www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 15 Listopad 2019
 
 
HODOAE SVETOJ ANI U KOSOVO KOD KNINA - FRANJO TALAN
Petak, 06 Kolovoz 2010
Izvješe s odranog hodoaša svetoj Ani u Kosovo kod Knina i posjet ruševinama Borievca, Prijeboja, raseljenih katolikih upa i mjesta Like te posjet Udbini i spomen crkvi hrvatskih muenika

U Borievcu
Molitva za sve, bez obzira što jedni imaju spomenik, a drugi ga nemaju
Za hodoaše svetoj Ani u Kosovo kod Knina dogovor u Društvu za obiljeavanje grobišta zapoeli smo nakon komemoracije na Ksajpi kod Šenkovca, 10. srpnja, a informaciju od hodoašu ve se razmatrala i nakon komemoracije u Kotoribi, 25. lipnja i nakon mise zadušnice za vl Vilima Cecelju, 3. srpnja. Bilo je planirano da do Zagreba krenemo osobnim automobilom gdje emo se pridruiti hodoasnikom autobusu Hrvatskog rtvoslovnog društva koji u 5 sati ujutro, na sam blagdan, 26. srpnja 2010. godine kree s parkirališta kod Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Kako je ve uobiajeno trebalo je podsjetiti i ostale koji se obino pridrue takovom pohodu. Naime iz plana putovanja je vidljivo da e se na hodoašu prevaliti preko 600 kilometara, a mnogi zbog posla, neki i iz zdravstvenih i ostalih razloga nisu u mogunosti odvojiti vrijeme i uputiti se na tako dugi put. Dakle u ponedjeljak 19. lipnja uputio sam dopis gospoi Jadranki Lui, tajnici Hrvatskog rtvoslovnog društva kojim sam potvrdio da e na hodoaše iz Društva za obiljeavanje grobišta biti prisutni Stjepan Jovan, Josip Kolari i ja, a vjerujem da e se putovanju pridruiti i sin Bla, dakle etvorica hodoasnika. Kako su u meuvremenu putovanje otkazala prva dvojica njihova mjesta popunili su Ivan Jaklin iz Varadina i Vlado Horenec, iz upe Sveti Ilija, ujedno lan Odbora upe za ureenje Spomen podruja vl Vilim Cecelja. 

Put prema Kninu i crkvi Svete Ane
Iz Kriovljana krenusmo ujutro nešto iza 3 sata, a u Varadinu na autobusnom kolodvoru pridruio nam se Ivan Jaklin, te poslije na parkiralištu kod benzinske postaje Šilec i Vlado Horenec. Vonja auto cestom nije dugo trajala te smo do naplatnih kuica u Lukome došli oko pola pet, parkirali smo auto te smo pješke, uz rub kolnika, krenuli do benzinske pumpe na auto cesti gdje e nas autobus najlakše pokupiti. Tu pozovem Antu Belju, vou našeg hodoaša te ga izvijestim o mjestu na kojem emo ih priekati. Ostalo nam je vremena za popiti jutarnju kavu što smo i uinili, a uskoro, oko pola šest sati stie i autobus u koji se ukrcavamo uz pozdrav voi puta i ostalim hodoasnicima.

Oko pola deset stiemo u Knin gdje se na benzinskoj pumpi kratko zaustavljamo. Do ulaska na odvojak lokalnog puta koji s glavne ceste vodi prema crkvi Svete Ane u Kosovu stiemo nešto prije deset sati te se upuujemo pješke prema crkvi, prošteništu. Tu nas ve eka Zlatko Pišpek i brat mu Zdravko, iz Kotoribe koji su svetoj Ani u Kosovo došli iz Makarske, s godišnjeg odmora, a tu susreemo i eljka Tomaševia koji je predvodio hodoaše upa s otoka Pašmana. Tu su bile i razliite hodoasnike skupine iz susjednih gradova, i iz Zagreba i Splita i Šibenika i okolnih mjesta, a nakon mise susreo sam i jednu grupu naših iseljenika koja je svetoj Ani u Kosovo kod Knina došla iz Australije, Mato Veki i Anton Vrlji, koji su pomogli obnovu crkve Svete Ane. Inae crkva svete Ane u Kosovu izgraena je 1734. god. Budui da je bila malena, podignuta je god. 1765./66. nova crkva. God. 1933. podignut je novi zvonik, isturen ispred proelja i poivao je na 2 stupa. U domovinskom ratu, u noi 30. rujna na 1. listopada 1992., pobunjeni Srbi crkvu su do temelja srušili. Podignuta je na istome mjestu nova prema nacrtu ing. Zdravka ivkovia. Blagoslovio ju je na svetkovinu sv. Ane 2000. god. biskup Ivas (podaci s portala samostana Sv. Ante Knin). Sudjelujemo u procesiji i misi koju je u koncelebraciji s tridesetak sveenika sluio mons. Ante Ivas, šibenski biskup, a u dirljivoj propovijedi nekako su mi se u dušu najdublje upile rijei iz njenog drugog dijela, u kojem je izmeu ostalog rekao: „Došli smo ovdje danas uiniti spomen na našu brau i sestre, da „ne zaboravimo baštinu što nam namriješe!“ A baština koju nam namriješe je velika i vana, obvezujua za našu sadašnjost i budunost: treba nam otkriti i svjedoiti pravu istinu o onome što se njima i s njima ovdje dogodilo… Jer oni su i istina o nama, oni su i naša istina… „Istina e vas osloboditi“, rekao je Isus.“


