www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Utorak, 15 Listopad 2019
 
 
DON PETAR IMI - NEUMORNI GRADITELJ MATERIJALNE I IVE CRKVE
Ponedjeljak, 23 Kolovoz 2010

Petar Dominik Šimi roen je 28. lipnja 1938. godine u Drinovcima, kotar Ljubuški, od roditelja Ivana i Kate, roene Glavaš, u brojnoj obitelji: braa Zdravko, Zvonko, Sreko, Vlado i Miro te sestre Danica, Ljubica, Mila, Ljerka i Vinka.
Od kršanskih roditelja dobrog obiteljskog odgoja od malena je rastao u vjeri, a kršten je ve 29. lipnja, na Petrovdan, u upnoj crkvi. Krizman je u šestoj godini 1944. godine u Mostaru od strane biskupa Petra ule.


Osnovnu školu je završio u Drinovcima, a zatim nastavio nie razrede gimnazije u Ljubuškom i Soviima, gdje je 1951. godine završio malu maturu. Od 1951. do 1954. godine pohaao je eljezniku industrijsku školu u Zagrebu te nakon poloenog završnog ispita stekao svjedodbu eljeznike industrijske škole, strojobravarskog odjela. U to vrijeme susree se sa salezijancima, a don Nikola Pavii (budui prvi hrvatski provincijal) daje mu instrukcije iz latinskog jezika. Iz usmenih i pismenih informacija don Nikole doznajemo da je Petar bio dvije godine ministrant te da je eše primao svete sakramente i u svome vladanju pokazivao znakove sveenikog i redovnikog zvanja i elju da postane sveenik-salezijanac.

U molbi za primitak u salezijansku zajednicu Petar navodi kako ve due vrijeme o tome razmišlja te kako je došao do uvjerenja da je za to stekao zvanje i da ima volju, a i da su njegovi roditelji s tim sporazumni. U novicijat ulazi 13. kolovoza 1954. godine u Rijeci, a ravnatelj mu je glazbenik don Ivo Ljubi Horvaanin. U molbi za prve zavjete napisao je slijedee: „Kroz godinu novicijata nastojao sam upoznati duh i pravila Drube sv. Franje Saleškog, a nastojao sam dobro upoznati i samog sebe i došao do uvjerenja da u moi uz pomo Boju, do smrti ivjeti po Pravilima iste Drube. Stoga se svojevoljno odluujem posvetiti za sav ivot u Salezijanskoj drubi, jer sam uvjeren da u tako najsigurnije spasiti svoju dušu i raditi na slavu Boju i dobro blinjega, osobito mladei.“

Petar Dominik Šimi poloio je prve zavjete uoi Velike Gospe, 14. kolovoza 1955. godine u ruke provincijala Avguština Jakoba. Od 1955. do 1958. godine Petar pohaa Nadbiskupsku klasinu gimnaziju u Zadru. „Vjene zavjete“ poloio je u Zagrebu na Kneiji 01. prosinca 1962. godine, a „nie redove“ prima 1963. godine. Subakonat prima 1964. godine, a akonat u veljai 1965. godine. U molbi za primanje svetog reda sveeništva Petar je napisao: „…budui da po milosti Bojoj imam zvanje i volju za sveeniki stale, to slobodnom odlukom, a pun pouzdanja u pomo Boju i zagovor Nebeske Majke, molim da me se pripusti primanju sv. Sveenikog reda.“ Reenju ga je pripustio provincijal Martin Jurak, a supotpisali su vijenici Izidor Tušek i Nikola Pavii. Zaredio ga je kardinal Franjo Šeper 29. lipnja 1965. godine, a na prijedlog Salezijanske delegature, mladomisnik Petar imenovan je potom kapelanom u upi sv. Ane u Rudešu.

esto je isticano u njegovom odgojnom procesu kako je nadaren, samosvjestan, odluan, poduzetan i odvaan tako da to sada u njegovu odgojno-pastoralnom radu još više dolazi do izraaja. Njegovo ime Petar, podrijetlo iz kršne Hercegovine, roen i kršten na blagdan sv. Petra, krizman od Petra ule, zareen za sveenika na Petrovdan te niz drugih podudarnosti, kao da u sebi nosi oznake znaaja: vrstou stijene, jasnou vizije, nepokolebljivost pred poteškoama i odlunost u ostvarenju ciljeva, kako u odgojno-pastoralnom radu, tako i u gradnji crkava i izgradnji Crkve Bojeg naroda, u trudu i naporu neumornog apostolskog rada i zanosa, u bolesti i kušnji, u patnji i ponosu, u svjedoenju i predanju svome pozivu.  

