www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 20 Rujan 2020
 
 
RTVA ZNAK VREMENA - ODRAN PETI HRVATSKI RTVOSLOVNI KONGRES ZAGREB - VOIN
Petak, 25 Lipanj 2010

Peti hrvatski rtvoslovni kongres – odran od 18.-20. lipnja 2010.

Potresno svjedoenje o rtvama itelja Voina poubijanih od svojih susjeda

U petak, 18. lipnja 2010. godine, u Kristalnoj dvorani zagrebakog hotela Westin, s poetkom u 16 sati zapoeo je Peti hrvatski rtvoslovni kongres na kojem je u dva dana sudjelovalo stotinjak sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Amerike, Kanade, Bugarske, Novog Zelanda, jedan od pokrovitelja kongresa iz Australije, a u završnom dijelu kongresa odranom u Voinu, u nedjelju 20. lipnja odana je poast rtvama Voina i okolnih naselja poubijanim od susjeda Srba i etnikih formacija pristiglih iz Srbije 1991. godine. Sam Kongres zapoeo je hrvatskom himnom i odavanjem poasti rtvama, a u uvodnom dijelu prof. dr. Zvonimir Šeparovi govorio je na temu „rtva znak vremena“, uz dvadeset i pet godina rtvoslovlja u Hrvatskoj.
Na temu Je li nam potrebno svehrvatsko grobište i gdje?, govorio je biskup Gospiko senjski Mile Bogovi, a isti dan obraene su i teme, Josip Kolanovi: Svaka rtva ima svoje ime. Tomislav Jonji govorio je o Politikim progonima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, Hrvoje Kai govorio je o Petru Perici, sveeniku i glazbeniku ubijenom na Daksi od partizana. Ivan John Prcela iz Ohio, SAD, govorio je o sveenicima u knjizi Hrvatski holokaust i ulozi Krunoslava Draganovia na prikupljanju iskaza i osobnih svjedoanstava. Damir Borovak govorio je o Gvozdanskom kao svjetskom uzoru hrvatskog velejunaštva, a Mile Pešorda o problemu
ovjekova bitka u njegovoj dimenziji rtve. Na temu Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske govorio je Mirsad Bakši, a o osobama s invaliditetom u mirovinskom osiguranju Hrvatske govorila je Nevenka Bagari, dok je temu pod naslovom Obriši suze Hrvatska obradio Ivo Rendi Mioevi.
Prvog dana veliku pozornost prisutnih privukla su izlaganja slovenskih znanstvenika Joe Demana i prof. dr. Mitje Ferenca o grobištima Slovenije, a jedna od tema izlaganja bila je „Kad rtve progovore, ivi zamuknu. Zloin u Hudoj jami“. Ta tema bila je posebno dirljiva, kao i izlaganje o samom grobištu-rudniku u kojem je, samo u otvorenom vodoravnom rovu poratna partizansko-komunistika vlast pogubila više stotina ljudi, pronaeno je više stotina mumificiranih leševa, a da bi se došlo do leševa rtava trebalo je probiti sedam pregrada kojima je zatvoren rov. U rudniku je u meuvremenu otvoren jedan gornji dio jednog vertikalnog, okomitog rova u kojem se na prvih nekoliko metara pronaeno stotinjak leševi rtava, od kojih je oko deset posto pripada enama i djeci. U rudniku se pretpostavlja da je oko 2500 rtava, a ostali brojni rudnici su još za istraiti.

