www.garaza.biz
Viktimologija Advertisement
Nedjelja, 08 Prosinac 2019
 
 
BUGOJANSKA MAJKA MARIJA MILO
Petak, 25 Srpanj 2008

Ovih dana, itali smo u tisku da je preminula Kata Šolji.

Svjesno koristim termin «preminula», jer mi je nezamislivo za ovu enu navesti da je umrla, u osobnom uvjerenju da ona nikad nee umrijeti u duši i srcima onih koji su ju bilo osobno, bilo preko sredstava javnog priopavanja, imali prigodu upoznati, kao i spoznati veliinu djela njenih Nike, Mije, Mate i Ive, koji su za Domovinu Hrvatsku pokleknuli u Domovinskom ratu, te njenog mua Antuna kao i njene etvorice brae koji su za istu stvar pokleknuli u Drugom ratu. Pitam se, Boe moj, zašto  si dopustio da se ovolika nesrea srui na jednu kuu, na jednu obitelj?

Cijenei i poštujui veliinu Njene rtve, veliinu Njene Majinske patnje, osobno sam bio sretan kada bih ovu enu, ovu Majku Slobode, ponekad viao sa Franjom Tumanom, koji ju je, u nekim doista posebnim prigodama,  volio pokazati sa sobom, mogue da bi svima dobronamjernima na takav nain stavio do znanja koliko i on osobno poštuje veliinu Njene rtve.
Kata Šolji za ivota je cijenjena i poštovana, odlikovana najvišim dravnim odlijima, kako se i prilii, a potom, nakon što je preminula, na velianstven nain, otišla u povijest Hrvatske. Otišla je neujno, kako je i ivjela, bez galame nekih koji bi na njenom imenu  i na njenoj nesrei promovirali sebe. Sasvim izvjesno, njenim imenom biti e oznaena  neka ulica u njenom Vukovaru, kako sjeanje na nju, kao personifikaciju hrvatske rtve uope, ne bi izbledjelo nikada!

S druga pak strane, moglo bi kazati da je Kata Šolji bila i sretna ena!

Naime, Katu je vjerojatno sudbina predodredila da bude personifikacijom hrvatske rtve, jer postoje i druge majke, druge Kate, ija je rtva mogue bila i vea od Katine, ili je bila jednaka Katinoj, ili nešto manja od Katine, jer ne postoji vaga kojom bi se izvagala teina ili pak veliina neije rtve, no za te majke nikada nitko nije uo, ni za njihovo ime, niti za veliinu njihove rtve, baš kao da nisu ni postojale, baš kao da se njima ništa nije niti dogodilo! O jednoj od takvih pišem ovih nekoliko redaka, jer bi  me bilo sram umrijeti, a da o ovoj eni ne napišem ovih nekoliko rijei.

   Nešto malo je poznato što se dogodilo sa Hrvatima u Bugojnu sredinom srpnja 1993. esto je u medijima spominjano odvoenje iz logora dvadesetak bugojanskih Hrvata, o kojima se do danas ništa nije saznalo. Veini pak nije poznato, da je ovaj sluaj sa odvoenjem tek jedan, moglo bi se rei vrlo mali, segment ukupne ovdašnje hrvatske nesree!
Sredinom devedesetih prošloga stoljea s prijateljem sam došao pred Hotel Andrija u Solarisu, te sam poelio vidjeti Ovu enu. Pitao sam se kako emo ju nai, kada je moj prijatelj, koji ju je poznavao, pokazao na usamljenu, sasvim osijedjelu, enu kako stoji uz ostakljeni hodnik hotela, bradom oslonjena na šaku desne ruke i gleda negdje daleko. Dugo sam ju promatrao, a da ona toga nije bila svjesna, jer je oigledno bila sasvim odsutna, sama sa sobom, jer oko nje nije bilo baš nikoga. Stjecao sam dojam da ni ona sama nije znala u što gleda. Kao da je bila okruena nekom beskrajnom prazninom!