Kada je dobri Bog odluio spasiti ovjeka, poslao je svoga Sina Jedinoroenca, a da bi Isus mogao nastaviti djelo spašavanja ljudi pozvao je dvanaestoricu, koji su nazvani apostolima. Bili su odreeni poi svijetom navješivati evanelje, biti svjedoci Kristove smrti i uskrsnua.

Nakon uskrsnua Isus predaje apostolu Petru i drugim uenicima ovlast koju e imati u buduoj zajednici-Crkvi, rekavši im: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Poite, dakle i uinite svojim uenicima sve narode, krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“(Mt 28,19). Apostoli su bili svjesni znaenja Isusovih rijei, tim više što je Isus Krist iz ljubavi umro radi nas i našega spasenja. U tom smislu piše apostol Pavao: „Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije da i oni koji ive ne ive više sebi, nego onome koji za njih umrije i uskrsnu“(usp. 2 Kor 5,14-15).

Na Svjetski dan molitve za zvanja 2008. godine papa Benedikt XVI je izmeu ostaloga rekao i slijedee: „Poput vjernih apostola, poslušni djelovanju Duha Svetoga, brojni su misionari, tijekom stoljea pa sve do danas, slijedili primjer prvih uenika.“ Tako su apostoli, a kasnije biskupi i sveenici, primivši tu istu vlast, nastojali svojim propovijedanjem pribliiti ljudima Isusa Krista, a tu ovlast je primio i sam don Petar.

Don Petar je bio neumorni graditelj crkava i Crkve, gradio je ne samo zgrade, ve i zajedništvo, Crkvu kao vjerniki narod Boji, salezijansku zajednicu i zajedništvo. Još kao mladomisnik, kapelan don Petar zajedno sa upnikom don Nikolom Vuglecom gradi prvu crkvu sagraenu poslije rata u Zagrebu, crkvu sv. Ane u Rudešu (1965-1967). U Rijeci, kao školski savjetnik i profesor, preureuje crkvu sv. Josipa prema novim liturgijskim propisima II. Vatikanskog koncila (1967-1968). Godine 1968. don Petar je imenovan upraviteljem upe Marije Pomonice kršana u Splitu (Kman) te vodi gradnju crkve i pastoralnog centra. Uz crkvu kao zgradu don Petar izgrauje i ivu crkvu (upnu zajednicu), istiui se osobito propovijedanjem i katehiziranjem. U Splitu ostaje do 1977. godine te nakon devet godina predanog i uspješnog rada, poslan je na novu slubu u Zagreb na Kneiju gdje pokree obnovu crkve Marije Pomonice. Crkva se ureuje izvana: dvorište i vjeronauna dvorana te iznutra: mozaici - Don Boscova vizija Crkve u prezbiteriju glavnog oltara te pokrajnji oltari s likom sv. Antuna i kardinala Alojzija Stepinca. Kako su tadašnje vlasti htjele maknuti svaki spomen Stepinca, don Petar je imao neugodne „bliske susrete“ s njima, ali njegova umješnost i dosjetljivost odnijela je pobjedu te je mozaik ostao ne samo kao spomen, nego i znak zahvalnosti onome koji je darovao ciglu za gradnju crkve na Kneiji, utemeljio upu i povjerio je salezijancima. Godine 1983. don Petar je imenovan kapelanom u upi Duha Svetoga u Staglišu, a ujedno i voditeljem gradnje crkve i pastoralnog centra. Od 1985. do 1992. godine upravitelj je te upe u kojoj gradi crkvu i upnu kuu. Nakon uspješno odraenog i tog povjerenog mu posla, don Petar je poradio na otkupu prostora, ureenju i otvaranju nove crkve u naselju Vrbani, koja je kasnije predana Zagrebakoj nadbiskupiji. Nakon jednogodišnjeg permanentnog obrazovanja u Njemakoj (1992-93), obavlja slubu kapelana i vjerouitelja u Policijskoj akademiji (1993-94) te je zalaganjem odgovornih iz Ministarstva unutarnjih poslova u svega tri mjeseca podignuta crkva sv. Mihovila, zaštitnika kapelanije.