O rtvama Sjeverne Hrvatske

U subotu je Kongres radio u nekoliko dvorana, Zrinjevac, Maksimir i Tuškanac, a u Kristalnoj dvorani prvo predavanje odrano don Anto Bakovi koji je govorio o ubijenim sveenicima, asnim sestrama i bogoslovima, kao i o progonima Crkve. U istoj dvorani Franjo Talan je prisutne izvijestio o grobištima Sjeverne Hrvatske, Varadinske i Meimurske upanije gdje je istaknuto da je na ovom podruju, prema izjavama svjedoka, evidentirano u šezdesetak grobišta i stotinjak jama više tisua rtava. Kako u dvorani nije radio projektor prezentacija grobišta, spomen obiljeja kao i fotografije s odraen ekshumacije rtava grobišta Sep Gornji Hrašan prikazane su na prijenosnom raunalo što je mogla vidjeti tek manja grupa prisutnih. Kao najvee grobište spominje se Dravska šuma Varadin, ujedno najvee grobište Varadinske biskupije, a na podruju Meimurja zabiljeena je 5 lokacija, na podruju Ivanca i okolice 6 lokacija. Istoni dio Varadinske upanije. Ludbreg i okolica 17 lokacija koliko ih je i na varadinskom podruju dok je na junom dijelu, koje pokrivaju gradovi Novi Marof i Varadinske Toplice i opine Breznica, Brezniki Hum, Ljubešica i Visoko registrirano 16 lokacija. Autor je zahvalio prof. Šeparoviu na brizi s kojom okuplja ljude s raznih podruja kako bi prikazali stradanju u ratnom i poratnom razdoblju, kao i rtve mirnog razdoblja, stradale u prometu i sportu, kao i u ostalim podrujima ljudskog stvaranja. Posebno toplo zahvalio je don Anti Bakoviu koji  s toliko ljubavi i poštovanja vodi istraivanja o stradanju Katolike crkve, a zahvalio mu je i za sudjelovanje na obiljeavanju 50-te obljetnice stradanja sudionika krinog puta na grobištu Pancerica u Virje Otoku, 1995. godine, kao i za podršku kod izgradnje spomen kapele hrvatskog blaenika, kardinala Alojzija Stepinca na ve spomenutom stratištu. Autor je progovorio i o radu Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava, koje je osnovano 20. rujna 2000. godine, a
koje je trebalo raditi do podizanja spomen kria na najveem grobištu Varadinske biskupije, odnosno do ponovnog formiranja Komisije za utvrivanje ratnih i poratnih  stradanja ili do osnivanja nekog tijela ili ustanove, od Vlade ili Sabora, koje e nastaviti daljnji rad na prikupljanju podataka o rtvama i grobištima. Kako se to do sada nije dogodilo rad Društva se nastavlja, a u proteklom razdoblju postavljeno je desetak spomen krieva kod kojih se redovito odravaju komemoracije pa se tako svi koji mogu pozivaju na spomen sjeanje na rtve grobišta Kotoribe koje e se odrati na Dan dravnosti u petak 25. lipnja s poekom u 18 sati.

Društvo uspješno surauje s brojnim udrugama od HDPZ-a i Hrvatskog domobrana do Društva za ureditev zamolanih grobov iz Slovenije, a svojedobno smo suraivali i s Komisijom  Vlade Slovenije za prikrita grobiša. Suradnja je uspostavljena i s udrugom Daksa iz Dubrovnika pa je tako gospodin Dragutin Šafari i izaslanstvo Društva otišao na ukop posmrtnih ostataka na otok Daksu, a u spomen na sjeanje rtava bjelovarskog podruja redovito smo i tamo nazoni kao i kod prijatelja u Varadinskim Toplicama.

Trei dan Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa bio je u Voinu

Iako je za sudionike Kongresa put za Voin i etekovec bio organiziran autobus odluio sam, jer bi se u nedjelju kasno vraao za Varadin, otii na odavanje poasti rtvama Voina iz mjesta stanovanja. Tako sam u nedjelju ujutro, nešto iza šesta sati krenuo, u pratnji sina Blaa kojem sam povjerio fotografiranje, iz rodnog Kriovljana, opina Cestica za Voin na završni dio Kongresa. Otprilike za 1 sat stigosmo do Koprivnice gdje nas je priekao kolega Zlatko Pišpek iz Kotoribe te dalje idemo svi zajedno, Bla, Zlatko i ja. Putem razgovaramo o mjestima kroz koja treba proi. Oko devet sat ve smo prošli 150 kilometara te je vrijeme za jutarnju kavu, zaustavljamo se na benzinskoj postaji mislim da je bila u naselju Cabuna.

Programom je predvieno posjet naselju etekovci gdje bi se prema rasporedu u 10 sati trebali poloiti vijenci na grobu rtava etnikog terora koje su pobunjeni Srbi poubijali 1991. godine. Zanima me gdje je autobus sa sudionicima Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa koji su ujutro krenuo iz Zagreba. Gospoa Jadranka Lui, tajnica Hrvatskog rtvoslovnog društva me izvještava da autobus vozi prema etekovcima, a pošto su napustili Viroviticu znai da su iza nas otprilike 20-25 kilometara. Zlatko prouava kartu i zakljuuje da do etekovaca imamo još oko trideset kilometara te nastavljamo put.