Ubojstvo hodoasnika 1941. godine
Potom je biskup Ivas ukratko prenio okolnosti stradanja hodoasnika iz 1941. godine.Kronika upe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke.., i mnoga druga svjedoanstva svjedoe da je na današnji dan 1941. godine, upnik upe Drvar vl. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim upljanima na hodoaše, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio obiaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod.., dakao oboruani jedino svojim  krunicama kao svojim orujem. Sutradan je bila nedjelja, pa da upljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, upnik je s hodoasnicima sjeo u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka… Na tromei Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili etnici… Pobunjenici su napali vlak, upnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodoasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjau. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez kria i spomena…

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (etnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate. upnika vl. Jurja Gospodnetia su etnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog muenja nabili na raanj i pred njegovom majkom ga ivoga ispekli… Slina sudbina zadesila je i vl. Krešimira Barišia u Krnjeuši.., Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih etnika Drae Mihailovia i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruivali, gotovo cijeli kraj istone Like i jugozapadne Bosne, oišen od svega nepravoslavnog puka.., u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku kokarde… I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašistikih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga… (Gojko Polovina piše o tim dogaajima:“…ostaje injenica da je u masi neboraca tog momenta u pljaki i paljenju uestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politiki i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hou javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedoenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)…) I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih dogaaja…

Treba nam istina, a ne stare parole!
Potom je nastavio: Mi ovdje nismo došli optuivati.., ovo je mjesto ljubavi.., ali sjeati se i zgraati se moemo i moramo ! Mi smo se ovdje došli kršanski moliti za našu brau i za pobjedu Istine o njima… Jer ta je istina bila ubijena i prešuena… ak što više, najstroe, je zabranjeno da bude istina, pod prijetnjom smru onima koji bi je i pokušali otkriti. „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ bila je parola koja je nekima sve dopuštala i opravdavala i vješto skrivala… I to sve zato da bi se konstruirala druga „istina“, lana istina koja je postala slubena istina, privilegirana, revolucionarna, partijska istina, (partizanska, antifašistika…) Jedino se ona smjela širiti svim propagandnim sredstvima… Ona je proglašena velianstvenom i slavnom. Podignut joj je velianstveni spomenik…Ona se slavila, morala se slaviti.., kao „Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH… (i to antifašistiki)…

Ako je to tako moralo biti, u stravinoj ideologiji i praksi „sovjetskog“ komunizma crvene zvijezde, srpa i ekia, koji se proglasio i vladao se kao apsolutni gospodar istina i sudbina ljudi i dogaaja…“Ili tako ili nikako!“..,  imamo pravo pitati, u Slobodi Istine: iji ustanak, ustanak na koga, i protiv koga..? pitamo s ubijenim hodoasnicima svetoj Ani… Treba nam istina , a ne stare parole!  ujemo eto, kako e se opet podignuti isti spomenik.., i kako e se na istom mjestu slaviti isto slavlje.., istoj toj „revolucionarnoj Istini“… Smijemo li rei da je to zaprepašujue!! – zapitao se i biskup kao i mi tamo prisutni i još brojniji koji misi u Kosovu tog dana nisu mogli prisustvovati.
U završno dijelu biskup Ivas je rekao: U slobodu ovoga naroda i zemlje hrvatske je uloeno puno ljubavi, brige, krvi, stradanja rtava… Za slobodu sve djece Boje, Bog naš je zaloio sav svoj ivot na kriu.., i pozvao nas da ga slijedimo… Kri je put i znak naše slobode u Bogu… Treba nam slobode prave Istinite Boje, Kristove slobode, da bi mogli Istinu ivjeti, istinito opraštati, istinito se miriti, biti u miru i u ljubavi ivjeti i graditi bolji ivot, i bolju domovinu, bogatu i sretnu za sve njezine ljude…
Sloboda se mora dogoditi u nama, u našim pametima, srcima i duši. To moe uiniti i darovati samo Bog… Sve drugo su isprazne fraze koji mnogi (naroito politiari svih vrsta) koriste za nove podvale…

