www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
etvrtak, 09 Travanj 2020
 
 
ZVONIMIR EPAROVI - KLEVETA JE OZBILJAN ZLOIN
Subota, 26 Lipanj 2010
  I. Tomi Femi, 1998.
Senatska vijenica Sveuilišta
Rektor 1988./1989. (od 24. 2. 1989.) - 1990./1991. (do 24. 4. 1991.)
Blato na Koruli, 14. 9. 1928.
Redoviti profesor krivinog prava na Pravnom fakultetu

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveuilišta u Zagrebu 1953., doktorirao je 1966. na Sveuilištu u Ljubljani 1960. U pravosuu je radio do 1961., kada prelazi na Pravni fakultet. U zvanje redovitog profesora biran je 1979. Usavršavao se u Austriji, SAD-u i Njemakoj. Na Pravnom fakultetu obavljao je dunost prodekana i dekana. Nakon rektorskog mandata bio je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske od 1991. do 1992. i ambasador pri Ujedinjenim narodima 1992. Suutemeljitelj je, potpredsjednik i predsjednik Svjetskog rtvoslovnog društva. Predavao je na Sveuilištu J. J. Strossmayera u Osijeku te na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci. Za njegova rektorskog mandata obiljeena je 320. obljetnica osnutka Sveuilišta, u jesen 1989., kada je potaknuto osnivanje AMAC-a. Uspostavljena je suradnja s Katolikim bogoslovnim fakultetom, vraen je rektorski lanac, zapoele su demokratske promjene i tzv. Balvan revolucija. U poasno zvanje professor emeritus Sveuilišta u Zagrebu izabran je 1998.

  

ZVONIMIR ŠEPAROVI KLEVETA JE OZBILJAN ZLOIN

(Izlaganje predsjednika Hrvatskoga rtvoslovnog društva prof. dr. Zvonimira Šeparovia s tribine Hrvatsko slovo uivo – Napad na sudbenu vlast Republike Hrvatske u sluaju presude klevetniku Predragu Matvejeviu, odrane 8. lipnja ove godine.)
 

Tko od svih nas izgnanih, prijatelji
prvi u Sarajevo
u Vrhbosnu doe
neka donese smilja i bosilja
mira i veselja
na Kranjeviev grob
i na staro Jevrejsko groblje
(iz kojega novi Skiti sreivahu grad
po mjeri svoje praznine)

(ulomak iz pjesme Mile Pešorde, idovsko groblje u Sarajevu, 1992/93.)

Mile Pešorda je prije svega i nadasve pjesnik. On kae u Ars poetica: Poezija je moja svjetiljka što naznauje prostor tame: ruka obasjana u otajstvenom tkanju. Prevedena je na talijanski La poesia e mia lampada. On je miran ovjek, uronjen u ovaj svijet patnje i nemira u kojem nosi svoju svjetiljku, svoju lampadu, da bi naznaio prostor tame. I kad je upozoravao na zla koja su zadesila njegovo Sarajevo, samo je htio osvijetliti prostor tame, tamo ispod idovskog groblja, odakle su Srbi  rušitelji domova i crkvenih tornjeva / i arobnih šadrvana/blizu hotela „Evropa“, kako je svjedoio naš pjesnik mile Pešorda, ubijali Sarajevo.

TKO JE UBIJAO SARAJEVO? I kad posrbice bivaju gori od Srba, samo pokazuje i otvoreno kae da su Srbi rušili s Jevrejskog groblja  'domove i crkvene tornjeve“. On nije zato postao taliban, niti kvisling, niti mrzitelj, niti je stvarao uvjete za mrnju, ve je pokazao odakle je dolazila vatrena mrnja koja je ubijala po ulicama Sarajeva one što ekaše koru hljeba u redu pred kioscima. I kamen ste mi pogazili / U najezdi / Oganj vaše mrnje /U domove / Naseli strepnju. Pjesnik Pešorda se buni protiv 'ognja njihove mrnje koja je u domove naselila strepnju'. Mile Pešorda, iskonski pjesnik, znao je da mora ostati uz svoj narod, prosvjedovati protiv zla i ognja mrnje. Zato nije postao kvisling, naprotiv, patio je sa svojim narodom, nije postao taliban,  jer mu je osvetniko vjersko islamsko nasilje tue jednako kao i kršansko i svako drugo i tree. Nije ni poticatelj na zloin, za što je optuen,jer mu je zloin stran i  jer se sudbinski pita „Kome u se emu predati / U ovome blijedom blijesku ivota?