Sjeanje na rtve stradale i pokopane na groblju u etekovcima

Dolazimo do spomenika kojeg s lijeve i desne strane nadopunjuju metalni krievi s upisanim imenima etnikih rtava, svaki kri za jednu rtvu, a u sredini upisana su imena rtava, a na spomeniku u sredini nalaze se imena Marija Matai, Milan Mlakar, Zlatan Pinar, Franjo Sabo, Marko Sabo, Josip Tonc i Terezija Troha te datum 04. rujna 1991.
Dvadeset minuta do deset je, pada kiša snimamo nekoliko fotografija i nastavljamo prema etekovcima kamo stiemo za nekoliko minuta gdje kod groblja zatiemo dvadesetak ljudi koji oito je, oekuju autobus, odnosno sudionike Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa. Bla odlazi snimiti spomenik na groblju, a Zlatko i ja pozdravljamo se s domainima, uskoro dolazi i autobus s hodoasnicima. Od domaina tu je Milan Dundovi, naelnik opine Mikleuš, a tu je i Dragica Mlakar, supruga policajca Stjepana kojeg su etnici ubili 11. kolovoza 1991. godine u jutarnjim satima. Stjepan je bio prva rtva na širem  podruju Slatine, a stradao je kad je na patrolu policije iz zasjede otvorena paljba od strane etnika na predjelu ceste izmeu naselja Humljani i Pušina. U toj zasjedi etnika ubijen je policajac Stjepan Mlakar, a u tijelo prve rtve srbo-etnikog masakra šireg podruja Slatine bile su 23 prostrijelne rane iz automatskog oruja. Tom prilikom, u napadu iz zasjede teško je ranjen i kolega Franjo Sterle, koji je dobio 13 rana i uspio preivjeti, a u napadu lakše je ranjen i policajac Josip Jurkovi.

Nakon ubojstva supruga Stjepana, Dragici su etnici ubili i nekoliko roaka. Tako su iz zasjede koju su etnici postavili  na ulasku u oljugu, 4. rujna 1991. godine, na mjestu gdje je postavljen spomenik sa sedam krieva, ubijen je brat Marko Sabo i otac Franjo Sabo, a etnici su tu ubili i suprugovog brata Milana Mlakar. Tu nas je priekao i Miroslav Gazda, lan Hrvatskog rtvoslovnog društva, sudionik Petog rtvoslovnog kongresa HD-a ujedno predsjednik Izvršnog odbora udruge Hrvatski domobran, ogranak Orahovica, lan HVIDR-e Orahovica i predsjednik Komisije za istraivanje ratnih i poratnih rtava udruge HVIDR-e i autor filma o stradanju rtava Voina i etekovaca i ostalih naselja.  

Milan Dundovi, naelnik opine Mikleuš rekao je u pozdravnom govoru: Iz opine Mikleuš stradalo je 34 ljudi, 3 policajca i 31 civil, 29 rtava opine Mikleuš, od toga 24 u jednom danu, 4. rujnu srboetnike horde ušle su u naselja orluk, etekovac i Balinci te masakrirali i ubili sve što je hrvatsko. Opina Mikleuš je njima u znak zahvalnosti uz pomo Vlade Republike Hrvatske 2007. godine postavila spomenik i svake godine 4. rujna u 9 sati i 5 minuta, kada je krenuo pohod na ova naselja u kojima su stradali ovi nevini ljudi odravamo komemoraciju u znak sjeanja na ove nevine ljude. Ja Vam zahvaljujem u ime Opine Mikleuš i u svoje osobno ime što ste u program rada Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa, na svom putu za Voin, stavili u protokol i polaganje vijenaca u spomen na ove rtve.

Prof Šeparovi je rekao: Prekjuer smo zapoeli Peti hrvatski rtvoslovni kongres u Zagrebu, i juer smo uspješno radili blagoslovom biskupa Mile Bogovia. Sada drugi put imam ast dovesti dio sudionika Kongresa, dio ljudi koji vode brigu o rtvama, o stradanjima ljudi.
Mi smo osjeali da etekovci i cijeli Mikleuš, kao i Voin nadasve predstavljaju jedan veliki simbol patnje hrvatskog naroda. Velike hrvatske rtve, koja je ostala u sjeni ostalih stradanja, ali nepravedno. Po brutalnosti koja je izvršena nad ovim rtvama i u Voinu, taj masakar je jedan najvei i najstrašniji što se dogodio u Europi.