U završnom dijelu „Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada, darovi su neba,
pogledaj u oi Stvoritelju svom.   … Kiše padaju, polja raaju, djeca sanjaju.., nije nas ostavio Bog… Amen!

     Hodoasnici koji su došli s raznih strana bili su na uzvisini oko oltara, koji je bio ispred crkve, a ostali dio nalazio se preteno u hladovini. Oko crkve nalazi s nekoliko grobova, a zdenac koji je sagraen za osvjeenje hodoasnika zatrpan je smeem, iz teksta utisnutog u kamene zaštitne zidove moe se proitati: Ova je atrnja napravljena i blagoslovljena za slatki napitak pobonoga puka Sv. Ane na 26. VII. 1937.

Posjet Kninu i Borievcu

Nakon mise pozdravljamo se s biskupom i prijateljima iz Australije i krEemo prema autobusu s kojim uskoro stiemo u Knin gdje je predvien ruak. Nešto prije 14 sati napuštamo Knin i upuujemo se prema Borievcu. Putem nam Anet Beljo objašnjava dogaaje iz povijesti.

U Borievac dolazimo oko 15 sati popodne tu su nas doekali, otac biskup Mile Bogovi, a tu je bio i upnik  fra Robert Jozipovi, kojemu je povjereno nekoliko upa s kojima upravlja iz Donjeg Lapca. U posjetu Borievcu bio je i Nikola Pavii, danas ivi u Zagrebu, posljednje dijete koje je kršteno u Borievcu, roen je 12. oujka 1941. godine, a nakon toga etnici su ih sve protjerali i do danas se nitko nije vratio. Protjerani Borievljani i njihovi potomci tek su nakon Oluje mogli posjetiti svoje rodno selo, a povrat na temelje i zgarišta svojih kua onemoguen im je jer su spaljene knjige. No raseljeni mještani nadaju se kako e se i to riješiti. Crkva se obnavlja, a na zidu, desno od ulaza Udruga Liana upe Borievac postavila je spomen plou na kojoj piše: Povodom proslave 200 godišnjice upe Roenja blaene djevice Marije, 8. rujna 2007, a na ploi smještenoj na suprotnoj strani nalazi se natpis „Na ast maloj Gospi, 8. 09. 1996. ovaj kri podigoše upljani upe Borievac.
Ulazimo u crkvu u kojoj smo kod kria poloili vijence i zapalili svijee, a tu nam se obratio biskup Mile Bogovi, koji je rekao:  „Zahvaljujem Vam što ste došli ovamo poloiti vijenac rtvama borievake upe iz 1941. godine. Bila su to ratna vremena kada su mnogi, ni krivi ni duni, stradavali. Bez obzira koje su bili nacije ili vjere, trebamo gajiti poštovanje prema svim nedunim rtvama.
Drago mi je uti da su spomenici s imenima srpskih odnosno pravoslavnih rtava uglavnom sauvani. I treba ih uvati i odati duno poštovanje svim nedunim rtvama na srpskoj, odnosno pravoslavnoj strani! ao nam je što se u vrijeme komunistike vlasti sustavno radilo na brisanju spomena nedunih rtava meu katolicima Hrvatima i da tim rtvama ni do danas nije podignut spomenik. Zato ste donijeli vijenac ovamo u crkvu koja sama svojim ruševinama svjedoi o stradanju upe Borievac i njezinog stanovništva.
Zajedno s vama izraavam alost i tugu da se jednom pokretu, i to onom njegovom zloinakom dijelu, obnavlja spomenik, pogotovo što se to ini uz potporu i suradnju drave Hrvatske, protiv duha i slova odredaba iste Drave. ao nam je zato što se time nedunim rtvama i dalje uskrauje duno poštovanje a ujedno se i dalje ruše putovi pomirenja izmeu Hrvata i Srba na ovim prostorima.
