništva, a ima 37% od svih nobelovaca. Gledano na nivou simbola takav narod zasluuje poštovanje svih ljudi svijeta, bez obzira što u interesu istine ne moemo prešutjeti da su neki njegovi suvremeni postupci u politikom smislu i za svaku osudu, a posebno u odnosu prema Palestincima, pa makar i nama nisu previše skloni, ne znai da zbog toga u prosudbi ne trebamo biti objektivni.

Ta sudbina muke, masovnog stradanja, krinih putova, prati i hrvatski narod kroz njegovu burnu, premda slavnu, ali naješe traginu povijest pa sve do naših dana.

Svibanj A.D. 1945 je vrijeme kad je jedna polovina Europe (njen zapadni dio) zahvaljujui njihovoj antifašistikoj borbi i uz pomo Amerikanaca vratio i ponovno uspostavio svoju slobodu na naelima demokracije, višestranaja, vladavine prava i dr. Njihovi narodi su od prvog dana osloboenja do dan danas neprekidno istinski imali i osjeali slobodu, tako da  itekako imaju razloga slaviti pobjedu nad fašizmom, i svoje antifašiste drati herojima.

 


Drugi dio Europe, preteno slavenski, (moda kao neka „nia“ rasa) prepušten je na milost i nemilost novom, još gorem, dugotrajnom  i nemilosrdnijem mraku - komunizmu. Za te narode novi teror je i došao pod lanim imenom, došao u izmama „antifašizma“, i doista ti narodi teško mogu imati i najmanjeg razloga da ga slave. Narodi koji su ostali iza eljezne zavjese došli su pod ideološku bezboniku izmu komunizma gdje je politici sve bilo dopušteno, ljudski ivot ništa nije vrijedio – i za njih je tek tada otpoelo pravo i dugotrajno stradanje. Poesto motivirano negdje s više, a negdje s manje razliitih motiva. Ali za sve te komunistike zemlje motiv zlodjela je bila vlast, vlast koja im je bila vanija nego stotine tisua, a nerijetko i milijuna nevinih ljudskih ivota. Do te vlasti mogli su doi samo „revolucijom“, što znai nasiljem, a nikako na slobodnim izborima. Svaka vlast koja je osvojena nasiljem, nasiljem se i brani. Postoji poznata misao da – onaj tko je spreman upotrijebiti sve da se doepa vlasti, još više e toga upotrijebiti da  tu vlast sauva i odri. Ali kako se cijelo vrijeme svoje vlasti osjea  nesigurnim –  masovno ubija sve svoje sadašnje, kao i eventualne budue, politike protivnike toboe kao neprijatelje naroda i drave.

Oni koji  danas, u sluaju masovnog stradanja Hrvatskog naroda u Porau, ta zlodjela pravdaju, bilo izravno poput „našeg“ bivšeg predsjednika, ili neizravno poput nekih drugih pokazuju da u svome biu nemaju usaene duhovne i moralne vrijednosti, ni  spoznaje razlikovanja što je zlo, a što je dobro, svaka duhovna vrijednost im je strana, a posebno im je strano ovjekoljublje i Istina!  Takvi su sramota ljudske vrste, i nisu dostojni nositi ljudsko oblije. U humanistikoj filozofiji i religijama svijeta zloinac je onaj koji  poini zloinako djelo, ali jednako tako i onoj koji to pravda i podrava. Za onog tko danas to pravda i podrava, ve sutra u nekim drugim okolnostima smatra se da bi bio spreman  takvo nedjelo i uiniti.

Sv. Otac Ivan Pava II, još u svojim mladim godinama govorio je da se zlo ne smije pobijediti novim zlom, jer tako se ne moe doi do slobode. Svako zlo treba pobijediti Ljubavlju. A svaku la – Istinom.  Mi moramo otvoriti široku frontu Istine na našim prostorima. Nama ne treba Istina da bismo u ime nje nekoga proganjali ili kanjavali. Ne, to bi bilo ak i kontra produktivno. Nama treba Istina radi naše budunosti, radi budunosti naših mladih naraštaja, radi budunosti nas kao malog naroda i budunosti svoje drave. Budunost se ne moe graditi na lai, ve samo na neemu što dolazi od Boga. A Bog je svjedok svake istine, ali jednako tako Bog eli da i svaki ovjek na svijetu svojim ivotom svjedoi istinu. U borbi za Istinu ne smijemo dopustiti da nas itko nadvlada i da nam sprijei njeno istraivanje. Na ovim prostorima nee biti mira dok se svaki, pa i  najmanji dio novije povijesti ne istrai samo i iskljuivo na podlozi istine, a to posebno vrijedi za ona vremena u kojima su nevini ljudi masovno stradali. Istina je najvei heroj u povijesti i svi se njoj trebamo pokloniti i štititi njeno dostojanstvo.

A Svibanj 1945. g bio je vrijeme najveeg i najstravinijeg stradanja našeg naroda u
cjelokupnoj njegovoj povijesti. Dogodio se pogrom naroda biblijskih razmjera. Po tom pitanju niti jedno vrijeme iz njegove povijesti ne moe se po doivljenoj tragediji i njenoj širini - sa tim vremenom niti usporediti.