Odavanje poasti rtvama etnikog terora poubijanim u Voinu 1991. godine

Kod spomenika je poloen vijenac i zapaljene svijee, a zatim smo, kao i svaki put kod sjeanja na rtve izmolili molitvu koju je ovaj put predvodila asna sestra Veronika Popi. Zatim smo se uputili prema Voinu, gdje su se u Hrvatskom domu, hodoasnici mogli okrijepiti i pripremiti se za misu koja je sluena u crkvi, baraci. Naime crkva koju su srpske jedinice do temelja srušile u podmetnutoj eksploziji 1991. godine obnavlja se i puna je skela, a u eksploziji streljiva koju su etnici izazvali prije povlaenja ostao je samo jedan dio zida.  

Tu nas je priekao naelnik opine Voin Predrag Fili i predstavnici upanije i mnogobrojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnici udruge Hrvatski domobran Poega, Slatina, našice, Valpovo, Osijek i Orahovica, kao i predstavnici HDPZ-a akovi i lanovi Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava iz Virovitice i ostali.

Misa je poela u 11 sati, a sluio ju je vl Mladen Štivin, voinski upnik. Uz dvanaest ministranata u slavlju je sudjelovao i akon Augustin Taši, koji e u subotu, 26. lipnja u poeškoj katedrali biti zareen za sveenika. U misnom slavlju sudjelovao je zbor kojim je ravnala asna sestra Danica Bili, a za orguljsku pratnju bio je zaduen orguljaš Rade Peri. U uvodnom dijelu sudionike Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa i okupljene predstavnike udruga pozdravio je vl. Mladen Štivin, voinski upnik, koji je u propovijedi naglasio da nam se ne dogodi da zaboravimo tko je Krist. 

Nakon mise poloili smo vijenac kod spomenika, a pridruile su nam se i predstavnici braniteljskih udruga, opina Voin, tu je bio i naelnik opine Predrag Fili i uro Matovina, dopredsjednik Skupštine Virovitiko podravske upanije, eljko Stipani, zamjenik gradonaelnika Slatine, a tu su bili predstavnici podrunice Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava, Vlatko Ljubii i Vladimir Paveli, kao i lanovi iz središnjice iz varadinsko-meimurskog dijela, Zlatko Pišpek iz Kotoribe i Franjo Talan. Prof. Zvonimir Šeparovi tom je prilikom podsjetio na odrane prethodne Hrvatske rtvoslovne kongrese kada su sudionici posjetili Vukovar i Škabrnju (2001. i 2007. godine), a posjetom Voinu u vijencu tuge i razmišljanja ispleten je trolist patnje za rtve koje su ubijene u mrnji. Prof. Zvonimir Šeparovi, predsjednik Hrvatskog rtvoslovnog društva tom je prilikom podsjetio da su tu u Domovinskom ratu etnici klali civile, odsijecali im glave, ive spaljivali u njihovim kuama i do temelja razorili crkvu Pohoenja Blaene Djevice Marije. Nigdje kao ovdje srpska mrnja na Hrvata nije bila tako estoka, no tako britak, zlo tako uasno, namjerno naneseno ovjeku i susjedu. - Eto došli smo se pokloniti rtvama koje su ubili njihovi susjedi, rekao je izmeu ostalog prof Šeparovi.

Svjedoenje o stradanjima Voina i okolici iznio je Miroslav Gazda, autor filma

Nakon polaganje vijenaca vratili smo se u Hrvatski dom gdje smo pogledali film „Punoljetnost jednog zloina“ – rtve etekovca, oljuga, Balinaca i Voina, uz komentar autora filma Miroslava Gazde iz Orahovice.

Potreseni scenama iz filma u dvorani je zavladao muk, jednostavno kao da je cijela dvorana zanijemila, tišina koja je sama govorila u srcima prisutnih. Kao da stojimo kod izmasakriranih tijela s nevjericom se pitajui što mora biti u ovjeku da bi išao ubijati ovjeka i nanositi mu tolike boli i ponienja. Muk i tišina potraje i nakon prikazivanja film, autor se ispriava na scenama koje su pogodile osjeaje rodbine rtava. Za vrijeme projekcije nekoliko uesnica Kongresa napustila je dvoranu plaui, tuga i bol za svakom scenom je zastrašujua.