To se uvijek ini kada se ne poštuje istina. Tako se to inilo i u ratu i u miru, uglavnom uz pomo snaga sa strane. Zanemaruju se one inicijative koje su ovdje pokretane i od Srba i od Hrvata da jedni druge zašite od svega onoga što ugroava suivot jednih i drugih na ovim prostorima, tj. da ih zaštite od suprotstavljenih ideologija i snaga koje su ovdje radile na istrjebljenju „onih drugih“. U takvim sukobima stradaju mnogi neduni ljudi na jednoj i drugoj strani, a ovdje se dogodilo da su Hrvati doslovno istrijebljeni.
Uvjereni smo da ni braa Srbi i pravoslavci koji ive ovdje i koji ovdje ele ivjeti ne podravaju „punjenje prve puške“ koja je ovdje uništila sve što je hrvatsko i katoliko.
Naalost, i u sutrašnjem okupljanju u Srbu teško nam je vidjeti nešto drugo nego upravo to: iz Srba se i dalje usmjeruje puška prema Hrvatima i katolicima kao što je bila ona prije 69 godina. U takvom ozraju moe lako zaivjeti ne tako davni program da se na nišanu dri i drava Hrvatska.
Kako ree jedan biskup, na djelu je pucanj u jedinu ISTINU kako bi se spasila neka antifašistika, partizanska, etnika, komunistika ili neka druga ideološka ili politika istina. Dok god se budu iskljuivo politikim sredstvima branile te „istine“, nee biti izraeno duno poštovanje prema rtvama ni s hrvatske ni sa srpske strane. Uvijek je opasno kad se politika do te mjere uzjoguni da ne dopušta pristup objektivnoj znanosti.
Od drave Hrvatske oekujemo da u ovoj do usijanja napetoj situaciji oformi tim strunjaka koji je u stanju dati objektivnu sliku svega onoga što se dogodilo na ovim prostorima u vrijeme drugog svjetskog rata i poraa te da tu sliku prihvati za temelj svojih odnosa prema Srbu i Borievcu, a ne da joj se izvana nameu neke slike i politike koje ve tako dugo truju odnose izmeu Hrvata i Srba.“
Nakon rijei biskupa uslijedila je molitva, koja je prema rijeima biskupa upuena za sve; bez obzira što jedni imaju spomenik, a drugi ga nemaju. Vijenac je poloen i svijee zapaljene ispred kria koji je postavljen na mjestu gdje je razrušeni oltar upne crkve Navještenja Blaene Djevice Marije. Kako saznasmo u subotu, 24. srpnja je u Borievcu uz tridesetak vjernika, preteito prognanih Borievljana, odrana misa zahvalnica koju je sluio donjolapaki upnik fra Robert Jozipovi. Bilo je to po drugi put u slobodnoj hrvatskoj dravi da se dri misa uoi "dana ustanka" u Srbu i oda poštovanja nevinim hrvatskim rtvama iz 1941. Na susretu, u ponedjeljak, na blagdan Svete Ane bilo je nekoliko Borievljana koji su oduševljeno doekali gospiko-senjskog biskupa. Od njih smo saznali da na raunu imaju ak 400 tisua kuna ali da nee nitko da preuzme poslove na obnovi crkve i da su osigurali su sav potreban materijal za podizanje krova, a u d dvorištu je ve sloena polovica potrebne grae.

Posjet Udbini i Spomen crkvi hrvatskih muenika

Za hodoasnike domaini su pripremili zakusku, a bilo je mogue i osvjeenje vodom i sokovima. Nešto iza pola etiri krenuli smo prema Udbini, našem slijedeem odredištu, kamo dolazimo nešto prije 17 sati, doako nas je fra Nedeljko Knezovi, udbinski upnik, a o tijeku gradnje Crkve hrvatskih muenika hodoasnicima je govorio sam biskup Mile Bogovi. Zbog radova na crkvi nismo bili u mogunosti razgledati spomen kamene s imenima hrvatskih grobišta i stratišta, a popis grobišta i kamenih blokova s natpisima hrvatskih stratišta objavit e se na web stranicama, www.udbina.com, izvijestio nas je fra Nedeljko Knezovi.