Stoga nije udno da u našem društvu, ali i na podruju cijele ex Jugoslavije još uvijek postoji vrlo veliki otpor utvrivanju objektivne istine o ratnom i poratnom stradanju Hrvata. Mnogi i mnogi još mirno ne mogu spavati,  jer prikaze smrti svakonono dolaze im pred oi, a protiv tih prikaza ne mogu se niim boriti, a one im ne daju mira. Svaki ljudski ivot je u nadlenosti Boga, a ne ovjeka. Nitko se nema pravo igrati tuim ivotima. Svako zlo se mora osuditi, bez obzira tko ga je poinio i s kojim motivom ga je poinio. U dvadesetom stoljeu u povijesti svijeta niknule su brojne mega ubojice, prvenstveno u komunistikom i fašistikom sustavu, a meu njima i one ije se rtve broje u milijunima, a ponegdje i u desecima milijuna. Ljudskom mozgu naprosto neshvatljivo! Kakav to mora biti unutarnji duhovni ivot nekoga tko je bez rijei samilosti spreman dati pobiti stotine i stotine tisua ljudi, pa to i nadgledati, a da su pritom nalogodavci i ubojice za vrlo malo rtava jedva znale kako se uope  i zovu, ubijane su cijele  kategorije ljudi (nacionalne, klasne, vjerske, politike i sl.), bez ikakve provjere o kome se radi i bez obzira radilo se o vojnicima ili civilima, enama ili muškarcima, nemonim starcima ili djeci, pa i ranjenicima.

Iz tog vremena kao da broju masovnih stratišta nema kraja, neprekidno se pronalaze nova i nova, kao da se radilo o uništenju komaraca, a ne o sudbinama tolikih Bogom danih ljudskih duša koje su ivjele za ljubav, imale svoje ivote, svoje osobnosti, svoje obitelji, svoje radosti i tuge, svoje nade u budunost, traile sreu u vjeri u Boga, pa naalost i u vjeri - u ovjeka.  A dimenzije te katastrofe tek malo pomalo izbijaju na površinu, na zaprepaštenje cjelokupnog naroda. Nikada u  povijesti ljudskog roda moral nije pao na niu granu, a ono dijabolino u tome vremenu u pojedincima izbijalo je poput vulkana.

Propašu komunizma, tvorci toga zla metamorfozirali su i zaodjenuli  se u ruho dobroudnih „antifašista“, ne bi li pred svojim vlastitim licem i savješu, ali i pred sve veom masom ljudi koja trai istinu na vidjelo – ne bi li  tako pred narodom opravdali svoje postupke.

Ovih dana malo sam prouavao i povijest genocida nad još jednom malom katolikom nacijom – Armencima u Osmanskom Carstvu (Turska)  u dva navrata i to: 1894.g. i 1915.g. (pripadali su Armenskoj katolikoj crkvi ili Armenskoj apostolskoj crkvi) Pokušao sam povui i neke paralele sa Hrvatskom: i oni su pokušali stvoriti vlastitu dravu, pa su proglašeni zloincima i dobrano istrebljeni od strane turske soldateske. Imali su i svoje marševe smrti u suhe pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije gdje im je ubijeno oko 60.000 vojnika, u Istambulu i drugim gradovima pohvatani su armenski intelektualci i ubijeni u marševima smrti. I njima se ni danas ne prizna da se radilo o genocidu. Turci tvrde da su samo neki komandanti „otišli malo predaleko“. Naalost povijest pišu pobjednici...!? Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, a oni koji su preivjeli nisu se smjeli vratiti svojim kuama, pa su se uglavnom naselili u ruskom dijelu Armenije.

Pratio sam i plakate s protesta - Krug za trg, gdje su nabrojena neka od brojnih masovnih stratišta na širem podruju Zagreba, posebno mi je upao u oi jedan plakat koji govori o ubojstvu 60 uenica u dobi od 14 – 17 godina iz akog doma u Preradovievoj ulici u Zagrebu. Premda sam se s time još otprije susretao u nekim dokumentima i razgovorima, i da su te djevojice ubijene (vjerojatno dijelom i silovane)  i zakopane u šumi kraj ceste na ulazu u Kravarsko. Tu ljudska pamet ostaje bez rijei. Da li je i to bio antifašizam?!
Vrijedilo bi, barem za poetak, toj nevinosti organizirano poloiti vijence na njihovo zajedniko grobište i zapaliti šezdeset svijea.

O svemu tome ne smijemo šutjeti. Poinjenom zloinu ništa više ne odgovara kao šutnja. Ona ga hrani, ohrabruje, ona ga skriva i pokriva i omoguuje mu ponovno zloudno djelovanje. Jer najvee se zlo ini u uvjerenju da se ini dobro, a poglavito kad to ine politiari-diktatori. A šutnja naroda je njima potvrda da time ine „dobro“. I zato njima ta šutnja treba kao ozeblome sunce. Svaki narod ima pravo saznati što mu se u prošlosti, a posebno u nedavnoj, dogodilo – i to jasno, glasno, kristalno! Za katastrofu koja se dogodila hrvatskom narodu stravinih dimenzija, koju simbolizira Svibanj '45 - , narod ima pravo znati što se je uistinu dogodilo i to do najsitnijeg detalja. To mu nitko nema pravo uskratiti, niti to njegovo pravo osporavati. Makar to sve ve pripada pomalo i povijesti, ali još uvijek ima ivih svjedoka s razliitih strana, koji mogu i pomoi u osvjetljenju istine.

Ništa nije ljepše i plemenitije nego biti borac za Istinu. U Istini se ovjek nikada ne moe izgubiti, a ako se netko i izgubi u Istini – pronai e se u raju. Zato je bolje da  sami traimo istinu, nego da istina trai nas. Istina je uvijek ono kako se stvarno dogodilo, a sve prie o istini su samo njena interpretacija. Istina  je uvijek samo jedna jedina u jednini jednine. Nema duplikata istine, jer tada nije Istina. A istina je i geslo Kruga za trg,  da - Komunistiki zloini nisu antifašizam! Antifašizam je u demokratskom svijetu bio i ostao pokret ivota, a ne pokret smrti!

Mile Prpa
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!