Moda je najbolje tragediju ovog kraja opisao ameriki lijenik, dr. Jerry Blaskovich, u knjizi Anatomija prijevare, na strani 81 piše - Nakon što su hrvatske snage vratile podruja koja su okupirali Srbi i ušle u hrvatsko selo Voin, 14. prosinca 1991. u 10 sati i 50 minuta, našli su mrtva tijela na ulicama, u spaljenim kuama i u dvorištima. Sve su rtve, uz jedan izuzetak, bili hrvatski seljani, izmasakrirani na nain koji prelazi svaku imaginaciju. Pola rtava bile su starije od 62 godine, a najstariji muškarac imao je 84 godine. Mladi ljudi, osobito muškarci, veinom su pobjegli, a one kojima to nije uspjelo, srpski su osvajai otputili u nepoznato. Dvije rtve, mu i ena, naeni su vezani lancima i spaljeni. Naknadne kemijske analize obavljene u laboratoriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu otkrile su da su bili ivi spaljeni. Drugima su glave bile raspolovljene sjekirama, a neki su bili ivi rezani napola. Oni koji su umrli od metka i noa mogli su se smatrati sretnima. Jedna od rtava, Marija Majdani, bila je amerika dravljanka. Njeno dravljanstvo ustanovljeno je nakon što je guverner drave Pensilvanije jednog vikenda, u nedjelju, uspio otvoriti Ured za statistiku kako bi pregledao njene dokumente. Roena Skender u mjestu Erie u Pensilvaniji, kao djevojka se preselila u Hrvatsku, ali na njenu alost, u dolinu koju je i Bog zaboravio. – piše dr., a od 93 do 110 strane priloen je slikovni materijal i opisi nekih sluajeva muenja rtava. Za Stojana Nenadovia autor piše: - On je jedina voinska rtva srpske nacionalnosti. Star sedamdeset i sedam godina, Stojan Nenadovi (roen 1914.) bespoštedno je muen od strane vojnika JNA nakon što se usudio stati na stranu svojih hrvatskih susjeda. On je pokušao zaustaviti srpske vojnike koji su zlostavljali i muili njegove hrvatske susjede. Kako je bio ustrajan vojnici su mu nanijeli opekotine na više od sto mjesta. Sve su rane bile jednake, a izgledom su upuivale da su pri muenju Nenadovia koristili zapaljene cigarete ili neki usijani komad metala. Vojnici su takoer oderali kou s njegovih donjih ekstremiteta, kae se u knjizi i dodaje – osim tih ozljeda Nenadovievo lice je, kako sam vidio iz predoenih dokaza, pokazivalo mnogobrojne modrice koje su mi jasni pokazale da su ga tukli šakama ili tupim predmetom prije nego što je umro. Nenadovi je, neosporno umro od kardiovaskularnog (sranog) šoka. – zakljuuje lijenik.

U ime rodbine rtava sudionike Kongresa pozdravila je Vera Dori, majka nestalog Drage

Nakon nekoliko minuta koje je svima bilo potrebno za vraanje u neku „normalu“, vidno potreseni o stradanjima su progovorili prof. Šeparovi, a nazonima se obratio i ratni zapovjednik 136 Slatinske brigade, Josip erne koji je prisutnima objasnio akciju zdruenih snaga koje su potjerale etnike s ovog podruja u vojno akciji zvanoj „Otkos“. Akcija je trajala od 24. studenoga 1991. do 26. prosinca, 1 u zauzimanje Voina jedinice su krenule 15. prosinca ujutro. Neki su tu akciju prozvali Bljesak prije Bljeska, jer je tom akcijom osloboen i oišena sjeverni dio zaposjednutog slavonskog bojišta. Kada su 13. prosinca ratne 1991. godine hrvatski branitelji zapoeli s oslobaanjem Papuka bilo je to prvo osloboeno podruje u Republici Hrvatskoj.