Iako je u svom dotadašnjem djelovanju uinio puno na izgradnji crkava te uz njih i izgradnji ive crkve, kruna svih njegovih graditeljskih pothvata, ljubav i ponos svih branitelja i ljubitelja hrvatske slobode, svakako je zavjetna crkva u spomen poginulima za domovinu, po elji kardinala Franje Kuharia nazvana „Sveta Mati Slobode“. Ime je preuzeto iz drevnih litanija Majke Boje Trsatske, koje se nalaze u molitveniku „Raj duše“ što ga je Katarina Zrinski dala tiskati 1560. godine, koje su nastale kao molitveni zazivi Majci Bojoj u doba kada je Hrvatska svedena na „ostatke ostataka“ te tako povezana hrvatska povijest i sadašnjost kao zalog bolje i slobodne budunosti.  

Od prve ideje 1993. godine pa do svoje smrti 26. prosinca 2009. godine don Petar je bio ne samo voditelj i koordinator gradnje nego i duša svih zbivanja povezanih uz ovo svetište, koje je odnedavno i upna crkva upe Duha Svetoga.

Ideju o izgradnji zavjetne crkve posveene Majci Bojoj „Sveta Mati Slobode“ don Petar je pokrenuo u vrijeme Domovinskog rata s ciljem da se sauva uspomena na predanu vjeru hrvatskoga puka u zagovor Blaene Djevice Marije i da se od povijesnog zaborava sauva ime svakog hrvatskog branitelja koji je darovao svoj ivot za domovinu. Hrvatski narod tradicionalno vjeruje da ga Marija zagovara i prati openito na njegovu povijesnom hodu i posebno tijekom svojih krinih putova kroz povijest. Tako je i u vrijeme Domovinskog rata krunica postala zaštitnim znakom hrvatskih branitelja, a narod ih je pratio takoer molei krunicu u crkvama i na javnim mjestima vjerujui da e nas Bog po zagovoru Blaene Djevice Marije spasiti od uništenja. Zavjetna crkva „Sveta Mati Slobode“ izgraena je uz mjesto na kojem je narod molio krunicu.

Zaštitni znak svetišta je potresan prizor Pietà croatica (djelo Ivana Lackovia Croate), a predstavlja hrvatsku enu iz naroda koja na skutima dri svoga umirueg sina, ranjenog hrvatskog branitelja s krunicom oko vrata, a iz braniteljeve rane kaplje krv koja padajui na tlo tvori hrvatski grb. U prostoru iza oltara nalazi se kenotaf koji predstavlja „samu bit i svrhu svetišta“. Kenotaf (prazan grob) tvori ophodni prostor iza oltara u koji su uklesana imena svih poginulih branitelja (njih 15.840) te na taj nain uva od povijesnog zaborava spomen na svakog branitelja palog u obrambenom domovinskom ratu protiv velikosrpske i jugoslavenske agresije. Podnojem popisa protee se Krini put koji su prošli branitelji. Na sjevernoj stijeni uklesana je Kristova Rije koja tumai smisao njegove rtve i rtve palih branitelja: „ Ako pšenino zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi  obilat rod.“ (Iv 12,24), ispod koje je Krist u padu. Na junoj stijeni uklesan je Prosenjakov tekst: „ Ako vam je teak stijeg estitosti, utaknite ga u zemlju gdje poivaju naše kosti – mi emo ga drati“ s potpisom Vaši branitelji. 