Nakon upoznavanja s prošlošu Udbine i izgradnjom crkve krenuli smo prema Prijeboju, iz kojeg je takoer od etnika prognano hrvatsko stanovništvo, u kojem danas ipak ima i nekoliko Hrvata. O stradanju stanovnika naselja govorio je prof. Igor Ivaškovi i danas umirovljeni prof. Drago Maar, isto jedan od prognanika, koji je hodoasnicima ispriao traginu sudbinu itelja Prijeboja i katolikog ivlja Like, a od progona se i sam spasio sklanjanjem u Biha gdje je kao profesor zaradio mirovinu i gdje i danas ivi. Izmeu ostalog spomenuo je da su se Prijebojani htjeli vratiti na rodna ognjišta što su mnogi u uinili, a li nakon ubojstva kovaa Mile Konjevia, koji se vratio 1956. godine, mnogi su odustali od povratka. Naime 1956. godine iz Bihaa se na Prijeboj vratila obitelj Mile Konjevi koji je bio poznati kovaa i „duše“ sela. Njegov je povratak ponovo probudio elju Prijebojana za povratak pa se je sve više ljudi poelo interesirati za obnovu sela. Meutim odreenim strukturama u tadašnjoj vlasti oito je bilo jako stalo da sprijee obnovu Prijeboja, a idue godine, ubijen je Mile Konjevi i njegov tek punoljetni sin, a supruga je ranjena. Krivac za ubojstvo nije pronaen te Prijebojani zakljuiše da je ubojstvo organizirano ime je  povratak raseljenih izostao. Uslijedilo je potresno i do suza bolno svjedoenje Dragice orak, a  ubojstvu sina i nepriznavanju ikakvih prava sve nas je jednostavno prenerazilo.

Poloen je vijenac kod kria na groblju, a molitvu je predvodio biskup Mile Bogovi.

Prijeboj - teak ivotni put Dragice orak i njene obitelji
O stradanju ivotnom putu Dragice orak i njezine obitelji prof. mr Igor Ivaškovi je zapisao: Dragica orak, roena je u Vrhovinama 17. studenog 1927, a 1945. godine, zbog partizanskog nasilja bjei u Vukovar. Udaje se za Josipa orka (iz Likog Priboja) 26.12.1947. godine, a 25.11.1948. rodilo im se prvo dijete Slavko. Mlada se obitelj 1949. godine vratila u Prijeboj kod Plitvikih jezera koje je mu morao napustiti 1942. godine, kada je selo spaljeno od strane etnikih jedinica iz Like. U Priboju (Prijeboju) su im se rodile još dvije keri, Marica i Ankica 1952. odnosno 1954. godine. ivot u selu je bio iznimno teak, jer su sastav stanovništva inili iskljuivo Hrvati, pa je selo meu pripadnicima okolnih sela sa dominantno srpskim stanovništvom tretirano kao „ustaško“. To je privelo i do likvidacija nekih stanovnika 1957. godine, posljedica ega je bilo iseljavanje veeg dijela povratnika. Uvjeti za ivot s tim su se bitno pogoršali. Mu Josip, koji je obavljao posao šumara, umro je 1972. Obitelj je nakon toga u ekonomskom smislu nosio sin Slavko, koji je kao šumarski tehniar, jedini imao redovita primanja. Obitelj se je poveala 4.10.1975. kada se sin Slavko oenio. U braku mu se rodilo dvoje djece, 23.11.1982. sin Darko, a 14.8.1984. ker Maja. Teško financijsko stanje obitelji pokušavalo se popraviti sa povremenom prodajom ovaca.


Poetkom 90-ih godina stanje u Prijeboju se iznimno pogoršalo. Poznati su dogaaji oko „krvavog Uskrsa“ na Plitvicama. Hrvatima, koji su se našli na drugoj strani razgranienja, nakon toga onemoguen je normalan ivot. Branjeni su im izlasci iz kua i stanova, a selo Prijeboj se ponovo našlo na meti najekstremnijih velikosrpskih terorista. Prijeboj nije sluajno izabran i kao mjesto odravanja velikosrpskog mitinga, kojega je vodio današnji haaški optuenik Vojislav Šešelj.  Nakon verbalnih prijetnji uskoro su poela i fizika maltretiranja s im su i ivoti prijebojskih Hrvata postali ugroeni. Najprije im je oduzimana imovina, a nakon toga u ljeto 1991. na kuu Dragice orak nasumice su ispaljivani hitci i rafali iz razliitog oruja. Djeca su nakon tih dogaaja evakuirana u sigurnije dijelove Hrvatske, a na Prijeboju su ostali sin Slavko sa enom i majka Dragica orak.