– U samo nekoliko dana, uz pomo: 123. poeške, 127. virovitike, 132. našike brigade, te pridruenih postrojbi iz Bjelovara, akovca i drugih postrojbi HV , 136. slatinska brigada HV oslobodila je cijelo podruje bivše Opine Podravska Slatina s više od 500 kvadratnih kilometara okupiranog prostora. U tom bojnom djelovanju smrtno su stradala petorica hrvatskih branitelja. Bila je to jedna od najuspješnijih vojno-redarstvenih oslobodilakih akcija tijekom Domovinskog rata, izjavio je ratni zapovjednik stoerni brigadir HV Josip erni istiui da se, poginule hrvatske branitelje i 47 ubijenih hrvatskih civila u Voinu 13. prosinca, nikada ne smije zaboraviti.

U ime rodbine rtava sudionicima Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa koji su došli u Voin pozdravila je Vera Dori (76) majka nestalog Drage Doria, a zatim je pjesnikinja Vera Vali Beli, koja je na Kongres došla iz Kanade, podsjetila i na rtve Bleiburgai Jazovke gdje joj je ivot izgubio zarunik. Prisutnima je govorila pjesmu o mami, a nakon toga se nazonima obratio Vladimir Jeleni, predsjednik Crvenog kria iz Slatine koji je podsjetio na stradanja civila.

Izmeu ostalog proitao je i jedan dio teksta iz izvješa kojeg je zapisao te godine: - Hladno prosinako predveerje. U našem prihvatnom centru velika je guva, vriska, pla. Nakon gotovo etiri mjeseca zatoenja dvjestotinjak Hrvata iz Voina konano je spašeno i slobodno. Cijena slobode ogromna je, prevelika. Gotika ljepotica, pet stoljea stara crkva Majke Boje Voinske do temelja je srušena. Velika neljudska mrnja, utjelovljeno zlo opet je uzelo svoj krvavi danak. Stoljeima lakovjerni Hrvati, njih 45 nedunih, nikom krivi, pod noevima Belih orlova zauvijek se izvuklo iz bratskog srpskog zagrljaja.

U etiri ratna mjeseca gotovo smo navikli na ovakve prizore hrvatskog krinog puta, toliko puta u povijesti prijeenog. Potreseni smo, ali skrivamo osjeaje da bi  što efikasnije mogli pruiti neophodnu pomo preivjelima. Pogled mi se zaustavi na jednoj maloj djevojici od 7-8 godina. Sama je. Prilazim i pitam gdje joj je mama ? "Nemam je." - gotovo neujno odgovori ona. "A tata ? Ubili su ga, ostala sam sama sa malim bracom." To me je slomilo. Izašao sam van, u no i zaplakao.
Violeta i Josip odrastaju danas u kuama dobrih ljudi koji su ih usvojili, nalazei u njima toplinu i okrilje doma kojeg je rat ukrao. Danas Violeta ima svoju obitelj i sretna je majka etvero mališana. Završio je potresno sjeanje predsjednik Crvenog kria Slatine.

O ivotu djeteta koje je napustilo rodni dom govorila je Margaret Grahovac Siegrist, autorica knjige „Koliko je daleko do nikada“, u kojoj je opisala odlazak iz rodne kue u tui svijet, a nazonima se obratila i prof. Nevenka Neki, koja je pozdravila svojeg negdanjeg uenika, vl. Mladena Štivina. Rekla je da je u Voin došla 1948. godine crkva je bila spaljena od partizana u Drugom svjetskom ratu, a etnici i domai Srbi srušili su je u Domovinskom ratu vjeruje da nee doivjeti i tree rušenje crkve u Voinu.

Kongres je završen dodjelom zahvalnica koje su primili Miroslav Gazda i naelnik Predrag Fili, a nakon toga su usvojeni zakljuci Kongresa. Upuen je zahtjev Vladi i Saboru. Uslijedio je ruak i druenje koje se proteglo do 16 i 45. Poslije smo razgledali crkvu koja se ponovo gradi po nacrtima uinjenim u prošlom stoljeu, a tijek gradnje i povijest nam je objasnio vl Mladen Štivin, voinski upnik kojem je na trudu i skrbi za upljane i crkvu zahvalio prof Šeparovi. U ime Hrvatskog rtvoslovnog društva, a za uspomenu na odrani susret i završni dio Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa dvije knjige predao mu je eljko Tomaševi, lan Predsjedništva Hrvatskog rtvoslovnog društva.