Predrag Matvejevi. Onaj koji je obijedio, oklevetao i uvrijedio Milu Pešordu, tko je on? Neki istunac, uzor ovjek, kao i škola na kojoj je govorio protiv ove naše zemlje, La Sapienza, dakle moda ovjek mudrosti sapijencijalan ovjek? Predrag Matvejevi je poinio crimen. Uvrijedio je i oklevetao ovjeka koji je samo pjevao i patio sa svojim narodom. Predrag, kojega li obvezujuega imena, je suprot svom imenu - klevetnik, koji hoe progon, htio bi poseban sud za talibane, osokoljen, ohrabren Mesievim odlikovanjem uzletio je  u svojoj mrnji na hrvatsko i Hrvate tako visoko da je njegov  pad nakon sudskoga pravorijeka bio pravi tresak. Ne e mu puno pomoi ni priznanje don Ivana Grubišia, splitskoga ljeviara, koji je uime svoje imaginarne „Hrvatske akademske udruge“(HAU) proglasio P.M. „osobom dijaloga – osobom godine“, zbog, kako ree don Ivan,  „višegodišnjega prepoznatljivog djelovanja i promoviranja humanih civilizacijskih i suvremenih vrijednosti“. Presuda Matvejeviu odjeknula je daleko. Sve do matice mu Srbije, odakle Srpska informativna mrea s lakoom presudi da je presuda Matvejeviu sramotna. U Zagrebu se javlja Vesna Pusi, za koju je presuda Matvejeviu skandalozna. Na elu ljevorukih jurišnika je Jutarnji list sa Sanjom Modri i jurišnikom kolumnistom Politike beogradske Miljenkom Jergoviem, koji bi s hrvatskim knjievnicima na vješala, ali, ni sa sucima koji su sudili, a on ih poimence nabraja, ne bi imao milosti – trai javni lin. Za njega je sudac Vrhovnog suda Hrvatske Draen Tripalo 'notorni maneken hrvatskog pravosua „ije se lice valjalo po stranicama punomasnoga tiska, šarmirajui javnost presudama svoga nositelja i njegovim fensi izjavama na razliite teme.“.


SANADER, BRANITELJ KLEVETNIKA

Kad presuda nije po volji, valja se obraunati sa sucima. Nezavisnost i nedodirljivost sudaca i suda, za ovoga je provincijalnog piskarala, otrovanog ideologijom miloševievske Jugoslavije, neprihvatljiva, a suci nisu nedodirljivi, pa im istrauje „moralne biografije“. Neuveno!. Jergovi se ne libi pojaati navodnu pogubnost presude Pešordi istiui da je Matvejevi osuen na robiju, a nije ve na uvjetnu osudu, što i nije kazna u pravom smislu, ve sudska mjera, prijetnja i stavljanje na kušnju osobe koja je tako osuena zatvorsku kaznu. U obranu Matvejevia nije se libio stupiti i bivši premijer Ivo Sanader, koji je za tu svrhu podvojio svoju linost, na nekoga dvoglavog orla od kojeg je jedna glava ona  premijera, pa se ne bi miješao, a druga glava, vidi uda, glava pisca iz P.E.N.a i knjievnika iz DKH, koji ne moe odobriti suenje piscima, jer, neprihvatljivo je da se u današnje vrijeme donosi presuda kakva je izreena Matvejeviu.“ Svašta. Ta podvojena linost u sluaju Sanadera pokazala se otrovnom kada je, sa mnom zajedno na splitskoj Rivi, govorio „ne damo naše generale, svi smo mi Mirko Norac“, a dvije godine kasnije izjavljuje kako nema te cijene koju nije spreman platiti za ulazak Hrvatske u EU, i što ree to i uini, izruio je viteza našega generala Antu Gotovinu Haaškom tribunalu, gdje i sada, ve pet godina ami u kandama meunarodne pravde. Pokazalo se da bivši premijer ima pogrešan izbor: umjesto Pešorde - Matvejevi, umjesto naših generala – Sheveningen, haaška robijašnica.