Don Petar nije bio samo jednodimenzionalni graditelj crkava u doslovnom materijalnom smislu, ve je bio i graditelj zajedništva, zajednice, Crkve kao vjernikog naroda Bojeg, graditelj salezijanske zajednice i zajedništva. Odgajajui druge i sam se usavršava, osobnim radom i studijem, marno prati teološku, filozofsku, sociološku, psihološku i drugu literaturu, a to je onda nastojao pretoiti u kršansku poruku s oltara u homiliji, u uionici u katehezi, u osobnim susretima pa i u bratskom razgovoru.

Meu mnogim slubama don Petar je od 1994. do 2000. godine bio zamjenik provincijala, lan povjerenstva za salezijansku obitelj i upni pastoral (1997-2000), lan provincijalnog ekonomskog povjerenstva (1997-2000). Godine 1999. imenovan je vojnim kapelanom s djelominim radnim vremenom u kapelaniji Sv. Obitelji (u vojarni Borongaj) za sve postrojbe i djelatnike vojarne. Istodobno je bio upni vikar u Jarunu, a od 1999. do 2005. godine i ravnatelj zajednice u dva mandata. 

Kada bismo htjeli dati pravi odgovor o tome što je sve radio don Petar, neemo pogriješiti ako se zaustavimo na njegovom sveeništvu koje je na neki nain uprisutnjenje Isusa Krista, a uprisutnjivao ga je navješujui Boju Rije. To mu je bila prvotna zadaa, izvršavajui tako Isusovu zapovijed: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanelje svakom stvorenju.“ Svojim naviještanjem budio je vjeru u dušama onih koji ne vjeruju, a u srcima vjernika još ju je više hranio. Svoj osebujan stil propovijedanja i pisanja razvio je do prepoznatljivosti izriaja i gesta koje su mnogima bile drage i oduševljavale ih, a neke (moda i zbog njihove nesposobnosti razumijevanja) zbunjivale dotle da su ga drali „revolucionarnim“, „premalo tradicionalnim“, previše „egzistencijalistikim“.
 

Don Petar je znao govoriti „egzistencijalno“, tj. ivotno zainteresirano onome kome govori, ivotno vano ono što govori, interesantno nainom kako govori. Zbog toga je znao okupiti ljude razliitih iskustava, usmjerenja i uvjerenja, društvenih, politikih i crkvenih te sa svima njima znao graditi djelo ljudskog „spasenja“, nacionalnog ponosa i autentinog vjernikog identiteta. Ono što je kod drugih ostalo fraza i opa tvrdnja, kod njega je dobivalo konkretan oblik i ivotno znaenje. Najbolji primjer tome je okupljanje velikog broja ljudi oko jednog projekta – izgradnje svetišta Sveta Mati Slobode, koje je u sebi utjelovilo svu ljubav i velikodušnost najrazliitijih ljudi i njihovih uvjerenja, a sve za ope dobro konkretnog ovjeka, narodnog, društvenog i crkvenog interesa.

U svojim propovijedima don Petar je esto govorio o domovini, o povezanosti zemaljske i nebeske domovine te o njihovoj vanosti za kršane, istiui kako je put k nebeskoj domovini cilj našeg postojanja koji vodi kroz zemaljsku domovinu u kojoj moramo biti prepoznatljivi po svom djelatnom bogoljublju, ovjekoljublju i rodoljublju. Svoje glavno djelo – svetište Sveta Mati Slobode – ostavio je svom hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata kako bi pali branitelji bili ta poveznica izmeu zemaljske i nebeske domovine.