Nas dvojica nismo imali vremena toga asa ui u hotel, jer smo trebali obaviti neki posao u Vodicama. Vratili smo se nakon oko dva sata, te sam prijatelja opet upitao kako emo sada pronai Mariju Miloš, kako se ona zvala,  na što mi je on odgovorio «eno ti je na istomu mjestu». Kada sam podigao pogled vidio sam Mariju kako i dalje gleda negdje u daljinu.  Premda se ona nalazila zaista daleko od mjesta svoje potpune nesree, kao da je eljela tim pogledom dosegnuti neke nove daljine, te od svoje nesree bjeati dalje, bez zaustavljanja! Kada sam pokušao foto aparatom «zabiljeiti» taj njen pogled u daljinu, moja kretnja nju je kao trgnula i ona je pogledala u mene, tako da je moja namjera propala. 

 Ušli smo u Marijinu hotelsku sobu, upoznali se i popriali s njom, na kraju ju zamolivši da na kratko izie kako bih s njom napravio nekoliko snimaka izvan hotelske sobe. Kada i danas  promatram te snimke, sve mi to odiše beskrajnom bugojanskom tugom.
Pokušavajui se u mislima vratiti u ono vrijeme, osobno mislim da je samo neki luak, ili neki istinski dušmanin hrvatskog i muslimanskog naroda mogao zapoeti njihov meusobni rat,  jer je nakon toga kaos u BiH postao skoro potpunim, a potpunim je postao kada su Alija i Babo zaratili u Kladuši.

U srpnju 1993. u Graanici kod Bugojna, nakon nekakvog ratnog sukoba Zdravko i Anto Dilber, Stipo Grabovac, Fanika Harambaši, Mara i Josip Lui, Stipo i Ratko Maros Stipo Bošnjak, Hubert Šimi, Miroslav Milievi, eljko Miloš, te osobito Ivica (mu), te Mladen i Draško Miloš (sinovi) Marijini, koji, istina nisu svi iz Graanice, usudili su se ostati kod svojih kua, raunajui da nikom ništa nisu skrivili, te da im njihovi susjedi nee ništa. Meu njima je bilo i onih koji su roeni 1920, 1928, 1930 i 1931. No, krivo su procijenili, jer su svi pobijeni, njihova tijela, u veini, nabacana na gomilu iza Osnovne škole u Graanici (što zaista drim neprikladnim mjestom za takvo što) i prekrivena s kamionskom ceradom na ljetnoj ezi, a nakon petnaestak dana po hrvatskim ratnim zarobljenicima sahranjena. Zbog ega je ta uglavnom stara eljad pobijena, to vjerojatno ni dragom Bogu nije poznato?! Nakon njihove smrti u upi Skopaljska Graanica od 505 katolike obitelji,  nije ostao doslovno nitko. Prelijepa crkva na Humcu je potpuno devastirana,  orgulje u njoj razvaljene, ono što je moglo ogrjeti kasnije je zapaljeno, a na kraju je zvonik crkve eksplozivom srušen. Ostala je potpuna tišina!

Marijinog mua Ivice, te njenih sokolova Mladena i Draška nakon toga više nema i nikada ih više nee biti. Izvjesno, zbog toga beskrajna tuga i zastrašujua praznina u Marijinu pogledu u beskraj! Poetkom veljae 2004. Ona je umrla neujno, kako je i ivjela, te je svoj konaan mir našla pored svoga mua i svojih sinova.

U emu je razlika rtve Kate i Marije? Mislim, ni u emu! One su dale baš sve što su imale, te stoga pozivam sve koji ovo proitaju, da se dostojno poklone njihovoj rtvi, jednako onako kao što se klanjamo rtvama Srebrenice, kada svake godine gledamo, kako se nove stotine besmisleno i bespotrebno ubijenih, slau u otvorene grobnice Potoara.

Sapienti sat!

U Bugojnu, 21. srpnja 2008.
                               Stjepan Vukadin, odvjetnik iz Bugojna (BiH) 

 
« Prethodna   Sljedea »
 
Top! Top!