MATVEJEVIEVA TOTALNA ODANOST KOMUNIZMU

Pešorda i Matvejevi  su dva oprena, udaljena svijeta, koji se nigdje ne dodiruju osim u iskljuivosti i totalnoj odvojenosti. Svjetonazori su im kristalizirani u Matvejevia je to jugoslavistika, „Jugoslavenstvo danas,“ knjiga koju mu prireuju u Beogradu miloševievi juerašnji suradnici, komunizam, na izbornoj je listi  talijanskih komunista i šuvarovsklog SRP-a crvenog recidiva u slobodnoj Hrvatskoj., totalna odanost komunizmu, Jugoslaviji i etnikom srpstvu „Ono što Matvejevi govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacistike propagande, on brani i zastupa velikosrpska etnika stajališta; za velikosrbe sadašnja Hrvatska je i ustaška, i rasistika, i fašistika“ – pisao je Zdravko Tomac, (Fokus, Zagreb, 25.IV. 2008.) obraenik i domoljub koji zna što piše i govori. U Pešorde, profesora i pjesnika je to hrvatsko domoljublje, briga za budunost svoga naroda, pjesniko i duhovno promišljanje Hrvatske u njenom viktimološkom rastu, iz rtve a ne iz vlastitog zloina.
 

PEŠORDA NACIONALAN I UNIVERZALAN

„Pešorda je pjesnik moderniteta, njegova otvorenost francuskom pjesnikom duhu, poimence Rimbaudu i Charu, osnauje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristei brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnoga midentiteta u prostoru i vremenu s jedne te univerzalne topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druge strane Pešorda postie konzistentnu i inspirativnu sintezu duha i rijei, hrvatske povijesti i suvremenosti, zajednice i pojedinca. Pešordina lirika je nepokolebiva otpora svim razornim silnicama i pogubama koje prijete narodnom i osobnom opstanku, odrješito i ponosno slovo prkosa svim zlotvorskim tvorbama i nasiljima nad jezikom, domovinom jezika i ovjekom koji ga gradi“(Boidar Petra: Bašanska ploa Mile Pešorde). Nigdje talibana, kvislinga, poticatelja  mrnje, samo nacionalno svjesna poezija svim zlima usprkos.
      Meu te predstavnike dviju ideologija, dvaju svjetonazora, smjestio se sud. Sud je presudio. Predrag Matvejevi je kriv zbog klevete i uvrjede Mile Pešorde. Na stranu krivca klevetnika stavilo se i Dravno odvjetništvo Republike Hrvatske podnošenjem Vrhovnom sudu Hrvatske zahtjeva za zaštitu zakonitosti s  prijedlogom da se presudu Matvejeveu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suenje pred izmijenjenim sucem pojedincem.

Ovdje naziremo tri razine problema: 1. ustavnopravno, 2. kaznenopravna  i 3. politika. Ustav štiti prava pojedinca i odreuje sudbenu vlast. Svakome se graaninu jami štovanje i poravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog ivota, dostojanstva, ugleda i asti (lanak 35 Ustava RH). Prema Ustavu RH Sudbena je vlast samostalna i neovisna. (l. 115/2)


AST I UGLED

ast je unutarnja vrijednost ovjeka iskazana u društvu, ona je dio ljudskog dostojanstva, vrijednosti koja ulazi u krug elementarnih dobara ovjeka. Svaki pojedinac ima kao ovjek subjektivno pravo na priznanje svoga ljudskoga dostojanstva, svatko, pa i onaj koji je osuen za  neasno djelo (za svakoga vrijedi rimsko pravilo da se svakoga smatra neporonim - quisquis praesumitur bonus). Djela protiv asti i ugleda uperena su protiv elementarnih ljudskih prava, ona znae negiranje ljudskih kvaliteta, odricanje osnovnih pretpostavki za nesmetano izvršavanje socijalnih funkcija. Dostojanstvo, ast i ugled svih se štiti.
Sama ast je slojevita kategorija, koja pokriva razliite vrijednosti koje ovjek u sebi inkorporira bilo s obzirom na podrijetlo, pripadnost nekomu narodu (nacionalna ast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna ast), ast koja slijedi iz same spolne biološke odreenosti (spolna ast), ili pak kao pripadnik ljudskoga roda (ljudsko dostojanstvo). Ugled se moe vezati za ugled u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-politikom ivotu, a stjee se ponašanjem i pozitivnim rezultatima.