Upravo zbog te i takve povezanosti Hrvatsko rtvoslovno društvo se svake godine prisjea svih branitelja palih za slobodu Lijepe naše domovine, a koji su svoje ivote poloili na Oltar domovine u proteklom Domovinskom ratu, kao i u svim dosadašnjim ratovima te svih branitelja i civila stradalih nakon ratnih dogaanja, prije svega na krinim putovima kroz dugu i mukotrpnu povijesnu borbu za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Kako je tragedija na Bleiburgu iz svibnja 1945. godine najvee i najmnogoljudnije hrvatsko stradanje, a svetište Sveta Mati Slobode mjesto posveeno braniteljima, to se svake godine u svibnju u spomen na sve njih odrava sveta misa koju je proteklih nekoliko godina predvodio veliki prijatelj Hrvatskog rtvoslovnog društva don Petar. U svojim propovijedima je uvijek znao povezati sve njih i svakoj rtvi dati jednaku vanost te imao tople rijei za velikog ovjeka iz naše nedavne prošlosti koji je takoer puno pridonio u stvaranju današnje slobodne i neovisne hrvatske drave – doktora Franju Tumana, prvog hrvatskog predsjednika. Don Petar nikada nije propuštao istaknuti kako je velika rtva koju su podnijeli branitelji kroz povijest te veliinu i povijesnu ulogu predsjednika Tumana, a sve nas svaki put iznova, kako s oltara tako i u prijateljskim razgovorima, opominjao kako u svom svakodnevnom ivotu i radu kao kršani trebamo slijediti rijei Isusa Krista te biti ustrajni u izgradnji bolje i prepoznatljive zemaljske domovine i nikada se u tome umoriti jer emo samo tako zasluiti i nebesku domovinu. Imali smo zaista od koga uiti jer je naš dragi don Petar do svoje smrti bio posveen tome cilju, a to je prenosio rijeju i djelom i na sve nas okupljene.  
  

U oima Bojim mnogo je uinio, a to mu vjerni hrvatski katoliki puk, kojem je sluio, nikada nee zaboraviti. Don Petar je cijelog svog ivota rijeju i svjedoanstvom navješivao Isusa Krista, koji je za sebe rekao:“Ja sam Put, Istina i ivot“ (usp. Iv 14,5), a sv. Ivan e rei: „A to je vjera koja pobjeuje svijet.“(1 Iv 5,4).

Kada Isus kae za sebe da je Put, to znai da je On doista naš Put, koji nam je objavio svoga Oca i koji nas vodi k Ocu. Kad Isus kae za sebe da je Istina, to znai da nam je On objavio ne samo svoga Oca nebeskoga nego i njegov boanski naum s nama. A kad kae da je ivot, to znai da On u sebi ima ne samo ivot u punini nego ga daje i nama, ne bilo kakav ivot, ve boanski po kojem postajemo djecom Bojom i braom Isusa Krista. 

Uz sve napore pastoralnog rada i gradnje, don Petar je nosio teški teret bolesti (leukemija), ali ju je uspio prevladati zahvaljujui vrstoj vjeri i velikoj pomoi medicinskog osoblja. Iako fiziki jako iscrpljen, nije gubio volju za ivotom i radom, uspio se oporaviti te kroz ovih sedam godina nastavio raditi s još veim arom, elei što više uiniti kako bi se priveo kraju rad na svetištu. Njegov neumoran rad prošle godine zaustavila je druga teška i opaka bolest te ga u još veoj mjeri iscrpljivala, moglo bi se rei do krajnjih granica.
Iako nepopravljivi optimist, pun volje i ivotne energije, pobjednik u mnogim ivotnim bitkama, ovu posljednju naalost nije uspio dobiti.
Dana 26. prosinca 2009. godine u 72. godini ivota, 55. godini redovnikih zavjeta i 45. godini sveeništva preminuo je naš dragi don Petar, veliki ovjek i još vei prijatelj. Ovdje na zemlji smo izgubili dragog nam prijatelja, ali smo zato kod Boga i naše drage Gospe dobili velikog zagovornika našeg hrvatskog naroda.

Hvala ti, dragi naš don Petre, za sve lijepe i tople rijei, rijei nade i utjehe, za svaki srdaan i prijateljski susret. 

HVALA TI!  
 
    
Ivan Debeljak, mag. iur., - rizniar Hrvatskog rtvoslovnog društva,
                                               referat s Petog Hrvatskog rtvoslovnog kongresa odravnog 2010. g.
 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!