Ubojstvo sina Slavka, uskraivanje prava na pomo u obnovi kue – onemoguavanje povratka
U subotu 28.9.1991. godine, prije podne po sina Slavka došle su tri naoruane osobe koje su se predstavile kao pripadnici srpske teritorijalne obrane iz Korenice, kamo su ga po njihovim rijeima i odveli. Nakon nekoliko dana na kuu Dragice orak izvršen je napad vatrenim orujem, izmeu ostalog i tromblonskom minom, zapaljeno je okolno sijeno i štala. Dragica orak i snaha Rada orak ostale su ive zahvaljujui bijegu na tavan, gdje su provele no. U listopadu 1991. Dragica orak bjei u Biha. Nakon desetak dana sa skupinom Hrvata iz Bihaa preko Sarajeva uspijeva doi do Zagreba te se nastanjuje kod svojih keri. U ljeto 1992. godine preko UNPROFOR-a prima pismo, iz kojega saznaje da joj je sin Slavko pronaen mrtav u šumi u mjestu Homoljac. Nakon toga je pokopan u groblju na Prijeboju.

Nakon vraanja ovog podruja pod suverenitet Republike Hrvatske Dragica orak se vraa u selo Prijeboj. Tijelo sina Slavka je ekshumirano 1996. godine, nakon ega je dr. Draen Cuculi sa Zavod za sudsku medicinu iz Rijeke u obdukciji ustanovio, da je Slavko orak ubijen sa tri prostrijele rane u predjelu grudnog koša. Pokree se i kriminalistika obrada što je privelo do kaznene prijave protiv nepoznatog poinitelja, koji meutim nikada nije pronaen. Danas u okolnim selima navodno postoje svjedoci toga zloina, koji se boje progovoriti o tom dogaaju zbog straha pred svojim sumještanima, nekadašnjim predvodnicima agresije na Hrvatsku. Iako je Dragici orak priznat status roditelja poginulog civila u Domovinskom ratu i podnošenja zahtjeva za obiteljsku mirovinu i za ostvarivanje prava za civilnu rtvu rata, nikakvu novanu naknadu nije primila ni ona sama ni njezini unuci, djeca ubijenog Slavka orka. Kua Dragice orak potpuno je devastirana, iz nje su naime odnesena sva vrata, prozori, namještaj, pei, utinice itd…., no Dragici orak nije pruena nikakva pomo bilo u pogledu obnove kue ili ostalih vrsta pomoi koje su primili ostali povratnici.

Dragica orak, u utorak 03. kolovoza kae da je sin Slavko te kobne subote, 28. rujna 1991. godine popravljao traktor, odveli su ga ujutro, prije podne, a eto nikad se nije vratio. Snaha Radmila djevojaki Rodi  roena je na Plitvicama i danas ivi u Australiji, kao i unuci, Darko i Maja. Vjerujem da se pitanje njihovog povratka u Hrvatsku, u roditeljski dom ne treba ni postavljati. Hoe li se vratiti na oevinu!??

Prema podacima prof mr. Igora Ivaškovia selo Prijeboj je nakon paljenja 1942., nakon rata 1945. sravnjeno sa zemljom, a posjedi Prijebojana bili su nacionalizirani-oduzeti. Kue su bile potpuno porušene, pa su se povratnici naselili u dašare i preivljavali od ovarstva, stanje se dodatno pogoršalo osnivanjem zadruge „Planinsko dobro“, koje je oduzelo svu zemlju Prijebojanima te su povratnici bili prisiljeni na rad za dnevnice (koje su se sastojale od krumpira i ita) u zadruzi, a imovina je bila oduzeta i onima koji se poslije rata nisu vratili.

O raseljavanju stanovnika Prijeboja govori i groblje koje se nalazi iz rušene crkve, a na jednom od preostalih spomenika, kamenom kriu uklesano je; Ovdje poiva u miru bojem Franjo Sori, roen 20/7 1856, umro 15/8 1921. Spomen podie sin Jure iz Amerike. Na drugom spomeniku piše ovdje poiva, u miru bojem iril Ili, 1885 umro 1928, lahka mu zemlja. Na grobu Slavka orak zapisano je Ovdje poiva u miru bojem Slavko orak (1848 – 1991) ubijen, a na istom grobnom mjestu nalaze se i posmrtni ostaci oca, Josipa orak, koji je ivio od 1916-1972.