Razgledali Voinsku crkvu u skelama i posjetili grobište Drenovac

Posjet Voinu završen je oko 17 i 30, a zatim smo u pratnji Stjepana Brijaka i Vladimira Jelinia krenuli do grobišta Drenovac, koje se nalazi kod crkve, gdje je ekshumirano 500 rtava koje su nakon sudsko-medicinskog vještaenja natrag pokopane u novosagraenu grobnicu kod crkve. Dimenzija grobnice je 7 x 3 metra, a u njoj su poloeni posmrtni ostaci, odnosno 464 lubanje zajedno s ostalim kostima.

Grob se nalazi na lokaciji N 45º 32' i 46,7"  i E 017º 42' i 16,5"E, nadmorska visina 206 m/n morem. U pratnji supruge Anelke pridruio nam se i Ante Beljo, a tu su bile i Zdravka Buši i Nevenka Neki. Dio stradanja u Drugom svjetskom ratu objasnio nam je i Miroslav Gazda, a s obilaskom stratišta završili smo nešto iza 19 sati. Desetak fotografija snimio je Bla Talan, a nekoliko slika snimio je i Vladimir Jeleni. Eto tako smo u jednom danu odali poast prešuenim hrvatskim rtvama Drugog svjetskog rata i poraa likvidiranim od strane partizansko-etnikih snaga pred više od 65 godina, a vijenac je poloen i molitve izmoljene i kod grobova i spomen obiljeja rtava srbo-etnike agresije koja je uz pomo, esto i na poticaj JNA poinjena nad stanovništvom Hrvatske, pa i Voina i šire okolice Slatine u drugoj polovici 1991. godine. Kod spomen kria pomolili smo se za rtve (na slici), a tu su bili, slijeva na desno: Ante Beljo, Vladimir Jeleni, Stjepan Brijako, Zlatko Pišpek, Zdravka Buši, Miroslav Gazda, Franjo Talan i Anelka Beljo.

20. lipnja obljetnica ubojstva Hrvata u Beogradskom parlamentu

Na povratku iz Drenovca zastali smo i kod spomenika ubijenom hrvatskom policajcu Stjepanu Mlakaru, a uskoro smo došli do podravske magistrale kojom smo ubrzo došli i do Slatine gdje smo se oprostili od prijatelja te krenuli prema Koprivnici i Varadinu. Iz Slatine smo krenuli nešto prije 20 sati, a uz jedno zadravanje u Pitomai kui smo došli oko 22,30 sata. Putem sam na vijestima uo da je u Splitu postavljen spomenika Stjepanu Radiu, povodom 92 obljetnice atentata u Skupštini u Beogradu gdje je Puniša Rai u Parlamentu ubio hrvatske zastupnike.

Eto dan pun tuge i sjeanja upotpunjujemo i hrvatskim rtvama koje su vjerovale u suivot unato zla koje nam je nanošeno. U izvješima iz tih vremena znademo da je s pet metaka Puniša Rai smrtno ranio Stjepana Radia, a u Parlamentu zajednike drave, u koju su nas ugurale i pametne hrvatske glave, ubijen je Jura Basariek i Pavao Radi. U izvješu iz tog vremena itamo „
Prva dva metka bila su namijenjena Pernaru. Pogoen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariek je sjedio za stenografskim stolom i digao se da sprijei Raia, ali ga je drugi metak smrtno pogodio.
Srušio se ispred stenografskog stola i poslanikih klupa. Treim metkom Rai je gaao Radia koji se, pogoen u trbuh, stropoštao pod klupu. Grana je ustao da zaštiti Radia, ali nije stigao ve je, ranjen u podlakticu, štitio Pribievia koji se još zaklonio ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radi koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogoen ispod srca.“

I nakon ubojstva u Parlamentu srpski andari nastavljaju s ubijanjem seljaka i Hrvata

Da li je u progonima hrvatskog stanovništva i mirnih seljaka kraljevska srpska vlast u Jugoslaviji propisala ispaljivanje pet metaka, ili je za ubojstvo oca Ivana Varge iz Donje Dubrave u Meimurju toliki broj metaka utrošen iz kojeg drugog razloga nije mi poznato, ali vjerujem da za spomenuto Poglavarstvo te opine taj in sigurno nije na ponos, kao i za one koji su ga sastavili. Izdani plateni nalog je slijedeeg sadraja:

„Tekst rauna: Broj 1959/1934. Plateni nalog.
G. Varga Ivan, iz D. Dubrave, kbr 465, pozivate se da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet pušanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 D. 15 p. kod blagajne opine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite.  Poglavarstvo opine.
U D. Dubravi dne 3. 7. 1934. U potpisu predsjednik i blagajnik.  