Kaznenopravni aspekt ovoga sluaja Pešorda-Matvejevi je jasna. Sud je nedvojbeno utvrdio postojanje kaznenih djela klevete i uvrjede i za to odmjerio kazne i utvrdio jedinstvenu kaznu uvijenim osuenjem Matvejevia. Klevetnika izjava mora biti podobna da bi škodila asti i ugledu, mora biti prikladna da izazove prijekor, ili prezir, ili da umanji njegov ugled u javnosti. Radi se o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenoga ugleda i reputacije, ponienju, tako da moe umanjiti njegove mogunosti obnašanja društvenih zadataka i funkcija. U tome je i društvena opasnost klevete, koja nosi u sebi potencijal znaajnijega umanjenja društvene vrijednosti neke osobe i to ne samo kada stvarno nastaju teške posljedice za ošteenoga, ve i kad se tek stvara mogunost takve štete. Za klevetu je bitno iznošenje neega neistinitoga, a za uvrjedu neega uvredljivoga. Sadraj uvrjede je u omalovaavanju, u negativnom sudu o vrijednosti drugoga. Takav omalovaavajui stav iskazao je klevetnik Matvejevi koji na pitanje novinara tko je protiv njega podnio tubu u Hrvatskoj, P.M. odgovara: „Jedan beznaajni pjesnik, neki Mile Pešorda“ Tako o dobitniku više nagrada za poeziju Mili Pešordi sudi ovaj publicist, koji se hvali objavljenim razgovorima s Miroslavom Krleom, kao svojim djelom, Jugoslaven, mostarac, ukrajinac, srbenda, talijanski komunist i pisac nekih mediteranskih kuhinja.

KLEVETNIKO PONAŠANJE JE OPASNO

Matvejevia nije spasilo od odgovornosti pozivanje na odredbu zakona  o nekanjavanju za uvrjedu izvršenu u ozbiljnoj knjievnoj ili drugoj kritici. Bilo je bjelodano da je klevetnik Matvejevi imao namjeru vrijeanja (animus iniurandi),  da je djelo poinjeno s namjerom da se netko omalovai (Iniuria ex affectu facientis  cinsistit. Ulpian- D 47). Naravno, kritika javne djelatnosti, kad je istinita i opravdana, mora postojati, neophodna je u društvu i pomae napretku ovjeka i njegove sredine. Presuda klevetniku P.M. nije znak negativne atmosfere za društvenu kritiku. Ona pokazuje da je u ovom sluaju sud ocijenio da je kritika klevetom i uvrjedom, s namjerom vrijeanja, bila zlobna, neopravdana i da je trebalo primijeniti zakon. Neke je i taj postupak naveo da se predlae dekriminalizaciju klevete, odnosno ukidanje kaznenoga djela klevete za javnu rije.

Ako sud ustanovi da je javna rije izreena klevetom, mora suditi. Takva ponašanja su opasna. Nije se samo jedna osoba ubila nakon što je saznala da je za nju netko javnom kritikom iznio nešto neistinito, pa ona, ta osoba, više s tim optereenjem ne moe i ne eli ivjeti. To je jedan od oblika ubojstva linosti kad oklevetani ne moe podnijeti ono što je netko neistinito i/ili uvrjedljivo za njega rekao u javnosti. Druga je stvar da kazna zatvora nije primjerena verbalnim deliktima uvrjede i klevete, što suci uviaju, pa izbjegavaju kaznu zatvora ili izvršenje uvjetuju rokom kušnje.

(Tjednik za kulturu HRVATSKO SLOVO br. 791., str. 28.-29., Zagreb, 18.VI.2010.)

 

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!