Pa evo neka im je svima laka zemlja u kojoj im kosti poivaju

Vjerujemo u ekshumaciju i dostojan ukop  rtava poubijanih 27. srpnja 1941. godine

Vjerujem da e se starici Dragici orak, priznati prava i status koji zasluuje, a nadamo se i vjerujemo da e Hrvatska omoguiti povratak imanja i posjeda raseljenim stanovnicima i Borievca i ostalih prisIlno raseljenih naselja i njihovih potomaka, za koje vjerujemo da e se i neki vratiti. Kako je Hrvatska uloila preko 3 milijuna kuna za obnovu spomenika u Srbu, koji je tako podignut i u spomen na etniko-komunistike pokolje 27. srpnja 1941. godine kojim je zapoelo išenje Like od Hrvata, izraavamo nadu da e istim arom poraditi na ekshumaciji rtava poubijanih tog datuma i njihovom dostojnom pokopu, a vjerujem da e u spomen na njihovu nevinu rtvu Vlada Republike Hrvatske podignuti i spomenik. Mišljenja sam da demokratska vlast Hrvatske ima pravo odluivati kud e usmjeravati sredstva poreznih obveznika, a vjerujem da i Vladu i Predsjednika, pa i lanove Sabora, kao i njihova savjetodavna tijela na dostojan odnos prema rtvama obvezuju i deklaracije o ljudskim pravima i da svaki ovjek kao  minimum ljudske civilizacije zasluuje pravo na grob, a pogotovo rtve planiranih ubojstva totalitarnih sustava koji su vladali na podruju Hrvatske, prije, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i u poratnom razdoblju, nakon 1945. godine.

Put prema Slunju i povratak u Zagreb i Varadin
Grupa hodoasnika predvoenih eljkom Tomaševiem, hodoasnici iz upa i samostana otoka

Pašmana, krenula je na Plitvika jezera gdje su poloili vijenac na mjestu pogibije hrvatskog policajca Josipa Jovia, a pedesetak hodoasnika koji su došli autobusom iz Zagreba uputila se, na prijedlog Vinka Vice Ostojia u Slunj, na parkiralištu preko puta upne crkve, posjetilo se i mjesto sjeanja na Juru Francetia, a tu je kod kria za sve rtve izmoljena molitva i zapaljena svijea.


U autobusu sam izvijestio hodoasnike o aktivnostima Društva za obiljeavanje grobišta ratnih i poratnih rtava u Varadinskoj i Meimurskoj upaniji gdje je na grobištima i stratištima postavljeno desetak spomen krieva,a zahvaljujui angairanju lanova Društva uspješno je izvedena i ekshumacija zapadnog dijela grobišta u Hrašanu gdje e se po deseti puta za redom komemoracija odrati u etvrtak 05. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. O obiljeavanju grobišta na podruja Zagreba i okolice govorio je Ivica Relkovi, a detaljno je opisao istraivanja na podruju naselja Gornja Kustošija. Nešto ispred mene u autobusu je sjedio Josip Puljak, roen 1926. godine u Imotskom, u nekoliko navrata ispriao je dio svojeg ivotnog puta, a  kako ve due vrijeme istraujem okolnosti stradanja rtava Drugog svjetskog rata i poraa zapamtio sam da je na „krinom putu“ prolazio kroz naselje Srainec gdje mu je Marica Košalec, koja je u to doba potkraj svibnja-poetkom lipnja 1945. godine mogla imati 17-18 godina dala šalicu mlijeka i javila roditeljima da joj je sin zdrav. Kad smo se iz Karlovca auto-cestom uputili prema Zagrebu upitao sam vozaa koliko smo kilometara danas prošli, odgovorio je da su ujutro posljednje znamenke na brojaniku bile 4182, a trenutno je 4845 kilometara. Dakle na našem hodoašu svetoj Ani u Kosovo kod Knina i obilasku upa i mjesta porušenih u etniko-komunistikom teroru prošli smo 663  kilometra, a do Zagreba je još predstoji tridesetak kilometara odakle je do Varadina i Kriovljana još oko 110 kilometara, znai da smo na današnjem putu prošli oko devetsto kilometara. U Zagreb na naplatne kuice u Lukom stigli smo oko deset sati, a puni dojmova doma u Varadin i Kriovljan stigli smo pred pono istoga dana. Nakon Varadina morao sam proi naseljem Srainec gdje sam se kod sadašnje OŠ Srainec, tu je nekad bila velika gmajna, a kasnije je sagraen „zadruni dom“, koji je kasnije pretvoren u zgradu škole koja je pred nekoliko godina nadograena i proširena. Ispred škole je podignut partizanski spomenik (N 46,32867º i E 016,28241º  - nadmorska visina 155 metara op ft). Do školskog dvorišta, negdje u visini sa zgradom škole, više zapadno, je velika, kamionska vaga, a iz je  poljoprivredna trgovina. Nekad, potkraj svibnja 1945. godine je na tom velikom prostoru noilo nekoliko tisua sudionika „krinog puta“ koji su u  zarobljenikoj koloni u Srainec bili došli iz Maribora, odakle su krenuli prema Varadinu.