Sjetio sam se i od andara ubijenih Kotoripana, kao i rtava grobišta Kotoriba za koje emo sjeanje izrei u petak, na Dan dravnosti Republike Hrvatske. Prema istraivanju Zlatka Pišpeka iz Kotoribe od maltretiranja srpskih andara 1933. godine ubijeni su Josip Škoda (Kuharov), Andrija Doleni Verga i Martin Vojvoda, a rtve ubijene u poratnim likvidacijama jugo-komunistika vlast je u Kotoribi pokapala na grobištu Leš, gdje su uz domae ubijeni i Maari i njemaki ratni zarobljenici.

Koliko je ljudi stradalo i ubijeni u ujedinjenoj slavenskoj dravi koju su i mnogi Hrvati sanjali, bojei se vlastite samostalnosti. Koliko je za to ujedinjenje zasluna Europa, a koliko mi sami. 

Pa eto u danima sjeanja sjeamo se i tih rtava koje su pale u progonima minulih desetljea i stoljea s nadom da e zloinaki politiki sustavi i organizacije zauvijek prestati postojati. Po tko zna koji puta sam se upitao? Što je Hrvatima donijelo ujedinjenje 1918. godine, kako su ivjeli potomci ubijenoga, a što nas oekuje u budunosti? Kad slubena vlast ta pitanja ne rješava postavljam si pitanje što moe uiniti ovjek koji od jutra do veeri radi na polju, gradilištu, u tvornici, ili trgovac koji nema ni svetka ni petka. Što mogu poduzeti mladi kojima se te informacije uskrauju, a u duhu nekog novog podjarmljivanja kao da gazimo i dalje vlastito dostojanstvo.

Znam da nije na nama da sudimo, a sramotno je i šutjeti. Znam da se i unato mojeg zalaganja za iznošenje istine o prešuenim rtvama ništa bitno nee promijeniti, ali u duši i srcu ostaje zadovoljstvo da se barem netko negdje sjetio pa i tim rtvama zapalio svijeu i za pokoj duše izmolio Oe naš. Što nam ostaje?. Ostaje nam da se za rtve molimo, da na njih podsjetimo i u spomen na njih spomen obiljeja postavimo, a to je ponovo potaknuo i pokrenuo i Peti hrvatski rtvoslovni kongres. rtve neka poivaju u miru, a nama ostaje da ih nadalje ne prešuujemo i da istinu o stradanju iznosimo. Poivali u miru.

Tekst napisao Franjo Talan
fotografije snimio Bla Talan

Na priloenim fotografijama
Otvaranje Petog hrvatskog rtvoslovnog kongresa – govor predsjednika Hrvatskog rtvoslovnog društva prof. dr. Zvonimira Šeparovia
Izlaganje prof . dr. Mitje Ferenc s Filozofskog fakulteta Ljubljanskog sveuilišta
Don Anto Bakovi u subotu govori o stradanju sveenika i Crkve
O grobištima i stratištima Varadinske i Meimurske upanije
druenje u pauzama nakon odranih predavanja na Kongresu
polaganje vijenaca kod spomenika na groblju u etekovcima
zajednika fotografija kod Hrvatskog doma u Voinu
Misu je u privremenoj crkvi sluio vl Mladen Štivin, voinski upnik
Polaganje vijenaca u Voinu
U ime roditelja i rodbine rtava Voina zahvalila je Vera Dori (76) majka nestalog Drage
U Crkvi Majke Boje Voinske, koja se po trei puta gradi i obnavlja
Kod spomenika rtava grobišta Drenovac kod Slatine, na slici su s slijeva na desno: Ante Beljo, Vladimir Jeleni, Stjepan Brijako, Zlatko Pišpek, Zdravka Buši, Miroslav Gazda, Franjo Talan i Anelka Beljo
 
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!