Krini put kroz Varadinsku upaniju – od Maribora preko Varadina, Novog Marofa …

Da bi upotpunio ovaj tekst nazvao sam Josipa (85) koji mi je rekao, roen sam u Imotskom, a kasnije sam odrastao u Slavoniji, ivio je u Osijeku gdje je izuio zanat i u selu Harkanovci,a kasnije nakon rata imao je obrt u Orahovici, gdje je bio obrtnik tekstilac, pleta. U rat je otišao 2. veljae 1945. godine, iz Harkanovaca, bio je domobran, poginuo mu djed kao domobran u prvom svjetskom ratu. Bio u upuen u Austriji u Stockerau, na obuku i kasnije u 392, plava divizija, bio kod minobacaa, a danas ivi u Zagrebu. Nakon rata je bio u Mariboru, u tri logora, preivio je odvajanje u prvom logoru, i u drugom logoru, a u treom je bilo odvajanje pripadnika „crne legije“ koji su bili u ici i koje su odvedeni u šumu u Mariboru i poubijani. U Mariboru sam mogao biti oko deset dana, sa mnom je bio Ivica ulig iz Petrinje, bio stariji od mene 8-10 godine, kako sam ja bio siušni pazio je na mene, onda su nas uputili pješke prema Varadinu i poslije preko Novog Marofa za Krievce i onda za Poegu. Brod na Savi pa skelom u Bosanski Brod, a odatle na Zavidovie i Ozren sjekli šumu za pilanu u Zavidoviu, spavali smo u jarcima na suhoj travi. Poslije kapitulacije Japana, od Zavidovia su nas uputili u Sarajevo gdje smo dobili otpusnice, a u selo Vukovac, koje se zvalo Normanci, kod Harkanovaca, gdje me spasio Ivan Kusturi, došao sam u Harkanovce potkraj desetog mjeseca 1945. godine. Tu sam zatekao mlau sestru i brau, otac je radio, a mama je sa najmanjim bratom Antom otišla u Dobrince kod Imotskog.


Ostajem zahvalan Marica Košalec iz Srainca

Kad je kolona iz Maribora došla u Srainec odmarali smo na jednoj velikoj livadi, a tu je bilo nešto „slobodniji“ tretman te sam otišao preko ceste da zamolim vode ili kruha, ušao sam u jedno dvorište i prema meni je dolazila jedna mlada djevojka, dolazila je iz štale i u ruci drala muzilicu s mlijekom, koje je netom prije pomuzla. Molio sam je olovku i papira kako bi se javio roditeljima. Rekla mi je nek malo priekam da e mi donijeti šalicu za mlijeko i papir i olovku da napišem pismo majci. Vratila se iz kue i donijela šalicu te sam popio 2 šalice mlijeka  koje su mi još i sad u  sjeanju. Donijela je i olovku i papira te je napisala adresu i kasnije pismo mojoj majci: Draga majko vidjele sam vašega sina Josipa, bio je u Sraincu, dobro je, dala sam mu mlijeka, a kud su dalje otišli ne znam, potpisala se Marica Košalec, i napisala adresu. Ja sam joj kad sam se vratio s krinoga puta i logora zahvalio, a kasnije kad sam bio u mogunosti nastojali smo je i posjetiti, to je bilo negdje oko 1967. godine, kada smo navratili u Srainec, no Marica je ve bila udana i ivjela je Njemakoj, a gazda nije imao njezinu adresu. U ono doba baš se i nije bilo poeljno raspitivati o tome. Marica je kod te obitelji bila sluškinja i pomagala je u domainskim poslovima. Tako smo se vratili u Zagreb, kamo smo se preselili 1965. godine, nakon roenja sina Josipa koji je roen 28. rujna 1965 godine u Orahovici.  


Pišui ovaj lanak ostajem zahvalan Anti Belji i organizatorima hodoaša sv. Ani u Kosovo kod Knina, kao i lanovima Udruga Liana upe Borievac i ostalih, prof. Roguu, Igoru Ivaškoviu, Dragici orak, kao i iseljenicima iz Australije koji su pomogli obnovu crkve Svete Ane koja je od etnika bila srušena.

Zapisao Franjo Talan
Fotografije: Bla i Franjo Talan
 
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!